Početna stranicaPortalPretraľnikLatest imagesRegistracijaLogin

 

 Priča

Go down 
Autor/icaPoruka
Einar
Majmun
Einar


Male
Capricorn Broj postova : 1241
Location : Daleko od zdravog razuma...
Registration date : 27.04.2010

Priča Empty
PostajNaslov: Priča   Priča Icon_minitimesri ruj 04, 2013 5:05 pm

Prvo poglavlje

   Duboko u gužvi, na ulazu u grad Holmaraen, slobodan grad kojega stanovnici jednostavno običavaju zvati Gradom, se nalazi krčma. Izgleda veoma nakrivo, kao da će se svakoga trenutka urušiti na ulicu koja buja životom. Kuća je to od 3 kata i na ulazu visi cimer sa slikom vesele pijanice koja se nalaktila na stol. Ispod nje je natips Pijani Graditelj.
Kad bi se putnik malo zagledao u tu krčmu mogao bi uočiti mnoštvo ljudi, s obzirom da je to krčma pri ulazu u grad. Prema tome, očito služi kao svratište za one koji su namjerili krenuti dalje bez da se zadrže u samom gradu. U krčmi ima svakakvog života i atmosfera je veoma ugodna. Naravno, svakakvi puk ulazi i izlazi stalno, a u krčmi ima par interesantnih pojedinaca vrijednih spomena. Prvi je kršni poluork koji sam sjedi za stolom na kojemu se cakle dvije prazne boce votke i jedna puna, pjevuši si neku melodiju i tupka prstima po stolu, kao da čeka nekog. Njegova pojava trenutno dominira cijelim područjem, s obzirom da je jednostavno najveća osoba u krčmi. Za pojasom mu je sjekira, a na podu pokraj njega je buzdovan s dugim lancem, naslonjen na klupu na kojoj naš druškan sjedi. Leđima prema njemu sjedi jedan lik s nekoliko praznih krigli te dugim bodežom na stolu ispred sebe, izgleda dosta neprepoznatljivo jer ima odjeću od raznih tkanina smeđe nijanse, kraći smeđi plašt i kukuljicu koja mu prekriva lice. Lagano zviždi dok čačka po krigli ispred sebe dok sjedi za ogromnim stolom navrh kojega je natips Tražimo posao. Za pojasom mu vise korice s dugom oštricom u njima. Izlizana drška mača očituje nekoga tko se zna služiti oružjem kao vlasnika tog finog komada metala u kožnom spremniku. Negdje pri kutu stola su sjedila četvorica kartaša s noževima zataknutima na sve pore njihove odjeće koji su upravo dobili nekog bogatog trgovca svilom kao poslodavca. Dotični je pivopija ostao zadnji nezaposleni besposličar za stolom.
   Negdje za šankom sjedi teško oklopljeni stražar s kacigom na šanku. Umorno je naslonjen na lakat i pijucka vino iz čuture u koju mu barmen stalno dolijeva novi sadržaj. Na leđima mu je crni gavran na modrom polju, kao simbol grada. Svježi ožiljak preko oka i lagano zacrvenjene rukavice izgledaju kao da je taj vojnik nedavno obavljao krvav posao. Njemu najbliži par osoba, odnosno prethodno opisani dvojac može vidjeti kako mu jedan tih i spretan momak, ne stariji od petnaest godina, malim nožićem otvara kesu za pojasom te ju prazni začuđujuće brzo. Za stolovima u kutu su četiri patuljka, paladina, kojima se čekići presijavaju bijelom aurom dok leže naslonjeni na stol. Ti se moćni vitezovi upravo prepiru koji će konj pobijediti na sljedećoj utrci koja se ima dogoditi u sutrašnjem danu. Također, svakih nekoliko minuta viču uokolo da im se posluži nova runda. Simpatično izgledaju, i lagano pripito. Na leđima im je simbol božanstva, Carnteriasa koji je Bog sreće, veselja, zdravlja i alkohola. Također se prepiru oko koeficijenata na kladionicama te iste utrke, usput rečeno. Uokolo ima mnogo drugog puka, uključujući čarobnjaka negromanta sa svoja tri naučnika koje uči štetnim posljedicama alkohola, trojice krčmarevih čuvara koji su unajmljeni da izbacuju one koji uzrokuju nerede, nekoliko prostitutki raznih rasa i nacionalnosti, grupe mornara koji na ulazu kockaju neku južnjačku igru i mnogih drugih.
   Krčma ima par stolova iza stražnjeg ulaza za kojima sjede dvije skupine kojima pjeva neki veseli crnooki vilenjak plave kose s malim bubnjevima ispred sebe kojima si daje ritam. Vani se spustila večer dosta rano, s obzirom da je već jesen te se nekome osjetljivijem večer može učiniti poprilično hladnom. Jedan od tih stolova je dosta manji, malčice udaljen od ostalih te za njim sjedi mala prilika umotana u tamnu, maskirnu tkaninu. Luk joj visi s leđa, dugi bodež joj je za pojasom i ispod kapuljače joj dva zelena oka zaigrano prate crnu sjenku koja se premješta ispod njenog stola uz duboko predenje. Ispod plašta se može malo uočiti ženska figura, a među dugim noktima premješta malu vrećicu s neki sasušenim biljem, moguće i gljivama. Mnogi bi joj muškarci već rado prišli, s obzirom da je sama djevojka u cijeloj krčmi, ali ima nešto posebno strašno ispod njenog stola što reži i pokazuje zube svaki put kad se netko dovoljno približi da se njegov miris može osjetiti pod stolom. Pokraj nje, u krčmu je na stražnja vrata ušao vješto zamaskirani tip u tamnosivoj odjeći, sa šalom preko lica i kapuljačom preko čela. Pod kapuljačom se vide dva nabora koja izgledaju kao da dotični ima rogove na glavi, crvene mu se oči užareno sjaje a očito neljudski crvenkasti prsti mu po putu broje novac za piće ili sobu u krčmi. Po putu je, ne gledajući, nagazio na rep crnome stvorenju ispod djevojčinog stola, koje je ispustilo nezadovoljno gunđanje.
 Djevojka, vlasnica živine je uputila mrzovoljan pogled nepažljivom pridošlici koji je uz ponizno pognutu glavu i pristojnu ispriku kliznuo prema izlazu, pokušavajući se što bolje skriti u svoje odore. Začudo, inače mrzovoljna životinja nije osjetila nikakvu vrstu daljnje opasnosti od lika u sivome. Sivi je, kao da već nije bio dovoljno upadljiv i nepažljiv, ne gledajući kojim putem točno ide k izlazu je ramenom zakačio kršnog aasimara, crnokosog poluanđela prodornih žutih očiju. On je izgledao kao standardni vojničko-plaćenički materijal, nosio je ojačani laki oklop i vreću preko ramena i nesumnjivo svu svoju imovinu u toj vreći. U to je jedan od prisutnih gostiju krčme koji je već neko vrijeme prodorno promatrao smušenog sumnjivca glasno rekao svome drugu: "Hej, nije li to onaj demon koji se već neko vrijeme smuca po ovom dijelu grada?"
  U međuvremenu, snažni oklopljeni vojnik za šankom je bio okraden. Naime, jedan mu je dječak, nipošto stariji od petnaest godina nožem prerezao dno kese i počeo sipati zlaćane kovanice sebi u ruksak. Primjetila su to dvojica koji su sjedili blizu tog stražara, najjači gost krčme, koji nije ni zatreptao na takvu vrstu kriminala te pivopija koji je bio njemu okrenut leđima. Taj se lik ubrzano stvorio kraj stražara, simultano s dječakom koji je u tren oka nestao. No, budnom oku ispod kapuljače nije umakao... Smeđa je prilika prozborila par ljubaznih riječi stražaru:
"Pozdrav i uzdravlje. Ja sam Bobo. Čini mi se da sam upravo vidio jednog malca kako vas je opljačkao. Što kažeš na to da vam vratim sve ukradeno u zamjenu za pola novca koji vam je ukraden?"
Stražar se smušeno osvrne, pogleda oko sebe i predmete za pojasom te svoju probušenu kesu. Razočarano uzdahne i kaže: "Ajd' dobro, kad pretpostavljam da mi nećeš sam reći 'ko je kriv, jel'da? A i tako nemam nekih para 'nutri, al' bi mi se činilo da'š to valjda sa mnom popit'? Jer, u tom slučaju, samo ti daj."
Podigne čuturicu, nazdravi i popije gutljaj. Bobo se veselo nasmiješio te okrenuo prema krčmi. U međuvremenu se u njoj situacija izmijenila: troje stražara je banulo u krčmu, kao da je racija, a jedan je od njih uzviknuo "Neka svi ostanu na svojim mjestima, tražimo nekoga!" Preko puta njegovog susjeda na stolcu je bio jedan nervozni trgovac u plavoj odori, a iza trgovca onaj dječačić. Bobo još jače navuče kapuljaču te polako i oprezno, povremeno gledavajući preko ramena da ga netko ne zapazi, krene prema stražnjem izlazu, u strahu da su to ljudi koje je Farin (njegov bivši poslodavac) poslao za njime. Nije vadio oružje jer nije bio uistinu siguran da su to oni, ignorirajući dječaka.
Da kažemo malo o protagonistu, Bobo Pivopija nije alkoholni ovisnik ali voli potegnuti po gutljaj i najsretniji je dok je pripit i može pričati gluposti. Bio je sin neke ulične prostitutke i nepoznatog oca. Čovjek je to koji je od malena živio kao beskučnik u gradu Falseneran (koji je čarobnjačka republika kojom vlada aristokratski Senat čarobnjaka) te je preživljavao krađom i snalaženjem. Kako je povremeno znao biti uhvaćen, morao se boriti protiv gradskih stražara kako ne bi bio strpan u tamnicu ili još gore, pogubljen. Tu je usavršio baratanje mačevima te razne načine za bijeg od sukoba. Jednom mu je prišao neki niži senator, potomak nekada moćne a sada osiromašjele obitelji, čarobnjak po imenu Farin te ponudio smještaj i plaću ukoliko bi Bobo Pivopija bio "čovjek za neslužbene poslove" ilitiga onaj koji će se pobrinuti da se svaki Farinov plan provede u djelo. Godine su prolazile, Bobo Pivopija je po Farinovu naređenju Senatorima podmetao krađe, navodna silovanja, pedofilske skandale, a omiljene su mu podvale bila - ubojstva. Kako su Senatori padali, tako je Farin rastao i postao je ugledan član Senata. Jednom je Farin poslao Bobu Pivopiju da jednom Senatoru, s kojim je Farin bio u sukobu, podmetne papire s detaljno opisanim planovima za ubojstvo nekih 5 senatora te da se pobrine da gradska straža pronađe te papire. No, pri pokušaju provale u senatorovu rezidenciju, penjajući se po zidu kako bi došao do Senatorove sobe, odlomio se kamen, Bobo Pivopija je pao te su ga pronašli stražari. Bobo Pivopija je utamničen a Farin je poslao ubojice na Bobu Pivopiju kako ga ne bi izdao. Bobo Pivopija je vješto razoružao ubojice, izašao iz čelije, prerušio u čuvara te mirno išetao iz grada. Pobjegao je u spomenuti velegrad. Živjeti kao prosijak i sitni lopov mu nije padalo na pamet pa odlaz i u krčmu Pijani graditelj u nadi da će mu netko ponuditi posao. Tako da se sad može razumjeti njegov životni strah dok paranoično bježi od mnogih snaga reda i zakona u više država.
  Ali Bobo nije primjetio nešto, kao ni nitko drugi u krčmi osim poluorka s bocom votke ispred sebe i buzdovanom pri ruci. Trenutak prije nego što su stražari ušli u lokal, ispred snagatora je došla mlada žena, plavokosa, s velikim safirom na prsima i skupocjenom dugom plavom haljinom. Izgledala je iznimno bogato, a za pojasom visilo joj je par vrećica, mala knjiga, kratki štapić i nekoliko napitaka. Imala je pojas preko ramena s nekoliko raznih boca sadržaja nepoznatog porijekla. Izgleda kao netko koga se traži, jer za njom je u tavernu ušlo troje stražara, dvojica muškaraca i vojna čarobnica, te očigledno traže ženu koja je u trenutku nestala, vjerojatno posredstvom neke čarolije. U taj čas se stvorio plavo odjeveni trgovac sličnih crta lica ispred dotičnog majstora s votkom i zavjerenički se nasmiješio te mu je uručio zapečaćeno pismo uz kratku riječ: "Posao."
  Poluork je pažljivo promatrio situaciju oko sebe i uvidjevši da nikom stranom (osim trgovca) u kavani njegovo pismo nije naročito zapalo za oko, otvori pismo i počne ga čitati...

  Ulkuur Rororoy IV, interesantno ime, nema šta. Ja sam Elthamira Zarian, čarobnica i alkemičarka, viši časnik Alkemičarske Gilde. Kao što znate, mi iz Gilde se bavimo veoma transparentnim poslovima, uglavnom trgovinom, te pokušavamo izbjeći bilo kakve ratove unutar Grada. No, vremena se mijenjaju i trebaju nam sposobni borci za obranu, ako se, ne daj Bože, bude moralo fizički boriti za opstanak gilde. Ako imate utreniranu skupinu, kvalitetnu i discipliniranu, sposobnu izvršiti teške zadatke, osoba ste za nas. Ako nemate, potrudite se ju naći. Možemo vas unajmiti i samog, ali kako ste nam na listi preporuke, od strane jednog starca kojemu dugujemo uslugu, ipak vas želimo kao više rangiranog borca u svojim redovima. Dođite nam prekosutra na ulaz u Univerzitet, u sedam sati ujutro. Tamo ćemo testirati vaše sposobnosti i vještine. Nadalje, ovo pismo je ujedno i obveznica, te će vam poslužiti kao prva plaća kad budete punopravni član Gilde, tako da ga čuvajte pažljivo.
  P.S. izađite sad na sporedni izlaz, jer mi se čini da onaj stražarski trojac koji vas upravo gleda nije prijateljski raspoložen prema vama...

S ljubavlju,
Elthameira Zarian, trgovac safirima

  Razmišljajući malo o nekim stvarima u svom životu, Rororoy se pokuša prisjetiti starca koji je dao preporuku za njega. Za tako nešto morao si je poprilično napregnuti mozak...
  Ulkuur Rororoy IV je četvrti sin slavnoga ratnika poluorka Ulkuura Bardora (zato ima predznak IV). Otac je svim od ukupno šestoro sinova dao isto ime - Rororoy jer je cijelu armiju mislio imati i obučiti za pljačkaške pohode po divljini, a nije htio nikoga pritom razlikovati, njemu se cijela četa kojom zapovjeda samo sastoji od brojeva, imena mu samo kompliciraju situaciju. Dakako da je Rororoy IV učio od svog oca (koji je bio barbar), samo je Rororoy umjesto barbara istinski ratnik - vojnik koji u srži dobro barata sa svim oružjima, djelomično je specijaliziran za mač, ali zato jako specijaliziran za sjekiru i buzdovan, dapače, čak se zna boriti s dva oružja istovremeno unatoč tome što su različita. Iako je poluork još kao dijete je pobjeđivao orkove u golorukim borbama i na stisak. Čak i svoju stariju braću.

  Njegova braća Rororoyi I, II; III, V i VI su sva ili ubijena ili po zatvorima. Sve se dogodilo one noći kada je Bardor napao sa svojim sinovima krivu kočiju u kojoj su mislili da napadaju jednu vrlo imućnu plemkinju koji prevozi srebro, a ustvari to je bila jedna vrlo stara i podla vještica prerušena u djevicu u kočiji koju su čuvali vampiri prerušeni u obične kopljanike i to su samo četiri bila viđena izvana dok su navodno čuvali kočiju, a još ih je bilo šest u samoj kočiji s vješticom skrivenih po ormarima i koferima te je sve krenulo zlu onog trenutka kada je stari Bardor zatrubio i poslao sebe i svoje sinove u sigurnu smrt. Rororoya I, i V su pojeli vampiri, a Rororoya III je vještica pretvorila u kamen zbog čega je Rororoy VI pao u komu kad je to vidio i vještica ga je zarobila. Poslije ga je prodala za masne pare Sultanatu El'ikhdam, ali se čini da je prema pričama završio u doživotnom zatvoru te da mu je odsječena ruka po šerijatskom zakonu. Rororoy II je uspio pobjeći iz bitke ali je uhvaćen nekoliko godina poslije u pljački banke i osuđen je na smrt vješanjem. Bardor je štitio Rororoya IV koliko je mogao i ubio četiri vampira (bio je veliki i jaki ratnik) ali onda je vještica bacila magiju ''prsta smrti'' na njega i ubila ga (ta je vještica vrlo moćna čarobnica ali je već bila na nekoj svojoj mračnoj misi i jedino joj je još ostalo magične moći u njenom čarobnom štapu, (da je bila svježa potpuno odmorna svih bi sedam poluorkova bilo mrtvo u nekoliko trenutaka) a inače mora odmoriti i prespavati da joj se sva magija vrati), a Rororoy IV je u točno tom trenutku kad je bacila magiju na oca uspio slomiti štap vještici svojim buzdovanom i ona je ostala bez čarolija, pa više nije imala čarolija i za Rororoya IV. Tada su mu dva vampira pristupila ali Rororoy je vješto sjekirom otkinuo uže jednom crnom konju s kočije i pobjegao na njemu.

  Ne imavši ništa, Rororoy IV vrlo brzo nailazi na jednog starca samog u kolibi na sjeveru te baš kada ga je susreo, tat s bodežom mu je provalio u kuću. Da je starac bio sam ubio bi ga a da ovaj njemu ne bi ništa mogao. No kad je ugledao Rororoya kidnuo je prema prozoru, no Rororoyev buzdovan ga je dohvatio i spojio s podom. Starac je Rororoyu rekao da jedna karavana uskroro dolazi po njega jer je bio sam i poslao sina po pomoć te da je trebao još samo danas izdržati. Za nagradu preporučit će mu posao i manji stan u velegradu Holmaraenu. Kao posao će biti čuvar trgovaca minerala, najčešće safira, jer tamo na jugu ima jedan rudnik safira. To je Ulkuur Rororoy (IV) objeručke prihvatio i već je bio nekoliko puta u zadaćama koje je izvršavao uspješno. Kad god bi netko pokušao iznenaditi trgovce, bilo prijevarom ili oružjem, onog trenutka kad bi vidjeli Rororoya sve bi im se smračilo pred očima i oni bi odustali, ili ako bi i nešto započeli bi pobjegli zajedno sa svojim kolegama. To se nekim trgovcima naročito svidjelo. Trgovac safirima imenom Zarian pozvao ga je u staru krčmu Pijani graditelj na dogovor u vezi budućeg zadatka, što je Rororoy prihvatio i došao u tu krčmu i evo ga sad u neobičnoj situaciji koja je upravo opisana.
  Rororoy podigne pogled s pisma i shvati da nema ni dječaka koji je tu bio prije nekoliko sekundi, a još manje traga je bilo trgovcu i ženi u plavom. Bobo ga zaobiđe i njegova plašt zakači Rororoyev buzdovan naslonjen na klupu te ga sruši na pod uz glasan metalni topot. Svi pogledi se usmjere prema neopreznom dvojcu.
  Jedan od stražara se prodere: "Zna li tko Elthameiru Zarian? Jel' ju tko vidio? Visoka, plava, zgodna, u plavoj haljini, s plavim safirom oko vrata, moćna je čarobnica i trebate je se čuvati!"
Rekao je to uz prodoran pogled Bobi i Rororoyu iz čijeg je smjera doprla neobična buka.

  Aasimar se na ulazu zabio u poludemona koji je samo promrmljao tihu ispriku i polako šmugnuo iz krčme. Umalo je potegnuo mač, ali videći da je osoba koja smušeno bježi van u ovom trenu potpuno bezopasna, naručuje hranu i piće. Tada je shvatio da je u krčmi napeto te se polako približio šanku i potiho ponovio narudžbu. Trenutak kasnije, vani je djevojka ustala uz potiho smijanje, ostavila nekoliko kovanica na stolu, krenula prema izlazu, a za njom je krenula i ogromna mačka s dva sjajna roga. Rogata je pantera naglo potrčala i izletjela van ispred nje. Djevojka zamišljeno pogleda mačku kako odlazi misleći kako to uopće nije njoj svojstveno...možda joj je uzela paketić s gljivama? Provjerivši malu vrećicu za pojasom, vilenjakinja tiho opsuje na svom materinjem jeziku, ne znajući što je spopalo njenu već dosta vremena mirnu i odanu mačku. Inače, možda ćete se zapitati odakle rogovi na toj mački, nalik na crnu panteru križanu s nekim demonom. To je zato što je ona psoladeus. Psoladeusi su mačke poprilično su crne ali nađu se i posebne bijele koje su znak za nesreću. Ova je djevojka našla Noxa, svoju mačku kad je danima tugovala i šetala po sumi te nije znala šta će sa sobom. Malog psoladeusa su napala dva vuka koja je ona s lakoćom ubila. Mali psoladeus štenac je ležao pokraj svoje mrtve majke i vidio svoju sadašnju vlasnicu. Psoladeusi su inače jako odani te jednom kad osoba učini uslugu toj životinji, ona mu ostane trajno zahvalna. Mali psoladeus je bio zahvalan Pandori i išao je za njom sve dok ona nije pristala voditi ga uza sebe.
  Djevojka se, inače, zove Pandora Pollux. Ona je jedina preostala od njezine obitelji, koji su neki ljudi ubili iz nepoznatih razloga, vjerojatno neka banda razbojnika koji su mislili da se u selu ima nešto za opljačkati. Imala je osmero sestara i braće, te je živjela sa svojom obitelji u jednom selu šumskih vilenjaka. Da, ona je mlada vilenjakinja, te je nedavno tek navršila stodesetu godinu života. Kao malena, uvijek je išla s ocem dublje u šumu, pa su tamo pecali ribe u velikoj rijeci, čitali tragove životinja, te se Pandora također učila postavljati zamke, što se sve isplatilo jer se sada snalazi u šumi jako dobro, a i dobro dođe je za njen posao, jer je ona sada lopov. Pandora se jedina živa izvukla iz borba kad su razbojnici napali njeno selo, jer je ona tada zašla dublje u šumu tražiti posebno ljekovito bilje, jer joj otac bio bolestan i trebao mu je lijek. Kad se vratila sve je bilo ubijeno i uništeno, ostala je bez svega, jer su napadaci pokupili sve što se u selu moglo naći - novce, vrijedne predmete, oruđa, oružja. Jedino sto joj je preostalo je njen čvrst luk od tisovine, tobolac sa strijelama njene izrade i dugi nož, bodež, zato što ta oružja stalno nosi uz sebe.
  Pandora je brza, lukava i nepovjerljiva prema ljudima, ima jedinog prijatelja i to je samoća. Uz njenog psoladeusa Noxa. Vječito tuguje za rodbinom i prijateljima ali ne pokazuje emocije, jer su one znak slabosti. Odlucila je postati lopovom kad je otišla u taj velegrad Holmaraen da nađe posao kao lovac, jer time se dosad uvijek uspješno bavila. Ali ljudi joj nisu vjerovali i bili su sumnjičavi prema vilenjacima iz šume. Tako da joj ništa drugo nije preostalo nego biti lopovom, jer hranu si je i tako znala nabaviti, ali odjeću i opremu nije mogla bez više novca. Tako je krala bogate ljude, provaljivala i džeparila da može sebi omogućiti dom i normalan život. Cilj njenog života je trenutno istražiti tko su razbojnici koji su pobili ljude po njenom selu i zašto su to učinili.
  Poludemon je našao skrovište u obližnjoj sporednoj uličici. Primjetivši da ipak on nije razlog gungule, odahnuo je i zamišljeno krenuo na ulicu. U to, već spomenuta rogata crna mačka ga zaskoči, sruši i zaigrano se naceri njemu u lice. Za njom je došla i vlasnica, pokušavajući nazad dozvati Noxa visokofrekventnim zviždanjem koje čuju samo vilenjaci, životinje te neke vansvjetske rase. Nox se još jednom protrljao uz zaprepaštenog poludemona, koji je očito čarobnjak, jer je upravo počeo čarati nešto na živinu, dok nije uočio da je to isto biće koje je ranije susreo u krčmi i da mu ne želi zlo. Sav iznenađen i zbunjen ustaje nakon sto se psoladeus vratio vlasnici. Pogledao je još jednom u to biće i nasmijao se, jer je to bilo prvi puta da ga se netko nije bojao, ili ga mrzio. Krenuo im je prilaziti, ali je ubrzo došao sebi i okrenuo se. Umalo je zaboravio kako on u ovom svijetu nije dobrodošao te iako se to biće čudno ponašalo on je samo poludemon kojega nigdje nitko ne podnosi, pogotovo vilenjaci... Opet je spustio glavu i lagano krenuo prema izlazu iz slijepe uličice. Morajući proći pokraj vilenjakinje, potrudio se ići drugim krajem ulice.
  Njegovo vrijedno ime je Remke i o njemu nitko ne zna mnogo. On je demon koji godinama života u podzemnom gradu Asmanthariusu jednostavno nije pripadao među svoje. Od malena je pokazivao iznimnu inteligenciju i talent za magiju, bio je najbolji čarobnjak svojih godina, ali bio je drugačiji, jednostavno se razlikovao od drugih. Nakon sto je naucio sve što je mogao i što je smatrao važnim, otišao je iz demonskog svijeta putovati, proučavati svijet i tražiti svoju svrhu, tražiti mjesto kojem pripada. Tako je došao i u Grad, gdje se može naći najveća raznolikost ljudi, te će ovdje možda naći svoju svrhu.
  U velegradu je postao poznat, iako se trudio biti prikriven. Demonima nije mjesto u ovome svijetu i uvijek će upasti u nevolju, htjeli oni to ili ne. Nakon kraćeg boravka u gradu stekao je puno neprijatelja, a nažalost malo prijatelja. Netko bi pomislio kako on voli biti sam, kako je on za to stvoren, ali sve što on zapravo želi je naći nekoga kao što je on sam...
  Nakon što je dobio gulaš i svježu hladnu pivu, krajičkom oka novi pridošlica shvati da je mačka potrčala za tipom u kojeg se zabio. Poludemonom. Izgleda da će, nakon svega, možda ipak odgoditi godišnji odmor dok ne riješi nastalu situaciju...svejedno, nada se da neće, pomisli punih usta, jer ovaj je gulaš sjajan. Zatim opet, postoji li godišnji odmor za istjerivača demona Zostera Asbaka? Inače, Zoster je poprilično upadljiva ličnost, sa svojom pepeljasto sivom puti, crnom kosom, žutim očima i ogromnom vrećom na leđima. Ruke mu izgledaju kao da su veoma sposobne baratati teškim oružjima koja se trenutno ne mogu baš lako uočiti na njemu.
  Zoster je u Grad došao prije 15 godina u sklopu ambasade magijskoga ceha s drugog svijeta, Moxiona, s kojeg on i dolazi. Ambasadi se priključio 5 godina prije dolaska u Grad, nakon što je pobjegao iz ropstva.
  Njegova priča počinje 40 godina prije ropstva. kad se vratio u svoj dom nakon petogodišnjeg izbivanja i rada diljem Idarina (kontinenta na Moxionu koji se prostire od sjevernog do južnog pola ne šireći se više od 3 tisuće milja na najširim dijelovima). U vrijeme njegova rođenja, stanovnici omanjeg grada su imali su problem pokolja stoke i nekolicine stanovnika. Iako su postojale međurasne tenzije i krivnja pokolja stoke se prebacivala između ljudi, vilenjaka i orkova, pronalazak ognjišta s mrtvim tijelima sve tri rase natjeralo je stanovnike da potraže pomoć. Na poziv u pomoć javila se grupa od tri sredovječna muškarca. Opremljeni samo mačevima i bodežima, nisu ulijevali previše nade stanovnicima grada. Tri dana kasnije, dva od tri muškarca su se vratila, nosivši u rukama glave dvojice astrademona, bića koja ne pripadaju Moxionu, a koja samo prouzrokuju kaos, gdje god se našli. Sa završenim zadatkom i jednim članom manje, traže nagradu za riješen problem. Odjednom nastaje strka među stanovnicima, jer nitko nema novac da tako nešto plate. Čak ni svi skupa ne mogu skupiti dovoljno za ovakvu uslugu. Na to, vidno stariji, sijedi član ovog para muškaraca predloži da uzmu pet dječaka mlađih od 10 godina, jednog za poginulog druga i četiri kao otplata duga. Stanovnici se pobune i počnu ih gađati kamenjem. Na to ovi izvuku mačeve i krenu prema njima, ubivši nekoliko građana koji su se odupirali vilama i sjekirama. Uzeli su njihove sinove, no da bi računica bila dovoljna, trebala su im još dvojica. Netko od mladih bračnih parova dao je svoje blizance i time su dali posljednju tako mladu djecu toga mjesta.
  Put je trajao 3 dana i završio je u kampu punom muškaraca i žena svih rasa. Svakih nekoliko desetaka metara gorjela je vatra ispod kotlova, a našao se i poneki ražanj s čitavim veprom i čak tri s nečim što je ličilo na nekakvo govedo, možda konji. Sjedokosi je uzeo Zostera k sebi i odveo ga u svoj šator. Već tad su se počele širiti priče po kampu o tome kako je Zoster uklet i da to potvrđuje njegova blijedo-siva koža. Sjedokosi ga ipak zadrži i odluči ga obučiti kao vlastitog sina. Već od prvog dana je bio primoran koristiti oružja kao bilo koji drugi muškarac u kampu što je značilo korištenje oružja daleko većeg nego što bi on mogao nositi. Kroz nekoliko godina, stekao je dovoljno iskustva da se i sam priključi u nekim zadacima. Isprva nije znao o čemu se radi u kampu, ali s vremenom je shvatio da se radi o grupi koja se skupila prije desetak godina i koja radi na eksterminaciji svega što nije „s ovoga svijeta“ i „svega što ne valja“. Zoster je bio uvjeren da oni čine dobru stvar ubijajući sve demone i njima slične ili za njih vezane osobe. Kako je vrijeme odmicalo, tako je Zoster postajao sve jači, ali i popularniji u kampu. Običan dugi mač mu je postao prejednostavan i započeo koristiti dvoruki mač.
  Još nespretan s novim mačem, Zoster se uključio u jedan zadatak u kojem je sudjelovao i Sjedokosi. Zbog krivog baratanja oružjem, Zoster je Sjedokosom načinio duboku ranu na tetivi desne potkoljenice učinivši ga tako invalidom za svaku buduću borbu. Iako su izašli kao pobjednici, Sjedokosi je to jako zamjerio Zosteru. Počeo je sve više piti i ponižavati Zostera. U nekim pijanstvima bi ga znao nazivati „bijelim vragom“. Zoster se nije toliko bunio, ali onda su krenula fizička zlostavljanja. Ipak, zbog svoje iznimne spretnosti, snage i liderskih vještina, Zoster je postao vrlo popularan među novacima, ali i starijom družinom. Sjedokosi je još više bjesnio i tako je konačno jedne noći pokušao ubiti Zostera, ali ga i poniziti prije toga tako što bi ga silovao. Zoster se odupro napadu, ali se pri čitavoj toj komešnji Sjedokosi nabio na vlastiti mač. Sav u panici, Zoster odluči pobjeći u strahu da bi ga ubili zbog izdaje. Odluči raditi kao plaćenik te se nekoliko godina kretao od mjesta do mjesta tražeći zadatke koji nisu prikladni običnim plaćenicima. Kroz vrijeme, narastao je u vrlo mišićavog, visokog, bljedolikog borca s ogromnim mačem na leđima. Svoje slobodno vrijeme bi provodio uglavnom na tri mjesta: u javnoj kući, u krčmi ili u zgradama lokalnih magijskih cehova za koje je povremeno radio poslove, a oni bi mu se odužili tako da mu daju pristup knjigama. Čitao je što god bi našao pa je tako doznao za kontinent na dalekom istoku. Smatrao je da bi to mogao biti konačan bijeg iz ove svakodnevice i da bi tamo mogao naći novi život. Sve što je imao je prodao, osim svoga mača i nešto osobnih stvari. Tri mjeseca je putovao brodom. U maglovitoj luci tog novog kontinenta, gusari su napali brod. Zoster, vidno oslabljen od dugotrajnog putovanja, nije se uspio oduprijeti i biva zarobljen. Već sljedeći dan biva prodan u roblje nekom starcu.
Sljedećih 15 godina, Zoster je proveo kao rob poremećenom nekromantu, voditelju najveće vojske plaćenika istočnog kontinenta, mučitelju i manijakalnom piromanu. Služio je nekromantu kao netko na kome će ispucati sve svoje frustracije, a da pritom ne umre. Također, nekromant se nije libio da zatraži Zostera za savjet oko mučenja trudnica u obližnjim selima ili pak spaljivanja novorođenčadi. Na vrlo okrutan način, pokazao je Zosteru što je posljedica odbijanja poslušnosti – nakon što ga je išibao i izrezbario mu nekoliko gorućih runa po leđima, natjerao ga je da vlastoručno ubije dijete – po vlastitom izboru. Tijekom nekog od pohoda, Zoster je doznao da se opet vraćaju u onu luku. Iskoristio je tu priliku da pobjegne, ali kako bi mu bijeg bio osiguran, morao je ubiti nekromanta. Sačekao ga je u kampu u njegovom šatoru i čim je nekromant ušao, Zoster je zamahnuo svojim enormnim mačem i rasjekao nekromanta na pola. Beživotno tijelo odjednom se počelo trzati i nekromant se počeo smijati. Uz zvuk histeričnog smijeha, Zoster je pobjegao. Nekoliko milja dalje od kampa se nalazila luka koja je još uvijek bila u velu magle. Tamo je uzeo brod i vratio se na Idarin.
  Na Idarinu se odlučio skrasiti i konačno spremiti mač. Ponovni odlasci u krčmu donijeli su mu poznanstvo s Knollom, predstavnicom magova iz Sundylara, glavnog grada pustinjske države na Idarinu. Ona mu je predložila posao u magijskom cehu kao njen čuvar i kao savjetnik za rješavanje problema sa „svime što ne valja“. Na to je samo rekao da prihvaća posao, ali da mu više nikada ne kaže da su demoni „to što ne valja“.  Tijekom službe je odlučio zatražiti izradu novog mača. Mač je dugačak skoro koliko je on visok, a oštrica je vrlo široka i nije baš oštra. Kako za tako velik mač nije bilo moguće napraviti korice, kad ga ne drži u rukama, drži ga na leđima zakačenog u par komada tvrde kože, gotovo potpuno izloženog da ga svi mogu vidjeti. Kako ničime više nije bio vezan za Moxion, nakon 5 godina u službi ceha, prihvatio je ponudu da se pridruži ambasadi na drugom svijetu kao savjetnik za lov na demone. Dolaskom u grad nije stekao puno poznanika, uglavnom se držao već poznatih iz ceha te nekolicine krčmara, kurvi, magova i knjižničara koje je upoznao tijekom nekoliko godina.
  Trenutno je na godišnjem odmoru koji je bio primoran uzeti nakon što se posvađao s Knollom oko mišljenja o izvođenju akcije, gdje se zalagao da treba provjeriti što se doista događa, a ne bezumno ubijati demone. A sad se upravo zamislio nad idejom da možda provjeri što se doista vani događa... unatoč svemu, nastavio je glasno srkati vrući gulaš u potpuno tihoj krčmi.
  Jedan od stražarskog trojca se okrene prema dvojici bučnih gostiju, Rororoyu i Bobi te im priđe. Zatraži ih ime, prezime, mjesto i razlgo boravka u Gradu i posao kojim se bave. Bobi se to nije učinilo nimalo zanimljivim te odignorira stražara provukavši se između oklopnika za šankom i krupnog Rororoya IV, koji je izvukao svoju stražarsku značku kao dokaz da radi u rudnicima i stavi ruku Bobi na rame. Zaključivši kako bi Bobo mogao biti koristan drugi član njegove trenutno jednočlane skupine, potiho mu šapne da ima posao za njega te da ga prati van. Stražar se, nenaviknut da mu se prkosi, nepažljivo uzvrpoljio te je jednog gosta koji je stajao kraj njega polagano gurnuo te je ovome ruka završila u Zosterovom obroku. Također, na Zosterovo još veće veselje, Rororoyeva srebrna značka je upala u ostatak njegovog obroka te je ovaj rezignirano dignuo ruke od jela. No, samo nakratko. Naime, Zoster nije uočio ruku (iako se začudio zašto je gulaš sad i izvan tanjura) u svom jelu jer je u tom trenutku namještao vreću preko svog silnog mača. Polagano je izvukao srebrni predmet, ostavio ga sa strane i s guštom je napao gulaš od divljači. Reakcija mu je na užasan zvuk zviždanja izvana bila mir, jer mu takvi zvukovi nisu neobična pojava, pogotovo ni usred Grada. Pretpostavlja da se radi o nekom zazivu, moguće one divne beštije koja je ležala pod nogama pokrivene elfice. Rado bi provjerio kako je među njenim nogama, pomisli, nasmiješi se i nastavi jesti uz nadu da ga nitko neće prekidati. Uzme kriglu s pivom i potegne te pritom pomisli bi li se elfici svidijelo i malo grublje, malo tuckanja, malo šibom po guzi... zatim završi pivo, glupavo se nasmiješi i naruči još jedno pivo.Nakon toga je slučajno čuo paladine kako se prepiru oko ishoda konjičke trke koja će se uskoro odviti. Još je prije tri dana od neke kurve čuo da se među njima priča da će neka mlada kobila pobijediti. S tim na umu, odluči popričati s paladinskom dužinom nakon jela, ako i oni ostanu. Ako ne ostanu - više novca za njega.
  Bobo i Rororoy su izašli van i vidjeli mladu djevojku s lukom, strijelama i ogromnom rogatom mačkom. Rororoyu je proradio instinkt za dobrim borcima te ju je zaustavio i ponudio joj posao, prekinuvši ju dok je na vilenjačkom jeziku grdila svog Noxa kako ne smije vjerovati drugim ljudima tako lako. Bobo je zbunjeno nastavio pratiti Rororoya, nemajući blagog pojma što mu se sve upravo zbilo. Za to je vrijeme Remke došao sebi i izašao iz ulice pokraj trojca sa životinjom.
  Pandora je samo odmahnula glavom na ponudu snažnog borca te se zaputila za Remkeom niz ulicu. Rororoy se nije uopće čudio nego je Bobi počeo objašnjavati o čemu se radi u poslu za koji ga je unajmio.
''Nudi se posao u Alkemičarskoj Gildi, koja treba dobro utreniranu družinu za obavljanje zadataka. Prekosutra treba doći u sedam ujutro pred univerzitet. Gilda se bavi transparentnim poslovima, uglavnom trgovinom, ali u novije vrijeme trebaju im borci čak i za eventualan opstanak Gilde (no vjerojatno ne i nužno). To je sve što mi je rečeno. Ja imam povjerenja u njih iz razloga zato što ih je jedan dobroćudan starac kojeg znam i kojem sam bio pomogao preporučio. Ti možeš poći sa mnom ako želiš, ali nije obavezno, dobro razmisli prije svoje odluke.''
Bobo pogleda Rororoya sa zanimanjem: "Nastavi..."
  Ovaj se promeškolji i shvati da mu je kesa sa sitnicama poprilično lakša, pogledao je u nju i shvatio da mu je značka ostala u krčmi negdje. Malo razmisli dok je Bobo čekao te nastavi:
''S obzirom da je to prekosutra, moje prenočište je samo 400 metara na zapad u rezidenciji kod Bijelog Gavrana, mislim da bi i tebe primili jer je jako jeftino i udobno tamo osim u slučaju ako si se već snašao za prenočište... inače, izgleda da sam ja u ovoj krčmi nešto ostavio...''
 Remke, primjetivši kako ga slijede, nastavi prema maloj slijepoj ulici negdje dalje od krčme. Nije mu bilo jasno zašto ga slijede...žele li ga opljačkati? Ubiti? Postojao je samo jedan način da sazna... Kada je ušao u ulicu gdje nije bilo nikoga, stao je i okrenuo se. Nije rekao niti riječ, pogledao je vilenjakinju u oči i čekao...
Dok su hodali i pratili to čudo, jer nije ni čovjek, niti je ništa kao što je Pandora dosad vidjela...Ona je osjetila da je taj lik jako moćan ali da nije opasan, bar ne prema njima. Kad se prilika okrenula, vidjela je da ima crveno lice i crvene oči, pomalo zastrašujuće, ali Pandora se nikada nije lako plašila nepoznatog. Vidjela mu je u crvenim očima da je nesiguran i ne zna kako bi riješio nastalu neobičnu situaciju.
  Nox je skakutao okolo Pandore, gunđao, ali i preo. Pandora zna da sve mačke, to vrijedi i za Psoladeuse, predu kad im je ugodno ili kad se boje, da sami sebe smire, ali i ostale. Sad je vidjela da se Nox ne boji te osobe, jer inače ne bi tako poletno skakutao, nego bi ga odavno raskomadao. Nox je snažna zivotinja i treba puno snage da ga se riješi, no još ga nikad nitko nije uspio jako ozljediti. No, Pandora je također bila nesigurna, nije htjela Noxa uvaliti u nevolju, posebno zato što nikada nije vidjela takvo biće s crvenim licem pred njom, pa je opet zazvidala za Noxom - istim visokim tonom kao malo prije, ali drugačinim zvukom za one što čuju (ostalima bi to zvulala kao malo prodornija ptičica), što je inače znak izmedu Pandore i Noxa, da se povuku. Nox zazviždi natrag i želi je uvjeriti kao da nema razloga za brigu, ali Pandora se svejedno lagano udaljuje od tog lika, još uvijek ga prodorno promatrajući. Te crvene oči ubadaju u dušu... Remke, vidjevši kako se povlače, se okreće i nastavlja svojim putem, misleći kako su ga samo htjeli opljačkati, ali se vilenjakinja uplasila nakon što je vidjela što je on... Pandora je tad ostala začuđena zašto se on jednostavno samo okrenuo i nastavio dalje...Mučila ju je radoznalost, ali i sumnja, što ako on njih jednostavno ubije ili im učini nažao? Ne snalazeći se u ljudske načine ponašanja, nije joj jasno kako ljudi stupaju u kontakt kad se tako ugledaju, tako da je samo potrčala malo prema liku i viknula:
"Šta si ti?!"
Remke je iznenađeno zastao, no ubrzo se pribrao, te se malo okrenuo i rekao s dramatičnim prizvukom u glasu:
" i]Što sam ja? Nebrojeno puta sam to samoga sebe pitao... Ja sam sin Demona i vještice protjerane od svoga naroda, odrastao u svijetu kojem nisam pripadao, no to tebe ne zanima, zar ne?! Zanima te samo što sam ja, ta gadna nakaza, što radim ovdje i zašto se jednostavno ne izgubim i ostavim vas normalne ljude na miru... Znaš li da me ne moraš gledati ako ne želiš? Možeš me ignorirati kao većina osoba koje sretnem, ili pokušati ubiti, kao svi ostali... No nemoj misliti da ću ovdje odgovarati na sva tvoja pitanja. Ako te išta zanima o meni pitaj bilo koga, siguran sam da već svi znaju tko sam i pričaju o meni![/i]"
Pandora se pomalo naljutila i uvrijedila zbog odgovora. Samo je htjela pitati što je taj momak, zašto bi on sad moram biti tako bezobrazan. Puna sebe, Pandora mu odgovori:
"Ne razgovaram ja sa ljudima ovdje, osim ako nije jako potrebno. A radije se u priče sama uvjerim, nego što slušam sad nečije priče!" Priđe mu dva-tri koraka bliže.
"Zašto si tu?" upita ga te nakrivi glavu, začuđeno ga odmjeravajući. Ona se ne plaši tog đavla, samo ju sad još više zanima. Još uvijek okrenutih leđa Remke odgovara: "Zašto te zanimaju stvari o nekome poput mene? Zašto uopće razgovaraš sa mnom, zar se ne bojiš?"
"Zašto bih se bojala nečeg čega ne uopće poznajem?" odgovori Pandora. Nox se proteže i provali mali mijauk, nije nimalo napet, što je za Pandoru valjda znak da nema opasnosti od ove osobe. Nox krene prema Remkeu, i čim mu je došao blizu, već se mazi ogromnom glavom uz Remkeve noge, usput ga je skoro snagom oborio.
Pandora je to ovaj put dopustila jer je htjela vidjeti njegovu reakciju. Činilo se joj maloprije, da mu je životinja baš bila draga.
Remke, sada već okrenut, pogleda zamišljeno u Nox i nakon par sekundi pogleda malu vilenjakinju i kaže joj:
"Ja sam Remke, a ti?"
Pandora, pomalo vesela što je Remke spustio svoj neprijateljski gard, ali još uvijek suzdržana i rezervirana mu odgovori:
"Ja sam Pandora. Šumska vilenjakinja iz Polluxa, sela poprilično daleko odavdje. Šta te vodi u ovaj grad?"
Spustila si je torbu, tobolac sa strijelama i luk na pod, sjela u neko otvoreno dvorište na travu, vadeći sasušene gljive iz vrećice. Inače, ona ni s kim ne razgovara, niti ju zanimaju druge osobe... ali ako je Nox nanjušio nešto zanimljivo onda se isplati malo dublje kopati. Svijetlosmeđa kosa joj je zablistala na mjesečevom svjetlu, te je izgledala kao da joj srebrne niti rastu umjesto kose. Izgledala je potpuno zadovoljno i opušteno. Nox je lagano pogurnuo Remkea da sjedne na pod, tako da mu može leći u krilo. Iako je ogromna mačketina s rogovima, Nox se ipak voli maziti kao najmanja kućna maca.
Remke isprva oklijeva u svojim naumima, ali naposljetku sjeda pored Pandore:
"Ja sam Remke, poludemon. U gradu sam jer pokušavam naći mjesto gdje pripadam, nažalost bezuspješno."
Iako mu je za promjenu godilo razgovarati s nekim, nije se htio previše otvarati niti vjerovati strancima. Pandora se malo odmakne od Remkea, jer ipak nije navikla na druge osobe, te se osjećala veoma neugodno sjediti tako blizu nekom strancu. Vidjela da je Remke primjetio uzmicanje, pa je brzo usput rekla
"Ne volim bliskost s drugim osobama, ne treba mi to." uz očaravajući smješak.
"Zašto želiš negdje pripadati?" zapita ga ona direktno, ubaci si jednu gljivu u usta i ponudi Remkeu jednu.
"To je bezveze. Pripadati."
Nox je legao u krilo Remkevo krilo. Bio je težak, ali ne toliko da ga snažan čovjek ne bi mogao podnijeti. Remke, nakon što ljubazno odbije ponudu kaže:
"Odrastao sam sam, nikad nisam imao nikakav osjećaj pripadnosti ili upoznao osobu poput sebe..." Tada se uz kratak uzdah zaustavi i upita: "Zašto ne voliš bliskost s drugim osobama?"
"Jednostavno je tako u prirodi vilenjaka..." odgovori Pandora i legne na travu očekujući divni trenutak kada će ju magija čarobnih gljiva obuzeti. Čeka onaj trenutak kada će sve postati biti svjetlije, s puno boja, kad će ponovno moći pričati sa cvjetićima i drvima, a možda ju čak opet posjeti zubić vila, koju je zadnji put srela kad je bila u istoj čarobnoj ekstazi, eksploziji boja i mirisa. Smijuljeći se, počne brati cvijeće i plesti krunu od cvijeća za Remkea, zatim ustane i vidi iz daleka kucicu sa natpisom "Bijeli Gavran" iznad kojega je letjela ogromna bijela ptičurina grakčući "Treba te! Treba te! Veliki onaj! Tu je! Tu je!".
"Također je u prirodi da se vilenjaci i demoni mrze" odgovori kratko i također legne na travu, prevrćući po rukama i promatrajući krunu od cvijeća. Naime, u pitanju je kruna od grančica, trave i raznog smeća s ceste, koje je ekstatična Pandora očito zamijenila s cvijećem.

  Rororoy je nakon razgovora krenuo natrag u krčmu i izderao se na sav glas: ''Je li netko vidio moju ljubičastu značku s registracijskom oznakom? Neka se javi znam napamet oznaku na znački, dobit će 3 srebrnjaka za to što ju je našao.''
  Dok je Zoster polako ispijao drugo pivo i glupavo se smješkao zbog prljavih maštarija, prekine ga vika s ulaza. Netko traži svoju značku. Značka.... hm... A! Možda ovo čudo što je našao u tanjuru. Super, tri srebrnjaka bi mogli pokriti ovaj račun i još nešto hrane za ponijeti.
"Momak, tražiš ovo?" poviče prema poluorku i podigne stvar. Dobro prouči poluorka dok ispija pivo te pogleda ima li još koga s njim. Zgodan buzdovan...
''O da, to je to. Fala, ovdje su tvoja tri srebrnjaka...''
Nakon razmjene srebrnjaka i bedža Rororoy uoči ogromnu oštricu ispod vreće i zamisli se nad potencijalnim drugim kandidatom skupine. Ispod glasa upita:
''Ima jedan posao koji je potencijalno opasan ali na kojem se masno zarađuje, jesi li možda zainteresiran?''
Zoster pogleda svoj gulaš i pivo, odmjeri poluorka, podigne obrvu i nakon kratke pauze dubljim glasom kaže "Pričaj..."
''Nudi se posao u Alkemičarskoj Gildi, koja treba dobro utreniranu družinu za obavljanje zadataka. Prekosutra treba doći u sedam ujutro pred univerzitet. Gilda se bavi transparentnim poslovima, uglavnom trgovinom, ali u novije vrijeme trebaju im borci čak i za eventualan opstanak Gilde no vjerojatno ne i nužno. To je sve što mi je doslovno rečeno. Znam da je puno zlatnika u pitanju jer sam do sada radio i za manje trgovce a ipak dobivao masno plaćeno. To je očito zbog toga što se ovih godina veliki safiri pronalaze u rudnicima na jugu. Ja imam dodatno povjerenje u tu Gildu iz razloga što ih je jedan dobroćudan starac kojeg znam i kojem sam bio pomogao posebno preporučio. Osim mene još je jedan kompanjon odlučio poći sa mnom nešto niži i ne tako velikog oružja ali vrlo brz i okretan. Ti možeš poći s nama ako želiš, no dobro razmisli prije svoje odluke.''
Zoster ga posluša do kraja, otpije još koji gutljaj piva i kaže "Ako neće trajati duže od 2 tjedna, može!"
''Kraći zadaci ili ugovori kod različitih Gildi i trgovaca su mi poznati i ne bi smjelo biti problema. Znači dogovoreno, vidimo se prekosutra ujutro.''
Rororoy krene prema glavnom izlazu iz krčme, kako bi dalje nastavio put prema prenočištu Bijeli gavran, jer je već bio pomalo umoran.
Zoster počne razmišljati dok ispija posljednje ostatke svojeg pića...ah, samo da ne upadnem u neko sranje opet, nastavi misao dok odlazi platiti...ne trebaju mi opet problemi, ali stvarno bi mi dobro došla koja kinta viška. Otkako mi je ona kuja što je zamijenila Knollu u ambasadi smanjila plaću, previše se odužilo moje plaćanje ovog mača, a ne želim tipu ostati dužan. Joj, samo komplikacije. Bilo mi je lakše raditi s tiflinzima onog poremećenog nekromanta - barem su iskreni što se tiče posla...

  Bobi Pivopiji se nije svidjela ideja da ode u prenočište bijeli gavran jer se, zbog svoje paranoičnosti, ne voli zadržavati dugo na takvim mjestima. Odlučio je prenoćiti u jednoj kući na tavanu na koji će provaliti tako da ni vlasnici kuće ne znaju da je on tamo. No, prije odlaska, sjetio se dogovora sa stražarom i krene potražiti dječaka lopova. Kako ga više nije mogao pronaći, a treba mu barem nekakav novac prije nego se pridruži alkemičarskoj gildi, Bobo pokušava odžepariti nekog čarobnjaka koji mu se činio smušen i nepažljiv...na kraju je ispalo da je uhvatio više novaca nego što ih je bilo. No, stražar se uopće nije požalio kad je vidio veću svotu u kesi nego što je bila i ispunio je svoj dio dogovora. Bobo se tako, kasnije navečer, punom kesom zaputio prema nekoj od kuća. Na putu do ciljane kuće, koju je već malo prije snimio, zastajao je na štandovima sa hranom, zapričavao ljude te, u trenu njihove nepažnje krao što god je mogao. Jednom je, pošto je još od krčme bio pripit, pogriješio u procjeni. Trgovac ga je primjetio i počeo glasno urlati "Lopov, lopov!". Bobo je razbacao sadržaj štanda, svo voće je prosuo po podu nadajući se da će to biti dovoljno da uspori eventualne progonitelje te počne trčati...naravno, nije mu bio problem pobjeći.

Na putu do Bijelog Gavrana bilo je jedno veće raskršće i tamo je okomito na smjer kuda je prolazio, Rororoyu pred nosom prohujala jedna kočija prilično brzo. Rororoyu se ta kočija barem na trenutak učinila sablasno slična onoj kočiju koju je s ocem i braćom bio napao prije nekoliko godina. Malo se zamisli, prijeđe cestu i pita jednog građana je li vidio kočiju, međutim, ovaj mu odgovori da nije. To je Rororoyu bilo veoma čudno jer je on sigurno morao vidjeti kočiju prije desetak sekundi i čuti štropot konjskih kopita u kamene ploče ceste. Tada ugleda jednu gospođu koja je sjedila na balkonu i koja je morala vidjeti i čuti kako prolazi kočija, no ona je bila toliko gluha da ni nakon osmog pokušaja ponavljanja jednog te istog pitanja nije čula što je Rororoy pita. Ona je tada odmahnula rukom i rekla: "Ma daj mi da šivam!" I ona je tamo na balkonu počela polako šivati. I krene Rororoy dalje niz ulicu kad ga jedan čovjek zaustavi i pita: "Jesi li možda vidio kočiju koja je brzo prošlo prije koju minutu?" Rororoy je odgovorio potvrdno da je i da je otišla u onom smjeru prema jugu, te upita za razlog zanimanja kod te kočije. S tim je čovjekom bila i jedna djevojka, a on nije ništa rekao nego se pokrenuo u pravcu juga. Djevojka je samo na brzinu rekla da ponekad ali vrlo rijetko u ovaj grad zna svratiti jedna vrlo bogata plemkinja koja prodaje srebro po vrlo povoljnim cijenama i da je to vjerojatno ona. A kada je upitao djevojku "Zašto ovaj šeće prema jugu kad je kočija puno brža od njega?" djevojka mu je samo rekla da je njen otac jako zadivljen tim srebrom i da ga želi imati. Tada je Rororoy nastavio dalje, no međutim, nakon par koraka uoči da te dvije osobe uopće nema iza njega, iako ni otac, a kamoli djevojka nisu mogli prijeći dionicu puta od skoro 100 metara u manje od pet sekundi. Vrlo neobično, ali budući da Rororoy i inače doživljava čudne stvari kada je umoran, to je pripisao umoru. Uz to, čak i nakon nekoliko godina još je uvijek u velikom šoku kada je one noći izgubio svu braću i oca. Izgleda da je Rororoyu potpuno promaklo i ispalo iz svijesti da je početni motiv njihovog napada na kočiju bila misao da napadaju bogatu plemkinju s tovarom srebra, a ustvari je to bila vrlo stara i vrlo moćna vještica sa svojim vampirima. Polako dotetura do Bijelog gavrana gdje odluči prespavati.
Zoster začuje negdje u blizini njištanje konja i tutnjavu kočije koja juri, ali odluči to pripisati plemićkoj balavurdiji. Ipak, ostaje na oprezu, poznajući čudne stvari koje se događaju i prečesto po Gradu. Odluči zadržati informaciju o pobjedničkom konju sutrašnje utrke za sebe i ode samo pozdraviti paladinsku družinu (poznaje ih iz viđenja s nekog od skupova kada se linčevalo demone i nemrtve) prije nego je napustio krčmu. Nakon pozdrava s paladinskom družinom i "putne" rakije prije odlaska, u blago pripitom stanju odlazi u svoju kuću u blizini ambasade gdje se posvećuje vježbanju do kasno u večer i čitanju prije spavanja uz tihu pjesmu barda iz krčme Bijeli Gavran u blizini kuće.
Nakon ranojutarnje šalice crnog čaja, koji je bio malo pregorak, Zoster ode izvan grada kako bi odradio svoj jutarnji trening. Znojan i prljav od vježbanja na tlu i trčanja po brdašcima, vraća se doma na ručak. Dok je ručao komad goveđeg buta što ga je kupio od nekog seljaka izvan grada, pomisli kako bi mu dobro došao partner za vježbu, za sparing. Možda onaj momak s buzdovanom od jučer. Čini se da je u formi i da ne nosi buzdovan samo za strašenje. Možda bih ga mogao pronaći.
Nakon dugog spavanja i burnog sna Rororoy se probudi u jedanaest ujutro i odluči nastaviti spavati ali jedan pas u dvorištu je toliko glasno lajao da je Rororoy obukao oklop, uzeo buzdovan i sjekiru i krenuo van obračunati se s psom i njegovim vlasnikom. Kada je banuo van, pas i njegov vlasnik su nestali. Tada je odlučio otići u gradsku vježbaonicu, dio podružnice Gilde boraca, jer njemu nije problem dati dva srebrnjaka za svaki posjet, čak iako se tamo ne zadrži predugo. Tamo je vidio da je teretana (veliki podrum s teškim utezima i ponekom spravom) neobično zauzeta te da ima neobično puno orkova tamo. Mjesto za mačevanje i baratanje ostalim oružjima je krcato da se moralo čekati u redu. Vrlo neobično budući da svaki ulaz prilično košta. Znači, nešto se stvarno sumnjivo događa te se tamo orkovi također tuku pored neke sprave jer oni koji nisu došli na red misle da ovi na spravama namjerno provociraju svojim odugovlačenjem dok su vježbali. Osim toga, zašto su tu baš bili orkovi i poluorkovi, te vrlo nabildani ljudi? Tada mu priđe jedan vrlo krupan poluork: "Hej što ti radiš ovdje?"
Rororoy odgovori: "Isto što i ti."
Njegov prijatelj mu se pridruži: "A oš se ti tuč!?"
Rororoy ga prostrijeli pogledom, ali ovaj odustane tek kada ga onaj prvotni koji je Rororoyu postavio pitanje zaustavi, "stani, ne trebamo to, idemo."
Jedan čovjek je prišao Rororoyu i pitao ga:
"A jesi li ti član ove vojske koja se uskoro treba uputiti na jug?" Rororoy odgovori "Ne."
"A što ti onda radiš, orče, ovdje? Ti nećeš nikada doći na red, a i kad dođeš pitat će te u čijoj si četi..."
Tada jedan vilenjak pristupi Rororoyu i čovjeku, ''Pokažite mi vaše vojne iskaznice!''
Čovjek pokaže, a Rororoy kaže da nema... Vilenjak pokaže Rororoyu na vrata ''Ti nemaš šta tražiti ovdje, a pogotovo ne u ovo vrijeme, možeš doći tek nakon osam navečer."
"A moji novci?"
"Žao mi je neznanje o ovom se plaća, ti tu nemaš što tražiti, jedino navečer, van!"
Vilenjaku pristupe i dva orka i Rororoy se povuče... Ode u kovačnicu nabrusiti sjekiru i pita kovača zna li on što se događa u ovom gradu i što se to sprema na jug? Kovač mu kaže da se možda sprema veliki rat, jer rudnici na jugu su prepoznati i od drugih vladara, bogataša, gilda i ostalih moćnika diljem zemlje i da je to sve što zna. Prebogata su mineralima i ''još nečime''. Rororoy se povuče u Bijeli Gavran gdje u svoj sobi održi svakodnevni trening.




[Vrh] Go down
 
Priča
[Vrh] 
Stranica 1 / 1.
 Similar topics
-
» Na rubu znanosti

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
CE-4 Misterije i neobjašnjivi fenomeni ::  Svijet oko nas :: Zabava-
Forum(o)Bir: