Početna stranicaPortalPretraľnikRegistracijaLogin

Share
 

 Misao kao Bog,stvarnost kao matrix

Go down 
Autor/icaPoruka
Grave Digger
Višestanični organizam
Grave Digger

Male
Cancer Snake
Broj postova : 59
Age : 30
Location : Timespace
Registration date : 13.01.2012

Misao kao Bog,stvarnost kao matrix Empty
PostajNaslov: Misao kao Bog,stvarnost kao matrix   Misao kao Bog,stvarnost kao matrix Icon_minitimeuto stu 27, 2012 7:59 pm

Možda je najteže pitanje ikada postavljeno u znanosti ono što se naziva "teškim problemom" ili
"problemom povezivanja". Radi se o problemu sučeljavanja nematerijalnog svijeta naših misli i osjećaja s
materijalnim svijetom našeg tijela. Emocionalna stanja, kojima su uzrok misli i osjećaji (nematerijalni
svijet) se izravno reflektiraju u fiziologiji našeg tijela (materijalni svijet).
Na primjer, kada se nematerijalna misao pojavi u mozgu o dizanju ruke, trenutno mozak pokreće
proizvodnju neurotransmiterskih glasnika, koji se pronose živčanim sustavom. Elektronički impulsi se šalju
mišićimaa u ruci što će konačno biti odgovor na početnu misao.
Kako je to uopće moguće? Kako može nešto nematerijalno kao misao imati stvarni primjetni fizikalni
učinak? A to se događa stalno u našem tijelu!
Od kada je Descartes odlučio odijeliti tijelo od uma, najvjerojatnije ne ćemo dobiti odgovore iz Newton-
ijanske fizike. Pa kako se onda može prijeći most između nematerijalnog svijeta uma i materijalnog svijeta
tijela? Možda možemo dobiti odgovore od kvantne fizike?
Totalitet vanjskog realiteta, koga percipiramo mozgom dolazi od pet osjeta, sluh, njuh, okus, dodir i vid.
Prema filozofu Immanuel Kant-u (1724. – 1804.) trebali bi razlikovati između noumenalnog (umnog,
svijesnog) svijeta, svijeta po sebi (daß Ding an sich) i fenomenskog svijeta, kakvog ga percipiramo. Ono
što je Kant mislio je nemogućnost izravne percepcije svijeta, jer ga možemo jedino percipirati kroz svoja
osjetila. Kakav je vanjski realitet nitko nezna, upravo zato šo ga nikada ne možemo percipirati izravno.
Može se postaviti i pitanje postoji li uopće fizikalni realitet. Kant je međutim vjerovao u stvarnost
fizikalnog realiteta, kao izvora naših percepcija. Immanuel Kant je tvrdio kako sve što znamo o svijetu je
samo interpretacija našeg mozga.
Translacija mozga od vanjskih podržaja vizualnog cortex-a u sliku koju zadržavate u glavi potječe
kompletno od vanjskih mustri elektromagnetskih valova. Možda o tomu niste nikada mislisli na taj način,
no crvena boja ne postoji! Crvena boja je subjektivna konstrukcija onog što je samo elektromagnetski val s
određenom frekvencijom, amplitudom i fazom. Insekti sa samo dva tipa pigmentskih perceptora boja imaju
kompletno drugačiju subjektivnu predstavu te iste boje koju mi nazivamo crvenom, jer ju ne mogu vidjeti,
pa će ju percipirati kao crnu. Čak neznamo ni kako ostali članovi čovječanstva percipiraju crvenu boju!
To je Immanuel Kant mislio rekavši kako vjerojatno ne možemo vidjeti noumenalni svijeti, svijet sam po
sebi, jer vidimo samo svoju osobnu verziju, interpretaciju realiteta koji je tamo vani. A priori je ta verzija
ograničena, jer percipiramo tek nekoliko posto od cijelog spektra postojeće elektromagnetske energije.
Naučili smo u školi kako je naš mozak neka vrsta super kompjutera s velikim brojem neurona, koji šalju
impulse prema sinapsama, obrađujući vibracijske informacije primljene od pet osjetila. Naše su misli
osobne i pretpostavlja se kako nitko drugi osim nas nema njima pristupa. Naše su memorije ugravirane u
sive stanice, koje konstituiraju mozak. To je ono što se većinu ljudi poučavalo u školama i u to se još uvijek
danas vjeruje.
Znanost je prilično napredovala od vremena prašnih, starih i istrošenih školskih knjiga, pa se sada koristi
kvantna znanost za objašnjavanje svijesti.
1920 je Wilder Pinfled vjerovao kako se memorira podatke slično kompjutoru specifične lokacije
memorije. Karl Lashley je tražeći engrame (fizikalne promjene u memorijskim stanicama mozga) u
eksperimentima na štakorima pronašao kako se memorirano uopće ne smješta na dedicirane lokacije unutar
mozga. Zato što je skladiše memoriranog distribuirano po cijelom mozgu, a svaki dio sadrži kompletno sjećanje (sve memorirano), moguće je objasniti zašto ljudi s disfunkcionalnim područjima u mozgu ipak
zadržavaju svoja sjećanja.
Taj aspekt memorije mozga, 'dio sadrži cjelinu', potaknuo je Stanford-skog neurofiziologa Karl Pribram-a,
dok je učio holografiju 1960, na novo objašnjenje spremanja sjećanja, vjerujući da mozak sprema
memorirano kao mustru valne interferencije, kao hologram. Hologram je trodimenzionalna slika koja je
spremljena na dvo-dimenzionalnu fotografiju kao valna mustra. Konstruira se diljejenjem koherentne
laserske zrake u dvije zrake korištenjem zrcala. Te se dvije zrake snimaju kao mustre interferencije valova
na fotoosjetljivu ploču gdje se predmet fotografira jednom raspršenom zrakom i drugom koja dolazi
izravno na ploču. Kada se gleda na normalnom dnevnom svijetlu, hologram nema smilsa, sadrži samo
zamućene krugove! Međutim kada se hologram prosijava laserskom zrakom, pojavljuje se tro-
dimenzionalna slika originalnog predmeta, koja se može gledati iz više kutova. Tro-dimenzionalna slika
izgleda kao snimani objekt, koji lebdi u zraku.
Danas se smatra kako moždane memorije pohranjuju podatke na isti način kojim hologram sprema sliku.
Holografsko pohranjivanje sjećanja može objasniti i ogroman kapacitet memorije mozga koji je reda
veličine 10 bilijuna bitova informacija u prosječnom trajanju života. Hologramima se također dobro
objašnjava vrlo brzi način upravljanja pristupom i prizivanjem stvari iz ogromnog repozitorija informacija.
U treptaju oka prepoznajemo lica nekoga koga nismo vidjeli godinama čak i ako je facijalni izražaj osobe
ostario. Holografske slike se mogu lagano komparirati i provjeravati identičnost, iako one nisu potpuno
iste.
Pribram je pokazao kako se ne samo memorijski, veći i svi naši kognitivni procesi, miris, okus, sluh i vid
mogu objasniti holografskim principima. Uzmimo na primjer vizualnu percepciju. Po trenutnom stajalištu
znanosti, slika svijeta se projicira kroz leće oka na platno, retinu na pozadini oka i ta se slika nekako
'digitalizira' mozgom, koji sprema piksle (podatke o točama slike).
Pribram je dokazao kako se dedicirane živčane stanice u oku odzivaju na određene frekvencije
elektromagnetskih valova, koji udaraju u oko. Slika se smatra skupom frekvencija, a ne skupom pojedinih
točaka ili piksla (pixel-a). Možemo se sada pitati kako slika može sadržavati frekvencije? U procesu
nazvanom Fourier-vim transformacijama, mogu se prostorne informacije preslikati u frekventni spektar.
Jean Fourier je dokazao kako se bilo koja vrsta valnog oblika može konstruirati iz čistih sinusoidalnih
valova. Kada se više sinusoidalnih valova različitih frekvencija, faza i amplituda superponira, može se
konstruirati bilo koja vrsta valnog oblika. Proces određivanja konstitutenata vala se naziva spektralnom
analizom i matematički je opisan inverznom Fourier-ovom transformacijom. Inverzna Fourier-ova
transformacija se sada koristi za stvaranje originalnog vala iz spektruma sinusiodalnih valova. Fourier-ove
transformacije se mogu primijeniti i na dvo-dimenzionalnu prostornu informaciju. Ono što je pronašao
Pribram, govori o tomu kako cortex mozga izvodi Fourier-ove transformacije na vizualnoj slici u oku i
distribuira konstituirajuće frekvencije slike preko svih neurona u mozgu. Tako se slika stvarno internalizira
i memorira kao mustre interferencije valova, jednako tako kao što hologram sprema sliku.
Originalno se sjećanje može rekonstruirati iz holografske predstave inverznom Fourier-ovom
transformacijom, čime se dobiva slika unutar glave.
Konstruiranje slike iz spektra pojedinačnih sinusoidalnih frekvencija je tehnika koju koriste i MRI scann-
eri (Magnetic Resonance Imaging - Slikanje magnetskom rezonancijom) u medicini. MRI scann-er također
koristi Fourier-ove transformacije za konstruiranje holografskih slika scann-iranog tijela pomoću
pobuđenih vodikovih atoma u molekulama vode tijela. MRI tehniku je razvio Walter Schempp, kasnije
doprinosivši kvantnoj teoriji mozga, tvrdnjom kako sjećanja nisu u stvari pohranjena unutar samog mozga,
već u tkivu prostora, fizikalnom vakumu. Mozak je jednostavno alat za spremanje u i čitanje iz fizikalnog
vakuma, gdje se holografska sjećanja u stvari pohranjuju kao valne mustre. (2)
Kada se kombinira holografska teorija mozga Karl Pribram-a s teorijom David Bohm-a po kojoj je cijeli
svemir samo ogromni hologram, dobit ćemo interesantno stajalište o realitetu, nazvanom holografska
paradigma. U holografskoj paradigmi, svemir se smatra samo ogromnim repozitorijem elektromagnetskih
frekvencija koje kodiraju višestruke razine realiteta.
Mozak korištenjem Fourier-ove analize, dekodira jedan kanal iz mnoštva elektromagnetskih frekvencija u
svemiru i iz njega konstruira našu unutarnju reprezentaciju realiteta. Mozak nam je ograničen, jer može
primati samo ograničeni raspon frekvencija iz vanjskog svijeta, pa stoga prima samo ograničeni opseg
realiteta. Mogli bi reći kako se mozak podešava na jedan realitet kao što se radio podešava na jednu
stanicu.
Mislimo kako se krećemo kroz kruti svijet slika koje percipiramo mozgom, no temeljna bi istina mogla biti
kako jednostavno dekodiramo samo jedan relaitet od mnogih paralelenih svijetova.
Holografska paradigma rješava mnoge misterije uključujući i paranormalne fenomene, jer su pojedini
mozgovi samo dio cjeline, univerzalnog mozga. Svi mozgovi u holografskoj paradigmi su beskonačno
povezani, pa paranormalne informacije (telepatija) mogu lagano teči od jednog do drugog mozga.
Stuart Hameroff i Roger Penrose doprinjeli su kvantnoj teoriji mozga, prezentiranjem modela mozga
temeljenog na kvantnoj kompjutaciji. Oni vjeruju kako naš mozak obrađuje informacije iz neurona ne samo
u klasičnim stanjima, već može isto tako koristiti i u kvantnim stanjima. Kvantna stanja unutar mozga su
vrlo dugo smatrana apsolutno nemogućim, jer je mozak bio preveliki, previše vlažan i previše topao za
održavanje kvatnih stanja, koja su do tada viđena samo u laboratoriju u izoliranim i kontroliranim
situacijama na subatomskoj razini. Hameroff međutim sada vjeruje kako je pronašao gradbeni blok, qubit
kvantne kompjutacije u mozgu. Identificirao je sićušne valjke (cijevi), nazvane mikrotubul-ima koje tvore
citoskelet stanice. Citoskelet je skelet koji stanici daje njenu strukturu, on je skela stanice. Osim što daju
strukturu stanici, mikrotubule su i transportacijski cijevovodi za sve vrste kemijskih spojeva koje koristi
stanica. Hameroff naglašava da citoskeleton može imati i neuralnu funkciju, pa su možda naprednije od
samih neurona. Neuralna funkcija citoskeletona može objasniti i zašto jednostanični organizmi mogu
izvoditi inteligentne zadatke. Iako jednostanični organizmi nemaju neuralne mreže, ni neurone a ni mozak,
imaju neku primitivnu formu svijesti, jer mogu izvoditi inteligentne zadatke kao što je plivanje, hranjenje i
parenje!
Ljudi imaju mozak koji se sastoji od neurona, međusobno povezanih dendritima i sinapsama, tvoreći
centralin živčani sustav. Unutar živčane stanice nalazimo citoskeleton izgrađen od mikrotubula. Same
mikrotubule su izgrađene od tubulina, proteina s heksagonalnom strukturom. Tubulin unutar mikrotubule
neurona je qubit mozga kako je to indentificirao Hameroff.
Klasična interpretacija neurobiologije je počivala na koncentracijama različitih iona koji su nosili impulse u
i iz centralnog živčanog sustava i koji su bili odgovorni za sve informacija obrađivane u živčanom sustavu
kao cjelini.
Hameroff je međutim uočio da mikrotubule sadrže visoko koherentno svijetlo (laseru slično svijetlo) te
kako bi to svijetlo moglo igrati važnu ulogu u obradi informacija u mozgu. Fritz Popp je već otkrio kako
ljudsko tijelo emitira biofotone. Popp je otkrio kako bi se biofotoni mogli detektirati ne samo iz ljudskog
tijela, već i iz svih bioloških formi života, vjerujući kako je izvor emisije tih biofotona povezan s DNA.
Hameroff je pronašao koherentne biofotone unutar mikrotubula u kvantnim stanjima. Drugim riječima,
biofotoni su bili koherentni i kvantno isprepleteni. Mikrotubula je ispunjena s molekulama vode, koje su
visoko koherentno uređene, pa Hameroff vjeruje kako ta uređena voda igra značajnu ulogu u provođenju
biofotona kroz mikrotubule. Kada biofotoni prolaze mikrotubulama, dolaze do sinapsi neurona te se kreću
dalje do slijedećeg neurona. Na taj način mogu mikrotubule djelovati kao sustav žica za koherentno svijetlo
u mozgu, u stvari u cijelom tijelu. Implikacija toga je neograničavanje inteligencija samo na mozak, već i
na sve stanice tijela koje participiraju u istoj svijesnoj svijesti.
To može objasniti holističku prirodu svijesti pri čemu naše misli i osjećaji djeluju u jedinstvenom skladu.
Zamislite si što se dešava kada ste ludo zaljubljeni i osoba koju volite odjednom skoči pred vas. Cijelo
tijelo i mozak će se trenutno odazvati i skladnom jedinstvu. Oči će se širiti, srce će početi brže pumpati,
disat ćete brže, rasti će razina adrenalina, a osjetit ćete leptire u svom trbuhu, dok će vam se koljena početi
tresti i sve to unisono. Jedinstveni odziv tijela u jednom jedino trenutku se šalje po cijelom tijelu neuralnim
Internetom 'mikrotubulnim' ožičenjem kao koherentni val svijetla koji povezuje sve stanice tijela.
Hameroff-ov partner, matematičar Rogers Penrose je razvio novu varijantu kopenhaške interpretacije
kvantne fizike, kolaps kvantnog vala svijesnim motrenjem. Penrose predlaže objektivnu redukciju
(redukcija je sinonim za 'kolaps kvantnog vala'). Objektivna redukcija (OR) poziva kolaps kvantnog vala
bez ljudskog svijesnog motrenja, jer se ona događa kada se dosegne 'određeni prag' onog što on naziva
kvantnom gravitacijom.
Kvantna kompjutacija diljem mozga koristi mehanizam povratne veze od osjetilnih ulaza organizma, pa je
to razlog održavanja kolapsa kvantnog stanja u mikrotubulima, nazvanog Orkestrirana Objektivna
Redukcija (Orch OR). Klasično stanje osjetilnih ulaza, orkestrira, upravlja kvantnom kompjutacijom
pomoću petlji povratne veze.
Hameroff model kvantnog mozga traži napominjanje kako se svijest, naše misli i osjećaji događaju u qubit-
ima unutar mikrotubula unutar neurona mozga. Drugim riječima naše su osobne misli samo kolaps
univerzalnih misli.
Model kvantnog mozga, koji samom svemiru daje fundamentalna svojstva proto svijesti!
Upravo ta proto svijest ili univerzalna svijest (misli svih misli) kolabiraju u našu pojedinačnu svijest u
qubit-ima mozga. To se događa prosječno s ritmom od 50 kolapsa u sekundi što odgovara moždanoj valnoj
frekvenciji od 40 Hz-a. Naša svijesnost unutarnjih misli i osjećaja je konstruirana kao filmska sličica u
pokretnom filmu s brzinom od 40 sličica u sekundi iz univerzalne svijesti.
Hameroff i Penrose ukazuju kako je njihov model Orkestrirane Objektivne Redukcije (Orch OR) kvantne
obrade u umu konzistentan s duhovnim učenjem Budizma, Hinduizma i Kabbalah, koje sve poučavaju
postojanje univerzalnog uma.
[Vrh] Go down
 
Misao kao Bog,stvarnost kao matrix
[Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
CE-4 Misterije i neobjašnjivi fenomeni ::  Svijet oko nas :: Znanost i tehnologija-
Forum(o)Bir: