Pozdrav svima.
Drago mi je da još uvijek ima novih tema i da se živi. Eto, da prokomentiram malo ovu zanimljivu temu u vezi samoće.
Ja se češće znam žaliti na dosadu, nego na samoću- a to je u periodima kad imam podosta slobodnog vremena i nemam nekog usmjerenja i roka pa razmišljam što bi sve mogla raditi.
Osobno, jako volim biti sama, a to znači da volim imati svoj mir. Bilo je perioda kad sam baš bila u gužvi i onda me posebno iritiralo to da nisam sama, tj. da mi je netko stalno "za vratom".
Kad sam trebala mir i koncentraciju, jako sam priželjkivala imati samoću i uvijek sam imala dojam da bi sve obavila konstruktivnije, uspješnije i sa manje stresa, kada bi bila skroz sama 0-24.
Ako je osoba u društvu s nekim (ukućani, djeca, partner), to uvijek zahtijeva neku vrstu interakcije, a ta interakcija traži i određenu energiju te predstavlja jednu vrstu distraktora.
Mislim da osjećaj samoće upravo dolazi do izražaja u periodima kad osoba ima "luksuz" slobodnog vremena (godišnji odmori, blagdani), a puno manje u svakodnevnim situacijama (posao, rad, stres).
I meni je ljepše recimo ići na odmor u društvu neke drage osobe i dosadnije mi je tada biti sama.
Isto vrijedi i za neke trenutke svakog dana, jer čovjek ipak ima potrebu za interakciju sa bliskim osobama, ali to opet ne znači da se u samoći (ili ako osoba živi sama ili je pretežno sama) ne može uživati.
Što se tiče planova u slobodno vrijeme, odmora itd., već sam ranije naučila da se nije dobro previše pouzdati na druge osobe koje su u prosjeku promjenjive
ili ovisiti o dobroj volji drugih ljudi.
Npr. ako ti se ide na putovanje ili izlet, a drugi nisu odlučni, idi sam i mislim da u većini slučajeva nećeš požaliti.
Vrijeme prolazi dok se ljudi promišljaju, a mnogi planovi ostaju samo dobre želje za budućnost koje se ne realiziraju.
Na jedan način i takva samoća je testiranje sebe samog, u konačnici može osnažiti samopouzdanje i omogućuje osobi da stekne jedno novo iskustvo, jer istupa iz granica onog konvencionalnog (to je nepisano pravilo da u slobodno vrijeme moramo uvijek biti sa prijateljima, ostalim bliskim osobama ili smo
failure ). Postoje mnogi ljudi koji istinski uživaju sami u slobodnom vremenu i ne kukaju radi toga i to je pohvalno. Posebno mi je fascinantno vidjeti kad osobe u starijoj dobi imaju hrabrosti i želje upustiti se samostalno u neke pothvate, a ne ravnaju se prema svojoj bližoj okolini koja je često troma i može kočiti čovjeka u ostvarenju ciljeva.
Znam da zvuči malo idealistički, ali mislim da bi ljudi trebali u prvom redu naučiti biti sretni i sami, a ne samo sa drugima.
Npr. ako nemaš nekoga za kino, a baš bi pogledao film, za neku aktivnost ili razonodu, otiđi sam...daj si šansu da barem probaš kakvo je to iskustvo, bez negativnih predrasuda u startu.
Ne postoji konstanta u kojem će netko biti apsolutno sam ili isključivo u društvu (neosamljen), postoji samo privid istoga.
Sve to treba upoznati i opipati bez nekakvog straha, jer je ljudski i upravo služi tome da u datom trenutku više znamo cijeniti i uživati u "onom drugom".