Šansa

Stalno citamo o nesrecama koje se dogadjaju oko nas. Juce sam procitala kako je neki covjek poginuo u automobilskoj nesreci na putu prema nekom svetistu gdje je htio zahvalit Majci Bozjoj sto ga je sacuvala i sto je prezivio automobilsku nesrecu koja mu se desila godinu dana ranije. Neki bi to nazvali ironijom, a neki u tome vide dokaz da nema Boga.
Zanimljivi su ti argumenti kako nema Boga. Pitam se kako Ga oni zamisljaju uopce? Cini se da nema Boga cim nesto ne ide kako smo mi zamislili. Onda, ili ga nema, ili je Bog kriv. Bog je kriv za ratove i glad. A gdje je nasa odgovornost u tome svemu? Nismo li mi ti koji bi lako mogli promijeniti to? Ali ne mijenjamo.

Ljudi vole reci da bi bili ovakvi ili onakvi (uglavnom - bolji) kada bi se Bog spustio. Znaci Bog treba nesto napraviti da bi mi bili bolji. Hm, da. Da li bi zbilja bili? I kome bi bili? Bogu? Bili bi bolji ako bi sa sigurnoscu znali da nas Bog gleda. Aha. Jer Bogu valjda treba to da smo mi dobri. Njemu treba. Ne nama. Ne radimo to radi sebe, nego radi Boga kojem treba da smo mi dobri. Aha. Da. Bas. Zbilja smisleno.

Ljutiti se na Boga je isto kao ljutiti se na osobu koja nam je dala sansu ali ju ne iskoristimo i onda nam je kriva ta osoba.

Imamo sansu, a pitanje je da li cemo ju (i kako) iskoristit.

Mislite li da ima sanse da ljudski rod uopce pojmi da mu je dana sansa? Ili smo vec toliko zaglibili da mozemo samo cekati povratak onih koji su nas sastavili da nas sad malo rastave jer smo totalna propast.

Da li gledate na zivot kao na sansu i ako da, kao sansu za sto?

Prije svega, mislim da je blesavo kriviti Boga za ikakve neuspjehe. Svi mi kojim smo npr ovdje smo uspjeli doći na svijet i to je jedna od glavnih stvari za koje trebamo biti zahvalni Bogu ili kome već.

Bog (bio on za nekog nešto fizičko ili što god) je zapravo tu da nas spoji kako bi zajedničkim snagama došli do takve situacije da smo presretni što živimo na ovom planetu. Nema smisla da nas Bog dovede točno pred cilj. Koji bi nam onda smisao života bio? Mi, ljudska bića, smo poznati po tome da bi uvijek odabrali rađe lakši nego teži put. Također, mi, ljudska bića, ćemo uvijek pamtiti više nešto loše što se dogodilo nego dobro. Malo je smješno shvaćati boga kao osobu koja nema pravo "napraviti" neku prirodnu katastrofu kako bi nam pokazao da se probudimo iz sna, dok mi smijemo izazvati bilo kakav rat na našoj zemlji i onda se čuditi "pa di je tu bog".

S druge strane, tijekom vremena sve te glavne religije su se razdvajale u još manje ogranke, tako da danas ima tko zna kolilko vjerskih pravaca, i to nas na neki način razdvaja i dovodi do sukoba (ratovi,glad,siromaštvo). Previše filozofiramo što se tiče života i duhovnosti.

Bog ili tko god gore već je, nam je dao šansu. I tu se slažem sa tim da svatko ima šansu čim je dobio život, samo je pitanje kako ćemo to iskoristiti.

Osobno, život vidim kao šansu koju sam dobila sa nizom padove i uspona u kojima se izgrađujem kao osoba. Naravno, ne izgrađujem samo sebe, već i svoju okolinu. Mada iskreno, mislim da veliki broj ljudi ne shvaća da imaju život, da imaju nešto veliko u svojim rukama. Zato i dolazi do sukoba, jer ljudi sve manje i manje mogu funkcionirati zajedno.

Neće biti potrebe da dođe netko tko nas je sastavio. Sami ćemo se rastaviti i osuditi na propast.

Odlican post, Kika...

Istina, religije razdvajaju, a ne spajaju dok istovremeno sve propovijedaju o ljubavi. Nije li bas to ironicno...

Ako budu cekali da se sami rastavimo to ce i docekati ali tada cemo sa sobom povuci i citav planet...nisam sigurna da li to zele...

Kada umiru djeca, kada djeca imaju tesku bolest, kada netko zivi u nehumanim uvjetima, kada netko dozivi nesrecu, a poznat je kao jako dobra osoba dok drugi koji je zivo zlo zivi do stote godine...sve su to slucajevi gdje se proziva Bog...
Istina, ne moze se reci da su tu krivi ljudi (barem ne direktno) ali tko je kriv? Da li je itko kriv? Zasto netko mora biti kriv?

Nitko nije kriv. Mi smo odabrali kakvo ćemo iskustvo proživjeti. Nema krivih ni pravih, samo ima življenje kroz iskustvo radi rasta.

Ali ljudi to tako ne percipiraju. Generalno je jako popularno kod ljudske vrste da postoji krivac i da postoji gresnik i tako to.

Ne gledam na život kao na šansu, već kao na činjenicu koja se desila i koja se dešava. Šanse stvaramo i dobivamo sami tijekom života, pa odlučujemo što ćemo napraviti po tom pitanju.

Da li mislis da zivot ima neku svrhu sam po sebi? Ili umres pa gotovo?

Volio bih razmišljati o tome kako ima neku višu svrhu, iako sve što smislim mi se prije svega čini kao dobra ideja budući da, osim onoga što osjećam, ne mogu argumentirati da život doista ima neku "višu" svrhu osim one koju si sam postavim. Najbolje bi bilo da kažem kako "ne mislim", već kako "vjerujem". A o smrti što da kažem, slična stvar kao i ovo, ima hrpa iskustva drugih ljudi koje čitam, ali iskusio nisam, a opet tumačenja istih variraju. Je li smrt kraj, vjerujem da nije.

Ako vjerujes da smrt nije apsolutni kraj kako onda ne vjerujes da i zivot ima neku visu sfrhu od one koju sam postavis? Jer sto ako si za svrhu postavis da zaradis milion dolara. I onda zaradis. I sto onda? To je to? Ispunio si svrhu?

Razumijem ovo sto kazes da si svasta citao ali nisi sam dozivio...uglavnom bi ljudi htjeli vidjet "na svoje oci". Ali stvar je u tome sto...cak i da vidis na svoje oci kasnije bi glat mogao ne vjerovat samom sebi. Eto, to kazem iz vlastitog iskustva. Zato je ufanje jako bitno.

Blizzard je napisao/la:

Volio bih razmišljati o tome kako ima neku višu svrhu, iako sve što smislim mi se prije svega čini kao dobra ideja budući da, osim onoga što osjećam, ne mogu argumentirati da život doista ima neku "višu" svrhu osim one koju si sam postavim. Najbolje bi bilo da kažem kako "ne mislim", već kako "vjerujem". A o smrti što da kažem, slična stvar kao i ovo, ima hrpa iskustva drugih ljudi koje čitam, ali iskusio nisam, a opet tumačenja istih variraju. Je li smrt kraj, vjerujem da nije.

Doživio si, samo se ne sjećaš ...

@ Alpha
Nije da ne vjerujem u neku "višu" svrhu, ali ne znam kako da si postavim tu "višu" svrhu. Mogu zamisliti da su stvari onako kako ih je Newton opisao, mogu si zamisliti i drugačiji scenarij... Naglasak je na zamisliti. Kod mene. Netko drugi možda ima izraženije osjećaje prema tako nečem. Moji osjećaji su izraženiji prema životu poslije smrti, one spike da smo duša i tijelo itd., dok mi je svrha mutnija stvar.

Jeste, takva je recimo jedna od svrha koju si napisala, ali to povlači bunar svrha bez dna, koje se redaju jedna za drugom i nikad im kraja nema. Ispunio si jednu svrhu koja ti više nije dovoljno dobra i nađeš drugu, recimo zadržati taj novac, investirati dalje itd.

@ Lyra
Tko zna, možda je i bolje da sam/smo zaboravio/zaboravili. Možda je i to tako sa nekim ciljem/svrhom.

Svrha bi bila otici korak dalje. Zavrsiti s inkarnacijama. Da bi do toga doslo moramo rijesiti karmicke dugove koji su nastali cim smo se prvi put rodili kao ljudi. Kako prekinuti nesto sto je zacarani krug? Prosvjetljenjem reci ce neki. Da, lako za reci. Kako postici to? Kako postici tu svrhu koja nas vodi korak dalje? I najveci problem je upravo to sto iako mozemo i defirnirati svrhu ona i dalje ostaje mutna, kako kazes. To je zato jer nam taj cilj nije jastan, a nije zato jer nismo prosvjetljeni...i opet zacarani krug.

Sto se tice svrhe na materijalnom nivou...upravo tako...bunar bez dna...zato je jasno da te svrhe nisu prave. Da su prave ne bi bile bunar bez dna.

Alpha je napisao/la:

Svrha bi bila otici korak dalje. Zavrsiti s inkarnacijama. Da bi do toga doslo moramo rijesiti karmicke dugove koji su nastali cim smo se prvi put rodili kao ljudi. Kako prekinuti nesto sto je zacarani krug? Prosvjetljenjem reci ce neki. Da, lako za reci. Kako postici to? Kako postici tu svrhu koja nas vodi korak dalje? I najveci problem je upravo to sto iako mozemo i defirnirati svrhu ona i dalje ostaje mutna, kako kazes. To je zato jer nam taj cilj nije jastan, a nije zato jer nismo prosvjetljeni...i opet zacarani krug.

Sto se tice svrhe na materijalnom nivou...upravo tako...bunar bez dna...zato je jasno da te svrhe nisu prave. Da su prave ne bi bile bunar bez dna.

Virujem da smo ovaj sadasnji zivot dobili sa nekom svrhuom...mozda smo ga mi izabrali (prilikom inakrnacije)
Na Balkanu nije rasirena teorija o reinkarnaciji...
Mi smo prvenstveno Katolici, Pravoslavci i Muslimani....(bar vecina nas)

E sad, kad je Bog (Alah ili netko drugi) stvorio, dao nam je slobodnu volju, da biramo kako c emos e ponasati u zivotu..

Primjerice, da je Majka Tereza u prijasnjim zivotima bila kao mi, prosjecna zena, muskarac sa svim slabostima..koliko se puta morala inkarnirati da bi postala sveta...


A zavrsetkom smo njblizi Bogu, ne nismo on...ali smo naucili prave istine zivota

Pa, eto, mislim da sudjelujemo u izboru buduceg zivota. Nije mi jasno kako neki (mnogi?) nemaju nikakvu svijest o tome. Cisto intuitivno. Ovdje mislim na duhovni aspekt naseg materijalnog postojanja. Glavnina se dozivljava kroz energiju tijela i kroz samo tijelo pa mi nije jasno zasto je uopce ova ucionica koncipirana na ovakav nacin tj. mozda je poanta upravo cisto prozivljavanje ovdasnjih iskustava jer ispada da se ciscenja svijesti desavaju na drugom nivou. Drugim rijecima kada osoba umre i sagleda svoj zivot prozivi odredjeno ciscenje na osnov kojeg bira drugi zivot. Nakon x takvih ciscenja inkarniramo se sa jacim kontaktom sa samima sobom i tek se tada mozemo cistiti i na ovom planu. Sklona sam misliti da vrata do prestanka inkarnacije nisu iskljucivo kroz zemaljsko prosvjetljenje vec kroz dovoljan broj iskustava i dovoljno ciscenje (i) na Zemlji na osnov kojeg idemo dalje. Dakle ne mora mec (inkarnacije) zavrsiti knock-outom (prosvjetljenjem) vec i odredbom sudaca da je bilo dovoljno. Mozda na taj nacin traje malo dulje (nego sto bi to bio knock-out) ali ipak dojde do cilja.

Alpha je napisao/la:

Pa, eto, mislim da sudjelujemo u izboru buduceg zivota. Nije mi jasno kako neki (mnogi?) nemaju nikakvu svijest o tome. Cisto intuitivno. Ovdje mislim na duhovni aspekt naseg materijalnog postojanja. Glavnina se dozivljava kroz energiju tijela i kroz samo tijelo pa mi nije jasno zasto je uopce ova ucionica koncipirana na ovakav nacin tj. mozda je poanta upravo cisto prozivljavanje ovdasnjih iskustava jer ispada da se ciscenja svijesti desavaju na drugom nivou. Drugim rijecima kada osoba umre i sagleda svoj zivot prozivi odredjeno ciscenje na osnov kojeg bira drugi zivot. Nakon x takvih ciscenja inkarniramo se sa jacim kontaktom sa samima sobom i tek se tada mozemo cistiti i na ovom planu. Sklona sam misliti da vrata do prestanka inkarnacije nisu iskljucivo kroz zemaljsko prosvjetljenje vec kroz dovoljan broj iskustava i dovoljno ciscenje (i) na Zemlji na osnov kojeg idemo dalje. Dakle ne mora mec (inkarnacije) zavrsiti knock-outom (prosvjetljenjem) vec i odredbom sudaca da je bilo dovoljno. Mozda na taj nacin traje malo dulje (nego sto bi to bio knock-out) ali ipak dojde do cilja.

da, slazem se....
Iako, mislim , kad biramo novo tijelo, shvacamo sto ono donosi kroz zivot..i svjesno ga odabiremo...

citala sam jednom, u Indiji, djecak sa nogom koja mu je zavijena, i tvrdi da je prethodna inkarnacija bila covjek koj je poginuo u autu, zdrobivsi mu se noga ....

To mi isto nije bas jasno...zasto neki (mozda vecina ili cak svi) ljudi nose ocite (ili manje ocite) tragove prosle(ih) inkarnacije(a)... Ok, neke stvari su mozda potrebne ali ima tragova koji nam ni na koji nacin ne smetaju - recimo neki madez ili nesto sto je trag mjesta gdje je osoba nekoc probodena ali u ovom zivotu ne predstavlja nikakvu tegobu i osoba nikada ne sazna (za vrijeme zivota) da je to neki trag proslosti.

Alpha je napisao/la:

To mi isto nije bas jasno...zasto neki (mozda vecina ili cak svi) ljudi nose ocite (ili manje ocite) tragove prosle(ih) inkarnacije(a)... Ok, neke stvari su mozda potrebne ali ima tragova koji nam ni na koji nacin ne smetaju - recimo neki madez ili nesto sto je trag mjesta gdje je osoba nekoc probodena ali u ovom zivotu ne predstavlja nikakvu tegobu i osoba nikada ne sazna (za vrijeme zivota) da je to neki trag proslosti.

Iskreno, ni meni.....

A opet, ne umiru svi nasilnom smrcu, ili tragicno.....
Obiicni ljudi su mozda imali tragove, a samo o slavnim ljudima se pise....