Personifikacija nepoznatog

Je li Bog nastao greškom u teoriji uma?

Američki psiholog Jesse Bering nedavno je objavio novu knjigu "Instinkt vjerovanja" u kojoj analizira porijeklo, svrhu i prirodu sklonosti ljudskog uma da u svijetu vidi osobnost, namjere i aktivnosti Boga.

Bering, koji trenutno radi kao direktor Instituta za spoznaju i kulturu u Belfastu u Irskoj, a također je i autor popularne kolumne "Bering in Mind" u uglednom časopisu Scientific American, u svojem novom djelu predstavlja ideju prema kojoj je čovjek procesom evolucije razvio važnu društvenu vještinu razumijevanja umova drugih ljudi - njihovih osjećaja, želja namjera i aktivnosti - ali i neobičnu sklonost da neživim, bezumnim stvarima pripisuje razum. Bering smatra da je moguće da je pogrešna primjena ove vještine dovela do stvaranja ideje o Bogu - velikom svemirskom umu.

U "Instinktu vjerovanja" on ističe da smo mi ljudi prirodni psiholozi odlično prilagođeni potrebama razumijevanja nevidljivog dijela psihe. Razmišljanje o apstraktnim mentalnim stanjima naš je zaštitni znak jednako kao i hodanje na dvije noge, učenje jezika i podizanje djece sve do kraja puberteta.

U znanstvenom riječniku takav način razmišljanja naziva se "teorijom uma". Ovaj koncept najlakše možemo shvatiti ako razmislimo o problemima s kojima se suočavamo kada pokušavamo pronaći smisao u nečijom bizarnom ili neočekivanom ponašanju. Ako ste ikada u trgovini vidjeli nesretnu ženu odjevenu u oskudni topić obnažena trbuha, spakiranu u ljubičaste tajice poput mesa u crijevo za kobasice ili pak proćelavog muškarca koji rijetkim preostalim dlakama međusobno udaljenim po nekoliko centimetara pokušava pokriti golo tjeme i potom se zapitali što je to bilo na pameti tim ljudima kada su se prije odlaska iz kuće gledali u ogledalo, to je siguran znak da vaša teorija uma funkcionira. Kada ljude ne ispune normalnog ili nas iznenade neočekivanim ponašanjem, naša sklonost čitanja uma ubacuje se u petu brzinu, a mi doslovno počinjemo teoretizirati o umovima koji manifestiraju takvo neobično ponašanje.

No evolucijski značaj ovog sustava čitanja uma povezan je s jednim velikim pitanjem: je li taj psihološki kapacitet - ova teorija uma, to viđenje duša koje sjaje pod kožom, duhova koji blistaju iza očiju, misli u vrtlogu kretanja - "ona velika stvar" koja nam pomaže da konačno shvatimo što zapravo znači biti čovjek? Može li nam ona reći nešto o tome kako pronalazimo značenje u svemiru? Zahvaljujući evoluciji ljudskog društvenog uma i važnosti naših vještina teorije uma u tom procesu, mi ponekad ne možemo a da ne vidimo namjere, želje i uvjerenja u stvarima u kojima nema ni traga od živčanog sustava... Koliko često udaramo automobil koji je stao na cesti ili vičemo na računalo koje ne radi kako treba. Iako u stvarnosti ne vjerujemo da ti predmeti imaju mentalna stanja - da vjerujemo, završili bismo u duševnoj bolnici - osjećamo i ponašamo se kao da su odgovorni za svoja djela.

Čini se da je teorija uma bila toliko korisna našim precima u tumačenju i predviđanju ljudskog ponašanja da je potpuno natopila naše razvijene društvene mozgove. Zahvaljujući tome mi danas mentalna stanja pripisujemo čak i stvarima koje su sasvim lišene uma. Sve ovo neizbježno nas vodi do vrlo važnog pitanja: što bi bilo kada bih vam rekao da su Božja mentalna stanja također samo u vašem umu; da je Bog, poput trunke u rožnici koja prati svaki pokret vašeg oka i stvara zamagljene neuhvatljive prizore, zapravo psihološka iluzija, neka vrsta razvijene mrlje zalijepljene za jezgru kognitivne baze vašeg mozga. Možda vam se čini da postoji nešto veliko što vas gleda, poznaje, pazi ili vam čak sudi. Međutim, zapravo je to samo pretjerivanje u teoriji uma.

S druge strane, ne možemo isključiti ni mogućnost da je Bog tako fino uredio evoluciju ljudskog mozga kako bismo ga mogli jasnije vidjeti, da je izveo svojevrsnu božansku lasersku operaciju kojom je odstranio bestijalni odsjaj koji zamagljuje umove drugih životinja...

Izvor

Mislite li da je moguće da je za postojanje ideja o bogovima, duhovima, i sličnim bićima odgovoran jedan mali "bug" u umu?

Svi ljudi kad su djeca imaju igračke. Igračke su često obični, neživi objekti koji nam postaju zanimljivi tek kad u njih "usadimo" ljudske karakteristike, i tako ih "oživimo". Čini mi se da je to samo najraniji simptom nečega što smo inače razvili da bi lakše komunicirali i razumjeli druge ljude, ali koji nije razvio dovoljnu barijeru koja bi ga ograničavala na ljude ili bar na žive organizme, već se nehotice "lijepi" i za neživu prirodu.

Međutim, tu se sad postavlja pitanje: da li, obzirom na to, uopšte postoji "neživa priroda"? Ako postoji, a mi mislimo "sve je duh, sve je živo" - da li tako mislimo zbog navedenog buga u mozgu - ili ako ne postoji, kako to možemo znati pouzdano, obzirom na taj bug?

Lično, sumnjam da je taj bug posljedica nekakve Enigma-mašine kojom trebamo da dekodiramo "božansku prisutnost" i tako dalje... Možemo reći da je Bog sve pa polaziti od toga, a možemo krenut i sa suprotne strane - ali mi se čini da nijedna pozicija ne omogućava da se isključi ona druga...

Imal' ko koju pametnu o ovome?

Pobijanje i objašnjavanje ljudskog vjerovanja u Boga ne pobija samoga Boga.

Citat :

Možda vam se čini da postoji nešto veliko što vas gleda, poznaje, pazi ili vam čak sudi. Međutim, zapravo je to samo pretjerivanje u teoriji uma.

OK, ne postoji ništa što me gleda, pazi ili mi čak sudi. I?
Ljudsko vjerovanje je skup kompleksnijih mehanizama, a ovo je samo jedan takav. Često u ljudi prestaje čvrsto vjerovanje, odnosno uvjerenost u njihovog oblika Boga kada su spremni prihvatiti objašnjenje zašto uopće vjeruju u takvog Boga. Ako nisu spremni i ne žele to prihvatiti počinju ignorirati ili ih frustriraju takva objašnjenja.
Osobno me ova tema ostavila hladnim... No svakako ću idućih dana malo razmišljati o tome i osvjestiti koliko često "personificiram nepoznato". Itekako korisno za znati ako želim ukloniti neke propuste u svojem razmišljanju.
Arch, korisna tema