Back to reality

Sta posle?Plasiti se opet voleti,cepati dusu sebi i neposustati,odreci se jer uvek voce nakraju je gorko,gde se okrenuti i u sta gledati kada vidite samo nju njega,ima pocetka nema kraja,kako se osecate?

Misliš, nakon propale veze? Samo jednom sam se našla u toj situaciji (one veze prije propale su prije nego što su i počele pa nije bilo tako strašno...). Osjećaj je grozan. Sad kad gledam unatrag mislim da je jako važno okrenuti se sebi i zalizati svoje vlastite rane kako bismo mogli nastaviti živjeti. Jako je važno dovršiti tu vezu iznutra, u sebi, kad smo se već razišli, a ne da nam se kao fantom stalno vraća i mrcvari nas i onda kad smo se već okrenuli drugamo. Svi ovi neugodni osjećaji koje si opisao i još puno više toga normalni su i opravdani, samo, mi moramo naći načina da se s njima nosimo. Za oporavak, onaj osnovni nakon kojega smo uopće u stanju iznutra normalno funkcionirati (izvana ionako moramo glumiti, htjeli, ne htjeli) treba najmanje nekoliko mjeseci, ponekad i godina, osobito ako je veza bila dublja i trajnija. Tek kad sam pročitala nešto o auri i čovjekovim suptilnim tijelima pronašla sam objašnjenje zašto to čupanje kod odvajanja tako užasno boli.

No ako se proces nekako završi, onda se ne bismo trebali plašiti ponovo voljeti. Ljubav je uvijek rizik. Čak i ako imamo sreće i naiđemo na ljubav koja uistinu traje doživotno, smrt je ta koja će je prekinuti i nanijeti onome koji ostane bol. Zato mislim da trebamo prihvatiti igru i krenuti dalje.

Nisam se nasla u prekidu tj ne bolnom...A da sad ja i decko prekinemo...Neznamkako bi to preboljela...Nebi..