Možeš li voljeti drugog ako ne voliš samog sebe?

Kaže se da čovjek koji ne voli sebe ne može voljeti drugog...

Smatrate li to istinitim?

Vidim puno ljudi koji itekako vole sebe al ne vole baš nikog drugog. A vidim i ljude za koje mi se ne čine da sebe nešto puno vole a (vole) žrtvuju se za druge.

Mislim da je itekako lakse voljeti druge kad si u simbiozi sa sobom. Ako mozes akceptirati sebe, razumijeti sebe mozes lakse razumijeti i druge ljude i njihove postupke. Ako samog sebe volis, lakse prastas - to je isto "korisno" za medunarodne relationships.
Mislim da nije potrebno, ali je jednostavnije kad samog sebe volis ali voljeti samog sebe mozes i kroz druge ljude naucit, to npr. ja sad ucim.

Alpha je napisao/la:

Kaže se da čovjek koji ne voli sebe ne može voljeti drugog...

Smatrate li to istinitim?

Vidim puno ljudi koji itekako vole sebe al ne vole baš nikog drugog. A vidim i ljude za koje mi se ne čine da sebe nešto puno vole a (vole) žrtvuju se za druge.

Malo stvari na ovom svijetu je crno-bijelo, pa tako ni ovo nije. Valja razlikovati neke stvari. Oni koji naizgled "vole sebe" - nisu osobito pametni. Oni pokušavaju da vole sebe, ali, kao što svi oko njih vide, slabo im polazi za rukom, i često su označeni pogrdnim imenima, "egoist", "sebičnjak", "kreten", "propalica", itd.

Oni koji izgledaju kao da nikad ne gledaju i ne misle na sebe - oni najviše gledaju na sebe. Samo su pametniji, promućurniji... Možda čak toliko pametni da svoju pamet izražavaju glupošću... Ima nešto u onoj Ničeovoj: "Glupost dobrih je neizrecivo pametna."

Logično je da nešto moraš imati da bi to mogao dati. Ako nemaš ljubavi prema sebi i za sebe, odakle bi onda izmađijao "ljubav prema drugom". Psihološki gledano, čovjek na svoje bližnje (stvari, osobe, ideje) gleda podsvjesno kao ekstenziju svojeg Sebstva, kao neko "Ja u širem smislu" - i, ono što osjeća prema "užem Ja" prenosi se i na "šire Ja". Simbolički rečeno, centar kruga uvijek određuje kružnicu. Tako ja vidim čovjeka. Svi ljudi su za mene krugovi. Jedino po čemu se razlikuju su poluprečnici.

Rekla bih da bi svakako bilo idealno imati zdrav odnos prema samom sebi jer osoba koja je zadovoljna sama sa sobom, ukoliko je empat, može maksimalno pružiti zajednici.

Ali može li netko voljet nekog a da sebe ne voli? Je li to uopće moguće? Recimo neki primjer...dijete odraste u okolini koja mu ne pruža emocionalnu potporu i ne dobije osjećaj vrijednosti i samopoštovanja. Ono smatra da su svi drugi vrjedniji od njega samog. Ali to dijete voli svoje roditelje jer je ljubav nešto s čime se većina ljudi rađa i to ona nije vezana za to kakvi su ti roditelji prema tom djetetu. Dakle, dijete poznaje ljubav. Želi da mu ljubav bude uzvraćena (u početku od strane roditelja a kasnije od okoline). Međutim, kako se to ne dešava dijete smatra da ono nije vrijedno ljubavi i ne voli se. Ipak, i dalje voli roditelje i neke druge ljude iz okoline.
Čini mi se da ima dosta takvih slučajeva koji nisu ekstremni u smislu da roditelji tuku i zlostavljaju dijete ali mu ne pružaju ono što mu je potrebno te ono ima "oštećenja" u tom smislu. Ali da li ta "oštećenja" znače da automatski ta osoba ne može voljeti??? Čini mi se da ne. Možda ne može primiti ljubav ili ne zna pokazati ljubav ali ne znači da ne može voljeti...

Mislim da nije psihološki moguće da netko samog sebe baš nikako, nimalo ne voli. Ako bi se to i desilo, taj bi samom sebi postao totalno nepodnošljiv i na kraju bi se ubio, jer ne bi mogao da živi sa sobom. Ne može pobjeći od sebe, niti se ima gdje sakriti da ne bude u svojem društvu.

Recimo ovako: ako ti nekog voliš, samim time ljubav koju osjećaš prenosi se na tebe - voljeti nekog direktno implicira i voljeti onog koji je izvor te ljubavi - inače, ako ne bi volio sebe, a volio nekog drugog, ne bi mogli reći da ta ljubav nešto znači ili čak da postoji. Možeš ne cijeniti sebe dovoljno, ali ako išta cijeniš, onda moraš cijeniti onaj dio sebe koji cijeni nešto drugo... Ne možeš odvojiti subjekt od predikata...Ne znam, nedostaju mi riječi da ovo bolje objasnim... zasad...