Čudno

Radi se o ovom događaju:igram vam ja biljar na miniclipu i svaki čas pogledam koliko je sati na taskbaru jer sam htio iči gledat terminator 3.
I onda vidim ja da piše da je 22:20 ili kolko je več bilo a terminator 3 mi se čini je trebao počet u 22:30 i onda ja odlučim igrati još malo i odoh ja u dnevnu gledat kad gle čuda pitam ja tatu kolko je sati i pogledao je onda on na sat i ja isto i vidih 21:40 otprilike ja se začudio i pogleda moj tata na mobitel i piše isto tolko i ja mu rekoh da na računalu piše drugačije i odoh ja opet na komp kad vidim 21 sati i nešto minuta na taskbaru.Što mislite da li ja haluciniram?Ja mislim da ne zato jer sam bio siguran da piše
22 a ne 21,možda imam moči?  

Malo si previše gledao u monitor.
Nabavi naočale i problem riješen  

Meni se to stalno događa. Bojim se da nemaš nikakve moći nego si umjesto 21 vidio 22, ne znam kako i zašto nešto "krivo vidimo" ali događa se, vjerojatno očekujemo da bude toliko i toliko sati pa se mozak malo zabuni

da to ti je placebo efekt ili nocebo efekt nešto od tog dvoje,to ti je kada nešto misliš i onda ti se to dogodi npr ako ti doktor kaže da uzmeš tablete jer su dobre a uopče nisu tablete nego samo zrno šečera onda češ misliti da če ti pomoč jer je tako doktor rekao i zbilja če ti pomoč jer je tako doktor rekao. http://hr.wikipedia.org/wiki/Placebo http://alternativa-za-vas.com/index.php/clanak/article/nocebo

Da, to bi se moglo nazvati i placebo efekt.

Po mom mišljenju placebo i nocebo efekt su u srži jedna te ista stvar, drugim riječima - što očekujemo to i dobijemo. Primjerice, ako očekujemo da će posljedica uzimanja neke pilule biti određeno poboljšanje, na isti način možemo očekivati i suprotno - da nam neka pilula neće pomoći ili da ćemo se osjećati još lošije.

To možeš isprobati ako uzimaš tabletu protiv bolova ako te recimo boli glava. Probaj prvo pročitati onaj papirić s uputama koji će ti reći da lijek djeluje već unutar 10-15 minuta, doista će prije početi djelovati nego kad recimo ne pročitaš papirić, ako pristupiš sa jačim skepticizmom, moguće je da tableta uopće neće djelovati. Živa istina

Ja sam prije znao igrati 8 pool na miniclipu, ali obicno bi meni vrijeme proletilo unaprijed, a ne unazad.  

da samo što je nocebo efekt negativno a placebo efekt pozitivno

ovaj naslov mi je zvucao nekako najprihvatljiviji da se 'pozalim' na svoj problem. vecina ljudi osjeti nesto cudno ili se osjeca cudno kad ude u neku prostoriju gdje stvarno borave duhovi i bila sam u jednoj takvoj, ali nije mi jasno zasto se isto tako cudno osjecam kad sam u svojoj sobi. preko dana ni ne toliko, ali navecer bas kao da je jos netko sa mnom tu... nije bilo nikakvih cudnih dogadanja osim jednog, all i to sam najvjerojatnije sanjala.... samo sam htjela cuti jel ja to samo umisljam ili je stvarno moguce da je jos netko sa mnom u sobi cijelo vrijeme???

Dobrodošla

Nije to toliko o duhovima koliko je to o energiji riječ. Znaš kako se kaže da "zidovi pamte"?
Objekti, a pogotovo stambeni objekti imaju takva "svojstva" da zbilja upijaju sve što njihovi stanari rade.
Više puta sam to iskusio.
Bez da ti itko išta kaže, ti recimo uđeš u neku kuću i osjećaš se nepoželjno i loše, ne da ne možeš izdržati, već jednostavno čudno. Poslije ti netko kaže da su u toj kući se supružnici svađali, da je bilo nasilja, itd.
Kod kupnje kuće koja je imala prethodne stanare, treba uvijek slušati intuiciju, a ne se skroz oslanjati na financijski aspekt. Ako ti kuća recimo jednostavno "ne leži", što dalje od nje, jer takva će ti biti kroz cijeli tvoj život tamo.

Sumnjam da je bio netko u tvojoj sobi, entiteti nemaju baš razloga bezveze opsjedati ili prelaziti granicu postojanja kako bi te pozdravili hehe.

Galaxy256 je napisao/la:

ovaj naslov mi je zvucao nekako najprihvatljiviji da se 'pozalim' na svoj problem. vecina ljudi osjeti nesto cudno ili se osjeca cudno kad ude u neku prostoriju gdje stvarno borave duhovi i bila sam u jednoj takvoj, ali nije mi jasno zasto se isto tako cudno osjecam kad sam u svojoj sobi. preko dana ni ne toliko, ali navecer bas kao da je jos netko sa mnom tu... nije bilo nikakvih cudnih dogadanja osim jednog, all i to sam najvjerojatnije sanjala.... samo sam htjela cuti jel ja to samo umisljam ili je stvarno moguce da je jos netko sa mnom u sobi cijelo vrijeme???

Baš sam nedavno čitao o tome kako su znanstvenici eksperimentirali s izazivanjem osjećaja da je netko iza nas odnosno da nam je blizu i to tako što su za to razvili čitavu aparaturu, a koliko se sjećam, ključ je bio u navikavanju mozga na to da je netko tamo.
Također je poznat fenomen da se ljudi evolucijski gledano boje toga da ih nešto promatra, jer su ih prije lovile divlje zvijeri pa je to ostalo upamćeno u našim genima. Pogotovo je problem bio navečer i po noći kad su ljudi vidjeli puno slabije od životinja. Danas više nema realne potrebe za takvim strahom, no osjećaj prisutnosti je ostao.

Stoga je zapravo teško reći što od toga što je osoba iskusila je vezano uz funkcioniranje našeg mozga i evolucijsko naslijeđe, a što bi bila neka stvarna prisutnost entiteta u prostoriji. Sigurno je iz raznih izvješća da postoje prostori koji su u najmanju ruku čudni u tom smislu da izazivaju snažniji osjećaj prisutnosti. Možda je zaista tamo riječ o nekom entitetu. Što se tiče lokalnoga, unutar vlastite kuće, mala je šansa da tu postoji neki stvarno problematičan entitet koji bi nas promatrao, a velika je šansa da smo si to umislili.

@Galaxy...dobrodošla

Znaš kako se kaže: "Po danu ne vjerujem u duhove al ponoći sam nekako otvorenijeg uma"

@Novus a ono nije da mogu bas sto dalje od te kuce jer zivim tu jos uvijek hahah moze biti i zato sto sam citala dan prije, mislim... bas nesto ovdje na forumu o duhovima pa si zamislila. ali toliko cudan osjecaj sam imala da je to stvarno nevjerojatno. inace ljudi osjete pogled fizickih osoba na sebi, ali ovo mi je bilo bas cudno iskustvo... doslovno nisam mogla cijeli dan boravit u sobi cak sam bila razmisljala da spavam u dnevnoj tu noc... isla sam spavat u sobu na kraju ali onda mi se dogodilo jos nesto cudnije... hm... sad... nadam se da sam to samo sanjala, ali cesto tokom noci ako mjenjam polozaj otvorim oci (dok mijenjam stranu) i tu vecer okrenem se prema sobi (krevet mi je uza zid) i otvorim oci i vidim kao nesto stoji ispred mene... znate kako zamisljaju smrt u crticima? onako sva u crnom s kapuljacom i onime (ne mogu se sjetit kako se zove haha)... odjednom sam cak osjetila kako me miluje po glavi...valjda sam bila ponovo zaspala i okrenula se prema zidu u meduvremenu ali sam jos osjecala prisutnost i udarila sam sakom o zid jer sam mislila da cu udariti to nesto... i kako sam pukla u zid osjecaj necije prisutnosti nestaje... o.O

@Alpha hvala to je i moja neka teorija hahha

MoW je napisao/la:

Baš sam nedavno čitao o tome kako su znanstvenici eksperimentirali s izazivanjem osjećaja da je netko iza nas odnosno da nam je blizu i to tako što su za to razvili čitavu aparaturu, a koliko se sjećam, ključ je bio u navikavanju mozga na to da je netko tamo.
Također je poznat fenomen da se ljudi evolucijski gledano boje toga da ih nešto promatra, jer su ih prije lovile divlje zvijeri pa je to ostalo upamćeno u našim genima. Pogotovo je problem bio navečer i po noći kad su ljudi vidjeli puno slabije od životinja. Danas više nema realne potrebe za takvim strahom, no osjećaj prisutnosti je ostao.

Šta misliš zašto danas, kad znamo šta izaziva taj osjećaj, kad znamo da je reproducibilan i neurobiološki objašnjiv, ljudi i dalje drže da su ti osjećaji reakcija na neki vanjski podražaj? Je li to samo neinformiranost ili ima još nešto? Ja bi rekao da nije (samo) neinformiranost, jer i kad nekome objasniš taj fenomen, on će pokušati racionalizirati "vanjsku" interpretaciju... kao da pri tom osjeti da je dio njegovog sebstva ugrožen ako prihvati da ga njegova osjetila mogu varati...

@Galaxy, ti mi se doimaš kao jedna vrlo mlada žena koja je izložena nekoj vrsti stresa na koji još tvoja psiha nije stekla imunitet. Dakle, nešto se promijenilo, grad, okolina, životni uslovi, nešto što je dugo vremena bilo konstantno i što si uzimala zdravo za gotovo.Te vizije i ta hiperaktivnost tvoje teorije uma nisu ništa neobično za adolescente koji pod utjecajem hormona, sa smanjenom sposobnosti rasuđivanja, pokušavaju da pronađu svoju poziciju u svom okruženju. Rezultat toga je stres, a rezultat stresa je pojačana budnost na prijeteće faktore iz okoline.

Figura koju kažeš da si vidjela u POLUSNU, dakle prilikom mijenjanja položaja, nije jedna stvar, već dvije: ona predstavlja projekciju tvog straha od nepoznatih ljudi, konkretno muškaraca, koje aktivno doživljavaš kao potencijalne silovatelje i napasnike, dakle, kao izvor opasnosti. Stoga nije iznenađujuće zašto ti je u mozgu nastala projekcija neke "spodobe" koja, gle čuda, izgleda kao jedna od uvriježenih ilustracija personificirane Smrti. Ona je takođe i daljnja manifestacija hiperaktivne teorije uma uzrokovane stresom - strah od nepoznatih muškaraca je, međutim, dobio aktivnu manifestaciju, dok strah od Nepoznatog uopšte, od promjene u tvojoj okolini, nije, što je razumljivo, jer je to jako širok pojam i teško je pronaći neki simbol kojim bi ga mozak sebi predočio.

Dalje neću ići u detalje jer nemam dovoljno informacija za to, ali znam za jedan metod kojim možeš riješiti taj problem sa spodobama u snu i sa bilo kojim drugim projekcijama unutrašnih previranja: aktivnim obrtanjem uloga. Svaki put kad osjetiš da te "nešto" promatra, sjeti se da si ti predator i da osjećaš miris svog plijena, ali se negdje sakrio i nada se da ćeš otići a da ga ne pronađeš. Ako želiš, možeš ga pronaći, ali, možda baš sada nisi gladna, pa ćeš ga ostaviti za poslije. On misli da ga ti ne vidiš, misli da te može promatrati iz prikrajka, misli da ima neku moć nad tobom i da te može nasamariti... ali ne moraš ga vidjeti da bi znala da je ondje. Neka se samo opusti i misli da je neprimijećen... blesavo stvorenje... da samo zna šta ga čeka...

Ne zaboravi to!

pa ukratko hvala na savjetu, oprosti na ovome, ali ovo sto si napisao da se bojim muskaraca zvuci mi kao da aludiras na to da me netko silovao ili nesto mi napravio sto je ostavilo utisak na mene... nije... mislim da ne bi osjetila milovanje po glavi od muskarca tako da je to najvjerojatnije bila zena...

hvala na savjetu mislim da ce mi biti koristan opcenito u zivotu, a ne samo oko mojih strahova

i dapace volim upoznavati nove ljude. nije bas da se bojim nepoznatog... bojim se onog cega ne vidim i onoga sto osjecam u nekoj blizini... recimo puno ljudi se boji mraka jer ne vide sto je i sto ih ceka tamo tako i ja nije me sram ni strah priznati svoje strahove, ali to sigurno nisu muskarci hhahah

@Arch, ako se to dogada u polusnu, to je faza u kojoj halucinacije su cesta pojava i prihvacamo ih jer u takvom stanju ne mozemo razmisljati racionalno, to je Parasomnia. Pa ovaj savjet da razmisljamo kako smo mi predatori ne djeluje. Ja znam, to se meni cesto dogada.
@galaxy, razumijem o cemu govoris. Nekad u fazi polusna, vidim kako mi nesto prede preko ruke, nekakva zivotinja. Toliko stvarno izgled da cak i osjetim to na fizickoj razini. Onda napravim trzaj, ustanem i stojim pored kreveta desetak minuta, u strahu jer je izgledalo toliko stvarno.
Kasnije kad se probudim, vec razmisljam svjesno, i onda mislim jbt. koja budala pa to samo umislis. Ali u tom trenu djeluje realno.
Bez straha, to je projekcija mozga ali na to sve vjerojatno djeluje nasa podsvijest, pa u tim strahovima i projekcijama stoji neko znacenje.

Galaxy256 je napisao/la:

nije bas da se bojim nepoznatog...bojim se onog cega ne vidim i onoga sto osjecam u nekoj blizini... recimo puno ljudi se boji mraka jer ne vide sto je i sto ih ceka tamo

Upravo je to strah od nepoznatog, zato je neke ljude strah mraka... nije njih strah mraka kao takvog, nego ih je strah onoga što u njemu ne vide. Sami stvaraju svoje strahove koje projiciraju kroz najnormalnije zvukove koje čuju oko sebe a koje mozak nije sposoban povezati sa vizualnim (ljuljanje i šum grana kod naleta povjetarca), jer ne vidi ono što proizvodi primjerice zvuk koji čujemo.

Da ti je soba gdje si doživjela iskustvo o kojem pričaš bila osvjetljena, vjerujem da ništa ne bi niti primijetila, a ako i bi, vjerojatno ne bi tome pridavala previše pažnje.

Archangel je napisao/la:

Šta misliš zašto danas, kad znamo šta izaziva taj osjećaj, kad znamo da je reproducibilan i neurobiološki objašnjiv, ljudi i dalje drže da su ti osjećaji reakcija na neki vanjski podražaj? Je li to samo neinformiranost ili ima još nešto? Ja bi rekao da nije (samo) neinformiranost, jer i kad nekome objasniš taj fenomen, on će pokušati racionalizirati "vanjsku" interpretaciju... kao da pri tom osjeti da je dio njegovog sebstva ugrožen ako prihvati da ga njegova osjetila mogu varati...

To što je osjećaj reproducibilan i neurobiološki objašnjiv, ne znači da nije stvaran, zar ne? Dakle, možda osoba osjeća to što osjeća upravo zato što je nešto zaista promatra, kao što je u davna vremena bila divlja zvijer. Tu ne aludiram nužno na nekog duha ili neko drugo vandimenzijsko stvorenje, već možda na susjeda s dalekozorom ili na mačku iz prikrajka.
Možda čovjek zaista nekako zna da ga "nešto" promatra, štogod to bilo.

Inače, ono s obrtanjem uloga i postavljanjem u poziciju predatora mi se čini kao zanimljiva ideja, ali nisam siguran da će upaliti. To je sličan trik, samo modernijeg tipa, od onoga da odagnaš spodobe pozivanjem na autoritet ili moć, recimo na Isusa Krista. Rezultat je isti: naglo povećanje samopouzdanja. Možda bi bio bolji savjet taj da se @galaxy postavi kao da joj to što ju promatra ništa ne može jer nije stvarno. Meni je to pomagalo kad god sam osjećao usred noći takvu "prisutnost".

Galaxy256 je napisao/la:

pa ukratko hvala na savjetu, oprosti na ovome, ali ovo sto si napisao da se bojim muskaraca zvuci mi kao da aludiras na to da me netko silovao ili nesto mi napravio sto je ostavilo utisak na mene... nije... mislim da ne bi osjetila milovanje po glavi od muskarca tako da je to najvjerojatnije bila zena...

Ja ću samo reći da bi takav scenario definitivno objasnio sve što si napisala. Moj model zahtijeva da, AKO je u pitanju doista silovanje (ili bilo koji drugi metod napastvovanja) da se to dogodilo kad si bila mnogo mlađa, i da si potom blokirala tu traumu. Volio bih kad bi imao pristup izvještaju profesionalnog psihologa ili psihijatra (ako si kad bila kod nekog, a ako nisi, trebala bi) jer mislim da bi tako dobio mnogo pouzdanije informacije, jer ovako, preko interneta, u isključivo tekstualnom obliku, gotovo je nemoguće sa nekom pouzdanošću bilo šta ustvrditi jer nedostaje ona povratna informacija koja se može dobiti samo direktno, licem u lice. Ako takav izvještaj postoji, a neugodno ti je iz kogeg god razloga, pošalji mi na PM.

Međutim, i u ovom citiranom dijelu dala si mi jednu korisnu informaciju:

Citat :

mislim da ne bi osjetila milovanje po glavi od muskarca tako da je to najvjerojatnije bila zena...

Taj segment ide u prilog mojoj prvobitnoj dijagnozi. Očigledno, na nekom uglavnom nesvjesnom nivou, smatraš da nježno milovanje po glavi (ili čak nježnost uopšte) nije karakteristika koju bi lako mogla asocirati sa muškarcem. Činjenično gledano, milovanje po glavi nipošto nije aktivnost isključivo ženska (majčinska), očevi takođe često miluju djecu po glavi. To me navodi na zaključak da ti ili nikad nisi iskusila takav oblik izražavanja očinske ljubavi, ili si ga iskusila ali ga asociraš sa nečim negativnim, što  bi objasnilo i tvoj izvještaj zašto si, u polusnu, zamahnula šakom u namjeri da udariš to "nešto" što te je milovalo. Ljudi obično ne izmahuju šakom prema stvarima koje vole.

Kao što rekoh, neću staviti ruku u vatru da si bila žrtva pedofilije, ali to bi definitivno objasnilo sve simptome koje si navela. Iskreno, nadam se da nisi, jer bi tek onda tvoj slučaj postao zanimljiv. Ovo moje objašnjenje mi je nekako prejednostavno, bez obzira što pokriva sve dostupne informacije...

MoW je napisao/la:

To što je osjećaj reproducibilan i neurobiološki objašnjiv, ne znači da nije stvaran, zar ne?

Naprotiv. Mislim da je osjećaj stvaran, inače ne bi imali o čemu pričati. Ja samo tvrdim da, u ovom i sličnim slučajevima, ono što je predmet osjećaja - nije stvarno, ili u najmanju ruku, nije vjerovatno, nije dovoljno vjerovatno da bi bilo ozbiljno uzeto u obzir. Occamova britva. Možda sve ovo što vidiš, čuješ, osjećaš - nije stvarno-stvarno, možda si ti mozak u tegli sa priključenim elektrodama koje ga povezuju sa kompjuterskom simulacijom stvarnosti kao u Matrix-u. Ali, da li ozbiljno uzimaš takvu mogućnost u svom svakodnevnom životu? Ja ne. Meni je to samo zanimljiva mogućnost i ništa više.

Citat :

Dakle, možda osoba osjeća to što osjeća upravo zato što je nešto zaista promatra, kao što je u davna vremena bila divlja zvijer. Tu ne aludiram nužno na nekog duha ili neko drugo vandimenzijsko stvorenje, već možda na susjeda s dalekozorom ili na mačku iz prikrajka.
Možda čovjek zaista nekako zna da ga "nešto" promatra, štogod to bilo.

Pa, možda. "Možda" je možda najširi pojam koji je moguće smisliti. Samo, pitanje je šta kažu činjenice? Imamo li pravo na baš svako "možda"? Ako imamo jedno vjerovatno objašnjenje, na primjer ono koje nude evolucioni psiholozi, koje je jasno, logično i ne traži nikakve dodatne pretpostavke, zašto bi tražili ili zagovarali objašnjenje koje zahtijeva makar jednu pretpostavku više?! To nije naučni metod - tj. nije ispravan način zaključivanja. Kako to opravdati? Na koji način bi takvo objašnjenje bilo bolje od onog starog? Nije sve što je novo bolje od starog, to je predrasuda modernističke filozofije.

Citat :

Inače, ono s obrtanjem uloga i postavljanjem u poziciju predatora mi se čini kao zanimljiva ideja, ali nisam siguran da će upaliti. To je sličan trik, samo modernijeg tipa, od onoga da odagnaš spodobe pozivanjem na autoritet ili moć, recimo na Isusa Krista. Rezultat je isti: naglo povećanje samopouzdanja. Možda bi bio bolji savjet taj da se @galaxy postavi kao da joj to što ju promatra ništa ne može jer nije stvarno. Meni je to pomagalo kad god sam osjećao usred noći takvu "prisutnost".

Vidi, u principu - da, bilo bi bolje. Ali, ako je nečiji um već neko vrijeme proveo u filmu u kojem je taj osjećaj refleksija vanjskog, moj metod je dizajniran kao jedna vrsta "prijelazne forme" ka dubokoj spoznaji da to doista nije stvarno. Često nije dovoljno nekome samo reći "ma to su gluposti!", on mora tako i osjećati, a to je jako teško postići ukoliko ga muči ona miniskulna mogućnost da ga nešto ZBILJA promatra. Evoluciono gledano, to je opasnije - stoga je naš mozak evoluirao baš s obzirom na tu opasnost. Aktivnim obrtanjem uloga, uklanja se taj osjećaj opasnosti koji sprječava racionalni dio mozga da uvede malo objektivniju perspektivu.

Obzirom na to da je Galaxy-na pra-pra...(X20 000 000)...pra-pra baka izgledala prilično opako:



i ona je zadržala neke njene instinkte, samo ih treba pronaći.

Ja sam kao (mogu reći) dijete vjerovao u svašta što je "nevidljivo". A to je jako zastrašujući svijet. Svako "možda" se tu uzima kao nešto s čim treba računati. Što je, usput, i vrlo zamorno. Čak i kasnije, kad mi je racionalni dio mozga govorio da je to samo imaginacija - osjećaj je ostao. Međutim, negdje oko 22. godine života, kad sam svario "Zaratustru" stekao sam dovoljno drskosti za jedno takvo obrtanje uloga. To se vrlo brzo odrazilo i na moje snove. Znam tačno koji san je bio prekretnica u mojem raskrštanju sa "nevidljivim". U tom snu sam sanjao neke demonske spodobe koje su me valjda trebale napasti, samo ovaj san je bio drugačiji od svih dosadašnjih. Umjesto da sebe u snu smatram usamljenim borcem za vlastiti život, što je inače default-pozicija svake individue, nešto u mojoj percepciji se otvorilo za dublji uvid u prirodu samih tih spodoba. U nekim od njih sam ugledao saveznike. San je završio kad smo se ja i još nekolicina tih demona udružili protiv ostalih. Ne znam kakav bi bio rezultat da se san nastavio, ali, to je bila moja velika psihološka prekretnica. Tad sam shvatio i da su svi ti demoni jedna vrsta karikature mojeg Ja - što me dovelo do shvaćanja šta su uopšte snovi i šta označavaju - nesvjesni odraz svjesnog Sebstva. Prilika za samospoznaju. Prilika za rast i sazrijevanje.

Drugim riječima, snovi govore nešto o tebi. Treba samo naći uši za njih.

Jedi Mind Tricks je napisao/la:

@Arch, ako se to dogada u polusnu, to je faza u kojoj halucinacije su cesta pojava i prihvacamo ih jer u takvom stanju ne mozemo razmisljati racionalno, to je Parasomnia. Pa ovaj savjet da razmisljamo kako smo mi predatori ne djeluje. Ja znam, to se meni cesto dogada.

Upravo zato je potrebno primirati svoju podsvijest da reaguje na tačno određen (povoljan) način. Pod-svijest je, kao što joj ime kaže, "ispod" svijesti, na njoj svijest počiva. Ono što se nalazi u podsvijesti je dijelom genetski naslijeđen instinkt a dijelom utjecaj okoline. Često, ono što je u podsvijesti se manifestuje u svjesnom. Dobra vijest je da sve stepenice koje odozdo vode gore - takođe - vode odozgo prema dolje. To je dvosmjerna ulica. Na podsvijest je moguće utjecati. Ako je primiraš u svjesnom stanju da nešto osjeća tako i tako, to će se prenijeti i na stanja smanjene svijesti kao što je san.

Archangel je napisao/la:

Ja ću samo reći da bi takav scenario definitivno objasnio sve što si napisala. Moj model zahtijeva da, AKO je u pitanju doista silovanje (ili bilo koji drugi metod napastvovanja) da se to dogodilo kad si bila mnogo mlađa, i da si potom blokirala tu traumu. Volio bih kad bi imao pristup izvještaju profesionalnog psihologa ili psihijatra (ako si kad bila kod nekog, a ako nisi, trebala bi) jer mislim da bi tako dobio mnogo pouzdanije informacije, jer ovako, preko interneta, u isključivo tekstualnom obliku, gotovo je nemoguće sa nekom pouzdanošću bilo šta ustvrditi jer nedostaje ona povratna informacija koja se može dobiti samo direktno, licem u lice. Ako takav izvještaj postoji, a neugodno ti je iz kogeg god razloga, pošalji mi na PM.

Galaxy256 je napisao/la:

...i tu vecer okrenem se prema sobi (krevet mi je uza zid) i otvorim oci i vidim kao nesto stoji ispred mene... znate kako zamisljaju smrt u crticima? onako sva u crnom s kapuljacom i onime (ne mogu se sjetit kako se zove haha)... odjednom sam cak osjetila kako me miluje po glavi...valjda sam bila ponovo zaspala i okrenula se prema zidu u meduvremenu ali sam jos osjecala prisutnost i udarila sam sakom o zid jer sam mislila da cu udariti to nesto... i kako sam pukla u zid osjecaj necije prisutnosti nestaje... o.O

Osjecaj prisutnosti nestaje, jer iz "ekstaze" dolazis u osjecaj realnosti.

Archangel je napisao/la:

...zamahnula šakom u namjeri da udariš to "nešto" što te je milovalo. Ljudi obično ne izmahuju šakom prema stvarima koje vole.

Arch, bi li ti dopustio da te nesto miluje, sto te podsjeca na sablast smrti? I ako se trznes i pokusas uzmaknuti, to znaci da ti se ne svida nepoznati "entitet" u crnini, koji te pokusava milovati u skucenom prostoru? Ili je trebala pustiti da je nesto nepoznato miluje? Po tvojoj teoriji mi se cini da jedino moze biti ili da je silovana ili ako pusti da je netko nepoznat miluje, kurva.   Vjerojanto nije ni jedno.
Ti Arch me malo podjecas na Dr. Housea. Mozda mozes meni dati dijagnozu, zasto napravim trzaj kad u toj fazi vidim nekakvu bubu velicine stakora kako protrci pored kreveta, ili meni preko ruke? Bube mi bas nisu drage, ali glodavci su mi nekako zanimljivi, posebno hrcak.

Mislim da je trzaj prirodna refleksna reakcija,+ zbog toga sto si izmedu zida i te spodobe bila samo ti.
Instinkt za prezivljavanje.

Ljuski mozak je jedna od najslozeinijih stvari u svemiru.
Pogledajte samo kako se na mozak moze djelovati u stanju svjesnosti:

JMT je napisao/la:

Osjecaj prisutnosti nestaje, jer iz "ekstaze" dolazis u osjecaj realnosti.

Mislim da bi isti efekt bio postignut i da je udarila glavom u zid. Bol otrežnjuje.

Citat :

Arch, bi li ti dopustio da te nesto miluje, sto te podsjeca na sablast smrti? I ako se trznes i pokusas uzmaknuti, to znaci da ti se ne svida nepoznati "entitet" u crnini, koji te pokusava milovati u skucenom prostoru? Ili je trebala pustiti da je nesto nepoznato miluje? Po tvojoj teoriji mi se cini da jedino moze biti ili da je silovana ili ako pusti da je netko nepoznat miluje, kurva.    Vjerojanto nije ni jedno.

Mene više zanima zašto se njoj ta stvar prikazala baš kao "sablast smrti"?. Zašto nije drugačije? Mogla je biti ružičasti zeko. Ili neki lik iz "My Little Pony". S razlogom je ta prikaza dobila oblik koji je dobila. E sad, treba samo otkriti KOJI je to razlog? Ja sam dao svoju hipotezu. Ako imaš bolju – izvoli!

Usput, milovanje nije direktno vezano za seksualnost, tako da je tvoja asocijacija za kurvom neopravdana. I pomalo zabrinjavajuća... Milovanje rukom je zapravo proisteklo iz lizanja. I, prije nego se nepotrebno uzbudiš, ne, ne mislim na takvo lizanje. Sisari, naročito majke, ližu svoje mladunce po glavi, dok primati to uglavnom čine rukama – obavdoje ima isti efekt: jačanje povezanosti između majke i mladunca. Kad miluješ neku životinju, nju to smiruje, jer taj oblik dodira je podsjeća na lizanje majke. Fizički dodir je bitan dio razvoja mladunca u zdravu jedinku. Problem nastaje samo kad se taj fizički dodir počne asocirati sa nečim seksualnim – to zbunjuje instinkt jer dolazi do konflacije odnosa majka-mladunče sa ženka-mužjak. Dvije različite paradigme se onda bore, i iz te borbe se rađa stres. Kod odraslih jedinki milovanje i lizanje obično ne dovodi do disonance, već zbog same zrelosti seksualnog instinkta pojačava odnos mužjak-ženka upravo zbog te regresije na odnos majka-mladunac. Dok kod mladunca, dok se još nije "upalio" seksualni instinkt, ne postoji interpretacija kojom bi mladi mozak sebi objasnio takvu devijaciju od norme što, kao što smo rekli, dovodi do razdora i zbunjenosti. Tad se uključuje onaj stariji instinkt, instinkt opasnosti, instinkt straha, kao reakcija na suočavanje sa nepoznatim.

Citat :

Ti Arch me malo podjecas na Dr. Housea.

"Malo"?! Uvrijeđen sam. Ovu uvredu više ni "Ariel" ne može saprati!

Citat :

Mozda mozes meni dati dijagnozu, zasto napravim trzaj kad u toj fazi vidim nekakvu bubu velicine stakora kako protrci pored kreveta, ili meni preko ruke? Bube mi bas nisu drage, ali glodavci su mi nekako zanimljivi, posebno hrcak.

E, za tvoju dijagnozu mi je već potreban tim. Alpha može biti dr. Cuddy ali samo ako ima veliku guzicu. Chakotay će biti Wilson. Moram još napraviti intervjue pa kad okupam tim, javiću ti se...

Novus ordo seclorum je napisao/la:

Dobrodošla

Nije to toliko o duhovima koliko je to o energiji riječ. Znaš kako se kaže da "zidovi pamte"?
Objekti, a pogotovo stambeni objekti imaju takva "svojstva" da zbilja upijaju sve što njihovi stanari rade.
Više puta sam to iskusio.
Bez da ti itko išta kaže, ti recimo uđeš u neku kuću i osjećaš se nepoželjno i loše, ne da ne možeš izdržati, već jednostavno čudno. Poslije ti netko kaže da su u toj kući se supružnici svađali, da je bilo nasilja, itd.
Kod kupnje kuće koja je imala prethodne stanare, treba uvijek slušati intuiciju, a ne se skroz oslanjati na financijski aspekt. Ako ti kuća recimo jednostavno "ne leži", što dalje od nje, jer takva će ti biti kroz cijeli tvoj život tamo.

Sumnjam da je bio netko u tvojoj sobi, entiteti nemaju baš razloga bezveze opsjedati ili prelaziti granicu postojanja kako bi te pozdravili hehe.

Tako je prijatelju, riječ je o energiji. No, ja bih detaljnije opisao da se radi o "zatočenim" i/ili napuštenim duševnim fragmentima. duša, dakako i kada se penje prema Singularnosti svega, iza sebe može ostaviti na milione svojih djelova koje se teško vračaju svojoj izvornoj duši. To se događa, kada je izvorna duša umrla možda tragičnom smrću u toj zgradi, ili može biti fragment ostavljen dubokim osječajima koje je imala izvorna duša, stoga svoje djelove duše možemo ostavljati i na dobrim mjestima gdje su nam se takva mjesta duboko urezale u našu svijest i lošim trenucima. meditacijom se stapamo sa jedinstvom, pa tako tada možemo povratiti djelove sebe, jer svi smo jedno.

@Galaxy256
Ako imaš osječaj da te netko promatra dok se ti nalaziš u sobi, po meni, osobno, riječ je o fragmentu duše koja je ostavila jednom prije izvorna duša nesvijesno. Zato taj dio luta po tvojoj sobi, neznajući od kuda je došao.

Ja si to zamišljam kao 1 struna (u fizici) koja je odvojena od svojeg organizma,a taj izvorni organizam je opet dio joše većeg djela organizma i tako dalje... U biti i jest tako, jer sve je jedno, sve je ovo jedno Tijelo, jedan organizam.

Moj savjet je, da pošalješ izgubljene fragmente koji se nalaze u tvojoj zgradi (sobi) u svijetlost vječnu! Čini to sa ljubavlju.
Tako nas i Isus Krist uči, ljubav je sve.
Mnogi od njih će i otići ako se pošalju sa ljubavlju, no neki mogu i ostati zbog svoje težine i slobodne volje.
Slobodna volja je kompleksna stvar, jer i BOG jest slobodan.

2pac je napisao/la:

Moj savjet je, da pošalješ izgubljene fragmente koji se nalaze u tvojoj zgradi (sobi) u svijetlost vječnu! Čini to sa ljubavlju.
Tako nas i Isus Krist uči, ljubav je sve.
Mnogi od njih će i otići ako se pošalju sa ljubavlju, no neki mogu i ostati zbog svoje težine i slobodne volje.

Ne razumijem koji bi bio ratio ovog rekurentnog motiva "čini X i osjećaj Y dok činiš!"? Kako se može nekome staviti imperativ da osjeća određenu emociju ili čak da ima određeni razlog, koji nije originalno njegov? "Čini s ljubavlju?" Ako već nemaš tu emociju, taj savjet zapravo savjetuje da glumiš osjećaj ljubavi. Da se pretvaraš. Da lažeš. Dakako, dobar lažov će uspjeti obmanuti drugog, a talentovan čak i sebe, ali laž je laž. S druge strane, ako već osjećaš ljubav, udijeliti savjet "čini s ljubavlju" je kao udijeliti trudnici kondom. Slobodna volja, my ass... Ne možeš osjećati ono što hoćeš. Najviše što možeš je htjeti ono što osjećaš - racionalizirati sebi svoje emocije kao da su one proizvod tvojeg htijenja. Ali, to je samo samozavaravanje.