Smrt Tragedije

Šta mislite o Tragediji?

Je li itko primijetio da je Tragedija krajnje podcijenjena u današnjem društvu i umjetničkom izražavanju? Tokom perioda Antike, ona je bila potpuno ravnopravna sa komedijom, pa čak se ponekad i preklapala s njom, no njen današnji nedostatak je ozbiljan simptom manjkavosti ljudske psihe. Za shvatiti i podnijeti neku tragičnu priču potreban je snažan duh, transcendentalan duh, vladajući duh, samodovoljan i samopouzdan. Izgleda da je upravo to ono što nedostaje svijetu u kojem je naglasak gotovo u pravilu stavljen na "sretne završetke". Ta, možemo reći, opsjednutost optimizmom ukazuje na preovladavanje pesimizma, razočaranosti svijetom i životom, koja se liječi onim što joj je suprotno a ipak dovoljno srodno.

Da li je moguća terapija Tragedijom?

Da li je moguća revitalizacija ljudskog duha?

Tragedija, riječ koju jako puno puta izgovorim, čujem, i moram priznati, na moju žalost, smanjena mi je osjetljivost kad čujem: Jao, koja tragedija se dogodila....

valjda ta tragedija ima previše lica, previše opcija, previše je široka lepeza tragedija koje se svakodnevno događaju, od tragedije moje kolegice kojoj je umjesto smeđe, boja kose ispala crvenkasta do tragedije koja zadesi neko dijete, obitelj i sl.

Mislim da je tragedija u današnjem društvu i svim njegovim aspektima podcijenjena upravo zato što je to postala neka svakodnevica koja nije interesantna publici. Mass mediji igraju ulogu enormnu. Svaki dan nas pune raznim tragičnim informacijama, i jednostavno smo ih siti, pa možda zato i nema interesa za tragediju, kao za komediju.
revitalizacija ljudskog duha je moguća, vjerojatno, samo moj stav je da danas ima značajan broj ljudi koji se hrane tuđim tragedijama, ne računajući da i njih može isto snaći. i onda vole izgledati kao pogođenima, jer, složit ćeš se s onom da kad nam se dogodi nešto loše, uvijek će naići dobar prijatelj koji će nam priopćiti neku drugu lošu vijest i rovati nožem po našem srcu, hvaleći njegovu dršku

Slažem sa sa rečenim.
Danas prevladava neka 'uopćena misao' kako živimo u izuzetno teškim vremenima, vjerojatno zahtjevnijim nego ranije (iako je nejasno na koji se period točno veže misao o 'lakom življenju').
Takav pesimistični stav prihvaćamo zdravo za gotovo. Svugdje se spominje stres i depresija, farmaceutska industrija antidepresivima cvjeta i ljude se unaprijed nastoji pripremiti kako da na neki način zaobiđu stresne, depresivne, tragične situacije.
Budući se sadašnjost masovno percipira na takav, pomalo tragični način, svako daljnje iniciranje/poticanje tragedije (primjerice u umjetnosti) je suvišno, mnogi bi rekli da šteti i da dodaje sol na ranu 'modernog čovjeka'.

Archangel je napisao/la:

Za shvatiti i podnijeti neku tragičnu priču potreban je snažan duh, transcendentalan duh, vladajući duh, samodovoljan i samopouzdan. Izgleda da je upravo to ono što nedostaje svijetu u kojem je naglasak gotovo u pravilu stavljen na "sretne završetke"...

Sad se tu postavlja zanimljivo pitanje 'duha' čovjeka današnjeg vremena.
Što se promijenilo?
Zašto su primjerice stari Grci bili snažnog duha, sposobni prihvatiti tragediju sastavnim dijelom života, istodobno uživali u njoj, dok moderni ljudi sam spomen iste teško podnose?
Jesu li se promijenila vremena i postala daleko 'teža' ili su ljudi postali -fizički, duhovno i psihički- slabiji?

Moram priznati da mi je misao o mogućnosti terapije tragedijom prilično apstraktna.

Mislim da je kod Tragedije glavni problem što je zapadnjačka kultura ne shvaća i ne zna kako asimilirati.

Šta je uopšte Tragedija?

Obično se pod Tragedijom smatra neka tužna priča u kojoj neki značajan lik umre. I to je to. Kraj. "Bu-hu" i tako dalje...

No, ona je daleko više. Kao prvo, tragedija nosi pouku da i najbolji i najmoralniji ljudi imaju mane, mane koje samo čekaju da sruše čovjeka u blato. Poanta tragedije je - poanta. Takav doživljaj je stvoren da bi natjerao čovjeka na samopreispitivanje, suočavanje sa vlastitim "kobnim manama" i njihovo prevazilaženje, koje na kraju stvara osjećaj katarze, pročišćenja.

U svakodnevnom životu, obzirom na to da smo mi glavni glumci svoje priče, kao i u nekoj fiktivnoj priči, nismo često svjesni zbog čega se nešto loše dogodilo, pa krivimo nadnaravne sile, zlu kob, komšijinu mačku i tako dalje - a najmanje raširena navika je zagledati se u sebe. Nadalje, tu je i hrišćansko naslijeđe zapadne kulture, koje je raširilo shvaćanje krivice i kazne, tj. da je za svaku tragediju u našim životima kriv neki "grijeh" iz prošlosti, nešto čime smo naljutili bogove pa nam se oni sad kao "osvećuju".

Stari Grci su imali malo slobodoumnije shvaćanje tragičnog. Ako neki čovjek ima, što bi se reklo, "glavu u nebesima", odn. ako je pretjerano ponosan pa zbog toga ne vidi kuda ide, spotakne se, padne i izbije sebi oko ili tako nešto, njihovo shvaćanje je bilo otprilike "da, trebalo je da pazi kuda ide" - tražili su "kobnu manu" zbog koje se desilo to što se desilo, bez nekog naknadnog tumačenja krivice i kazne kao što je danas običaj. Tu manu bi onda osvijestili i unutar sebe (ako postoji) i sami bi težili tome da žive razumnije i pažljivije. Njihovi tragični junaci su vrlo srodni komičnim junacima - i Komedija i Tragedija su se vrtili oko tih "mana", samo što su se u komedijama te mane izvrgavale podsmijehu a u tragedijama se nastojalo pokazati njihovo pogubno dejstvo.

Svrha tragedije može se iščitati iz jednog od temelja starogrčke misli, "Spoznaj samog sebe" i u to vrijeme su i tragedija i komedija služile istoj svrsi, te dugo vremena gotovo da i nije bilo drugih oblika izražavanja te se sve uglavnom svodilo na jedno ili drugo...

Misao o terapiji Tragedijom zasnivala bi se na ponovnom uvođenju Tragedije u kulturni odgoj mladeži s ciljem podsticanja introspektive i otvaranja mogućnosti slobodnijeg, razboritijeg, sretnijeg i ispunjenijeg života. Mislim da bi učenje drugačijeg doživljavanja i procesuiranja tragičnog donijelo preporod današnjoj kulturi, tj. njenom najvažnijem dijelu, čovjeku, i na taj način ga malo pogurati ka jednom dubljem, antičkom osjećanju svijeta oko sebe. Antika crpi svoju snagu i iz komedije i iz tragedije jer uči i iz jedne i iz druge, dok današnja kultura služi uglavnom zabavi i prodavanju iluzija.

Djeci se od najmanjih nogu prodaju iluzije i neke idealističke sheme koje su najočiglednije u bajkama braće Grim i H.K. Andersena, te i kad odrastu očekuju da svijet bude kao i onakav kakav su mislili (i učeni) da jest. Nije ni čudo što su toliki ljudi nesretni i depresivni, jer neprestano moraju iznova otkrivati svijet onakav kakav jeste, i logično, nizati razočaranja jedno za drugim...

Mislim da nije samo riječ o tome da treba iz tragedija i komedija izvlačiti pouku, izgubili smo tu crtu da sve u životu doživljavamo kao lekcije - kako nešto treba, a kako ne treba. Nećemo sad nešto fantazirati i ići tako daleko da se usporedimo sa starom Grčkom, koja je neupitno imala neki poseban duh, koji je primjetan u svim aspektima, od vojske, umjetnosti, društvene scene, znanosti, ma ljudi su jednostavno otvorili sebe za nove spoznaje. Naša vremena su toliko turbulentna (ne kažem da ranije nisu bila), da ja s ovoliko malo godina više ne mogu zamisliti da se razmišlja kao prije 10 godina o nekim stvarima. Mada, nađem se u zanimljivim razmišljanjima, primjerice, čitajući Andrićevu Na drini ćupriju, gledajući stanje u Višegradu, osim vjerojatno odjeće i likova te knjige, sve događaje, predrasude, probleme, mogu preslikati u svoj grad u današnje doba. Ne znam, samo mi je žao što je tragedija postala nešto što postaje vid hrane za gladne uši ljudi i koji ne vide da je tragedija gubljenje vremena sati na manikuri, pedikuri, frizuri, ne vide da je tragedija što ne vide gladnog i žednog kraj sebe dok oni svojim psima kupuju odjeću i vode i njih sa sobom na pedikuru i tragedija da je što sami sebe uništavamo malo - pomalo

Ali takva nam je kultura. Bolje reći, takvu kulturu smo pomogli stvoriti. I mislim da je to bilo neizbježno. Jer, uzmi samo u obzir da nas i Antiku dijeli oko 2000 godina (mislim, onu originalnu Antiku) - dva milenijuma to je oko 100 generacija - i u tih 100 generacija da je čovjekov suštinski kvalitete toliko opao da više ne može zdravo procesuirati život, praktički ne može ŽIVJETI, osim ako ne živi u MAŠTI, u svom umu...

To je jedan evolucioni paradoks koji dolazi uz brojnost populacije o kojem sam već govorio - što je veći broj, manja je kvaliteta individua. Zakon održanja istovremeno je i Zakon propasti. Kad se kultura prilagodi kvanitetu dobijemo upravo ovo što dobijemo...

Zašto se ljudi hrane tragedijama drugih ljudi? Ne hrane se samom tragedijom (što bi bilo super) nego se hrane bolom koji ta tragedija donosi - nešto posve lijevo. A hrane se bolom jer ih i same boli - i ne znaju za drugi lijek do zamjene svog bola tuđim - tada dolazi do disasocijacije od vlastitog bola - nastupa privremeno OLAKŠANJE... Koliko je to neučinkovito, ogleda se u tome što im nikad dovoljno tog lijeka, što nam, opet, govori da to nije lijek - već DROGA; danas je droga glavni industrijski proizvod (mislim "droga" u najširem smislu) i logično je da, obzirom da toliki mnogi žive od drogiranja ljudi da im nije u interesu tražiti neke LIJEKOVE - zašto bi sebi uništili biznis?

u redu, ako čovjek ne može zdravo procesuirati život, ako ne može ŽIVJETI, osim u mašti, zašto smo danas svjedoci toga da je ljudima dokolica i nedostatak mašte postao hobi, stil života, mašta je luksuz, ili ja možda ne vidim dobro i dovoljno..

što se tiče olakšanja, mislim da mi doživimo olakšanje kada svjedočimo nekoj tragediji samo zato što joj nismo glavni akteri, što se to nama ne događa, što se osjećamo baš kao u amfiteatru, gledamo što se događa. ali loše je kad nam se isti scenarij dogodi ne vidimo poredbu s tim što smo vidjeli nego je naša ragedija odjednom najveća na svijetu, i nikom nije tako loše kao nama. postajemo nesvjesni toga da je to deja vu, da povučemo paraleu, da stanemo na noge, ne, mi plačemo nad svojom sudbinom, tražimo suosjećanje koje nismo dali drugima, tražimo pomoć i ne želimo da naš bol bude hrana, bez obzira što je to naš porok

Mislim da brkaš "nedostatak mašte" i "nedostatak KREATIVNOSTI". Današnji hendikep, kako ga bar ja vidim - je ovo potonje, jer se oslanja na stare, naslijeđene meme i lijekove protiv nesretnosti koji, ironično, upravo i jesu UZROK stanja koje liječe... A današnji ljudi imaju Maštu - to im je mjesto u koje bježe od surove stvarnosti s kojom više nisu sposobni da se uhvate u koštac direktno - to je raj kao antiteza pakla koji su stvorili oko sebe.

Ovo "olakšanje" koje sam spominjao je infuzija sreće i zadovoljstva izazvanim prizorom patnje - to što čovjek postaje svjestan svoje nadmoći što kao spektator može svjedočiti tuđoj patnji stvara pathos distance između njega i njegove boli ISTOVREMENO sa distancom između njega i "onoga koji pati". U našem umu je razlika između protagonista patnje jako tanka, jer može istovremeno da dođe do spajanja subjekta i objekta patnje u jednoj ličnosti tako da jedan dio čovjeka napada jedan drugi dio - to je bit samoprezira i samomržnje, mazohizma i sadizma spojeno u jedan osjećaj... Kad gledamo neku tragediju, dolazi do indentifikacije sa glanim likovima i u tom jednom trenutku mi POSTANEMO protagonist - tada dolazi do izražaja ova pomenuta fuzija subjekta i objekta; mogli bi reći da se svi slučajevi kada se netko "hrani" tuđom mizerijom mogu svesti na samomučenje, naročito u slučajevima kada se radi o nesreći nekih nama bliskih osoba, koji, time što su nam bliski - pripadaju našem Ja.

To je apstaktifikacija boli, ali ništa mistično nema u tome, jer nam je to naslijeđe iz prošlih vremena, to je samo dalji razvitak naše teorije uma.

Naravno da je lična patnja uvijek najjača, ali opet - ako patnja nije lična - onda nas se i ne tiče...

U pravu si, i mislila sam na nedostatak kreativnosti, ali ni mašta današnjih ljudi koja ih vodi u svijet koji je dalek od njihovog nije naročito jaka karika u svladavanju svakodnevnih stresova, nedostatka strpljenja, živaca, jer ako sebe uzmem u obzir (mada nisam reprezentativna nimalo), mašta koju imam mi bude toliko mrska sutradan kad se vratim na zemlju da to još jače stvara neku bol, osjećaj nemoći, i odmah sukladno tome gubim hrabrost, volju i i sama postanem tragedija.

A zar distanca koja se stvara, oprečno tome ne bi trebala zapravo smanjivati tu istu distancu? Zar mi ne bi, onda kad uvidimo koliko smo van toga, kao što kažeš - ne tiče nas se, trebali kao ljudi koji po mom vjerovanju nismo samo egosti po rođenju, nego smo i vrlo empatični, zar ne bi trebali reagirati na način da ako ništa barem eliminiramo onu dozu sadizma kad smo publika? i kako mi sami sebi, jer moramo početi od sebe, kako da objasnimo da ona patnja koja nije osobna se nas ne tiče? ja nisam uvjerena da je moguće prvoj meni koja kad čuje za tragičnu smrt, ili nečiji tragičan život ne pomisli barem na pikosekundu : Yes, nek to nije moj život, i onda imamo potrebu o tome pričati s drugima, razglabati, čak i bez te osobe koje se jedine to nešto tiče, donositi moguća rješenja, osude, i da ne nabrajam...

Mi po svojoj prirodi činimo stvari dijelom nas, upravo zato nas se i TIČU.

Svaki dio svijeta koji percipiramo, i upravo time što ga percipiramo, postaje dio našeg Ja - postaje, u neku ruku, produžetak nas, naše vlasništvo. A svoje vlasništvo možemo čuvati, voljeti, pokloniti, napustiti ili ga prodati prema svojem nahođenju... Ja držim da su svi ljudi po rođenju (i ne samo ljudi) - egoisti - ono po čemu se mogu razlikovati jedni od drugih je šta je sve dio tog "ega" - je li to samo tvoje tijelo, tvoj duh, tvoja duša - ili uključuje u sebe i ostale ljudi, životinje i stvari. U potonjem slučaju radi se o nečem što se smatra "ne-sebičnim" - ali je to samo varka uma i kulturološka mema - jer sudimo o sebi po tome šta smo sve uklopili u svoj Ego, tj. dokle seže naše "carstvo", naše Ja - i, prema tom sudu i u skladu sa naučenim obracima suđenja, u nama nastaje osjećaj bola ili zadovoljstva...

Svoje Ja smatram samo jednim mozaikom, jer istina, mi svakodnevno percipiramo svijet, ali percepcija je ono što često vara. Možda gledamo iz pogrešnog kuta, možda ne shvaćamo, ali nesvjesno stvaramo zaključke i to kao komadiće mozaika ugrađujemo u svoje biće. ne smatram točnim da je nesebičnost, iliti altruizam, i empatija i sve one plus plus stvari kod čovjeka samo varka uma, to može biti dio moje stvarnosti. jer živimo tako da rastemo u različitim uvjetima, oblikuju nas različiti događaji, ljudi, teške, lake i smiješne situacije, asimiliramo se, socijaliziramo se ili se otuđujemo i sami stvarano obrasce ponašanja, a samim time i suđenja, mada ta uloga sudaca ne priliči jer tko smo mi da sudimo, i zašto mislimo da možemo suditi bilo kome osim sebi? valjda je to onaj poriv za dominacijom, siperiornošću nad ljudskim bićem koje moj korteks percipira kao nižeg od mene