praksa

puno ljudi se prodaju za nekakve duhovnjake; načitani, izmeditirani, namoljeni, naklečeni itd. a kad tu istu duhovnost treba primjeniti u praksi onda vidiš da oni i nisu baš puno naučili. dobro je pročitati, dobro je znati ali još bolje to primjenitii.
da se vratim onim malim svakodnevnim stvarima, sitnicama, a to je pomaganje ljudima kojima je pomoć potrebna. koliko smo spremni pomoći potrebitima?
recimo....stoji poluslijepa baka na pločniku i pokušava prijeći cestu. najbanalniji primjer. vi ste u žurbi naravno. pomišljate li joj pomoći iako znate da će vam to oduzeti dragocijeno vrijeme a možda će i šef vikati na vas ili razmišljate u stilu pa neka se netko drugi pobrine jer to nije moja briga?
prepoznajete li odmah takve situacije koje se nude ili ih tek kasnije procesuirate? javlja li vam se griža savjeti kad promašite ponuđeno?

Ponekad - to je odgovor na pitanje.

A razni duhovnjaci - ponekad me podsjećaju na onu priču gdje slijep vodi slijepoga. Svi mi tapkamo u polumraku i dobro je podijeliti iskustva, ali kad netko počne izigravati autoritet (a ja ne osjetim da ga stvarno ima), odmah mi je sumnjiv

evo moje predbožićne priče:
našla sam se s kolegicom točno ispred šatora na Trgu ispod repa (to sam i rekla Hitnoj službi onako smotana i preplašena) .
stoji starija gospođa ispred nas naslonjena na čovjeka i vidimo da joj je slabo. i sada pričaju oni, žena odgovara, ja pomislila valjda ju čopio tlak.
nije prošlo tako 5 min, žena klizi na pod, u totalnoj komi, čovjek je više ne može držati jer je svu težinu opustila. i na kraju ju je spustio na pod.
ona gleda ravno ispred sebe i već grglja.
ja uspaničeno počnem vikati, pa dajte ljudi zovite hitnu, ženu očigledno ulovio infarkt, pa umrijet će vam pred očima. a svi zbunjeno gledaju...
zgrabila ja mobitel, al od panike se nikako ne mogu sjetiti broja Hitne. ispitujem ljude oko sebe, a svi šute, valjda se isto uspaničili.
i sjetim se napokon onog univerzalnog broja 112 i fakat dobijem Hitnu. dok sam ja objašnjavala kako se gospođa skljokala, žena se jednostavno iz čistog mira digne i smije, kao nikom ništa. i ja skužim.....
i kažem čovjeku na Hitnoj, ma ne, nemojte dolaziti, izgleda da BABA ima epilepsiju a nije to rekla dok je još mogla govoriti dok joj nije bilo jako slabo. (ste skužili: odjednom je od GOSPOĐE u mom riječniku postala BABA)
fakat sam poludila, jer sam se užasno prepala, ruke su mi se sat vremena tresle....
eto, tako ja pomažem...

pa dobro pomažeš. napravila si najbolje šta si mogla u tom tenutku. otkud si mogla znati da ima epileptični napadaj.

nda me najviše rasrdila kada mi je u tramvaju odvratno neljubazno rekla ''Mogu se ja brinuti sama za sebe!!''. Još je samo to trebalo! Stvarno mi nisu jasni ljudi koji se bolje ponašaju prema ljudima koji su loši prema njima, a prema ljubaznim ljudima bezobrazno! To je samo jedan od primjera.
No ima i ljubaznih ljudi koji stvarno znaju pokazati zahvalu za pomoć.

Kao što sam i rekao, ne samo kod duhovnjaka, nego i kod znanstvenika, nutricionista, psihijatara, liječnika, učitelja... (za svako zanimanje imam minimalno jedan primjer!) koji znaju filozofirati drugim ljudima, a teoriju o kojoj toliko pričaju ne znaju primjeniti u svojem životu. Upravo to je za mene - licemjerje

Zasto ti je to uopce kazala? Sto si joj 'ucinio'?

Alpha je napisao/la:

Zasto ti je to uopce kazala? Sto si joj 'ucinio'?

aha, slučajno fali dio mog posta.

Imala je onu torbu na kolica i kišobran. I vrata su joj zatvorila kišobran dok je još bila vani i ja sam se zaderao vozaču da ne krene s tramvajem i otvorio joj je vrata. Pitao sam ju treba li joj pomoć s tim 'kovčegom' i onda mi je to rekla

A, e...ne znam...ne kuzim...kuzim samo da ne kuzim ljude...mozda joj je bilo neugodno pa je lose reagirala...mozda ju je kasnije bilo sram radi svoje reakcije i mozda iduci puta nece tako reagirati (ako bude iduceg puta)...ne znam Legi...pojma nemam...

Ja sam se uglavnom nagledala situacija da se mozes srusit na sred ceste i nitko nece pomoci. Ne dao Bog da bi netko netko sam od sebe pomogo gurnut auto koji se ugasio ili pomoci nekom pokupit stvari koje su se rasule...

Nekidan je ovdje pao snijeg koji se pretvorio u centimetar leda...i aute su se tesko probijale...nekoliko ih je stalo...i neki decki su istrcavali iz auta (bilo ih je 3 u autu pa su 2 izlazila vani) i gurali te koji su zapeli. Bila sam prosto osupnuta. Nisam mogla vjerovat da to rade...ne mogu ti niti opisat osjecaj...ono...skoro se rasplakah...eto toliko sam rijetko vidjela da ce netko mrdnut da pomogne da...

nisi skontala.... oni su gurali ostale da oni mogu proci

no vratimo se na temu.. meni se nekako cini da u zivotu je velika razlika izmedu znati i biti svjestan. ti mozes mozda znati da je dobro ciniti dobro ali pitanje je da li si svjestan toga. ako nekome pomognes um mozda pravi kalkulaciju kao npr kako ce ta osoba reagirati, zahvaliti se, tvoj ego ce mozda narasti i puno drugih stvari. pri toj kalkulaciji ocekujemo nekakvu reakciju i ako je ona drugacija od naseg ocekivanja naravno da se cudimo. nekako mi se cini da ako si svjestan te spoznaje dsa te nece nista iznenaditi bilo kakva reakcija od druge strane jer se opet svodi na ono ljudi su ljudi tj svatko je jedinka za sebe

Meni je impuls pomoci...i nema tu prostora za razmisljanje...ako pak, iz nekog razloga, ne pomognem osjecam se jako lose.

cini mi se da ipak kalkuliras jer mozda umirujes savjest, mislim da biti svjestan da treba nekome pomoci znaci da si ti ne osjecas niti dobro niti lose nakon toga... jednostavno cinis dobro

geronimo je napisao/la:

cini mi se da ipak kalkuliras jer mozda umirujes savjest, mislim da biti svjestan da treba nekome pomoci znaci da si ti ne osjecas niti dobro niti lose nakon toga... jednostavno cinis dobro

e, ja upravo tako reagiram! Točno tako! Uopće ne razmišljam trebam li pomoći ili ne, nema drugog izbora. To je jednostavno tako!
Ovo si odlično opisao, a tako dobro si to mogao opisati jedino ako si ti takav!

Da se osvrnem na Alphin post, sjećam se da su jednom u Žutoj minuti glumili kako jedan frajer otima drugog i trpa ga u kombi. To se sve zbilo pred kafićem na terasi na kojoj je bilo oko 20-ak odraslih muškaraca koji bi bez problema 'sredili' 2 otmičara. Čovjek se derao i molio pomoć, no oni su se samo pravili da ga nisu čuli. Kao da se ništa ne događa! Nevjerojatno!
Sve je bilo tako jezivo na snimci. Kombi je otpeljao frajera, a oni su ostali na mjestu.
Bilo je i drugih snimaka na kojima se neki pojedinac izdvojio, ali ništa više.

geronimo je napisao/la:

cini mi se da ipak kalkuliras jer mozda umirujes savjest, mislim da biti svjestan da treba nekome pomoci znaci da si ti ne osjecas niti dobro niti lose nakon toga... jednostavno cinis dobro

Promisli ponovo... Ne sjecam se da sam kazala kako sam sklona pomoci jer se od toga osjecam dobro vec samo da ako iz nekog razloga ne pomognem se osjecam lose... A ti ne? Ti se ne osjecas lose ako ne pomognes? Isto pitanje i Legiju takodje.

A evo i primjer 'nekog razloga'...ovako je bilo...isli smo nekud autom i bili prisiljeni skrenuti i voziti nekim sporednim putem kroz neko poluopustoseno mjesto...bilo je ljeto i jako sunce...i sad kako smo zurili, obzirom smo izgubili dosta vremena jer nismo isli normalnom cestom, projurimo tu i doslovno kroz jurenje pokontamo da neka stara zena stopira...i sad dok smo pokontali da je to zena i jos k tome stara zena vec smo prosli kilometar i nismo se vratili...eto...mogli smo se i vratit...mislim...doci ce bus i to ali vruce je i eto...

A definitivno bih ponovila da ako propustim pomoci se osjecam lose pa sad vi to protumacite kako god hocete. Iskustveno mogu reci da se najveci broj propustanja desava radi oklijevanja i nesigurnosti...to sam vidjela kod drugih i kod sebe takodje...razlozi oklijevanja mogu biti razni...moj nedavni je bio strah...upravo nekidan je bila olujna bura i nikog na cesti, mrkli mrak i vidim auto kojem mozda treba pomoc, a mozda i ne...nisam sigurna...ja sam sama, a tko je u autu ne znam...zaustavila sam se malo dalje i naposlijetku skupila hrabrosti se vratiti...naime, kad si zensko i kad je vani mracina i ocajno je vrijeme a nigdje nikog, bez obzira sto ces na prvi impuls zakociti na drugi impuls ces promislit...enivej, dobro da sam se vratila...

Sad se pitam šta bi bilo ... Ugl, jednom kad sam išao u školu i tam kod Botaničkog vrta prolazim pored stanice (prema Vodnikovoj), i odjednom čujem neš bumtres, okrenem se i vidim da mi je žbuka pala pored ramena ... Pitam se kaj bi bilo da me pogodilo, da sam hodao pol metra u desno, dal bi ostao tam ležat il bi me netko slučajno vidio da sam ozlijeđen.

A ima slučajeva u vlaku da ljudi znaju padat. Onda ovi drugi u masi znaju pomoć ono, dižu se da čovjek sjedne, otvaraju prozore i slično ... Ne ko moj frend da se smiju '

E, 'super' su mi ti koji se smiju...omg...a ima ih masu...prestrasno...

Alpha je napisao/la:

geronimo je napisao/la:

cini mi se da ipak kalkuliras jer mozda umirujes savjest, mislim da biti svjestan da treba nekome pomoci znaci da si ti ne osjecas niti dobro niti lose nakon toga... jednostavno cinis dobro

Promisli ponovo... Ne sjecam se da sam kazala kako sam sklona pomoci jer se od toga osjecam dobro vec samo da ako iz nekog razloga ne pomognem se osjecam lose... A ti ne? Ti se ne osjecas lose ako ne pomognes? Isto pitanje i Legiju takodje.

da isto tako kao i ti, samo je ovo moje zenovski pokusaj razmisljanja a sto mi je isto tako slicno sa onim ne trazi placu kod oca nebeskog.... ne kazem da tako zivim samo razmisljam o tome

Ovako...zenovski bi bilo da ides i cinis dobro ne znajuci da to uopce radis... Cim si svjestan da tvoj postupak spada pod 'dobrotvorni rad' to vise ne bi bilo zenovski...zar ne?

Meni je prije svega normalno i ponavljam normalno ciniti dobro i ne mislim da je to nesto posebno vec normalno (ako je slucajno netko propustio prva dva spominjanja tog pojma )...ali isto tako ne mogu reci da nisam svjesna klasifikacije postupaka...ono sto je 'problem' jeste da je danasnja klasifikacija malo jadna. Danas ako pomognes nekom sakupit rasute stvari se smatra da si ucinio dobro...ali to nije dobro, to je tako... Nazalost masi je normalno da se prodje pored osobe sa rasutim stvarima (zaokupljen svojim poslom i svojim mislima) ili jos bolje da se smije kako su se stvari rasule. I onda ti kriteriji 'dobra' se srozaju u ponore samo takve.

Eto...u nekom idealnijem svijetu bilo bi normalno pomoci nekome i da to nije 'ciniti dobro' nego da je to cak i obaveza! A sto bi tada upadalo u klasu dobrocinstva...mozda posvecenost zivota pomaganju drugima ili tako nesto...

Ipak zivimo u svijetu u kojem zivimo i ono sto bi trebalo biti prirodno upada u dobrotu...a normalno je sve ostalo...to je, pak, pokazatelj omjera karakternih i inih osobina ljudskog roda...a one su, ocito, porazavajuce...

sto se tice zena da, tako je otprilike kako si napisala. ali jos malo da nadodam. koliko se ja kontam u zen, nema klasifikacije pa cak i one "normalno" jer ako je nesto "normalno" onda vjerojatno postoji nesto sto je "nenormalno".
mislim da smo mi ljudi mozda optereceni prosudivanjem i slicnim stvarima

tesko je spoznati karakterne osobine ljudi. mozda svi ti ljudi su toliko vezani uz svoje probleme da ne primjete nista drugo

Nisi mi odgovorio na pitanje...ono koje vrijedi i za Legija... Da li se ti/vi osjecas/te lose ako propustis/te napraviti nesto dobro?

ja ponekad da....
ali brzo uspijem otjerati taj feeling
evo neki dan, ovjde u Zgb oko centra je na svakih 50 m po jedan prosjak. uglavnom im dam pokoju kunu, ali neki dan kad sam u jednoj ulici naletila na trećeg, popizdila sam, i nisam htjela dati tom trećem. e to me neko vrijeme žderalo....

ali u svakom slučaju se osjećam...bolje da ne znaš kak, ak nešto loše učinim.
to je uvijek u afektu, ne namjerno i svjesno, ali niti me to opravdava niti se zbog tog bolje osjećam.
jednostavno ja sam odgovorna i to je to

Alpha je napisao/la:

Nisi mi odgovorio na pitanje...ono koje vrijedi i za Legija... Da li se ti/vi osjecas/te lose ako propustis/te napraviti nesto dobro?

da, u principu se osjecam lose ako propustim napraviti nesto dobro. nekad taj osjecaj traje duze, nekad vrlo kratko. ali nekako mi se tu sad veze pojam savjest
nekako mi se cini da se nisam susreo u zenu sa tim pojmom
kad razmisljam o onome, dobro je ciniti dobro sjetim se one price

bio jednom postovan zen ucitelj. jednog dana jedna mlada djevojka rodi dijete a kako se uplasila reakcije svojih roditelja jer nije bila vjencana i imala je tajnu vezu sa jednim mladicem, odluci optuziti tog zen ucitelja da je on otac. njezini roditelji ljutito dodu i sa kcerkom njenom bebom kod tog ucitelja te ga optuze da je on otac tog djeteta i ostave to djete kod njega. on je samo slegnuo ramena, rekao dobro i poceo se brinut oko tog djeteta. brinuo se oko godinu dana nakon cega djevojka nije mogla vise izdrzati te je roditeljima priznala tko je otac i da je ovog krivo optuzila. oni opet dolaze kod ucitelja te mus eispricavaju. on je opet slegnuo ramenima, rekao dobro i vratio im dijete.

meni je interesantna reakcija i ponasenje tog ucitelja, ali ne mogu reci da to razumijem

Pa tom učitelju je sve isto, ako je prosvijetljen - nije ravnodušan u smislu bezdušnosti, ali pušta da život teče kroz njega, zato može tako reagirati i sve prihvatiti, slegao bi ramenima i ne bi se uplašio ni da su mu došli odrubiti glavu kad zna zasigurno da je sve što ga fizički okružuje neka vrsta iluzije koju je u sebi nadišao

Znam tu pricu i mislim da je stvar u tome da on jednostavno samo - jeste... On prihvaca sve sto mu zivot nosi i zivi u trenutku...

uvijek sam to (takav stav) zadivljujuće doživljavala...
al, ah, gdje sam ja....

Ne bih rekla stav...vise stanje svijesti...