Vrlo dobro rečeno! Zapravo, može se otići i korak dalje: kad poznaješ ljude, i kao vrstu i kao pojedince, kad ih razumiješ, kad shvaćaš šta ih pokreće - mržnja je nemoguća. Možeš reći "mrzim kišu, snijeg, grmljavinu, buru" - da to se može reći ali iza toga svatko zna da ni kiša ni bura, ni snijeg - nemaju izbora doli da budu ono što jesu. Kad bi imali izbora, ne bi bili to što jesu - bili bi nešto drugo što mogu birati. I tek kad bi mogli birati, mogli bi se "okrivljavati" zbog toga što jesu. Isto tako je glupo zamjerati nekome što su mu oči plave ili što nema smisla za matematiku.
Kad čovjek (naročito žena) pripada nekoj kulturi, sigurna je pretpostavka da iza te pripadnosti leži dugogodišnja indoktrinacija njegove okoline, koja ga oblikuje prema svojim premisama i stvara od njega ono što nju samu čini onom što jest. Veoma mali broj ljudi je sposoban da se odupre toj indoktrinaciji možda (1%) i "kriviti" nekoga zato što nešto nije sposoban je nedostatak ukusa i licemjerje. Čak i ta "kultura" koja vrši indoktrinaciju, i ona mora biti ono što jest, ona mora biti različita da bi uopšte postojala, mora se boriti za svoju posebnost, jer borba za posebnost je borba za opstanak. I svaki put kad je u pitanju borba za opstanak, neutralno vrednovanje je štetno i besmisleno - tada je jedino bitno da se zaštiti "ono što jesam" i tek poslije, kad je bitka gotova i ako se pobijedi - tek onda dolazi na red "tačno vrednovanje" nečega. Osim, kao u slučaju Srba i Hrvata, osim ako se i dalje, hronično, ne osjeća ugroženost, ako se vječito ne preživljavaju sjećanja iz prošlosti - tada sve što se događalo prije, iako se ne događa u sadašnjosti, u glavi se događa, a ono što se tamo događa je, za nas, stvarnost.
Da bi mogli tačno procjenjivati potrbno je pobijediti dvije osnovne sile: generacijsku i kulturološku. Kad svi koji su zapamtili i ovaj rat - pomru - tek tada će evociranje sjećanja na njega splasnuti - nakon toga, trebalo bi moći oduprijeti se kulturološkoj indoktrinaciji u čijem sjećanju sve može preživjeti još stoljećima - tek tada moći će se normalizovati odnosi.
Doduše, nisam siguran da je i to dobro. Mislim, da li obe strane shvaćaju koliko zapravo duguju jedni drugima?! Iz naše suprotstavljenosti raste potreba da se "bude bolji" od one "druge strane" i dok ta potreba postoji, postojaće i Srbi i Hrvati. Pri tom, najgore što se može desiti je da jedna strana uspije pobijediti i izbriše onu drugu. Tada i dalje može opstati ako si nađe drugog protivnika.
Nasuprot tome, ako dođe do istinskog pacifizma između nas - oba naroda će nestati. Spojiće se u jedan i izgubiće svoju posebnost. Više neće biti borbe, pa će i potreba da se "bude bolji" nestati. Da, naći će se, opet neki drugi narod koji bi bio protivnik i koji će nastaviti proces poboljšavanja - ali šta će se desiti kad se opet desi pacifizacija? Tom linijom, nestaće svi narodi, nestaće posebnosti, nestaće identitet (koji je već ionako, upravo iz sličnih razloga, u procesu nestajanja), nestaće natjecanje, nestaće samousavršavanje, jer će nestati ono "samo-" - to je sad smrt, ne samo naroda, nego čitave vrste, koja će se jednostavno uništiti upravo onim što nikad nije pretpostavljala da može uništavati - mirom. U dugotrajnom ratu poginuće neki, a u dugotrajnom miru polako će svi umrijeti. Jednostavno - izblijedjeće nasmrt... Polagano... Neprimjetno... Iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće... Sve dok se posljednja šačica ne počne pitati: "Hm, da mi je znati kako li je do ovoga došlo?"