Ne vidjeti namjeru...

Covjek je drustveno bice. To je, vise-manje, cinjenica. I kao takvo zivi u nekom okruzenju koje cini obitelj, radni kolektiv, prijatelji, poznanici i td.
Prakticki nam je "sudjeno" biti u stalnom kontaktu s ljudima. Zanimljivo je kako ljudi uvijek znaju kako bi se netko drugi trebao ponasati i kako bi netko drugi trebao zivjeti. I tako se dolazi do situacija gdje se svi vise bave svim ostalima nego samim sobom. Naravno, svi vuku na svoje i pokusavaju procijeniti namjeru svih ostalih. Problem je sto je ta procjena njacesce negativna bilo da se radi o nekom postupku usmjerenom direktno ili smo cisto promatraci. Da li je to realno tj. da li ljudi do tog negativizma dolaze iskustveno? Ako je tako onda zivimo u prilicno negativnom svijetu. Medjutim, ljudi se ne dozivljavaju negativnima. Dapace. Svatko o sebi misli da je pozitivan. Kako onda o svima drugima (da malo karikiram) misli obratno?

Zato što su ljudi po prirodi egoisti, a i perceptivni organi su im uglavnom orijentirani i izoštreni na okolinu, manje na sebe samoga. Recimo, sve donedavno nije se ni znalo da osim pet primarnih osjetila imamo i unutarnja osjetila, kao što su kinestetičko osjetilo, osjetilo ravnoteže i razne kemijske receptore kojima je cilj unutarnja dijagnostika.
I dok svi žive na vanjskom iskustvu, unutarnje iskustvo je još kompleksnije. Problem je pak u tome što to naše unutarnje iskustvo drugi ne mogu (barem ne jednostavno) opaziti.
Stoga čovjek o drugima može zaključiti na temelju onoga što vidi, čuje, osjeti ili namiriše, i to smatra objektivnim, dok o sebi zaključuje uglavnom na temelju unutarnjih osjetila koja mu nisu izoštrena. Treba se pouzdati u procjenu drugih za njegove vlastite postupke.
Ovo je jako kompleksna tematika.
Naime, o drugima će čovjek misliti sve dobro ako je tako naučen, a o sebi će misliti sve dobro isto tako ako je tako naučen tj. ako su ga drugi hvalili. Inače, o drugima će misliti loše ako su ga drugi naučili da su ljudi uglavnom zli ili ako se puno opekao u životu. O sebi će pak češće misliti loše ako su mu drugi rekli da je loš. Problem je u tome što evolucijski gledano nije bila prednost ako si o sebi mislio loše. Teže si pronalazio partnera ako sam sebe nisi volio, jer si mislio da te onda ni drugi ne vole. I uistinu, takve ljude koji o sebi misle loše nije lako voljeti.
S druge strane, ako smo o drugima mislili i govorili loše, moguće je da smo na neki način sebe progurali naprijed, možda povećali sebi šansu. Zato je to ponašanje dominantno ostalo ukorijenjeno. To kao i pouzdavanje na vanjska osjetila.

Slažem se s vama, super si ti to uočio MoW da postoje i tzv. unutarnja osjetila. Mi večinom druge ljude doživljavamo površno, možda neke s kojima se družimo i s kojima intenzivno pričamo doživljamo malo dublje, ali ostale ne baš tako. I tada vidimo samo njihove nedostatke, ali i ne razloge zašto dolazi do tih nedostataka. Tko zna što te ljude mući, zašto su oni učinili ono što su učinili. Svatko ima neku svoju priču, samo je pitanje da li ju mi želimo čuti

Mislim da smo svi kao mali pristupali ljudima s pretpostavkom da imaju dobre namjere, a onda bi se iskustvom defaultno stanje promijenilo u to da očekujemo loše namjere. A jebiga, mnogi ljudi stvarno i imaju loše namjere. Od gomile ljudi sam osobno čuo kako su svjesni toga da imaju loše namjere i uopće ih nije briga. Tako da vjerujem da je problem u egocentričnim ljudima.

Kada smo mi egoistični pa ne gledamo drugoga kako spada, to ne znači da nam unutarnja osjetila ne valjaju nego ih odbijamo poslušati. No ona prava slika stvari ostaje zapisana u našoj podsvijesti. Zato i možemo promijeniti svoje mišljenje samoanalizom. Objektivnija slika stvari često je zapisana u nama, a da to odbijamo vidjeti jer nam je lakše ne vidjeti ju. No ona je tu i ipak djeluje. Nesvjesno, ali djeluje na nas. Smatram da je čak i to s vremnom dovoljno da prepoznamo dobre namjere.