Friedrich Nietzsche - "10 zapovijedi slobodnog uma"

1.) Narode niti voli niti mrzi.

2.) Ne bavi se politikom.

3.) Ne budi bogat, a ni prosjak.

4.) Slavnima i utjecajnima uklanjaj se s puta.

5.) Ženu uzimaj iz nekog inog naroda, ne iz vlastitog.

6.) Tvoju djecu nek' tvoji prijatelji odgajaju.

7.) Nikakvoj se crkvenoj ceremoniji ne podvrgavaj.

8.) Ne žali zbog kakva prijestupa nego zato učini neko dobro djelo više.

9.) Da bi uistinu mogao govoriti, prednuj egzil.

10.) Ne priječi svijet spram tebe ni ti sebe spram svijeta.

Pored svojih djela, Nietzscheova ostavština se ogleda u 10 zapovijedi kojima je cilj oslobađanje uma, odnosno 10 uslova za posjedovanje slobodnog uma.

Koliko smo slobodoumni, i koliko to želimo biti, da l' su ove zapovijedi putokaz ka oslobođenju uma ... ?

Analizirajući ovih 10 zapovijedi, sumnjam da prema Nietzscheovom stajalištu danas uopšte postoji neka "slobodoumna" osoba.

Šta vi mislite o tome ?

Čuo sam za njih, ali ne znam gdje je to napisao. Znam samo da je "Zakon protiv hrišćanstva" dio "Antihrista" a ovo nemam pojma...

Bolje bi bilo da je to nazvao "10 uslova za slobodan um" - nema mi logike da se u istom dahu spominje "zapovijest" i "slobodan um", pa makar i to bio sam um koji pretendira da "bude slobodan"...

1) Ovo proizlazi iz jednog njegovog aforizma iz "S onu stranu dobra i zla":

Citat :

...Ne treba se vezivati za neku ličnost, pa bila ona i najdraža - svaka ličnost je tamnica, a i skrovište. Ne treba se vezivati za otadžbinu - čak ni ako je najizmučenija i najnevoljnija - već je manje teško odvojiti svoje srce od pobjedničke otadžbine...

I to iz istog razloga kao i za ličnost. Identificirati sebe sa nekim narodom ili sa bilo čime što je izvana - to je sámo opovrgavanje "nezavisnosti", odnosno "slobode". Dakle, to je dobar savjet.

2) Složio bi se i s ovim. Ko se bavi politikom, on nužno mora da bude demagog i licemjer - a ako išta mora da radi - ako mu taj posao, ta funkcija nameće određeni kodeks ponašanja, normalno je da je, zapravo, ROB svojeg položaja. Makar se "ponosio zlatnim lancima" što bi rekao Zaratustra - on ipak nije slobodan ni da radi što smatra da treba, a kamoli da misli. Kad bi mislio slobodno, to bi u njemu izazivalo vremenom revolt i ispalo bi da muči samog sebe. U današnjem društvu, politiku nikad ne vodi jedan čovjek. Političar je, u suštini, "prvi među robovima"...

3), 4) Slava, bogatstvo, utjecajnost, kao i u slučaju političara, su isto tamnice i skrovište - sve one traže svoj dio kolača, a taj dio moraju oduzeti od nečega drugog - od težnje za sobom, za sopstvenim usavršavanjem, za autonomnosti. Može se činiti da te stvari to pospješuju - s jedne strane, da, pospješuju, jer se čovjek manje bori za golu egzistenciju pa mu ostaje više vremena i energije za druge stvari, pa time i sa samousavršavanje i ine stvari - no, s druge strane - time gubi iz vida osnove života; postaje manje povezan sa prirodom i sa okolnim svijetom, koji se sve više pretvaraju u apstraktne pojmove, pa čak i njegov život vremenom postaje apstrakcija.

5) Moram priznati da ne vidim smisao toga. S jedne strane, to ima svoju logiku u povećanju genetske raznolikosti i sprječavanje degeneracije, no s druge - to je isto ćorsokak. Vremenom jedino što bi se time postiglo bi bilo stvaranje neke apsolutne mješavine rasa i temperamenata, i opet ne bi bilo moguće izbjeći degeneraciju.

Van toga, ne vidim smisao te "zapovjesti"...

6) Isti slučaj, ne vidim poantu.

7) 100% se slažem. Ako išta inhibira nezavisnost, to je pokoravanje i povinovanje bilo kakvim ceremonijama, bilo crkvenim bilo društvenim. Čovjek koji hoće nezavisnost i slobodu, ako je to zbilja ono što hoće, instinktivno će izbjegavati ove stvari. Iako se slažem s ovim, to je potpuno bespotreban imperativ, jer se podrazumijeva...

8 ) Da, ne treba žaliti zbog nekog prijestupa, ali ovo sa činjenjem dobrog djela više je besmisleno. Jedino "dobro djelo" koje čovjek može podariti sebi je to da će se poštedjeti pojmova "krivice", "kazne", "griže savjesti" - a najbolji način da to postigne je da nauči da živi u miru sa samim sobom. Jednom kad to postigne, svako djelo koje čini je, samim time, dobro.

9) Ovo znam da je istina iz iskustva. A mislim da to zapravno znaju svi ljudi. Naročito u gradovima - ponekad je buka toliko velika da se čak odomaćio i izraz "ne mogu čuti vlastite misli" - a pri tom se ne mora nužno misliti isključivo na vrevu motornih vozila... Jedino kad je čovjek sam, može pronaći mir - i u jeziku je to dvoje povezano: kaže se "idem negdje gdje ću imati mira..." dakle, negdje gdje će biti sam, da može srediti svoje misli - bez ometanja. Čim imaš šesnaest hiljada mišljenja oko sebe koji ti stalno trube u glavu ono svoje, u toj buci se tvoj vlastiti glas nužno MORA (iz)gubiti...

10) Razumijem zašto, ne razumijem kako. Imajući u vidu osnovnu pokretačku silu žive materije, volju za moć, neizbježno je sukobljavanje bića i njegove okoline. Čovjek je tek kroz sukob sa svojom okolinom došao na mjesto da vlada planetom, a jednom kad je zavladao, postao je oslobođen mnogih pritisaka sa strane, u prvom redu, elementarnih nepogoda. Ipak, ta njegova sloboda, naravno, nije apsolutna, već prije možemo govoriti o stepenima slobode.

Možda je i u slučaju slobodoUMLJA slično - ni jedan čovjek se nije rodio sa slobodom, a još manje mu je dato da je stekne i IMA; to je sav smisao "odgoja" djece, da im se oduzme sloboda i od njih načini nešto prema nečijoj tuđoj (roditeljskoj ili društvenoj) slici i prilici.

Ima jedan zgodan aforizam koji kaže: "Sad imate slobodu govora. To će vam unekoliko ograničiti slobodu kretanja." Ili: "Dobili ste slobodu govora, i neću više da vas čujem!!!"

Pitanje je do koje mjere ljudi zbilja žele da budu slobodni? Ali zbilja slobodni. Biti slobodan znači biti sam, a mnoge ljude užasava pomisao na samoću - nekako se uvijek u tom stanju osjećaju ranjivi, i nastoje na sve načine to izbjeći...