Talent i praksa - odabir zanimanja ili hobby-a

Kaže se da se uspjeh u nečem sastoji od 10% talenta i 90% rada i truda. Drugim riječima netko tko se dovoljno trudi, a nema toliko prirodnog talenta može itekako premašit rezultate nekog tko ima talent ali ništa (po tom pitanju) ne radi. Recimo fantastičan primjer je Chucik Norris koji je sam kazao kako je nedostatak talenta i fizičke konstitucije nadoknadio duplim (višestrukim) trudom i radom. A svi znamo koliko je postigao

Ipak, postoje i ovi drugi koji se svim silama hoće nečim bavit ali ne žele u to uložiti poseban trud ili čak ulažu trud ali jednostavno su doslovno antitalentirani ili se radi o nečem za što je ipak, prije svega, potreban dar i/ili talent. Tako ljudi hoće svim silama slikat, pjevat ili čak upisat faks za koji nema šanse da završe i td. Primjer jednog takvog promašaja je, po mom mišljenju, Ivana Kovač i njoj slične 'pevaljke'. Pa da ponovim izjavu s druge teme: Zašto se neki ljudi UPORNO hoće baviti nečim za što, očito, nemaju ni sposobnost, ni talent, a čak ni praksa ne pomaže?

Ovo je, rekla bih, problem samokritike, logike i analitike. Samokritika bi tu bila prva stavka dok logika jednostavno može biti neka koju ja baš i ne kužim. Kužite li ju vi? Da li se sami više povodite za svojim željama bez obzira na sve ili uključujete u proces i komponente logike i samokritike?

Alpha je napisao/la:

Zašto se neki ljudi UPORNO hoće baviti nečim za što, očito, nemaju ni sposobnost, ni talent, a čak ni praksa ne pomaže?

Ovo je, rekla bih, problem samokritike, logike i analitike. Samokritika bi tu bila prva stavka dok logika jednostavno može biti neka koju ja baš i ne kužim. Kužite li ju vi? Da li se sami više povodite za svojim željama bez obzira na sve ili uključujete u proces i komponente logike i samokritike?

Ljudi se žele baviti raznim stvarima, a njihove želje se često ne poklapaju sa vlastitim mogućnostima. Kao da težimo stvarima koje ne možemo imati i koje nismo sposobni uspješno realizirati.

U slučaju 'pevaljki', sigurno nedostaje samokritke, ali postoji velika doza upornosti pa i stanovito samopouzdanje, iako sve na kraju ispada Sizifov posao.

Osobno, nemam puno interesa dokazivati se na raznim poljima, ali vjerujem da za ono što me zanima, imam potrebne predispozicije (uvjetno rečeno). Kad bih imala više interesa, vjerojatno bi i moje sposobnosti u većem opsegu bile stavljene na 'kušnju', ali sigurno bih nastojala biti samokritična i izvagati jesu li moji kapaciteti dovoljni za ostvarenje vlastitih želja.

Mislim da je svestranost pohvalna osobina ali nije svaka stvar kojom se bavimo jednako dobro izvedena od neke druge. Na koncu konca svašta može biti hobi pa čak i pjevanje bez sluha ali hobi je jedno a profesija drugo.

Gledala sam jednom neki isječak onih što traže talent ili zvijezdu ili tako nešto. Uglavnom puno ih dođe pjevat (ili svi samo pjevaju, ne znam točno). I tako sam vidjela neku curu koja se pojavila pred žirijem (bili su mislim Cetinski, onaj neki Foks ili tako nekako i još netko treći). Iznijela je sve što treba nekom tko se hoće bavit pjevanjem. Dakle sve joj je jasno što je potrebno i možda bi mogla biti nekome manager ali pjevačica...jok. Prije svega je istaknula kako već ima nekog tko se brine za njen ''stajling'' i to je kao riješeno i super. Ne treba ni kazat na što je izgledala. Ne znam što je još sve imala al nije ni bitno jer kad je krenula pjevat to je bilo preloše. Sve u svemu, žena je očito dala dosta truda u tu priču. Kako onda nije nimalo svjesna (a očito ni to oko nje) da joj pjevanje ne ide???

Ovo mi ni nije zbunjujuće, više mi je zbunjujuće dok je netko na primjer fan Severine, ti veliš da joj je muzika preloša, a ovaj to shvati ko osobnu uvredu makar komentar nimalo ne dotiče njega osobno. Isto vrijedi za sve nogometne navijače, nedaj bog da kažeš nešto protiv njegovog kluba, to je kao objava za rat

Odgovor koji bih ponudio u jednoj riječi je "zabrijavanje". Čovjek si zabrije nešto i to je to. Netko toliko nešto želi da ga naprosto ne zanima ništa osim da u svojim očima bude uspješan u tome, ili se pokaže takav prema van nastojeći doseći neki ugled na tom području. To je hrana za ego drugim riječima. Aj ti reci toj ženi da ne zna pjevati pa da vidimo reakciju.

Jako je demoralizirajuće kada se trudiš u nećemu, a ne ide ti, osjećaš se bedast i nesposoban. Nitko se ne želi osjećati bedast i nesposoban, ali neki nemaju dovoljno samopouzdanja da si to priznaju i krenu dalje, već oni moraju sebi zabrijati da su uspješni da se ne razočaraju. Dok ne nađu novu zanimaciju ili u sebi nađu dodatnu vrijednost. Ponekad je teško biti "nitko i ništa", u ničemu naročito uspješan, u svemu prosječan. I onda si želiš negdje podići vrijednost da se bolje osjećaš, pa makar to bilo nešto "bezazleno" poput štrikanja. Nečiji kompleksi su veći, nečiji manji. Uvijek je neugodno nekome reći "čuj stari, ti se trudiš, ali ne ide ti baš".

Tu su i očekivanja koja su malo drugačija problematika, ali usko povezano sa ovim. Netko se krene baviti nogometom i nije zadovoljan ako ne bude smatran Messijem. Tu je onda drugi pak problem, on je sjajan u nogometu, ali ne toliko koliko bi on htio biti pa ga komentar "sjajan si, ali ne baš toliko sjajan koliko misliš da jesi" opet boli. Slušaj, ti super pjevaš i imaš i sluha i glasa, ali ipak nisi ko Mariah Carey. Stvar je u principu ista, cilj je nabiti si negdje vrijednost da se bolje osjećaš i pritom ne mariš za realnost jer te ona zapravo ne zanima.

Kombinira se traženje vrijednosti sa interesom i voila. Netko zna da mu ide i sviranje i slikanje, ali on baš želi biti dobar pjevač jer ga to zanima i nedostaje mu vrijednost na tom području, osjeća da to nije to to ako on ne bude dobro pjevao. Netko tko je sjajan u nečemu ima "nit" za koju se može držati, ali netko tko ne zna da je u ičemu posebno dobar, njemu je teže odreći se uvjerenosti kako je on u nečemu dobar jer mu je to njegova "nit" za koju se drži.

Alpha je napisao/la:

Ovo je, rekla bih, problem samokritike, logike i analitike. Samokritika bi tu bila prva stavka dok logika jednostavno može biti neka koju ja baš i ne kužim. Kužite li ju vi? Da li se sami više povodite za svojim željama bez obzira na sve ili uključujete u proces i komponente logike i samokritike?

Moj sadašnji posao je prije toga bio moj hobi kojim sam se počeo baviti prije svoje šeste godine života. Ta ideja se javila dok sam bio na drugoj godini fakulteta, kad sam prvi put ozbiljno počeo razmišljati o svom budućem poslu. Sve ono što sam mogao raditi nakon fakulteta izgledalo mi je zanimljivo, međutim u svakoj od tih varijanti bilo je poneko - ali !? Pa sam se onda počeo malo informirati o tim mogućim poslovima i nakon nekog vremena kad sam sakupio određenu količinu informacija, ono ''ali'' je postalo još nepoznatije i još me više zbunjivalo nego prije. Uvijek nakon takvih razmišljanja bio sam u nekom lošem raspoloženju. A loše raspoloženje liječio sam hobijem Ideja je došla sama od sebe ili možda nije, to više ne znam ni sam. Moguće da je ona uvijek bila negdje u mojoj podsvijesti samo je trebalo doći pravo vrijeme ili nešto drugo da se probudi. Imao sam dovoljno vremena da ideju dobro proanaliziram, da se informiram o tržištu, potrebnim papirima i svemu ostalom što je potrebno za posao. Radim dvije godine i nisam se ni u jednom trenutku pokajao zbog svoje odluke.

Kažu da se upornost uvijek isplati, i makar uglavnom ima istine u tim starim mudrostima, moram se zapitati gdje je granica upornosti i očaja. Alpha je spomenula ove TV audicije za pjevače i sl. Mislim da se ljudi tamo prijave prvenstveno zbog showa, zatim zato jer žele biti poput Jelene Rozge a tek onda zato što vole pjevanje i glazbu uopće. Neki ljudi tamo dolaze uzastopce svake godine i svake godine pjevaju jednako loše i prime iste kritike. Mislim da ta njihova 'upornost' uopće više nije upornost nego očajnički pokušaj. Oni ne žele poraditi na problemu, ne da im se jer smatraju da su dovoljno dobri. Sada, zašto tako misle... možda im prijatelji daju podršku ne želeći povrijediti dotičnu osobu dok ona nema baš 'instrument' za pjevanje i glazbu.

Što se mene tiče, dosta sam sebičan po tom pitanju. Ako je nešto u mom interesu, više ću iskazati upornost nego kad se radi o nečemu meni nebitnom. Ali sve u svemu, više sam racionalan nego ambiciozan...

Ljudi se uglavnom bave onime:
1. za što su zaključili da mogu kroz to dosta zaraditi ali ih ne privlači,
2. što ih privlači, iako je teško,
3. ili na što ih je primorala situacija - nedostatak mogućnosti izbora.

Najsretniji su oni koji se bave s nečime s čime su sretni a i kroz šta mogu dobro zaraditi, no takvi su ipak rijetki.

Ako gledamo ove druge, a te najbolje opisuje ova tema, onda možemo to razumjeti poglavito kroz nedostatak samokritike, kao što je napomenula @Alpha. S druge strane, tu je još jedan faktor u igri, a taj je želja za zadovoljstvom u poslu. Mnogi će rađe izabrati nešto što im je super (kako ovo zvuči neobjektivno!) iako će se poslije opeći, samo zato što žele biti sretni s onim što rade.
Logika je kod čovjeka sekundarna, jer prosječan čovjek ne djeluje racionalno, već iracionalno. S druge strane, odabir zanimanja pogotovo zahtjeva racionalan pristup, i to nije isto kao što su svakodnevne aktivnosti ili zabava kod koje nije toliko značajan racionalan pristup.
Ako osoba ustraje u poslu koji nije sposobna obavljati, onda to čini ili radi mazohizma, ili radi toga da se ne bi obrukala pred poznanicima (što uključuje pritisak okoline).