Zavjera, teorija zavjere i paranoja.Nemojte očekivati nekakav dobar tekst, jer pišem sa zdvojnošću i strahom, i najradije ne bih pisao, ali mi moralna obaveza ne dopušta da odustanem, povučem se i šutim.
Evo, da počnem s pitanjem:
Da li su ideje o postojanju nekakvih zavjera na svjetskoj ili državnoj razini zapravo sumanute ideje što proizlaze iz paranoidne svijesti, ili te zavjere doista postoje?
Teorije zavjere?
To su najćešće nekakve "teorije" koje tvrde da svijetom vladaju neke tajne i vrlo moćne grupe. Masoni, Iluminati, bankari, krupni kapitalisti itd. Obično se navodi da su pripadnici tih grupa vrlo inteligentni i obrazovani ljudi, koji su, pored toga, upućeni još i u neka tajna znanja nedostupna običnim smrtnicima. Knjige koje nude ta tajna znanja možete kupiti za svega nekoliko kuna ili ih naći u kontejnerima za smeće, gdje im je i pravo mjesto.
No, kako god, stanje u svijetu ne ukazuje na to da njime upravljaju inteligentni stvorovi, nego prije budale i luđaci.
Što je cilj ovih famoznih zavjereničkih grupa?
To nitko ne objašnjava, ali izgleda da se podrazumijeva da im je cilj sama moć - moć radi moći - san svih nemoćnih ljudi.
No ovdje treba reći da u stvarnosti doista postoje one tajne organizacije i grupe, ali nemaju gotovo nikakve moći osim, naravno one u mašti svojih pripadnika i sumanutim idejama prostog puka, svjetine.
Ali, ipak, radi opreza i temeljite kritičnosti, ponovo se zapitajmo: zašto u našem vremenu ima toliko riječi o tim tajnim, zavjereničkim organizacijama i njihovoj silnoj moći, toliko knjiga, članaka, priča itd. itd?
Možda zavjera ipak postoji i puno je šira i realnija nego što mislimo.
Pretpostavimo da su se prešutno "zavjerili" svi mediokriteti ovoga svijeta, što uopće nije nemoguće, a zavjerili su se s ciljem da održe postojeće stanje koje vlada u svijetu i spriječe promjene koje bi vodile ka napretku, jer bi te promjene iziskivale dosta velike napore i život koji se ne bazira na rutini. Težnja da se živi sa što je moguće manje napora, rizika i odgovornosti sasvim je razumljiva i više je nego dovoljan razlog za neku ovakvu "zavjeru", koju nije potrebno čak ni verbalizirati, jer ona proizlazi naprosto iz ponašanja i ciljeva goleme većine ljudi, te instiktivne težnje da se aktualni oblik ponašanja ne mijenja, nego održi što je moguće duže vrijeme. Održavanjem takvog načina ponašanja održava se i faktička, ekstenzivna vlast nad svijetom, a posljedica takve vladavine jest to da se u svijetu ne živi dovoljno dobro i da se ne ostvaruju planovi i ciljevi ljudske djelatnosti, a sam ljudski život u zamjetnoj mjeri biva lišen smisla.
Ako se radi o nekakvoj takvoj "zavjeri", onda će subjekti koji su se zavjerili - radi opravdanja svog zavjereničkog ponašanja i njegove opće „racionalizacije“ - pribjeći paranoji. Tvrdit će, naime, a i vjerovati da se netko zavjerio protiv njih i nastat će čak i teorija zavjere koja će ju objašnjavati i upirati prstom u izmišljene zavjerenike, koje će proglašavati odgovornim za loš život i općenito loše stanje u svijetu.
Kod paranoje, koliko sam ja mogao vidjeti, obično se radi o tome da osoba koja je agresivna, skriva svoju agresiju tako da ju pripisuje drugome, a sebe promovira u žrtvu izmišljene agresije jedne ili više osoba, društva, politike...
Ako se, dakle, radi o nekakvoj takvoj "zavjeri", onda su "zavjerenici" golema, rigidna većina pripadnika ljudske vrste, koja se "zavjerila" protiv manjine.
Osnova ove "zavjere" je sumanuta ideja one goleme većine ljudske populacije: da je njen oblik ponašanja idelalan, pa je stoga agresivna prema svakom drugom ponašanju koje bi možda moglo da ga promjeni. Vlastita agresivnost se, prikriva prvenstveno tako što se, kako sam već natuknuo, izmišljaju nekakve zavjereničke grupe ili tajna društva koja imaju neke mračne ciljeve, kao npr. oni famozni Sionski mudraci. Stvarna tiranija većine prikriva se izmišljenom tiranijom manjine.
Ali ne radi se samo o tiraniji većine nad manjinom, nego i o tiraniji slabih i zaostalih nad jakima i progresivnima.
Suvremena Neoneolitska i Neoantička civilizacija, koje su patološki ostaci prošlosti, krvavo se bore protiv Zapadne civilizacije koja se može smatrati sintezom razvoja ljudske civilizacije, i nastoje ju uništiti po svaku cijenu. No to svoje neprijateljstvo i agresivnost oni pripisuju Zapadu, naročito Americi, koja je još uvijek najvitalniji dio Zapada i još uvijek daje najveći i najvredniji doprinos ostvarivanju ciljeva ljudske vrste. Civilizatorsku djelatnost Zapada novijeg doba i njihovo oslobađanje svijeta, Neoneolićani i Neoantičani proglašavali su i proglašavaju porobljavanjem. Nekad su u tome prednjačili neoneolitski slavenski narodi, naročito Rusi, danas neoantički islamski svijet.
Izrazitu paranoidnost i zavjereništvo danas možete naći među fizičarima. Ta se bolest kod njih počela razvijati istovremeno s etabliranjem Einsteinove Teorije relativnosti.
Ova je teorija, naime, potpuno apsurdna. Fizičari ju uvažavaju i veličaju podstaknuti sumanutom idejom da je njihov um nešto daleko iznad uma običnog smrtnika, a tu svoju „superiornost“ i „numinoznost“ svoga uma dokazuju tobožnjim razumijevanjem teorije relativnosti.
Ljude koji pokušavaju ukazati na zbiljsku apsurdnost Teorije relativnosti proglašavaju luđacima, megalomanima „koji sebi umišljaju da su pametniji od Einsteina“ i u tome su revni i jednodušni baš kao da su se izričito dogovorili i zakleli da će na taj (tipično zavjerenički) način braniti, ne istinu, nego zabludu koja im donosi velike novce, izniman društveni ugled i lagodan život, bez ikakvog stvarnog rada.
Koliko su snažne i stabilne ovakve zavjere vidi se iz toga što pada u zaborav činjenica da je nedavno, krajem 2011.te, u dva navrata, u najvećem akceleratoru ikada izgrađenom, u LHC-u, u Švicarskoj, definitivno dokazano da čestice mogu putovati brže od svjetlosti i da im se pri tome masa ni najmanje ne povećava. To obara Einsteinovu teoriju. No eksperiment koji to pokazuje - kako sam upravo rekao - tone u zaborav.
Ova zavjera fizičara je dobar primjer tiranije mediokriteta, štrebera i jalovih ljudi nad onima koji imaju uistinu moćan, kritički um.
Jednom je jedan moj prijatelj D. F. izvanredno lucidno rekao: „slabost je najveći i najgori tiranin“.
Nešto slično i blisko zavjeri postoji i u psihijatrijskoj profesiji, ali se ipak ne radi o zavjeri, jer psihijatri ne djeluju organizirano. Oni ostaju individualci, bez obzira na to da li su paranoidni ili su psihotični devijanti. Karakteristike te profesije jest ot da se njeni članovi regrutiraju baš iz redova psihičkih devijanata, koji vjeruju da bi im poznavanje psihijatrije pomogla da otklone te devijacije ili ih barem stave pod kontrolu. Kasnije kad uvide da im je taj trud uzaludan, okrenu se lovu na lo ̀vu. Ali ni tu se ne ponašaju tipično zavjerenički, iako je njihov glavni i tajni cilj što veće zarada i to da svoje pacijente što više i duže liječe, a nikad ne izliječe.
Eto, to su neki simptomi jedne od aktualnih psihičkih bolesti suvremenog čovječanstva.
Pojam zavjere, što je jako čudno, najčešće se veže uz politiku i političare. To je čudno stoga što su političari osobe koje javno djeluju. Jedna definicija politike jednog njemačkog politologa kaže „da je politika javni izbor“. A tamo gdje se stvari rade javno ne može biti zavjere, jer zavjera se zbiva u tajnosti.
Kad je riječ o zavjeri u politici, onda se može govoriti najviše o tome da su političari žrtve zavjera i to uglavnom političari koji su ljudi od velikog formata, ili izvan svakog formata, kao, npr. Julije Cezar. Ili J.F.Kenedy. Zavjerenici u takvim slučajevima su osobe sa malo ili bez ikakvog političkog duha, a lako uočljivim kriminalnim profilom.
Ova vrsta zavjera je dosta krvava i pogubna za mete zavjerenika, ali nema psihopatološki karakter kao one koje smo prethodno opisali, osim naravno ako u psihopatiju ne uračunavamo onaj nedostatak političnosti, a moglo bi ga se uračunati, jer čovjek je Zoon politikon.
Toliko o simptomatologiji zavjere.
A sada riječ, dvije o njenoj etiologiji.
Evo najprije riječ, dvije o prirodnoj osnovi iz koje proizlazi ona bolest i procesu njenog nastanka.
Po prirodnim sposobnostima, ljudska se populacija dijeli na dvije grupe. Jedna, manja je kreativna, a druga, puno veća je ne-kreativna, reproduktivna ili konzervativna.
Kreativnih ljudi ne treba biti puno, jer ono što otkrije ili izumi jedan kreativan čovjek mogu umnožavati i upotrebljavati milijarde drugih.
Izumitelj kotača je, npr. bio samo jedan, a na stotine milijuna onih koji su reproducirali njegov izum proizvodeći razne vrste i veličine kotača, i milijarde onih koji su reproducirali njegovu svrsishodnost, tj upotrebljavali ga i koristili se njime.
Braća Wright su izumila avion, mnogi milijuni radnika i inženjera proizvode avione po njihovoj zamisli, a milijarde se koriste njima i udobno lete zrakom, lakše i brže od ptica.
Evo jednog još boljeg primjera. Jedan jedini čovjek otkrio je toaletni papir, a milijarde ljudi, cijelo čovječanstvo, svakoga dana briše... znate što.... s tim njegovim otkrićem.
Možda mi nećete vjerovati, ili me možda nećete razumjeti kad vam sad budem rekao da se u te, toaletne svrhe nije najviše upotrebljavao baš sami toaletni papir. Više od njega, za tu svrhu upotrebljavale su se knjige kao što su Vede, Biblija, Kuran, Aristotelova Etika ili Metafizika, Hegelova Fenomenologija duha, i Marxov Komunistički manifest ili Kapital.
Brzopleti čitalac, koji ne zna neke bitne stvari o čovjeku, iz gornjeg će teksta odmah zaključiti da su kreativni ljudi važniji od onih reproduktivnih. Jasno, to nije baš jako blizu istine. A evo zašto.
Potpuni način postojanja čovjeka nije postojanje u obliku „svestrano razvijene individue“, nego postojanje u obliku vrste, koja se od drugih živih vrsta razlikuje po tome što ima stanovite ciljeve koje će, vjerojatno ostvariti u nekoj dalekoj budućnosti i koja sama stvara oruđa za njihovo ostvarivanje.
Da nema silnog mnoštva onih ne-kreativnih, reproduktivnih individua, čovjek ne bi mogao opstati kao vrsta, pa bi izumro. Naime, veliko mnoštvo reproduktivnih održava vrstu. A da nema kreativnih, ne bi mogao ostvariti one svoje daleke ciljeve, jer kreativne individue stvaraju i usavršavaju oruđa za njihovo ostvarivanje. S treće strane pak, oni ne-kreativni pripadnici vrste, umnožavanjem i upotrebom, otkrića kreativnih individua čine ta otkrića posjedom cijele vrste, što je od presudne važnosti, jer, kao što smo upravo rekli, ključni oblik postojanja čovjeka jest postojanje u obliku vrste.
Eto, dakle, ne može se bez jednih i drugih, ili drugačije, jedni ne mogu bez drugih.
No, ako oni ne-kreativni - kao što je upravo danas slučaj - poradi svoje udobnosti i komoditeta pokušavaju zaustaviti napredovanje kojemu je cilj ostvarivanje ciljeva vrste, onda, uz tu opstrukciju ili destrukciju imamo još i paranoju od koje pati gotovo cijelo čovječanstvo, a i sumanute ideje o nekakvim zavjerama tajnih elitnih grupa i još koješta slično tome. A radi se, kao što smo već rekli, o spontanoj, takoreći nesvjesnoj „zavjeri“ širokih narodnih masa, tj. onog ne-kreativnog dijela ljudske populacije protiv kreativnog i napretka koji proizlazi iz njegove djelatnosti.
Ovdje treba reći nekoliko riječi o normalnom i nužnom reproduktivnom ili konzervativnom ponašanju, konzervativnih ljudi koje nema nikakve veza sa zavjereništvom niti paranojom.
U naravi je razvoja, naime, to da on, kad postigne sintezu, nastoji održati ono što je nastalo tom sintezom. Drugim riječima, sinteza ili rezultat razvoja nastoji se održati u postojanju. To je nužno, jer je upravo moć samoodržanja, ili samodovoljnost - kako kaže Aristotel - ono najviše što se postiže razvojem. Ono što se ne može održati, jest nešto defektno ili nešto što još nije postiglo sintezu svog razvoja.
Reproduktivna ili konzervativna djelatnost je dakle nešto što daje smisao razvoju. A sastoji se u tome da se iznalaze sve bolje metode održavanja onoga što treba održati. To ide sve dotle dok metode održavanja ne postanu nešto vrednije i bolje od onoga što bi trebale održavati. Tada sama metoda postaje subjektom razvoja.
No taj preokret je teško postići. Otpor tom činu postaje velik i manifestira se kao zavjera, jer djeluje potajno i spontano organizirano, bez nekog velikog dogovaranja i filozofiranja. A potajno djeluje zato, jer bi ga javno sprečavanje napretka osramotilo. Ta ne može se javno onemogućavati ono čime ljudska vrsta ostvaruje svoje ciljeve i daje smisao svom mučeničkom postojanju.
Čini se, dakle, da zavjera ipak postoji i da je puno šira i dublja nego bi se to moglo pomisliti na prvu loptu. Uostalom, prisjetite se malko sadržaja tekstova vaših kolega i kolegica na ovom blogu, pa ćete najbolje vidjeti koliko je široka i duboka ta zavjera.
Lažno znanje Paranoiesis – paranoja ili pseudonoiesis – pseudonoja
Ispravno, pravo znanje - ortonoiesis ili ortonoja
sub sij 14, 2012 8:32 pm
