Promiskuitet

Ovu temu otvaram sa ciljem diskusije o dotičnom pitanju, vezano za muški i ženski spol.
Prema definiciji, promiskuitet je oblik seksualnog ponašanja kod kojeg je prisutna promjena seksualnog partnera, odnosno neodrživost zadovoljenja seksualnih potreba u vezi sa jednim stalnim partnerom.

Međutim, promiskuitet nije poremećaj, a promiskuitetne osobe ne moraju biti ovisne o seksu. Ovisnost o seksu je poremećaj koji mogu imati i ljudi koji nisu promiskuitetni (znači imaju samo jednog, stalnog partnera).

Moglo bi se reći da je promiskuitet stil života kojeg odabiru pojedinci kojima ne odgovara monogamija ili smatraju da nemaju 'sreće u ljubavi' te zato preferiraju mijenjati seksualne partnere (jednog za drugim ili istodobno).

LINK http://gorila.hr/profile/dani/2011/04/08/to-znai-promiskuitetan-promiskuitet-definicija-promiskuitetni-ljudi

Na otvaranje teme su me potakle neke informacije i dvojbe o samom 'promiskuitetu' i moralne ocjene istog koje možemo svakodnevno naći u medijima i životu.
Naime, čak i danas možemo vidjeti kako mnogim ljudima (mahom muškarcima) smeta da im partnerica ima promiskuitetnu prošlost iliti da je promijenila značajan broj partnera.
Godine ne igraju značajnu ulogu, jer promiskuitet (ili promiskuitetna prošlost) je očito ponekad 'kamen spoticanja' u mlađoj i starijoj dobi, najčešće u trenutku kad neka veza ulazi u ozbiljniju fazu- priprema za zajednički život, ženidba itd.
Ipak, značajno je da u društvu još prevladava shvaćanje kako je promiskuitet donekle prihvatljiv ukoliko se radi o muškarcima, a rjeđe ako se radi o ženama. Oni su 'face', a one 'kurve' itd.
Ne moram dodatno spominjati da je stoljećima 'spolna čistoća' bila smatrana vrlinom, naspram promiskuiteta, 'spolne raskalašenosti'.

Ipak, neke tendencije u današnje doba idu ka tome da broj seksualnih partnera pojedinaca nema gotovo nikakvu 'moralnu komponentu', odnosno neki pojedinci (uključujući i psihologe) postavljaju pitanje: "Zašto bi iskustvo bilo manje vrijedno od (ne)iskustva?"
Slijede i neke 'modernije' konstatacije: "Nije uopće bitno koliko ste partnera imali i koliko partnera je imao vaš budući partner..."

Sukladno tome, mene zanima kakav je vaše mišljenje o promiskuitetu.

Je li promiskuitet amoralno obilježje neke osobe i nasuprot toga, može li se reći da je monogamija i spolna nevinost vrlina?
Ima li promiskuitet 'negativnu stigmu', prevenstveno radi zastarjelog moraliziranja (kršćanskog nauka) koje onemogućuje spolnu slobodu i spolno istraživanje pojedinca ili nečeg trećeg?
Da li bi se promiskuitet uopće mogao sagledavati kao neka 'moralna komponenta' ili nema takvu težinu?

Ulazak osobe u hrpu besmislenih 'veza' govori nesto o njenom psihickom/mentalnom stanju kao i izbjegavanje ulaska u ikakvu vezu. Bilo sto sto vuce prema ekstremu najcesce nije dobro pa tako i promiskuitet (bez obrzira radi li se o zeni ili muskarcu).

S duhovnog aspekta trebalo bi se prvo vidjeti sto znaci spolnost i spolni cin. Sto predstavljaju. Katolicka crkva u principu zagovara tjelesnu cistocu do trenutka braka jer time stiti (potencijalnu) djecu. Neke druge 'grane' duhovnosti na sexualnu energiju gledaju drugacije pa imaju svoje razloge kako bi njome trebalo manipulirati (i zasto) ali isto tako zagovaraju nerasipanje iste.

Sto se tice 'moralne komponente'...ovisi o okolnostima. Nije isto jel osoba slobodna ili ne.

Ono što je zanimljivo kod 'promiskuiteta', odnosi se na činjenicu da društvo smatra promiskuitetnom bilo koju osobu, koja je imala određen poveći broj partnera (npr. 10-ak ili više...).
Dakle, bez obzira je li osoba ulazila u te veze zrelo i odgovorno ili se radilo o hrpama avantura na jednu noć.

Motivi nisu bitni, jer definicijski se promiskuitet odnosi na učestalo mijenjanje seksualnih partnera.
E sad...nekome će to značiti više od 5 različitih partnera, a nekome iznad 50.

Citat :

Sto se tice 'moralne komponente'...ovisi o okolnostima. Nije isto jel osoba slobodna ili ne.

Slažem se da je 'ljubavno stanje' bitno. Međutim, društvo sa negodovanjem gleda na promiskuitet bez obzira na dotične činjenice i moralizira o istome.
Postavlja se pitanje da li sam promiskuitet (neovisno o nekim (ne)zabranjenim okolnostima)), sadržava 'moralnu komponentu'?
Dobiva li promiskuitet dotičnu moralnu valorizaciju, tek kad se napravi nešto što društvo smatra zabranjenim (poput prijevare partnera) ili je 'per se' moralna kategorija?

Mislim da je upitno kako osoba može ući u 10 ili više veza zrelo i odgovorno. Ta ne živimo 500 godina da bi svakih 50 mijenjali partnera...
Dakle, @Athena postavlja pitanje da li je promiskuitet problem sam po sebi ili ga je društvo stigmatiziralo iz moralnih razloga.
Rekao bih da je promiskuitet sam po sebi problem i složit ću se s Alphom, budući da nam promiskuitet ukazuje da osoba ima psihičke i može biti fizičke probleme kad se ne nalazi ni s jednim od partnera. To znači da ili: vrlo značajno odudara od nekog prosjeka pa mu nitko ne paše ili da ima neke komplekse koji ga gone da traži stalno nekog drugog. Ako uzmemo da se radi o ovom drugom, tada se dotična osoba mora liječiti kod psihologa/psihijatra da se ukloni uzrok problema. Ako se radi o ovom prvom (IMO, bitno rjeđi slučaj), tada je lijek taj da osoba apstinira dok ne utvrdi ima li potencijala ta osoba s kojom bi ušla u vezu da bi si bili slični. Samo ulijetanje u vezu ništa dobrog za takve osobe ne donosi, osim bolnih iskustava.

Citat :

MoW: "Rekao bih da je promiskuitet sam po sebi problem i složit ću se s Alphom, budući da nam promiskuitet ukazuje da osoba ima psihičke i može biti fizičke probleme kad se ne nalazi ni s jednim od partnera. To znači da ili: vrlo značajno odudara od nekog prosjeka pa mu nitko ne paše ili da ima neke komplekse koji ga gone da traži stalno nekog drugog. Ako uzmemo da se radi o ovom drugom, tada se dotična osoba mora liječiti kod psihologa/psihijatra da se ukloni uzrok problema. Ako se radi o ovom prvom (IMO, bitno rjeđi slučaj), tada je lijek taj da osoba apstinira dok ne utvrdi ima li potencijala ta osoba s kojom bi ušla u vezu da bi si bili slični. Samo ulijetanje u vezu ništa dobrog za takve osobe ne donosi, osim bolnih iskustava."

MoW kroz tvoje textove koje sam pročitao ovdje na forumu naučio sam poštovati tvoju opservacije, stavove i ideje iako se sa 90% istih iz korijena ne slažem, ali ovo što si ovdje napisao ili si bio nešto smušen pa zaboravio da ljudi kada pišu neku tezu napišu i kakvu takvu obranu iste ili barem kratko objašnjenje. Ovdje u ovom textu tvom nema ama baš ničega što bi išta objasnilo a nekmoli dokazalo bilo što od tvojih poprilično ishitrenih i jednostranih tvrdnji.

Kao prvo odakle dolazi ovo "budući da nam promiskuitet ukazuje da osoba ima psihičke i može biti fizičke probleme kad se ne nalazi ni s jednim od partnera" ?????
Kako nam ukazuje ? Po čemu nam ukazuje ?? kakve fizičke, kakve mentalne ili psihičke probleme ??
Moramo utvrditi detalje za svaki pojedini slučaj a ne sve strpati u dve kategorije koje si ti naveo pa ili na Psihićarnu na liječenje ili na apstinenciju ??
ti bi bio najgori autokrata kojeg je svijet vidio da si na vlasti .. pa ne ide to tako baš dragi moj MoW, šta je sa slobodom ? sa izborom ? što je ako se mogućnošću da se ne nalazi ni sa jednim od partnera jer je možda izbirljiva osoba ili čeka nekog pravog, što ako je neki asketa ili u nekoj vrsti namjernog celibata posvećen dugogodišnjoj spiritualnoj praksi, što ako je u nekom socijalnom okruženju bigamija opravdana i dobrodošla ? što ako je individua na nivou razvoja gdje zaista može voljeti više partnera i biti sa njima u skladnoj zajednici kroz različite vremenske periode ? što da ti navedem hrvatske primjere muškaraca i žena koji su imali preko tih tvojih famoznih 10 partnera i cijeli život su ostali sretni kao i njihovi partneri ...
...sa neba pa u rebra pa na psihijatra ili liječenje zato jer si šta, ti tako rekao ?
Kako rekoh prvo se dogovorimo o kojem društvenom uredjenju pričamo jer nije svugdje to ni nemoguće niti neostvarivo, zatim se ajmo dogovoriti što je to promiskuitet za svakog od nas ponaosob, zatim se složimo ima li tu uopće ikakvog problema ili nema pa onda možda da pričamo o tome kako pomoći nekome tko možda i ne želi našu pomoć.
Problem kod puno 'naših' ljudi je što svi bi svi oni "to treba liječit, one u zatvor a ove u logor..." pa jebiga stari valjda smo prevazišli taj naš omedjeni i opjevani stav baka i djedova iz bivše Juge koji su (upravo iz tih istih komplexa koji se spominju) vikali "DA SAM JA NA VLASTI JA BI' NJIH SVE...." i onda nešto od brojnih "Izljeva mudrosti" ...
Nije više takvo vrijeme niti takva globalna svijest .. ti bi ništa, ti bi pričao i složio se ili se ne složio sa nekiom drugim a pogotovo kada se radi o nekom trećem, niti se baviš time u životu niti si imao to iskustvo, prema tome možeš se jedino pitati Zašto je to tako ili kako je njima a ne svrstavati u ladicu Bolesnih jer se to vidi "samo po sebi"

Citat :

Je li promiskuitet amoralno obilježje neke osobe...

Promiscuity, in human sexual behavior, refers to the practice of casual sex with multiple sexual partners.
Ergo ne nužno.

Citat :

...i nasuprot toga, može li se reći da je monogamija i spolna nevinost vrlina?

Monogamija je poput društvenog nasljeđa i ujedno prilagodba, u našem slučaju na religiju sa ovih prostora i na zakone koji tu vladaju. Tu ne možeš biti oženjen za dvije žene, općenito se ne toleriraju šaranja u vezi, tako smo odgajani od malena da je to kao "normalno" za razliku od ovog drugog. Ima mjesta na Zemlji gdje je poligamija sasvim normalna. Da skratim, monogamija mi nema veze s vrlinama kao što mi poligamija nema veze s manama. To je stvar kulture i društva gdje se nalazimo. Da smo negdje drugdje, učili bi nešto drugo.

Spolna nevinost kao vrlina? Ne ispada li po tom da je naša mana to što se razmnožavamo? Ako je vrlina biti nevin, onda se ni ne seksaj da ne izgubiš tu vrlinu.

Citat :

Ima li promiskuitet 'negativnu stigmu', prevenstveno radi zastarjelog moraliziranja (kršćanskog nauka) koje onemogućuje spolnu slobodu i spolno istraživanje pojedinca ili nečeg trećeg?

Da, smatram kršćanski nauk uvelike odgovornim za stanje danas kod nas što se tiče seksualnog moraliziranja.

Citat :

Da li bi se promiskuitet uopće mogao sagledavati kao neka 'moralna komponenta' ili nema takvu težinu?[/b]

Može se sagledavati kao neka moralna komponenta, ovisno o društvu s obzirom na koje to isto sagledavamo.

The term can carry a moral judgement and is viewed in the context of the mainstream social ideal for sexual activity to take place within exclusive committed relationships.

Sukladno tome bi odgovorio na sljedeće pitanje:

Citat :

Postavlja se pitanje da li sam promiskuitet (neovisno o nekim (ne)zabranjenim okolnostima)), sadržava 'moralnu komponentu'?
Dobiva li promiskuitet dotičnu moralnu valorizaciju, tek kad se napravi nešto što društvo smatra zabranjenim (poput prijevare partnera) ili je 'per se' moralna kategorija?

Da bi išta imalo moralnu komponentu, mora ju imati u odnosu na nešto. Može se gledati s obzirom na društvo (opet ovisi KOJE društvo), i s obzirom na pojedinca. Moral nije objektivna kategorija, ovisi o društvu, dakle pričamo o nekom kao "prosjeku" stajališta individualaca iz društva, nazovimo to tako. Samo po sebi nema moralne komponente.

Athena je napisao/la:

Slažem se da je 'ljubavno stanje' bitno. Međutim, društvo sa negodovanjem gleda na promiskuitet bez obzira na dotične činjenice i moralizira o istome.

Društvo čine 5 tovara, 6 konjina, 11 vještica i 2 doktora koji znaju nešto više o tematici o kojoj se priča. Ja spadam u ove konjine btw

@Kahali Možda ti se čini da tvrdnje jesu ishitrene, ali o svakoj sam dobro promislio prije nego što sam je napisao.
Naravno da nas ima svakakvih, to je neosporno. Međutim, ako govorimo o nekom prosjeku u svijetu (a statistički promatrano postoje samo veća ili manja odstupanja od prosjeka), tada nalazimo da je jednom muškarcu dovoljna jedna žena i obratno. Dakako da ima onih koji imaju jaču seksualnost pa traže više od toga i da ima onih koji imaju slabiju seksualnost pa im nikakva veza ne treba, ali u nekom prosjeku energije dviju individua su u balansu ako se radi o jednom muškarcu i jednoj ženi.
Zašto dakle slijedi veća brojnost partnera? Što time dobijemo ako se već jesmo energetski izbalansirali s nekom osobom? Odgovor je: ništa. Ako smo se energetski izbalansirali s nekim, onda nam ništa ni nitko drugi ne treba više. Zauvijek, odnosno dok god ostajemo balansirani.

Iz toga slijedi da je promiskuitet ustvari energetski disbalans koji nastaje kad pojedinac nije usklađen u dovoljnoj mjeri sa svojim partnerom da bi oni tvorili dinamičku energetsku ravnotežu. Ni više ni manje od toga.
Dakle, oni za koje kažeš da su imali 10 ili više partnera s kojima su bili sretni samo govori o tome da im je trebalo mnogo različitih energija da bi upotpunili svoje manjkavosti po tom pitanju. To pak govori o nezrelosti njihove duše, koja ima više energetskih "rupa" od nekog kojemu je bio potreban samo jedan partner.
Ako pak gledamo one kojima nije potreban nijedan partner da bi bili u energetskom balansu, takvi su vrlo rijetki, ali postoje. To su vrlo razvijene duše koje su ovdje došle s ciljem balansiranja drugih (tipičan primjer je Krist). Zanimljivo je naprimjer opaziti da je Buddha imao ženu i navodno, dijete, no nije bio zadovoljan s tim materijalnim životom, nije mu to bilo po volji te ih je napustio i okrenuo se asketicizmu. To znači samo to da mu energetski nije odgovaralo imati partnera iako mu je sredina to nametnula.

Vratimo se sad na moje svjetovno i pomalo laičko objašnjenje istog fenomena:
"To znači da ili: vrlo značajno odudara od nekog prosjeka pa mu nitko ne paše ili da ima neke komplekse koji ga gone da traži stalno nekog drugog."

Ako vrlo značajno odudara od prosjeka po nekim karakteristikama tada će mu teško biti pronaći partnera s kojim bi se balansirao pa traži jednog za drugim. To samo po sebi nije loše, no budući da smo u fizičkom svijetu, isto može dovesti do spolnih bolesti i možebitnih teških emocionalnih razočaranja na obje strane (osjećaje nikad ne treba potcijeniti!)
Kompleksi se pak razvijaju u ranom djetinjstvu (rjeđe i u kasnijem djetinjstvu) i teško ih je iskorijeniti. To su osjećaj manje vrijednosti najčešće radi fizičkih mana kao i problemi s roditeljima (da ne ulazimo u detalje). Takva osoba se non-stop mora dokazivati sebi tako što će druge posjedovati kroz seksualni akt (češće kod muškaraca, ali i kod dominantnih žena). Pritom da bi se taj problem riješio, potrebno je otkriti obrazac koji je doveo do takvog ponašanja, a to je najčešće posao psihologa ili psihijatra.
Da ne bi @Kahali mislio da bi osobu nakljukao s lijekovima , ne bih, često pomažu duži razgovori s profesionalcem, a dobra je i regresivna hipnoza.

Eto, možda sam ti sad @Kahali to bolje objasnio, ali možeš se ti slobodno i dalje sa mnom ne slagati.

Prije je 3 partnera znacilo promiskuitet, danas je to 10 (ili ne znam vec koliko)...drugim rijecima pojam je tesko definirati brojem. Vjecito pitanje koje zrno je to koje cini "hrpu"...dakle ako uzmemo jedno zrno, da li je to hrpa? Nije. Ako uzmemo dva, da li je to hrpa? Nije. I tako uzimamo zrna, 3, 5, 10, 15...u jednom trenu na pitanje "da li je to hrpa" reci cemo da jeste. Zasto je hrpa ako imamo 20 zrna ali nije ako imamo 19? Tako je i s promiskuitetom. Da imamo partnera koji je spavao sa 3 osobe bilo bi normalno, sa 10 bilo bi prolazno sa 50...sto bi bilo? Da li bi nam stvarno bilo svejedno koliko je partnera(ica) promjenila osoba koja je sada s nama? Mislim da bi to najvise ovisilo upravo o nasim, subjektivnim, nacelima. Ako smo i sami skloni mijenjanju partnera tada bi nam bilo svejedno ali ako nismo smetalo bi nam i smatrali bi da je netko tko je promijenio i 5 partnera promiskuitetan.
Tesko je uopcit neka mjerila (pogotovo u danasnje doba) ali obzirom se normalnim smatra ono sto zagovara vecina ipak se moze dati jedna procjena sto bi bilo pozeljno, a promiskuitet to bas i nije.

Sto se tice one moralne komponente...mislim da je to vezano za okolnosti. Sto je moral? Da li on postoji bez promatraca koji sudi? Ako je osoba promijenila vise partnera ali nema nikog (osim nje same) da joj sudi onda nema ni mogucnosti da ju se proglasi amoralnom. Moral je najvise vezan za skup naucenih (odgojnih) normi koji variraju od kulture do kulture tako da...tesko je to bas povezat...

Promiskuitet i devalvacija čovjeka idu ruku pod ruku i pripadaju jedno drugom.

Neko bi mogao reći da je to sve posljedica više milenijumske hrišćanske represije i demonizacije ljudske seksualnosti koja sada, kad je utjecaj Crkve kao institucije opao, nalazi svoj odušak u prekomjernosti, koja, opet, uvijek slijedi nakon apstinencije, jer neumjerenost u jednom vodi takođe do neumjerenosti u drugom, u ovom slučaju - suprotnom...

Lično, ovo objašenjenje ne smatram pogrešnim, ali mislim da je samo površinsko tumačenje. "Civilizovani", domaći, pitomi čovjek je izgubljen, sam sebe je načinio izgubljenim u svijetu u kojem je on i pravio puteve (ironično, zar ne?) i sad se, posve prirodno i posve razumljivo - pokušava pronaći, pokušava ponovo vratiti vrijednost sebi i svom životu na bilo koji raspoloživi način: jedni, kao što je ovdje primjer, pokušavaju taj osjećaj praznine popuniti seksom, drugi hranom, treći imetkom, četvrti bježe u apstraktno, u sebe... Čovjek je očajan, a očajan čovjek čini očajničke stvari.

Rijetki su oni koji na bilo koji od ovih navedneih načina stvrano i uspiju sebe nanovo potvrditi - obično se sve svodi na liječenje sve jačim i jačim dozama jednog istog lijeka - koji na određenom stepenu - postaje otrov...

Ovo više nije ni bigamija ni poligamija (oboje bi podržao i podržavam) - ovo je... pitaj boga šta... omnigamija... fuck anything that walks... Haos...

Logička progresija mentalnog sklopa u kojem se kvalitet nadomješćuje kvanitetom... Eto, to bi bilo to.

Drugim rijecima pretjeranost nije normalna. Slazem se s time. Tu su neki nedostatci koji se manifestiraju vise ili manje iskrivljenim ponasanjem.

Ne znam koliko je Crkva kriva za sirenje neke sexualne vrlosti pogotovo sto su svecenici cesto prilicno vesela bica sto se toga tice plus nije jedino katolicizam taj koji zagovara spolnu cistocu tj. ne rasipanje sexualne energije. Mislim da je Crkva jedino koristila u tome da se o sexu i promiskuitetu nije pricalo javno.

Katolička Crkva nije jedina koja zapovijeda apstinenciju svojim ne-laičkim članovima. Zavjet čistoće se isto tako uzima u židovstvu, budizmu i kineskom taoizmu, dok neke druge religije (islam, hinduizam) nemaju takva načela.

Ono što je bitno naglasiti to je da za razliku od njihovih svećenika i redovnika, koji su se na celibat odlučili iz vjerskih, ali i praktičnih (monetarnih) razloga, laicima se seksualnost preporuča unutar institucije braka. Dapače, ona se podupire u umjerenosti seksualnog izričaja u svim velikim svjetskim religijama, s tek manjim varijacijama.

Stigma koju je katolička Crkva uvela u seksualnost a koja se tiče javnog ne govorenja o seksualnosti je pak karakteristična uglavnom samo za katoličku Crkvu i ni za jednu drugu religiju (koliko mi je poznato, u islamu se o seksualnosti može javno govoriti, ali se izvan braka ne smije prakticirati).

Taoizam pogotovo preporuča spolnu umjerenost kao najbolji put prema prosvjetljenju, dok budizam govori o žudnji prema senzualnim iskustvima (kama-tanha) kao bitnoj prepreci prema prosvjetljenju. Dokle god žudnja nije prisutna, već samo umjerenost, ništa nas ne sprečava da prakticiramo seksualnost.

Da se ja pitam, crkve ne bi ni postojale.

Jako je kompleksna tema, i kao što reče @Kahali, treba se definirati o čemu se točno govori.
Sviđa mi se razmišljanje @Archangela ... Dakle, ako zamislimo da ne radimo stvari iz očaja, iz usađenih programa, iz pogrešnih razloga ... Po meni jedino mjerilo, i jedini sud bi trebali biti mi sami (sebi).

Složio bih se s tobom Lyra da smo jedino pravo mjerilo mi sami sebi, no da bi mi sami po sebi mogli ispravno postupiti za naše tijelo, naš duh i naš energijski nivo, to zahtijeva vrlo visok stupanj prosvjetljenosti i balansa kako ne bi umjesto toga sami sebi izazvali više problema nego što imamo koristi od takvih veza.

Što se toga da crkve ne bi trebale postojati, s time se osobno ne slažem jer mislim da je osobama koje iz ovih ili onih razloga nemaju volje posvetiti se dublje pitanju duhovnosti nužno to da im drugi da pojednostavljeni sustav moralnih pravila, nazovimo to prvom aproksimacijom, okvirnim načelima onoga što nam je potrebno da ne zastranimo. Nama koji smo dalje otišli po nekim pitanjima zaista crkve niti ne trebaju osim kao vrela određenih dubljih znanja, ali svijetu tj. puku one su nužno potrebne. O tome svjedoči ogromna većina ljudi u svijetu koji se deklariraju članovima ove ili one religije i velik broj onih koji naputke određene religije dosta vjerno provode.

Znam da hrišćanstvo nije jedino koje zagovara "čistotu", ali njega najbolje poznajem pa sam ga zato i naveo kao primjer.

Taj imperativ "čistote" je sredstvo manipulacije masama. Čitav taj koncept "čistote" implicira da je seks nešto samo po sebi "nečisto", pa je stoga trebalo izmisliti ljude koji bi ga "očistili" kroz instituciju braka. I ne samo seks - i hranu i rađanje i umiranje - sve to u očima klerika nema vrijednosti sve dok oni ne dođu i nanovo tome svemu ne daju neku vrijednost: doduše, svoju vrijednost.

Činjenica je da je ljudska seksualnost, seksualni impuls - jedan od najsnažnijih. Stoga ga je trebalo okrenuti protiv osobe koja ga osjeća kako bi ona sama zbog njega patila i borila se protiv njega - i dok se ona tako bori i pati, troši energiju, i dok troši energiju oslabljena je - i tako postaje mnogo bolja ovca. Zato je seks trebao postati izvor srama, grijeh, povezati svaki trenutak kad neko osjeti seksualnu privlačnost prema nekome sa "grižom savjesti"...

Okrutno je to, ali ja klerike već neko vrijeme ne mrzim zbog toga - počeo sam im se diviti... To što su oni učinili je prosto genijalno - i upravo zato i jest tako zanimljivo.

Ne mogu prosuđivati o promiskuitetu ili seksualnosti ili o bilo čemu sa "moralne" strane, jer svi morali rade protiv čovjekovog instinkta, čine ga nezdravim, stvaraju stres i bolesti koje se onda liječe istim onim sredstvima koja su i dovela do bolesti. Opet moram ponoviti - to je prosto briljantna strategija... Najprije nekog razboljeti, dovesti ga do očajanja - a potom mu ponuditi lijek na kojem ti zarađuješ i od čije prodaje ti živiš - briljantno!

No, nikako ne mogu progutati ovo što MoW piše o tome da morali služe tome da neko ne bi "zastranio"... Zastranio od čega?! Od koga?! Od stada? Dakle, ko je unutar stada, ko čini što mu se kaže, ne misli ništa što mu nije rečeno da misli, ne osjeća ništa što mu nije rečeno da osjeća, ko je individualist i umjesto toga hoće da misli svojom glavom - on je "zastranio" pa ga treba vratiti na neki tamo "pravi" put?! A jedini pravi put je onaj kud ide stado? Pa dobro, neka...

Ja samo znam da se mi rađamo goli i u grob ništa ponijeti nećemo, a to stado koje traži da ga se obožava zajedno sa pastirima će ti vrlo brzo naći zamjenu. Eto koliko mu značiš. Eto ti plata za tvoju vjernost. To je mentalitet stada - pojedinac je nula, stado je sve.

I da ujedno vratim raspravu sa filozofskih voda na temu promiskuiteta - upravo zbog toga se većina ljudi osjeća loše kad su sami. Tako su učeni od malih nogu da moraju biti dio krda i da jedino krdo ima moć i pravo da im određuje vrijednost. A vrijednost krda je u kvantitetu - stoga muškarci mjere vrijednost svoje muškosti proporcionalno broju žena s kojima su imali seks (ili broju centimetara/inča nečega što simbolizira muškost, tj. penisa) a žene shodno svojem urođenom temperamentu, u manjoj ili većoj mjeri slijede njihov primjer - jedino se razlikuju po tome što budući da se muškost mjeri po količini partnera, a muškost u žene je neprivlačna, žene su se vremenom izvježbale u poslovičnom laganju o broju partnera (s tim da one kažu manji broj a muškarci veći) kako bi bile privlačnije, ženstvenije...

@Archangel ...

Archangel je napisao/la:

Ne mogu prosuđivati o promiskuitetu ili seksualnosti ili o bilo čemu sa "moralne" strane, jer svi morali rade protiv čovjekovog instinkta, čine ga nezdravim, stvaraju stres i bolesti koje se onda liječe istim onim sredstvima koja su i dovela do bolesti. Opet moram ponoviti - to je prosto briljantna strategija... Najprije nekog razboljeti, dovesti ga do očajanja - a potom mu ponuditi lijek na kojem ti zarađuješ i od čije prodaje ti živiš - briljantno!

No, nikako ne mogu progutati ovo što MoW piše o tome da morali služe tome da neko ne bi "zastranio"... Zastranio od čega?! Od koga?! Od stada? Dakle, ko je unutar stada, ko čini što mu se kaže, ne misli ništa što mu nije rečeno da misli, ne osjeća ništa što mu nije rečeno da osjeća, ko je individualist i umjesto toga hoće da misli svojom glavom - on je "zastranio" pa ga treba vratiti na neki tamo "pravi" put?! A jedini pravi put je onaj kud ide stado? Pa dobro, neka...
...

Priča o moralu nije priča kojoj je ona sama sebi svrha. Naše ponašanje ima svoje posljedice, bilo ono moralno ili nemoralno. I te posljedice se vide na nama, na pojedincima s kojima živimo i s kojima se družimo i u konačnici i na cijelom društvu. Govoriš o instinktu kao da je to jedino što mi imamo, no mi imamo i emocije, razum, iskustva iz kojim možemo učiti.... nije instink jedino što nas pokreće

Sa dobrim dijelom tvojih postova se slažem, pogotovo sa dijelom gdje govoriš o tome da crkve kroz strah kontroliraju svoje "stado", ali to nema nikakve veze ni sa vjerom ni sa moralom. Upravo je taj njihov čin nemoralan. Kao što rekoh svako ponašanje proizvodi neke posljedice, a posljedice njihovog djelovanja su ponekad razarajuće i za pojedince i za društvo u cijelini.

No vratimo se mi promiskuitetu. Uvijek je pitanje što netko doista želi, da li nekoga može istinski radovati to što svakih dva, tri tjedna spava sa drugom osobom? Mene to ne bi usrećivalo, previše bi mi tu billo neizvjesnosti, nesigurnosti. Što je sa emocijama? Meni treba da "prebolim" curu sa kojom više nisam u vezi dva, tri pa čak i više mjeseci. Je fora je sex sa osobom koju skoro pa i ne poznaješ, super je to uzbudljivo, ali što onda, što slijedi nakon toga? Nisu to samo moralna pitanja, nego i skroz praktična Što kad se razviju osjećaji s obje ili samo s jedne strane?

Nekako mi se čini da se ovdje postavlja dvojba između apstinencije (potpunog suzdržavanja od sexa) i promiskuiteta (sex sa svima bez ikakvih ograničenja). I jedno i drugo je krajnost, ali između tih krajnosti ima lijepa lepeza mogućnosti iz koje svatko može izabrati ono što želi i ono što će ga radovati

Zastraniti znači krenuti putem koji ne čini dobro na kratke ili na duge staze nekoj osobi i društvu u cjelini. Mnogi duhovnjaci gledaju samo i isključivo kroz svoju vlastitu prizmu sve oko sebe. To nije i ne može biti cjeloviti duhovni put, budući da isti uključuje funkcioniranje društva u cjelini, a društvo u cjelini NE MOŽE funkcionirati po principu: "u se, na se i po da se".
Pojedinac može, ali društvo ne može.
Zato su se društvo i kultura i razvili, da bi se nešto konstruktivno napravilo, da bi se udaljili od instinkta. Instinkt je dobar, ali za životinju, ne za čovjeka. Postoje različite razine svijesti u Univerzumu, a razina instinkta nalazi se ispod razine čovjeka.
Znam da kad sam god u životu radio nešto instinktivno, da sam se poslije osjećao okaljano iznutra, nekako isprazno.
Također, kad sam bio u društvu ljudi koji su na taj način djelovali, nisam osjećao nikakvu sreću ni radost življenja. Nikakvu svetost života niti osjećaj da nešto gradim. Samo da dangubim i destruiram.

Ako se vratimo na pitanje promiskuiteta, zastraniti znači prepustiti se isključivo putenim užicima, bez namjere da nešto oplemenimo, bez cilja i bez obzira na dublje osjećaje koji se neminovno razvijaju (ako smo imalo ljudi). Često mijenjanje partnera dovodi, kao što Chakotay kaže, neminovno do osjećaja nesigurnosti koji pak dovodi neminovno do problema u svakodnevnom funkcioniranju zbog pada razine energije, problema u obavljanju poslova i rješavanju svakodnevnih malih zadataka. Rješenje je u tom slučaju jedino život iz dana u dan, bez cilja i bez svrhe i čekati da ti se dani odbroje, što je također ubrzano takvim načinom života.

Vidim da se ova tema razvija u zanimljivom smjeru.
Uglavnom, da se vratim na neki općeniti, a manje filozofski pojam promiskuiteta.

Smatram da seksualno ponašanje općenito spada u 'moralnu kategoriju'. Tako za mene promiskuitetno ponašanje nije vrlina i ipak je bitno, a i govori nešto o osobi.
Naravno, ljudi nemaju iste potrebe niti isti put, tako se niti promiskuitetno ponašanje ne treba osuđivati, ali ne smatram ga pozitivnim.

Osobno, više respektiram spolno ponašanje ljudi koji se kritičnije upuštaju u seksualne odnose i mijenjaju manji broj partnera pa i onih koji u nekom periodu života radije apstiniraju, nego da bezglavo ulaze iz veze u vezu.
U krajnjoj liniji, pokazuju da imaju veću samodisciplinu, a tu je i pitanje osjećaja (samo)odgovornosti koje je dvosmjerno.

Kao što sam spomenula u uvodnom postu, mnogi moderni psiholozi govore kako partnerova seksualna prošlost uopće nije bitna (iako primjerice osoba izrazi zabrinutost radi iste) i kako se treba usmjeriti na budućnost neke veze.
Što mislite o takvom stavu, treba li općenito (promiskuitetna) prošlost neke osobe zaista biti nebitna, za buduću vezu?

Smatram da se radi o individualnoj stvari. Ne možemo negirati prošlost, jer ipak je ona utjecala na ono što smo danas, ali ne treba biti preopterećen njome.
Nitko nikome ne bi trebao sugerirati što će mu biti (ne)bitno, posebno u vezi.
Nekome će biti dosta bitan npr. stupanj obrazovanja, fizički izgled, a nekome određeno spolno ponašanje partnera iz prošlosti, neće biti dobra 'podloga' za kvalitetnu vezu.

Sto se tice seksualnog impulsa (kao jednog od najjacih) koji Arch spominje...dotaknimo se pretilih ljudi. Svi smo vidjeli na sto slici veliki postotak Amerikanaca. Danas neki ljudi pokusaju oboriti i rekorde u debljini. Sto reci na to? Hrana tj. potreba za hranom je definitivno najjaci impuls. Jaci i od spolnog. Da li je onda u redu zderati kad god nam dojde i sve sto nam se prohtije? Mislim da nije. Isto je i sa spolnoscu.
Na koncu konca covjek za sebe kaze da je iznad zivotnje...onda je logicno i da je on taj koji vlada sobom, a ne nagoni...

Priroda inače favorizira instinkt naspram intelekta, stoga je uvijek za očekivati od ljudi da će najprije osjećati a potom intelektualno valorizirati svoje osjećaje. Sjećam se da sam prije 10-ak godina pročitao u, čini mi se, nekom popularno-naučnom časopisu da su vršeni eksperimenti na miševima u kojima im je stavljan izbor između hrane i ženke koja se tjera. Ni u jednom slučaju miševi nisu izabrali hranu umjesto ženke. To ima i logičnog smisla - hrana služi održanju stanja onakvog kakvo jest, dok tek rasplođivanjem ostvaruje više moći nego što je trenutno ima; razmnožavanje omogućuje jedan vid besmrtnosti, a hrana je nešto što oni usput moraju konzumirati da bi preživjeli do trenutka razmnožavanja. Neke vrste umiru nakon razmnožavanja (pada mi na pamet losos) dok, koliko znam, ni jedna vrsta ne umire nakon hranjenja.

Da, ja sam jednom procitala da su stakoru spojili nesto na mozak i dali mu da moze stisnuti neku tipku koja je onda pobudila u mozgu dio koji utjece na osjecaj orgazma. Stakor je stiskao tipku dok nije crko od gladi

E sad...to je stakor ali covjek nije stakor niti mis i u pravilu ce izabrati hranu.