Početna stranicaPortalFAQPretraľnikRegistracijaLogin

Share | 
 

 Poezija

Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
Go to page : Previous  1, 2, 3, 4, 5, 6
Autor/icaPoruka
InaNNaa
Pračovjek


Female
Taurus Tiger
Broj postova : 3112
Age : 30
Location : negdje u snovima
Registration date : 22.07.2010

PostajNaslov: Re: Poezija   sub vel 25, 2012 12:00 am

Pjesma za nas dvoje


Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da,mora da je tako

M. Antić lovely
[Vrh] Go down
Dantalion
Čovjek


Male
Pisces Buffalo
Broj postova : 4201
Age : 31
Location : u prolazu..
Registration date : 16.03.2010

PostajNaslov: Re: Poezija   sub vel 25, 2012 12:15 am

MI SMO SE SRELI

Mi smo se sreli na zvijezdi
što se zove Zemlja.
Naš put kroz vrijeme
u ovaj čas (čas svijetli kao cilj )
stoji za nama dalek,
gotovo beskrajan,
da smo već zaboravili
naš početak odakle smo pošli.

Sada stoji ruka u ruci,
pogled u pogledu.
Kroz naše ruke,
i kroz naše poglede
zagrlile su se naše duše.
O kad se opet rastanemo
i pođemo na naše tamne
putove kroz beskraj,
na kojoj ćemo se
opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu
opet naše duše zadrhtati
u tamnom sjećanju da
bijasmo nekada ljudi
koji su se ljubili
na nekoj zvijezdi
što se zove Zemlja?

a.b simic
[Vrh] Go down
InaNNaa
Pračovjek


Female
Taurus Tiger
Broj postova : 3112
Age : 30
Location : negdje u snovima
Registration date : 22.07.2010

PostajNaslov: Re: Poezija   sub vel 25, 2012 12:19 am

Dantalion je napisao/la:


Sada stoji ruka u ruci,
pogled u pogledu.
Kroz naše ruke,
i kroz naše poglede
zagrlile su se naše duše.

:)
[Vrh] Go down
Dantalion
Čovjek


Male
Pisces Buffalo
Broj postova : 4201
Age : 31
Location : u prolazu..
Registration date : 16.03.2010

PostajNaslov: Re: Poezija   sub vel 25, 2012 12:29 am

Bile su jedne plave oči,
bila je razbarušena plava kosa,
bile su jedne tople usne,
bile su, ali ih više nema.

Bili su topli dodiri ruku,
bili su drhtaji užarenih tijela.
Bile su zamršene kose
i jecaji zaljubljenih duša .

Bili su požudni pogledi,
bile su lude noći,
bila je strasna ljubav,
ljubav koje više nema .

Nestale su plave oči,
nestala je plava kosa,
nestalo je sve što je bilo sa njom,
ostala su samo sjećanja.
[Vrh] Go down
zvezda
Guardian


Female
Capricorn Rooster
Broj postova : 3230
Age : 34
Location : Gore
Registration date : 23.09.2007

PostajNaslov: Re: Poezija   ned vel 26, 2012 8:22 pm

Kahali je napisao/la:
Hah', "Buki" je genij čisti.. svaka čast Zvezdo, mislio sam da to više nitko ne čita već desetljećima..
Napravio sam predstavu po njegovoj Knjizi "južno od mjesta gdhe Sjevera nema", moj prvi profesionalni redateljski uspjeh.

Hvala, hvala... raspa
A ja sam inače zalutala u ovu glupu 2012. kao Alisa u Zemlju Čuda... suspect
Jeste genije, a ima još jedna njegova koju više volim ali sada ne mogu da je pronađem...
U međuvremenu, ...

Oblak u pantalonama

Vi mislite bunca malarija?
To je bilo,
bilo u Odesi.
"Doc'u u cetiri" rekla je Marija.
Osam.
Devet.
Deset.
Evo i vece
u nocnu strahu bjezi,
vece decembarsko
s prozora
u magli
U staracka ledja smiju se i rzu
kandelabri.
Mene vise prepoznati ne moze:
ja sam zgrcena
gomila
zila.
Sta takva gomila pozeljeti moze?
A mnogo hoce takva gomila.
Jer vise nije vazno
ni to sto sam od bronze,
ni to sto srce moje -
od gvozdja hladnog -
bije.
Nocu i covjek svoj zvek
u nesto zensko, meko,
zeli da sakrije.
I ja sam,
ogroman.
na prozoru savijen,
rastapam staklo celom od celika.
da li je to ljubav ili nije?
I kakva je -
mala ili velika?
Odakle velika u takvom tijelu:
mora da je to malena,
neka krotka ljubav, sto se u stranu baca
od automobilskih sirena
i voli zveket praporaca.
Opet i opet
cekam,
zabivsi lice u rosavo lice kise.
I vec me je poprskala dreka
gradske plime, sve vise.
Ponoc, sa nozem kog pruza -
do djavola s njim! -
dosla je,
zaklala.
I kao s' panja glava suznja,
dvanaesta ura je pala.
u oknima sumorne kisne kapi,
kreveljeci se,
nakrcale,
k'o urlanjem usta da su razjapile
himere s pariske katedrale.
Prokleta da si!
I pocijepa usta skoro krik.
Zar ti je i to malo?
Cujem:
nerv,
tiho, kao s kreveta bolesnik,
podigao se.
I , gle -
u pocetku jedva je posao
jedva,
onda je ustalasan,
jasan,
potrcao.
Sada je sa druga dva
ocajno igrati stao.
Pao na plafon spratu nize.
Zivci
veliki,
mali,
mnogi -
pomamno skacu
i vec -
gmizu.
Zivci pali s nogu!
A noc se po sobi glibi i oko,
otezalo, odatle nikako da se ispravi.
Odjednom, vrata zacvilise, ko da
krcma zub na zub
ne moze da sastavi.
Usla si
osorna, kao "na!"
guzvajuci rukavice kao luda,
i rekla: "Da, znate, ja cu da se udam."
Pa sta, udajte se.
Nista nije bilo.
Izdrzacu.
Gledajte - ja sam spokojan ko
bilo
pokojnika.
Sjecate se?
Govorili ste:
"Dzek London, novac, ljubav, strasti" -
a ja vidjeh samo jedno:
vi ste Djokonda,
koju treba ukrasti!
I ukrali su je.
Opet cu ljubav u terevenkama utuci
povije obrva ozarivsi vatrom.
Pa sta!
Ponekad i u izgorjeloj kuci
skitnice nadju dom!
Izazivate?
"Manje no prosjak kopejaka
vi imate smaragda bezumlja" Sjetite se!
Pala je Pompeja
od razdrazenog Vezuva!
Hej!
Gospodo!
Ljubitelji
obesvjescivanja,
zlocinstava,
pokolja,
da li ste najstrasnije
vidjeli -
lice moje
kada sam
ja
apsolutno spokojan?
I osjecam -
"ja"
za mene je malo.
neko se otima iz utrobe moje. Halo!
Ko je?
Mama?
vaseg sina nesto divno boli!
Mama!
Zapaljeno mu je i srece i vene.
Recite sestrama, Ljudi i Olji,
on nema kuda da se djene.
Marija! Marija! Marija!
Pusti me, Marija!
ne mogu ostati na ulicama!
Neces?
Cekas
dok upalih obraza grubo,
bljutav,
i isproban na svemu losem,
dodjem
i procijedim bezubo
da sam ja danas
"neobicno posten".
Marija,
vidis -
ja se, vec poguren, slamam.
Marija!
Kako u debelo uho zabosti njeznu rijec?
Ptica
zivi od pjesme,
pjeva
gladna i zvonka,
a ja sam covjek, Marija,
prost,
koga je sipljiva noc iskasljavala na prljavu
ruku Presnje.
Marija, hoces li me takvog?
Pusti me, Marija!
Zgrcenim prstima davim gvozdeno grlo
zvonca.
Marija!
Na ulicama su zvijeri.
Na vratu prsti davljanja sto bode-
Boli!
Otvori svoje dvori!
Vidis -
zabili su u oci iz sesira ciode.
Pusti me.
Mala!
Ne boj se
sto na mom volovskom vratu
sede kao planine vlazne zene od znoja
gubave.
Ja kroz zivot vucem (i to je zato)
milion ogromnih, cistih ljubavi
i milion miliona malih ljubavi.
Ne boj se
da cu se opet prilijepiti za hiljade lica -
''djevojke Majakovskog'' -
u izdajnicko vrijeme mraka,
ta to nije ipak
dinastija carica
krunisanih u srcu jednog ludaka.
Marija, pridji!
U bestidnosti nagote,
ili puna plasljivih drhtaja,
no daj tvojih usana ljepotu sto jos iscvala nije:
srce i ja nijednom ne dozivjesmo do maja,
a u prokletom zivotu
tek stoti april je.
Znaci - opet,
dok mracno sve je to,
uzecu srce,
isplakano grozno,
da ga nosim,
ko sto
u stenaru pseto
nosi svoju sapu presjeceno vozom.
Krvlju svoga srca ja radujem put,
uz odjecu bijelu lijepi se prasine cvijece.
oko zemlje - Krstiteljeve glave
po hiljaditi put
Irodijada-sunce ce da se okrece.
I kada moja gomila godina
odigra svoje do konca -
krvlju oznacice se put sto vodi
ka domu moga oca.
Izaci cu
prljav (od jendeka, gdje provodih noci)
primaci cu mu se blize,
sagnucu se
i na uho mu reci:
Slusajte, gospodine Boze!
Kako vam ne dosadi
u zele oblaka mreskavih
zamakati oci odebljale, a?
Hajde da organizujemo
vrtesku
na drvetu poznavanja dobra i zla!
Svemoguci, ti si izmislio
za svakog po dvije ruke,
i svakome si po glavu dao ti -
a zasto nisi izmislio
da se bez muke
moze ljubiti, ljubiti, ljubiti?!

Misljah - Bozanstvo si, svemoguce, staro,
a ti si nedouceni, majusni bogic samo.
Vidis, ja se saginjem
i iz sare
vadim kamu.
Krilati nitkovi!
U raju da ste zbijeni!
Gomila perjasa od straha valja se!
A tebe, sto si tamjanom opijen,
rasporicu odavde do Aljaske!
Pustite me!
Necete me zaustaviti.
lazem li, u pravu li
sam ja,
ali vise ne mogu da budem spokojan.
Gledajte -
zvijezde su opet obezglavili
i nebo okrvavili od pokolja!
Ehej!
Nebo!
Skini kapu!
ja dolazim!
Gluho.
Vasiona spava, polozivsi sapu
s krpeljima zvijezda pod ogromno uho.

Ovo sam danas analizirala... i... uhhh... čoveče, fantastično je... lovely

_________________
"...ja sam Bog, ja sam junak, ja sam filozof, ja sam Đavo i ja sam svet, a to je zamoran način da se kaže da ne postojim."
[Vrh] Go down
zvezda
Guardian


Female
Capricorn Rooster
Broj postova : 3230
Age : 34
Location : Gore
Registration date : 23.09.2007

PostajNaslov: Re: Poezija   ned vel 26, 2012 8:23 pm

Majakovski, naravno... ;-) *

_________________
"...ja sam Bog, ja sam junak, ja sam filozof, ja sam Đavo i ja sam svet, a to je zamoran način da se kaže da ne postojim."
[Vrh] Go down
2pac
Majmun


Male
Virgo Broj postova : 1036
Age : 1016
Location : 4life
Registration date : 10.04.2012

PostajNaslov: Re: Poezija   sri tra 11, 2012 2:12 pm

Antun Branko Šimić:


PJESNICI
Pjesnici su cudjenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oci
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivsi uho
na cutanje sto ih okruzuje i muci
pjesnici su vjecno treptanje u svijetu



SIROMASI
Siromasi nestalno lebde
izmedju zivota i smrti
i svaki cas moze da pretegne
nevidljivi uteg smrti.

Svaki cas mogu da prijedju
medju i odmah budu
u smrti: najblizoj blizini.



BOLESNIK

Moje je tijelo bolesno
i zudi jednu tihu bolnicu

Bolnica bez suma i bez grada
u praznom blijedom danu
Blijedi dan je odsjev blijeda neba
U mrtvom vrtu zimsko sunce seta

Mi tihi samostanci bez Boga
u nasim bijelim pustim sobama
zaboravljamo zivot
snivamo
duge tuzne blijede prazne nase dane

O okna nasa udare podkadsto
krik ples i radost zivota grada
- O grad!
O nemir nemoc nasih srca!
O mi smo davno izisli iz zivota
i mi smo samo svoji spomeni!
U smrt se samo vrata nase kuce otvaraju -

Za rub zemlje nebo srusi



OPOMENA
Covjece pazi
da ne ides malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prodje
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za cim ne zalis
kad se budes zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijedji sav u zvijezde!



SIROMAHU

O skupi sebe u se i svoju sudbinu
Ne razlivaj se preko ruba
Zatvori vrata svakoj nadi
jer to su vrata u prazninu.
O skupi sebe u se i svoju sudbinu.

Tvoje tijelo biva tanje
ruke bljedje
oci dublje

Bez suma krv iz tvoga srca hlapi
Kad stojis go u noci slicis
- tako tanak proziran i plav -
na visok svenut cvijet.

O kud ces, kud ces?
Zar ovdje vec na zemlji
posvema ces se osloboditi od tijela?

Bogatas gleda kud si nesto, cudeci se
"Isceznu ko miris."



SMRT

I smrt ce biti sasma nesto ljudsko
Na lezaju se tijelo s necim nevidljivim hrve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad masina stane. I stoji. Ni makac.

I ljudi u to sto se zbilo gledaju ko u neki
svrsen poso
i podizu se kao kad se podizu od stola
i sluskinje se uprav tad najvise uzrade

Mati ce zivinski kriknuti
otac zacutati
i buljiti nijemo cijelog dana.



SMRT I JA
Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog pocetka: sa mnom raste
u svakom casu

Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svrsetak
njen je pravi pocetak:
kad kraljuje dalje sama




Jedan od mojih najdražih pjesnika! Volim poeziju, čak i ja pišem...



[Vrh] Go down
wanderer
Majmun


Male
Cancer Cat
Broj postova : 1462
Age : 29
Registration date : 24.05.2010

PostajNaslov: Re: Poezija   pon pro 31, 2012 7:56 pm

Već sam ti pričao to

Da li znaš, i ja sam nekada imao grad, ulicu...
draga lica u dvorištu... pod kestenom stol...
nekada...
Prašnjava slika i cesta od sna... curice...
drugova pjesma... u duši se budi djetinjstvo...
zamisli... miriše lipa.... i ljeto je tu...
kasnije snjegovi...
Pramen sam magle pod neonskim svjetlom u zimi...
Pričam ti... imao sam druga k'o brata ja...
sada pustinja...
čežnjiva pisma... Pacifik od tuge i sjećanja...
kažu sudbina...
Ta kurva bol ime mora imati... i razlozi...
milijun priča, al' svaka vodi samo do pustoši...
pitam da li znaš...
A znam da ne znaš niti ćeš ikada shvatiti...
a i zašto bi...
Oprosti, to gorka tečnost iz mene gluposti govori...
nije nostalgija...
To je romantično, nevino čedo, spram ovih stanja...
neću da spominjem, rat i užase,
politiku, i slična sranja...
Neću da ponavljam... pravda ne postoji...
ta to je jasno bar...
Hoću da dopustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par.
Kasno je, znam... curi noć...
svaka je mala vječnost za mene.
da… znam,… moraš poć,
o kako nervira kad zadnji autobusi se izgube...
pitam, ...da li znaš i ja sam nekada imao grad, ulicu...
draga lica u dvorištu... pod kestenom stol...
ah, znam… izvini, već sam ti pričao to.
[Vrh] Go down
Dada289
Pračovjek


Female
Libra Horse
Broj postova : 2222
Age : 38
Location : Beyond Earth
Registration date : 08.09.2010

PostajNaslov: Re: Poezija   pon lip 24, 2013 2:08 pm

E, takva divlja naslada imade
I divlji kraj – u slavlju svome gine,
Baš ko barut, kad se s vatrom združi,
U isti tren se s njom i raspline…

 William Shakespeare, Romeo i Julija
 lovelylovelylovely

_________________
- It is said some lives are linked across time. Connected by an ancient calling that echoes through the ages. -  
[Vrh] Go down
2pac
Majmun


Male
Virgo Broj postova : 1036
Age : 1016
Location : 4life
Registration date : 10.04.2012

PostajNaslov: Re: Poezija   pon lip 24, 2013 4:34 pm

BOG MUČITELJ

U naše duše iznenada stupi mržnja- O naše iskrivljene usne, raskidana lica! -Za nama stoji nevidljiv i svirep Bogu mrakuMrak je njegov plašt i ogromno mu nevidljivo tijelo iščeznulo u visinamaMi stršimo ko stabla kad oluja prođePokraj nas časi šušte o odijelaU naša licasamilost reže blag i dubok posmijeh pomirenjaI tamni Bog se obrati u svjetlost što se vani valja prostorimai na naša okna divlje navire


-A.B. Šimić








Šimić je bio osoba koja je predosjećala svoju smrt, nije imao strah od smrti. Umro je jako mlad, a mnoge osobe koje su bile posebne kroz ovaj život uvjek umiru ranije od ostalih. Šimić je meni jako poseban pjesnik, nije težio za svijetom...
[Vrh] Go down
Dada289
Pračovjek


Female
Libra Horse
Broj postova : 2222
Age : 38
Location : Beyond Earth
Registration date : 08.09.2010

PostajNaslov: Re: Poezija   čet srp 18, 2013 4:21 am

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

_________________
- It is said some lives are linked across time. Connected by an ancient calling that echoes through the ages. -  
[Vrh] Go down
2pac
Majmun


Male
Virgo Broj postova : 1036
Age : 1016
Location : 4life
Registration date : 10.04.2012

PostajNaslov: Re: Poezija   čet srp 18, 2013 4:07 pm

Lagano umiranje

Lagano umire onaj koji ne putuje,

koji ne čita,

onaj koji ne sluša glazbu,

onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,

onaj koji ne prihvaća pomoć.

Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,

postavljajući si svaki dan ista ograničenja,

onaj koji ne mijenja rutinu,

onaj koji se ne usuđuje odjenuti novu boju,

i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti,

i njenog vrela emocija;

onih koje daju sjaj očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj koji ne mijenja život

kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,

onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,

i koji ne ide za svojim snovima.

Lagano umire onaj koji si neće dozvoliti niti jednom u

životu da pobjegne od smislenih savjeta

i zaboravi biti sretan…








Predivno napisano...
[Vrh] Go down
Lepotica
Prašina


Female
Libra Monkey
Broj postova : 4
Age : 48
Registration date : 16.01.2014

PostajNaslov: Re: Poezija   čet sij 16, 2014 6:03 am

Riječ

Dok u meni drhti oluja
Za tvojom odsutnosti.
Doziva li te vjetar ili dah
Moje prisutnosti.
I što je moja riječ osim jedan dah,
Koji u dubini klija, cvijeta.
Ko' spremno za žetvu.
Al' šutjet ču riječ progovorit neću.
Ona je kao dah što dolazi i odlazi
Nakraju što je riječ ?
Osim nekoliko slogova.
Ili rat koji se vodi u srcu onog čovjeka,
Koji teži za nebeskim, vječnim.

[Vrh] Go down
2pac
Majmun


Male
Virgo Broj postova : 1036
Age : 1016
Location : 4life
Registration date : 10.04.2012

PostajNaslov: Re: Poezija   čet sij 16, 2014 5:54 pm

GOD

when I was alone and had nothing
I asked 4 a friend 2 help me bear the
pain no one came except . . . God

when I needed a breath 2 rise
from my sleep no one could
help me except . . . God

when all I saw was sadness
and I needed answers no one
heard me except . . . . God

so when I'm asked who I
give my unconditional love 2
Look For No other Name
except . . . GOD!

-Tupac Shakur


Čovjek koji ne poznaje granice, kroz sve je prošao, a izašao je kao pobjednik...
[Vrh] Go down
Zona
Pračovjek


Female
Leo Tiger
Broj postova : 2260
Age : 42
Registration date : 17.07.2010

PostajNaslov: Re: Poezija   uto vel 25, 2014 12:14 am

Devojcica - Miodrag S.

O nama neće pisati istorija. Neće biti otisaka naših ruku na pločnicima Holiwooda.
Nikada neće ponovo pokušati da nas sastavi biologija. Neće biti knjiga sa crvenim posvetama, neće biti plesanja vila nama u spomen.
Da li će iko nekada pamtiti kako se zatresla Vasiona kada sam saznao da postojiš?
Da li će opet nekome ovako mirisati hladni februari kada opet nekim čudom talasi nepodnošljive hladnoće dopru iz dalekog Sibira?
Možda čak ni film neće snimiti o nama. Možda čak i Bog nekada zaboravi. Možda ovde nekada budu samo prazne zgrade. Možda samo ptice budu stanovale u njima. Možda i ove reke nekada promene svoj tok, možda trava vremenom postane plava, možda se zaista nekada desi i da majmuni postanu ljudi, a ljudi da kolonije prave na drugim planetama. Možda i Isus po drugi put dođe da sudi živima i mrtvima. Možda nekada izda nalog anđelima da zatru svaki trag ovome svetu ako mu se nekada sve smuči, jer nimalo nije lako biti Bog.
Ako se sve to i desi, ne brini. Nije bitna Istorija, nije ni biologija. Čak se ni matematičkim izrazima ne može sve objasniti. Možda im čak i nijedna teorema nije tačna, možda su naučnike svo vreme varala čula. Odbaci i sve knjige. U mnogima od njih opisuju samo grozne stvari. Možda nikada i ne stignemo do Misisipija. Možda nas ovde negde u grobove stave. Možda ne bude nikog da očita posmrtno slovo. Možda zabrane religiju pa ne bude ni sveštenika.
Da li će deca nekada sedeti u klupama i učiti o nama? Možda će učiti o tome šta je fisija i fuzija i kako se pravi nuklearna bomba, ali zaista ne verujem da će bilo šta učiti o ljubavi. Da li će nekada pocrkati ovi biznismeni u poslednjem času spoznajući ništavnost novca, pa onda tvoje ime kao melem zbog bolova izgovarati. Ne verujem, ljubavi, odlaziće i dalje sa ovog sveta poslednjim tragovima svesti vapajući za svojim bogatstvom koje će ostajati nekim drugim bogatašima. Sudbina nam je da nas svi zaborave, čak i ovi što su sada mali i što jedva glavu dižu da bi pogledali svet. Mi smo samo putnici u ovom grozomornom vozu.

Hajde, dođi već jednom, pogledaj ova ostrva koja imam u očima, ova neugasiva sunca koja ne vidi niko. A i šta je toliko bitno u ovom svetu, ko će čitati stranice naučenjačkih knjiga kada dođe vreme vatre i kada sve bude počelo da se topi? Ko će prozboriti koju reč o ljubavi kao što bih tebi ja, zapravo nekom reći da mu je i kuća i grad. Da mu je najdraža reka pokraj koje uvek stoji neko. Hoće li videti ove zelene boje i kroz naslage ovako debelog snega? Hoće li svesno prizivati samoću i odbijati ljude, večito zagledan u daleke praznine?

Ja sam danas šetao ulicama zaleđenog grada. Najdraža ženo, kad bi samo znala moje obale, baš one koje si jedina ti počela da naslućuješ. Idi tako, korak po korak i ostani kraj mene. Anđeli se samo jednom rađaju i niko ne zna ni gde ni kako. Sneg se već topi, uskoro ćemo opet ugledati sunce i dani će biti dugački kao svete knjige. I dok sam prolazio tamo znao sam da mi ti jedina imaš pravo svašta reći. Kada rešiš da učiniš to budi nežna, nasmej mi se. Neka mi tvoje oči budu večiti biseri. Tada me ne dodiruj. Budi kći anđela i dopusti mi da umrem zauvek tobom zanesen. I dok budem odlazio znaćeš da sam ja tvoja istorija koja neće prestati. Evo, baciću i novčić: pismo ili glava, sasvim je nebitno, uopšte se na mene ne moraš kladiti. Ja sam tvoj kao što je i Bog, budi sigurna da nikada ništa od ovog neće prestati.

Da li me voliš? Da li ti se ponekad učini da vidiš most, da nekog posebnog trenutka u gomili ljudi osetiš prizive užasne samoće? Ili ti se učini da još nije vreme da se kupi loz kao da će lutrija večno trajati? Kao da oni već ne pakuju svoje ostarele šatre za neke dolazeće generacije. Za neki novi, dolazeći: bolji ili gori svet. Kao da ne čuješ trubljenje poslednjih vozova sa zelezničkih stanica, ili sirenu našeg Titanika koji svakako, sa nama ili bez nas mora jednom poći. Možda, zapravo ni to nije tačno. Možda sam samo ptica koju več užasno bole krila i koja će ubrzo zauvek pasti. Ptica koja traga za svojim čarobnim drvetom i koja je već milijardu puta preletela svet ne nalazeći ga nigde. A možda si ti to drvo oko koga svake noći vile igraju i pevaju: „Roses are red“? Ali naravno te su tajne skrivene, i ja ih ovako ništavan i ne pokušavam dokučiti.

Jedne večeri, pre mnogo godina, dok sam još verovao da postoji svet i da ću možda nekada uhvatiti sreću za krajičak haljine, dok je svirala u daljini lagana morska muzika a ja dubio lubenice kao američka deca sto čine sa bundevama za Noć veštica pokušavajući da napravim najstrašniji fenjer od koga bi se čak i starci uplašili, a kamoli ostali mali ljudi, dok je onaj topli vetar donosio mirise mora a ja tek postajao svestan svoje smrtnosti znajući da ću nekada morati od svega toga otići... (Stani, čuješ li: Los indios Tabajeras sviraju MARIU, i majčine ruke te zovu a otac zbog nečega plače u tami, ti uopšte ne uspevaš da dokučis stvari, juriš ka njima, onda se slike gube, postaju prividi, ti drhtiš, sama si a noć je, gomile utvara prolaze tuda...)... tada sam spoznao da negde postojiš, te večeri, tamo u tom dalekom kraju, i da li da ti kažem da sam posle plakao, da sam pobacao sve, da sam pobegao u šumu koja je bila pored, da sam jecao pokraj onog južnjačkog drveća nadajući se da će me neko tražiti, ali mene nikada nije imao ko da traži.

Otac je tada ljubio usne ko zna koje ljubavnice a zvezde su te noći bile neme. Pocepao sam košulju o grane onog šiblja i ruke su mi bile prepune krvi. Tako sam dočekao zoru i one rumene oblake. I bez obzira na svu tugu tog trenutka ja ga, vidiš, nikada neću zaboraviti. Pogotovo ne večeras, jer opet je jedna takva noć. Poljubi me u snu večeras, daj mi malo tog zlatnog praha, blagoslovi moje puteve i znaj da ti ja neću prestati. Poljubi i sve one devojčice u sebi, a ja se kladim da ćeš jednog dana prepoznati koja je među njima ona jedina prava i da ćeš joj dati ruku. Ona će ti onda šapnuti koliko te je dugo vremena čekala i koji trenutak posle, sasvim neprimetno, postaćete jedno. Probudiće se tada ona davno zaspala obala, i tvoje oči gledaće pogledom devojčice ka dalekoj pučini, i rećićeš sebi: „Gle, svi ovi talasi kao šare na koži zebre koji tako čarobno paraju telo Okeana koji je veliki kao ljubav koja nikad neće prestati.“
[Vrh] Go down
tinityrannical
PraGlodavac


Female
Cancer Rooster
Broj postova : 748
Age : 23
Location : Depths of Hell
Registration date : 19.02.2011

PostajNaslov: Re: Poezija   pon oľu 10, 2014 11:58 pm

Wild Things

My feelings are imprisoned
beneath my ribs
like a pack of bloodthirsty wolves
dancing about the cage of bones
and howling with the thunderstorm of my heart.
And I keep my teeth clamped tight
drowning out the cacophony
with meaningless poetry
and veins pulsing with secrets.

&

And I can’t
help
but to run my fingers
down your spine
like you are my
favorite
book. But I still
cannot read you,
you are
your own language.
Your pages are
tired and torn,
but I want you,
I want it all.

[Vrh] Go down
2pac
Majmun


Male
Virgo Broj postova : 1036
Age : 1016
Location : 4life
Registration date : 10.04.2012

PostajNaslov: Re: Poezija   uto oľu 11, 2014 9:42 pm

Kroz moje žile teče otrov što ga popih
u nasladama, u noćima pjanim.
I otrov truje. Tijelo trune. Ja živim u lešu.

I tijelo mi se gadi. Može li se kako
odijeliti od tijela, biti čist od tijela?
Tijelo je teret, tuđin, trulost.
Ja bih ga rado ostavio negdje
i utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu.

Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv,
O ko me spoji s ovim tuđinom u jedno?
Tijelo: težina drži me za zemlju
i odvuče me u nju svega, bez ostatka.

Uz krevet mi se mlada žena smije.
Kako bih došo do nje sam, bez tijela?
Ne mogu iz njeg. Ne smijem da je taknem,
Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo.

U snu se razdvojimo. Ipak sam se otkinuo, lebdim
i hoću da poletim, da prhnem.

I probudim se: ležim u svom lešu.


Šimić je bio posebniji od ostalih pjesnika, kažem vam!
[Vrh] Go down
Sponsored content




PostajNaslov: Re: Poezija   Today at 5:03 pm

[Vrh] Go down
 
Poezija
Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
Stranica 6 / 6.Go to page : Previous  1, 2, 3, 4, 5, 6
 Similar topics
-
» Poezija u/o prirodi
» poezija, proza, misli
» Istanbul

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
 ::  Svijet oko nas :: Art-
Forum(o)Bir: