Planovi za budućnost

Na dan 14. marta, 4122515. p.n.e. u 07:32h GMT jedno majmunoliko biće se spustilo s drveta i počelo da istražuje prašumu pješke. Ništa naizgled posebno, jer to je isto činilo i prije. Samo, ovaj put je bilo drugačije. Taj dan, taj datum, taj događaj, iako to nije moglo ni u ludilu pojmiti, označio je preokret koji će zauvijek izmijeniti sve. Baš sve. Budućnost planete, odnose snaga, odnose sila u prirodi, budućnost ostalih živih bića. To je bio dan kad se više nije vratio na drvo. Napao ga je sabljozubi tigar. Umjesto da pobjegne na drvo, kao njegov otac, djed, šukun-šukun-šukun pradjed, uzeo je granu i stao divljački njome mahati i keziti zube. Tigar je bio zbunjen. To maleno, krhko stvorenje, očigledno lak plijen, odjednom je dobilo neki čudan ud kojim je diglo u zrak sve lišće na zemlji unaokolo i stalo lomiti sve grane na tlu koje bi udarilo s tim svojim novim udom. Zastao je i zarikao iz sveg glasa. Ali biće je i dalje bilo tu. I dalje je mahalo i pravilo veliku buku. A onda je, neočekivano, kidisalo na njega. Tigar hitro odskoči unatrag i za dlaku izbježe udarac tim novim udom. Kad je familija tog bića sa čudnim udom, koji su sve to promatrali iz visine drveća, vidjela da je tigar odskočio, okuražiše se, skočiše sa drveća, pograbiše i oni grane i stadoše rame uz rame sa onim koga su već bili otpisali kao mrtvog. Tigar, izbezumljen razvojem situacije, shvati da je izgubio element iznenađenja i uz gromke proteste rikanjem stade da se polako udaljava od te čudne skupine. To jednostavno nije bio njegov dan. Nema veze, pomisli on, ima još mnogo plijena u šumi.

I tako je otišao. A skupina majmunolikih spodoba, naoružani najmodernijim oružjem na svijetu stade da se raduje i lupa u prsa. Od tada više nitko od njih nije bježao na drvo. Uvijek su nosili sa sobom štap ili granu i stali da skupljaju hranu po šumskom tlu. Vremenom su postali predmet izbjegavanja. Polako su počeli da zauzimaju sve veći i veći dio šume i sve manje i manje grabežljivaca se usuđivalo da napadne čitav čopor.

Nekoliko stotina generacija kasnije, njihovi potomci su već vladali suvereno velikim područjem šume, popevši se sa zadnjeg na 4. mjesto hranidbenog lanca. Par stotina generacija poslije toga, bili su na 3. mjestu. Pa na 2.

Bili su nezaustavljivi. Njihova oružja su bila neopisivo moćna, od štapova kojima su mogli ubiti manje životinje, do oštrih kamenova koji su mogli probiti svaku, i najtvrđu, glavu. A onda, njihova nezaustavljivost je postala apsolutna. Ovladali su i vatrom.

Mnogo, mnogo vremena kasnije, nakon što su odavno pobijedili svakog supanika među ostalim životinjama, izbrisali mnoge vrste veličinom neuporedivo veće od sebe, prestali su se i seliti. Naučili su da se biljke mogu natjerati da rastu tamo gdje oni hoće, ako ih ispravno postave u zemlju. Obzirom da se više nisu selili, i da su sad imali dovoljno hrane, populacija je stala rasti vrlo brzo. Bio je to plamen koji je brzo proždirao velike ravnice, riječna priobalja, šume, ostrva...

* * *

Danas se mi, njihovi potomci, suočavamo sa ozbiljnim pitanjem: Bliži li se kraj tom plamenu? Znamo da vatra gori dok ima kiseonika i goriva. Ako je vatra prevelika, ona vrlo brzo potroši gorivo i uguši samu sebe. Postoje jasne indikacije da se slično dešava sa čovječanstvom. Nakon osnivanja civilizacije, ljudi su živjeli svoje živote najbolje što su znali, ali jedan dio njih je, negdje duboko ispod koprene običaja, prava, vjerovanja, odgoja, indoktrinacije, obrazovanja, imali čudan osjećaj da nešto "nije u redu" sa svijetom. Sa čovjekom kao jedinkom. Javio se impuls samodestrukcije. Vapaj za Velikim "Restart" Dugmetom. Već pet hiljada godina svijetom se, svako malo, javljaju ideje i učenja da će svijet vrlo brzo skončati, "smaknuti se" nekuda, i da će, samim tim događajem, tek onda život i sve ostalo dobiti smisao. Neki pojedinci, poput klerika, vračeva i sličnih natprosječnih ljudi, nesumnjivo su prepoznali šta ljudima treba, za čime žude, i to su im pokušali omogućiti, ne bi li ih umirili i spriječili da bezglavo lutaju. Njihova učenja su bila dio recepta koji je trebao da očuva ono što jest, da očuva poredak stvari i odnose moći. Pokušavali su da im daju smisao, cilj, opštečovječanski cilj, i da ih tako zadrže na okupu. I uspjeli su...donekle...

Maštanja o Smaku svijeta, međutim, nisu jenjala.To bi trebalo dovoljno govoriti o učinkovitosti lijekova kojima su ljudi izlagani.

LINK
LINK

Za ovaj put, pratimo samo šta se sve dešavalo u zadnjih 2000 godina. Maltene svaka generacija je imala svoj "smak". Teško je ne vidjeti neku znakovitost u tom nastojanju da se "ima kraj" pred očima, neki prekid kontinuiteta istorije. Ali, na stranu sve to, pitam ja:

Kakvu budućnost čovjek može imati ako vječito ima na umu da će svijet vrlo brzo propasti?

Kakva smisla ima planirati za naredno stoljeće ili milenijum ili eon? Velika većina današnjih hrišćana, za primjer, vjeruju da će svijet završiti još za njihovog života. Stoga, iz toga logički slijedi da naša djeca nemaju budućnosti. Valjda, ono što me interesuje je pitanje :

Dokle ćemo planirati svoju propast?