Afirmacije

Svaka misao i svaka riječ, koju izgovaramo, jest afirmacija. Naš unutarnji dijalog je tok afirmacija. Sa našim riječima i mislima stalno nešto utvrđujemo, i ovaj tok afirmacija stvara naše životno iskustvo u svakom trenutku.

Uz pomoć pozitivnih afirmacija – kratkih pozitivnih izjava, koje ciljaju na određenu grupu uvjerenja u našoj podsvijesti, - možemo utjecati na negativna stanovišta i zamijeniti ih sa pozitivnim vjerovanjima, koja su blagotvorna za nas. To je kao da su Vam „isprali mozak“, ali sa tom razlikom, da Vi sami odlučujete, koja negativna vjerovanja želite „isprati“.

Način, na koji se stvaraju afirmacije, je veoma važan.

Da li vi izgovarate afirmacije, koliko često, i da li uočavate razliku svojeg života potpomognuto sa afirmacijama?

Ne sjećam se baš kad sam zadnji put svjesno izgovarao neke pozitivne afirmacije... ali sigurno znam da je bilo perioda kad sam si govorio nešto tipa: "lepi si", "pametni si" i slično.
E sad, to valjda jesu pozitivne afirmacije, ali su mi one uglavnom trebale za vrijeme puberteta i adolescencije, sad baš i ne više.

Bilo bi dobro češće izgovarati afirmacije, pogotovo kad smo loše volje, ili kada nas nešto muči. Puno se bolje nakon toga osjećamo, i stvarno takve pozitivne afirmacije djeluju.

Slažem se s time, samo je stvar u tome da nisam gotovo nikad loše volje, a i rijetko me šta nešto baš muči.
Afirmacije inače pozdravljam u kontekstu toga da nam pomognu da se vratimo na pravu stazu i da se osjećamo bolje, međutim mislim da one nisu konačno rješenje zašto se osjećamo loše ili zašto nas nešto muči. One samo mogu pomoći u liječenju simptoma, ne i u otklanjanju uzroka.

Nije dovoljno samo izgovarati afirmacije. One moraju biti realne. Negdje sam pročitao jedan primjer u kojem je bilo spomenuto da afirmacija npr. "Ja imam luksuzni automobil", ne djeluje jer nam naš um to neće povjerovati. Ispravno bi bilo "Ja sam odlučio imati luksuzni automobil", i tada će se naš um potruditi da to i ostvari. Znači, afirmacije moraju djelovati realno našem podsvjesnom umu jer on traži dokaz za danu afirmaciju

Afirmacije nisu samopomoć ili tako nešto, to što je netko uspješan i zadovoljan sobom, svojim uspjehom i slično, ne znači da ne može još bolje. Afirmacija "Ja sam zadovoljn i uspješan" našem umu govori da je to dovoljno i da se ne treba truditi da budemo još zadovoljniji i uspješniji...

Skulptura je napisao/la:

Nije dovoljno samo izgovarati afirmacije. One moraju biti realne. Negdje sam pročitao jedan primjer u kojem je bilo spomenuto da afirmacija npr. "Ja imam luksuzni automobil", ne djeluje jer nam naš um to neće povjerovati. Ispravno bi bilo "Ja sam odlučio imati luksuzni automobil", i tada će se naš um potruditi da to i ostvari. Znači, afirmacije moraju djelovati realno našem podsvjesnom umu jer on traži dokaz za danu afirmaciju

Afirmacije nisu samopomoć ili tako nešto, to što je netko uspješan i zadovoljan sobom, svojim uspjehom i slično, ne znači da ne može još bolje. Afirmacija "Ja sam zadovoljn i uspješan" našem umu govori da je to dovoljno i da se ne treba truditi da budemo još zadovoljniji i uspješniji...

A ja sam bio čitao da afirmacija ne prepoznaje "želim" i "ne želim" nego se usredotočuje na subjekt (ili objekt). To bi onda značilo da ti uopće ne treba cijela rečenica nego je dovoljno "luksuzni automobil".
Any thoughts?

Afirmacije moraju biti pozitivne, bez riječi želim/ne želim, naredbi, uvjetovanja... Naš mozak to ne prepoznaje.
Uz afirmacije je potrebna dobra vizualizacija samih afirmacija. Ako si govoriš "luksuzni auto" a cijelo vrijeme ti se u glavi mota običan fićo, afirmacija neće funkcionirati.
Afirmacije se većinom koriste za male stvari, i takve funkcioniraju, za "realne" želje, poput "savršenog sam zdravlja, moj posao mi donosi zadovoljstvo i veselje, sreća me prati svuda gdje se krećem..."

Da, afirmacije moraju biti realne, tj. ono što mi smatramo da je moguće ostvariti, jer ako smo uvjereni da nešto ne možemo ostvariti, onda to i nećemo ostvariti.

Ono što je kod afirmacije najteže je držati se pozitivne misli duže vrijeme tj. sve dok se ne ostvari. Mnogi odustanu nakon dan dva, i kažu eh to ne funkcionira. No nije da ne funkcionira, nego su oni dugo vremena slali negativnu misao i svemir im je odgovarao u skladu sa tom misli. Nakon toga promjene misao, ali treba neko vrijeme da Svemir odgovoriti na tu novu misao ili bolje reći da oni postanu spremni primiti tu novost, no ako se to ne ostvari za dan, dva oni se vračaju staroj negativnoj misli i Svemir se vraća ostvarivati im tu misao.

Chakotay je napisao/la:

Da, afirmacije moraju biti realne, tj. ono što mi smatramo da je moguće ostvariti, jer ako smo uvjereni da nešto ne možemo ostvariti, onda to i nećemo ostvariti.

Ono što je kod afirmacije najteže je držati se pozitivne misli duže vrijeme tj. sve dok se ne ostvari. Mnogi odustanu nakon dan dva, i kažu eh to ne funkcionira. No nije da ne funkcionira, nego su oni dugo vremena slali negativnu misao i svemir im je odgovarao u skladu sa tom misli. Nakon toga promjene misao, ali treba neko vrijeme da Svemir odgovoriti na tu novu misao ili bolje reći da oni postanu spremni primiti tu novost, no ako se to ne ostvari za dan, dva oni se vračaju staroj negativnoj misli i Svemir se vraća ostvarivati im tu misao.

@Chak, upravo tako. Ni sama ne bi mogla bolje sročiti

Da bi netko slao pozitivne misli u svemir mora biti pozitivna osoba. Ako je netko negativna (pesimisticna) osoba onda afirmativne poruke nece puno napraviti vec se osoba mora mijenjati iz korjena (sto nije lako). Kad se osoba promijeni ona tad po defultu slalje pozitivne misli u eter.
Primjer: Netko od malena smatra kako nakon smrti nema nicega. To je duboko ukorijenjeno u toj osobi. S vremenom osoba razvija interes za vjeru, ukljuci se i u religijsku zajednicu, moli se (salje afirmativne misli, jelte), cita Svete Knjige i (misli da) vjeruje u sve to. Medjutim, dozivi neko razocaranje/gubitak i prva misao koja joj sikne u mozak je "znao sam da nema Boga". Postaje jasno da se osoba nije iskonski promijenila nego samo povrsinski dok je nesvjesno i dalje u prvom obrascu razmisljanja.

Slažem se s Alphom. Mislim da je jako bitno ta korjenita promjena i da bez nje same afirmacije nemaju koristi.
Upravo zato mi nemaju smisla afirmacije kod ljudi kod kojih to ispadaju samo mantre iako ni sami nisu u to uvjereni. Afirmacije s druge strane kod ljudi koji samo po sebi vjeruju da je promjena moguća i općenito su optimistični su po mojem mišljenju nepotrebne, zato što one već i samim tim optimizmom postižu svoje ciljeve, dodatni poticaj im je uglavnom nepotreban.
Ne znam, možda nisam dovoljno u tom "svijetu" afirmacija da bih uvidio da od njih imam ikakve značajne koristi.