Bezbrižno uživanje u životu, radost življenja, spontanost...
Gledajući odrasle ljude oko sebe, pitam se koliko njih zaista ima onu iskru u oku, entuzijazam,
joie de vivre koji nije uvjetovan trenutnim postignućima i koji je postojan? Da li
joie de vivre uopće postoji u takvom obliku?
Svakodnevno se suočavamo sa izazovima suvremenog života, preživljavanje, kompeticija sa pritajenim strahom od neuspjeha, potreba za ispunjavanjem vlastitih i tuđih očekivanja, sve ono što se očekuje od odraslog čovjeka...
Uslijed toga, mnogi ljudi pucaju po šavovima, postaju depresivni, anksiozni, ustrašeni, ne vide lijepe stvari, gube spontanost, stalno su ukočeni i ne uživaju nesputano u životu, čak niti u rijetkim sretnim trenucima.
To se vidi i rekla bi da se svakodnevno susrećemo sa tim pojavama.
Rijetko kad zapazim u pogledu odraslih ljudi onaj nepatvoreni entuzijazam, energiju za životom i kad uhvatim takav "inspirativni pogled" nekih ljudi, uvijek pomišljam da se radi samo o slučajnom trenutku koji dođe i prođe, a ne osobnoj filozofiji življenja.
S druge strane, čini mi se da su samo djeca sposobna istinski i neuvjetovano uživati u životu, uživati već zato što žive, uživati u malim stvarima, neprekidno...
Onda počinju odrastati, dogode im se neka razočaranja, pred njih se stavljaju sve veći izazovi.
Čini mi se da u odrasloj dobi neminovno gube onu iskru u očima, osjećaj za
joie de vivre i da on ako povremno i izmigolji na površinu, u odrasloj dobi postoji samo u nekadašnjim natruhama, dakle više i nije istinski
joie de vivre.
Što za vas znači joie de vivre?
Da li poznajete odrasle ljude za koje se može reći da žive dotičnu "filozofiju" punim plućima ili se više slažete sa mojim zapažanjima?
Da li se joie de vivre može pronaći u svakoj starosnoj dobi ili jednom izgubljeno, zauvijek izgubljeno?
Da li to ipak ovisi o predispozicijama: karakternim osobinama, svjetonazorima pojedinca?