1) Djelo, 2) iskustvo i 3) osjećaj sreće u kakvoj su vezi?

Idemo prvo PRECIZNO definirati svaku od ovih točaka.

(1) Djelo. Djelo nije ništa drugo nego čin samoga subjekta. Odluka koju subjekt, odnosno koju ja provodi(m). Znači taj ja odlučuje. To da biljke rastu u dvorištu, da žabe jedu muhe, da se par udovoljava u krevetu, da teroristi podmeću bombu u vlak, to su informacije (ili dezinformacije) iz vanjskog svijeta. Ja ne donosi(m) odluke za drugu osobu. Kada bih ja zaposjednuo drugu osobu i mogao svojim odlukama upravljati njom i njezinim tijelom TADA bih ja činio djelo. TAKO je na ovoj temi definirano djelo. Znači, esencijalna postavka je P-E-R-S-P-E-K-T-I-V-A iz koje se gleda. Za terorista (tj.iz perspektive terorista) koji podmeće bombu to za njega JE djelo, ali za mene koji to samo percipiram to je iskustvo (iz vanjskog fizičkog svijeta). Dakle, ja mogu donositi odluke, ali ja ne odlučujem umjesto drugoga (koji se nalazi u vanjskom svijetu). OK?

(2) Iskustvo. Iskustvo je ono što sam ja iskusio, doživio i percipirao (sa svojim osjetilima). 'Ja' je stalno u kurzivu jer to može biti bilo tko iz svoje 'ja' perspektive). To može biti svašta, a ako se radi o duhovnosti dakako da se radi o iskustvima stanja više svijesti. Međutim, to ne mora nužno imati veze s načinom ili putom do kojeg je došao do tog iskustva. (može biti u nekim slučajevima, ali u nekim slučajevima postoji 'više puteva') Isto tako iskustva uopće ne moraju nužno biti 'lijepa', 'sretna' ili 'vesela', čak ni u duhovnosti (!!). Dopunska točka ovoga je i TUMAČENJE iskustva. Kada se tumači iskustvo, tada se koristi semantika, dok iskustvo samo po sebi je rijetko semantika.

(3) Osjećaj sreće. To je jednostavno osjećaj sreće koju subjekt doživljava ('')u sebi('') (pomoću svog tijela). Ta osoba može cijepati drva, dobiti na lotu, gledati boksački meč ili slušati njihanje grana na drvetu, a može i imati stanje više svijesti, neovisno o tome ona se (i dalje) može 'osjećati sretno'. (naravno da ne mora, ali i može) dapače, nekako se steče dojam da je danas ultimativno važno 'biti sretan' (ili 'biti sreĆan' ) a sve drugo osim toga, uopće nije važno. Međutim to da je netko srećan ili nije sretan ne mora imati veze uvijek ni s njegovim djelom.


Primjeri primjene ove tri točke:


1) Banalan primjer

Djelo: Ja sadim drvo u vrtu. (dakle, ja kopam rupu, stavljam gnoj, stavljam biljčicu sa svojim početnim kornjenjm u nju, zakopavam svo to korijenje i zalijevam).

Osjećaj sreće: Osjećam se silno sretan što ću u dvorištu imati tako lijepo stablo koje će mi praviti plodove a uz to bacati sjenu na moju kuću i time praviti hlad.

Iskustvo: Ja (za tri mjeseca) percipiram to da su grane suhe i mlitave, te potpunu uvenulost tih grana.Tumačenje iskustva: projekt drvo u dvorištu je potpuno propao.



2) Banalan primjer

Djelo: Ja sa svojim novcima u kuverti pokušavam podmiti profesora iz rimskog prava da mi da prolaznu ocjenu jer mi se ne da učiti a imam toliko puno novaca i blindirani auto u dvorištu.

Iskustvo: Profesor se nasmjehne, prihvati 17 000 eura i upiše mi prolaznu ocjenu

Osjećaj sreće: Osjećam se silno sretnim što mi je to uspjelo.

Dodatno iskustvo: Njegov osmješić kojim me je gledao u trenutku kada sam mu predavao kuvertu ću pamtiti cijeli život jer to je bilo toliko 'cukerig'



3) Primjer

Iskustvo: Ja vidim da krijumčari u zeleni kamion guraju četiri čovjeka.

Osjećaj sreće: Osjećam se vrlo zgranuto i ne mogu doći k sebi.

Djelo: Ja pokušavam uvjeriti graničare da ne puste krijumčare preko granice.

Iskustvo: Oni (graničari) mi ne vjeruju.

Djelo: Ja im pokazujem fotografiju iz mog mobitela gdje se točno vidi kako oni guraju nekoga na silu u kamion.

Iskustvo: Oni mi uz prijetnju revolverom oduzimaju mobitel iz ruke, razbijaju ga preda mnom, gaze ga, razvlače i maljaju njegove ostatke u obliku mrlja po asfaltu sa svojim crnim čizmama.

Djelo: Ja se (nesvjesno) zaderem.

Iskustvo: Oni meni stave lisičine i optuže me da sam rukom pokušao udariti policajca dok sam dizao glas na njega (jer je s pravom razbio moj mobitel budući da sam mu ''pokazao anus na njemu''), te me pošalju u zatvor.

Djelo: Ja sam svjesno obuzdao svoje negativne misli u sebi okrenuo se prozoru u vozilu i nastojao se koncentrirati na nešto lijepo.

Osjećaj sreće: Neopisiv osjećaj sreće sam osjetio dok sam gledao kroz prozor dok su me vozili jer su se drveća toliko zlatno vijorila da je to bilo neopisivo.

Iskustvo: Tiho sam nešto čuo od njih... ''Toliko nas malo plaćaju da jedino što zarađujemo je to od ovih krijumčara, sada bi nam ovaj u crnom to još pokušao oduzeti, ispirat ćemo mi njega u zatvoru, vidjet će on...''



Primjer 4. Primjer

Djelo: Ja s debelim žutim krpama mičem žohare s bijelog zida.

Iskustvo: Uočavam da žohara više na zidu nema.

Osjećaj sreće: (izostaje)



Primjer 5.

Djelo: Ja ulazim i zadržavam uspostavljanje i tu SLUŠAM tijelo.

Iskustvo: Ja osjećam žumorenje na prstima i štrik koji putuje po tijelu prema nogama, ja osjećam nježno prženje vrha prsta.

Osjećaj sreće: Osjećam silnu radost u tim trenucima.



Primjer 6.

Djelo: (nema ga)

Iskustvo: (nema ga)

Osjećaj sreće: Ja sam se jednostavno sjetio (zato što u jednoj duhovnoj knjizi to tako ''lijepo'' piše) da sam ja čisti duh i da sam besmrtan, zato i SAMO zato mi je prisutan osjećaj sreće.



Primjer 7.

Djelo: Ja putujem cijelim svijetom i trošim stotine tisuća dolara da vidim cijeli svijet. Te čak dolazim i do Indije i tamo prakticiram meditaciju. Trudim se što više.

Iskustvo: Ja vidim tolike silne palače, tornjeve, artefakte, misterije, špilje, predmete stare nekoliko tisuća godina, ja čujem tako lijepe melodije, ja okusim tako fina jela iz različitih dijelova svijeta, dapače ja kroz meditaciju doživljavam iskustvo 'ničega'.

Osjećaj sreće: Ja sam silno RAZOČARAN I ŽALOSTAN svim ovime što sam iskusio, jer kažem da sve to zajedno ''nije ništa naročito''. Dapače, kroz meditaciju sam naučio da je sve jedno veliko ništa i da zato ništa ničemu ne služi i sve je 'glupo i besmisleno'.



Izvrsno, sada kad smo definirali ove pojmove (i na primjerima dovoljno okvirno skužili što oni znače), krenimo u duhovnost iz ove perspektive koristeći TRI MEĐUSOBNO OKOMITE OSI:

(1) Prva os predstavlja djelo.

(2) Druga os predstavlja iskustvo.

(3) Treća os predstavlja osjećaj sreće.


I sada slijedi fundamentalno pitanje,


U kojoj mjeri bi trebalo biti prisutno i biti važno (1) djelo, (2) iskustvo i (3) osjećaj sreće da se zaista POSTIŽE duhovni/vertikalni rast? (da se primjerice ZAISTA uspije u tome da se netko oslobodi karmičkog zakona i(li) da se oslobodi kreacije)?

U kakvoj bi ove tri stvari trebale biti međusobnoj vezi?

Na koji se to istinski, pravi način postiže ILI čini dobro? (Što dakle onda uopće znači postizati dobro?)

Da li postoji neko univerzalno pravilo koje bi na bilo koji način nešto o tome reklo ili sve ovisi o kakvoj se precizno (individualnoj ili institucionalnoj) duhovnosti radi?


Vi imate danas (gdje je internet toliko prisutan) toliko različitih knjiga o duhovnosti, toliko različitih učenja s različito pomiješanim religijskim uvjerenjima (zapada i istoka) koji primjenjujući različite metode te u potpuno različitoj mjeri gledaju na (1) djelo, (2) iskustvo i (3) osjećaj sreće. Nekima je djelo izuzetno važno, a iskustvo malo ili uopće. Nekima je bitno samo da je osoba 'sretna' (i samo je i JEDINO TO). Nekima je sve bitno. A nekima je iskustvo jedino do čega zaista drže.



Moguće pogreške u vezi ove tri stvari:


1) Podcjenjivanje djela) Ako premalo (ili ništa) drže do djela onda ako se djelo relativizira ne vidim razloga zašto neki ne bi činili samoubojstvo ili s motornom pilom komadali svog susjeda (zbog računa za plin, ili JOŠ bolje, 'tek tako jer im se 'to sviđa'')?

Ovo je osoba kojoj djelo uopće nije važno - Ramesh Balsekar. http://www.rameshbalsekar.com/teaching.html

Kada je bio skandal onda kad je spavao s mnogo mladih djevojaka i kada su one to doznale i počele ga grditi, on je na to odgovorio: ‘‘Nisam učinio ništa ali se to neće ponoviti’’. (Pročitajte mi molim vas još jednom ovaj citat i recite što uopće znači to što je rekao? (‘‘Nisam učinio ništa ali se to neće ponoviti’’.))

Uglavnom, ovo učenje ne bih NIKOME preporučio jer (barem je moje tako mišljenje da) nije dobro.


Idemo dalje...



2) Precjenjivanje djela) (bez primjera) za pretpostaviti je da je to prvo izuzetno teško u svakom trenutku maksimalno činiti kako bi strelio sve više i više k dobrom. Kao drugo, bitno je da ako držiš do djela, da ga uvijek strogo razlikuješ od iskustva, jer iskustvo može ali uopće ne mora uvijek biti u korelaciji s djelom (da ne bi ispao kriv za nešto za što ne možeš biti kriv). Doduše u ovom slučaju priznajem da nisam jako pametan jer ovo je vrlo duboko i delikatno područje. Recimo da po meni osoba bi trebala jako držati do svog djela do te mjere da sama svojim odlukama određuje svoju sudbinu.


3) Podcjenjivanje iskustva) – kršćanstvo (kao religija) - tu vjeruješ li ili ne vjeruješ u Boga. Ovdje indvidualna iskustva gotovo da nisu važna, a osjećaji su sporedni, recimo da Bog ne želi da baš budeš nesretan. Ipak ono ‘neka bude volja Tvoja (a NE volja moja)’ iz toga se da iščitati velika baza i smisla i napretka. Nekako kao da imam dojam da se previše stavlja naglasak na prošlosti, na muci na križu, a time kao da ‘to Isusovo iskustvo’ je jedino potrebno i jedino njega treba slaviti i opetovati, a ostala individualna iskustva običnih (smrtnih) vjernika su (doima se) manje važna (skoro i potpuno nevažna). Neki naročiti detalji mi se ovdje jakoo sviđaju, ali… (tu ću se zaustaviti) Moguće je i da nisam savršeno shvatio kršćanstvo, ali ovo je moje mišljenje u grubo vezano za pojam iskustva. Ono što želim reći je teško da će nekom svećeniku i općenito crkvi, papi biti važno moje 'duhovno' iskustvo. Preporučit će mi da se 'klonim duhova' i da 'slijedim Krista', a moje je onda pitanje: 'Kako bi moje (duhovno) iskustvo onda trebalo precizno izgledati da bi ikome za 100 godina bilo zaista važno' i da istovremeno 'slijedi Krista'? Evo, ako mi to netko ovo dobro pojasni, ja ću povući ovo svoje mišljenje. Iako sam ja i uz ovo svoje mišljenje i dalje kršćanin i ponekad posjetim crkvu i slušam misu. (doduše ne često)


Kod podcjenjivanja iskustva problem je općenito (nevezano za primjerice kršćanstvo) da bez iskustva... čime si se ti uvjerio da je učenje koje slijediš uopće dobro? Ha? Jedno je biti nevjerni Toma, a druga krajnost je lakovjerje – vjerujem i bez iskustva, tj. vjerujem i da se nisam uvjerio , neka mi netko oprosti (ili barem pokuša oprostiti) ali ja mislim da je to potencijalno opasno.


4) Precjenjivanje iskustva) Npr. jedno vrlo znakovito iskustvo (ili primjerice iscjeljenje), kod toga pak nije dobro se previše vezati za tu prošlost u smislu da je meni važnije sada u toj 'lijepoj' prošlosti boraviti nego boraviti u sadašnjem trenutku. To stvara old-timere i time kao da je inhibiran daljni duhovni napredak. Problem je i to što netko može onda i biti žrtva svojeg vlastitog iskustva a da nije ništa (izvorno) kriv što je dobio to svoje iskustvo, i čak ne mora ni biti svijestan da je žrtva svojeg vlastitog iskustva. Ono mu može biti lijepo i šareno, a stalnim vezanjem za njega tj. obraćanjem pažnje na njega on time potpuno nepotrebno i beskorisno gubi svoju snagu.


5) Podcjenjivanje osjećaja sreće) Primjer - Učenje Andrew-a Cohen-a. Kod ovog učenja djelo je ekstremno bitno, iskustvo nešto manje iako nije nevažno ali gotovo uopće nije bitno kako se netko osjeća. Barem sam tako stekao dojam. To iako potiče vertikalni napredak kao da previše očekuje i precjenjuje čovjekove mogućnosti. Tu treba biti oprezan, ali svejedno generalno imam vrlo dobro mišljenje o ovom učenju.


6) Precjenjivanje osjećaja sreće) Učenje Brune Groeninga. Ovdje bilo koji loši osjećaj, loša misao – 'ne smije biti prihvaćena' jer 'dolazi od zločestog' ILI treba biti tumačena kao 'Regelung' – odnosno kao nešto dobro. Problem nije tumačenje toga da nema zla nego to da izgleda da bilo koji dobar osjećaj 'dolazi od Boga', npr. lijepo se osjećam razmišljam o cvijeću i sve je lako i bajno i med i mlijeko i da li sada to nužno znači da mi se sam Bog javlja na telefon i meni govori?(?) Ili to da sam ja čak time Božji alat ako u tom trenutku nemam nijednu negativnu misao?(?)

Da se razumijemo, ovo učenje nije nimalo jednostavno za provoditi, po meni je mišljenje da je relativno mlado. Nije problem u samom onome što je sam Bruno Groening izvorno rekao nego u tumačenju svih tih njegovih izvornih riječi iz koje je formirano cijelo učenje. O ovome još imam dosta (kritika), ali povrh svega ja sam generalno prilično zadovoljan s ovim učenjem i dapače preporučio bih ga.


...


Naveo sam banalne primjere, duhovne primjere, ostale primjere, i ovih šest slučajeva mogućeg (ali ne i nužnog) zastranjivanja. (Dakle nemojte me doslovno ovdje hvatati za riječ!) Moje je mišljenje da je sve važno, ali da je djelo ipak najvažnije. Po meni ne može netko samo držati do jednog od ovog troje, a postoje toliko različitih učenja koja različito na ovo gledaju. Još ću samo to reći da je nužno nekako povezati ovo troje u smislenu cjelinu, a KAKO to ćete reći vi.


Sada ste vi na redu. Vi ćete odgovoriti na pitanje iz naslova teme i pojasniti kako bi trebao izgledati vektor formiran od te tri komponente da bi netko istinski duhovno rastao. (Ja na ovo pitanje namjerno još nisam direktno odgovorio, to ću učiniti kada procijenim odgovore koje sam dobio)

1.Djelo...Ja bih to jos nazvao i nekakav cin Volje ili Voljni cin...Bilo kakva investicija naseg Uma ili Voljnog nervnog sistema,u fizickom,astralnom,kaauzalnom svemiru.Nije problem djelovanje kao takvo,jer je djelovanje nuzno i nuzno je raditi,stvarati,razmisljati i uopste ciniti milion radnji i funkcija u toku zivota,maltene raditi na 50 frontova,biti genijalan itd...

Medjutim,glavni problem je vezanost za plodove rada i jos vezanost za sami rad.Ukoliko nas um funkcionise na takav nacin da se non stop vezuje za nacin na koji nesto radimo i za same plodove rada onda nastaje vezanost zivotne energije-prane za taj objekat Uma.To onda znaci da kad krenemo sljedeci put da radimo to nesto isto,ili da ucimo to nesto isto,da nas um i zivotna energija nije slobodna u nekom optimalnom obliku,vec je vezana,sto donosi fiksiranost uma,neslobodu i krutost uma u tim trenucima.Medjutim,sa druge strane vezanost za proces rada i plodove dovode do toga da ako zarobljen um i prana ostaju zarobljeni i kad krenemo da radimo nesto drugo.Tako se nas um fragmentira na milion objekata i uz svaki od tih objekata se zacahuri zivotna energija,tj pretvori se u cahuru ili larvu,u kojoj je prana zarobljena i svaki cas moze da eksplodira i predje iz potencijalne u kineticnu energiju,i ukoliko je ta energija jako velika(a skoro uvjek jeste) taj objekat Uma i prana preuziamju kontrolu nad tjelom i izvorno prazan Um gubi kotrolu nad tjelom,te osoba dozivljava neki oblik neuroze ili psihoze.

Potrebno je isprazniti sve takve larve i vratiti pranu u cisto,nemanifestovano stanje,i jos plus osloboditi izvorni Um koji je zapravo Praznina od svih objekata uma.

Plus,potrebno je tako izdresirati tjelo i Um da prilikom vrsenja novih radnji ne sakuplja nove vezanosti i nove larve.

Karma se prevod i kao rad.Zakon uzroka i posljedice kaze zapravo da svaki nas rad kojeg smo poceli u nekoj tacki vremena donosi posljedicu u drugoj tacki vremena.

Medjutim,prije sam rekao da je poenta zivota stvarati i raditi na milion strana i tako manifestovati Boga kroz zivot.Ali ako radeci na milion strana,mi samo nakupljamo sve vise i vise vezanosti,poludicemo.Jer za svaki nas cin(karmu) nastaje neki objekat Uma,i ukoliko nismo istrenirani za taj objekat nam se veze i zivotna energija prana.To je muka,patnja i put ka nesjvesti ili ludilu.Ne samo to,to je cisto ropstvo zakona karme,zakona uzroka i posljedica.

S druge strane,mozemo uzet kao premisu da postoji mnostvo bica koja nnpr odrzavaju ovaj svemir non stop i kreiraju ga svaki tren.Oni npr iako stvcaraju mnostva toga,iako investiraju svoju volju i energiju,ostaju UVJEK slobodni i transcendentalni uzroku i posljedici.

Kako je to moguce ? Ocigledno oni rade(dakle vrse karmu,rad) non stop,ali njihov um uvjek ostaje u blazenom stanju ekstaze,ispunjena,slobode,sklada.

Takva bica,tj takav Um,je probudjeni Um,koji kada uradi nesto voljno zapravo ne odgovara za posljedice u smislu da ne skuplja karmu,jer on kao Subjekat,tj onaj koji je nesto uradio zapravo i ne postoji,posto je Praznina.

Medjutim,ta Praznina ima ipak nesto u sebi.A to je da moze da se makne iz stanja Praznine,postane ili uradi nesto i potom se vrati u prazninu.Dakle taj Prazan Um ili Volja ima zapravo sposobnost postati bilo sta,napraviti nesto,ali potom se vratiti u slobodno stanje.

To je prosvjetljeni Um,Um bica koji je transcendirao ne samo sve nivou kreacije nego i same karmicke zakone.On djeluje,ali samim cinom djelovanja njegov prazan Um se ne puni tim objektima djelovanja ili posljedicama djela...On UVJEK djeluje u svjetu,ali UVJEK ostaje izvan svjeta.

Naravno da takvo bice ima i svu kolicinu prane vracenu u optimalno stanje i njegovo tjelo i um su nabijeni energijom.Zapravo,takvo bice ima na raspolaganju sav potencijal uma/prane u sadasnjem trenutku,dok vecina drugih bica zapravo u sadasnjosti ima na raspolaganju samo mali djelic Uma,jer je ogroman kapacitet uma zarobljen u nekim objektima uma.Strahovite kolicine enrgije su zarobljene,koje su mozda bile zarobljene milionma zivota.takvo bice i ne moze odjednom svu tu energiju dovesti do sadasnjeg trenutka jer to fizicko tjelo ne bi izdrzalo,tu promjenu,transformaciju.

Dakle treba raditi,ne biti lijen.Medjutim treba raditi na takav nacin da se u umu ne stvaraju strahovi,zelje, i slicne strukture koje zaroljavaju nasu pranu a tako i mogucnosti Uma.Treba raditi na svoj optimalna nacin,postujuci samu jezgru svoga bica.Treba vrsiti Sklad.

Zakona uzroka i posljedice se mozemo osloboditi i PREDANIM SLUZENJEM.Neko kaze predanim sluzenjem Bogu,ali Bog tu nije precizno definisan.

Ja bih rekao da trebamo predano sluziti OBJEKTU naseg rada.Npr sadimo nesto u vrtu.Trebamo se potpuno predati tom poslu,potpuno mu predano sluziti,dati mu cjelu nasu dusu,tjelo,svjest,um,emocije,osjecaje,cjelu nasu pranu,cjeli nas zivot,nasu zivotnu energiju.U tom procesu rada napraviti eksploziju blazenstva,napraviti novu kreaciju,biti Bog u svjetu.

Na takav nacin,kad zavrsimo sa tim radom,sva nasa energija bica oslobodjena tog rada,i vraca nam se u cisto,oslobodjeno stanje,koje potom mozemo iskoristiti da predano sluzimo nekom drugom poslu ili radu.Medjutim,problem je sto mi zapravo ne poznajemo svu nasu zarobljenu energiju i ne znamo kako izgledati djelovati u svjetu sa PUNIM potencijalom,jer tada bi znali i bili svjesni cjelog naseg uma,a tako i cjele prane i nikad i ne bi dozvolili da neki njen dio ostane zarobljen u nasem djelu*karma znaci djelo,rad)....Na taj nacin,pobjedili smo karmu i smrut.

Jer,Praznini nije potreban oslonac.Takov bice moze stvarati i cjele univerzume,a NIKAD ne izgubiti stanje najvece srece i ispunjenja.Jer takvo bice predano sluzi svojoj kreaciji...

Imamo zapravo tri vrste rada.Rad nekog djela kreacije koje ne posjeduje sopstvenu Volju ili Um.Npr kamen ili mjesec ili voda.Oni ne sakupljaju posljedice svoji djela jer nisu zivi objekti,nemaju svjest i svoju vollju.Kad kamen padne i ubije neko zivo bice,ono nece za to ici u pakao ili odgovarati za posljedice svoga djela.nece imati griznju savjesti,nece se kajati.

Druga vrsta rada ili djela je djelo obicnog covjeka sa svim posljedicama.

treca vrsta rada je rad bica koje sa svojim praznim Umom radi i vrsi djela,ali ostaje transcendentalan samom djelu.To je prosvjetljeni Um,koji svim svojim bicem sluzi svome djelu.(napominejm da takva bica ne mogu ciniti zle stvari po druge,dakle njihjova djela su uvjek pun vrline i reda).

Kad proucis ovakav opis funkcionisanja Volje,tj cistog Uma odjednom dobijas odgovar na mnoga pitanja.Cilj zivota Apsoluta u Relativnome je upravo to,biti svjestan svoje prave prirode i na osnovu tog saznanja djelovati u svjetu,ili cak stvarati citave svjetove svojim umom.Dakle djelovati,vrsiti djela,uvjek stvarati neki oblik energije koja je definisana vremeno i prostorom,a sve to stvarati iz temelja stvarnosti,koje je Svjest-dusa-apsolut...Dakle te relativne tvorevine samo relativno postoje,i kad tad ce nestati,ali svjest nece jer nije kreirana.Prazan um takodje.Ali kad god se prazan Um veze za nesto,nastaje patnja,jer to je pad iz stanja totalne transcendencije prostora ivremena u stanje kad je dio tog uma odredjen nekom energetskom tvorevinom iz prostora i vremena,sto je patnja.

Po mojem mišljenju, svo troje je bitno za duhovni napredak i nijedno od toga troje ne smije biti potcijenjeno.

Čisto da se osvrnem na Cohena i njegovo potcjenjivanje osjećaja općenito. Jednostavno, Cohen ne drži da su osjećaji imalo bitni za duhovni rast i drži ih prilično svjetovnom stvari, tipično ljudskom. To ga ne zanima i želi duhovni rast pod svaku cijenu, pa i pod cijenu odricanja od emocija. Neispravno, po mojem mišljenju, iz dva razloga: 1) čovječanstvo je u 99.9% emocionalno bazirano, i 2) bez zdrave razine emocija riskiramo zanemarivanje druge osobe (neempatičnost) i zatvaranje u sebe, što je pogrešno ako želimo da se društvo u cjelini, a ne samo mi, razvijamo.

Djelo je ono sto cinimo ali kod iskupljivanja grijeha kaze se "mislju, rijecju, djelom i propustom". I propust je djelo, a djelovanju obicno predhodi misao. Na koncu konca i rijec je djelo. Dakle, djelovanje je prilicno sirok pojam. I nedjelovanje je djelovanje.

Iskustvo...u uvodnom postu smatram da je lose objasnjeno i da to (sto je objasnjeno) nije iskustvo nego poimanje cinjenica kroz prizmu pojedinca. Po meni je iskustvo ono sto (na)ucimo iz poimanja cinjenica kroz nasu prizmu.
Ako uzmemo banalni primjer broj dva onda bi to znacilo da iskustvo ne bi bilo promatranje profesora koji se namjesio, uzeo novce i upisao ocjenu nego bi iskustvo bilo jasno poimanje da su SVI ljudi podmitljivi radi cega bi osoba mogla isto pokusati i u nekoj drugoj situaciji npr. pokusaj podmicivanja policajca koji bi onda uhitio tu osobu pa bi doticni dopunio svoje iskustvo da su ipak samo NEKI ljudi podmitljivi.
To sto cemo mi nauciti tj. s kojim iskustvom cemo ostati nakon neke zivotne epizode ovisi o pojedincu.

Osjecaj srece...dosta ovisi o psihickom stanju osobe ali i o cistoj kemiji u glavi iste.

Sto se tice sinteze u smislu duhovnog rasta...i nedjelovanje je djelovanje, iskustvo na nista moze biti ogromno isto kao sto iskustvo na nesto moze biti minorno i opet sve u ovisnosti o pojedincu...a sreca...sreca je nesto cemu covjek tezi ali sama po sebi ona je disbalans energije i stoga bas i nije najsretnija stvar na svijetu Koliko je sreca potrebna za duhovni rast...ne znam bas da je prepotrebna... Blazenstvo do kojeg se dolazi u prosvjetljenju nije isto sto i sreca. Mogli bi kazati da je sreca sjena ili pokusaj kopije tog blazenstva u ovoj dimenziji ali ljudi to poistovjecuju.
Zato ne bih povezivala ove tri tocke zadane u naslovu kao uzrocno-posljedicne i/ili nuzne u uzajamnim odnosima za razvoj duhovnog iskustva.

Ne mora nužno u pitanju bit sreća...evo vam Raskoljnikova:


Djelo: Ubiješ zlu babu.

Iskustvo: Shvatiš da ti životna filozofija ne štima, da nemaš pravo ubijati zato što misliš da si iznad ljudi koje ubijaš. Ukratko, gubitak smisla.

Osjećaj: Besmislenost, depresija, praznina.


Djelo: /

Iskustvo: Jednom spoznaš smisao.

Osjećaj: Sreća, jer imaš za što živjeti.

@Einar...dobar primjer ali nisi rekao da li smatras da je to troje nuzno vezano za duhovni napredak

pa, iz mog primjera očito je da je (iako je to Rus mogao skužit na malo manje nasilan i lakši način).
Duhovni napredak se očituje najviše iz iskustva. Za iskustvo ne moraš nužno načiniti djelo naravno. Ali ako imaš dvije čiste u glavi, iz svake situacije koja prođe možeš izvući neku pouku, odnosno iskustvo. A ona dovodi do napretka