Istina

Koliko nam je zbilja stalo do istine? Stalno, svakodnevno, javlja se neko ko trubi tirade i panegirike o "istini", ali ajmo se malo zapitati: Da li on zbilja hoce istinu - ili zabavu, bijeg od dosade, duhovnu drogu ili nesto trece? Moze li, smije li - neki ubijedjen covjek uzimati u usta rijec "istina"? Sta ako je cijena istine da prekrsimo sve poznate i nepoznate bozje i/ili ljudske zakone? KOLIKA JE CIJENA ISTINE? KOLIKU CIJENU BI PLATILI ZA NJU?

Nekad sam vjerovao i često se znam uhvatiti u vjerovanju da je najplemenitija stvar koju mogu i želim napraviti altruizam i pomoć drugima. No razlog tom vjerovanju je bio taj što sam smatrao da će me isključivo istina dovesti i pomoći mi upravo u tom altruizmu. S vremenom, iako i sada zastupam to mišljenje, vidim kako ipak ne mora biti tako. Naprotiv, shvatio sam da je moja težnja za istinom veća od težnje za altruizmom (što zapravo krši moj sustav vrijednosti jer sam smatrao da je altruizam na prvom mjestu). Dakle, istina mi je ispred altruizma i to me jako pogodilo. To je puno značilo u mojem životu i bilo bi lijepo ako će mi istina uistinu pomoći u altruizmu. A ako se to ne dogodi, eh, jebiga... ne znam što ću onda. Istina će pokazati, no s ove točke gledišta više ništa.
Ovo je moj komentar na ovu temu. Upravo iz vlastitog iskustva vidim kako sam mislio da ću dobiti smisao u drugim stvarima tražeći istinu. Mislim da zato i drugi ljudi traže to isto dobivanje smisla u istini. A ipak, istina ne mora dati smisao. Istina treba biti smisao sama po sebi.
P.S. Tu nadalje vidim grananje dvije vrste ljudi. Oni koji su odlučili ne tražiti istinu i učiniti ono što smatraju ispravnim i one koji i dalje traže istinu. Koja je vama grupa bolja, tj. na ispravnijem putu?

@Green mislim da ljudi žele neku mješavinu istine i laži. Ne mogu prihvatiti čistu, nezapakiranu istinu, ali opet ne žele niti da ih se baš otvoreno laže. Dakle neka ublažena verzija istine im najbolje odgovara

@Legi baš razmišljam gdje se to sukobljavaju altruizam i istina i moguće je da ima tih situacija, ali nisu baš česte i u pravilu se altruizam nadopunjuje istinom. Možda eventualno kad trebaš tješiti nekoga, a ta osoba se nalazi u situaciji da ne može podnijeti istinu, tada je možda bolje reći neku laž, jer će se time kratkoročno postići možda više. Ali u večini situacija mi istina i altruizam idu zajedno

@Arch opet smo na suprotnim stranama Ja mislim da je istina besplatna, jer to je ono što jest. To što mi ne znamo što doista jest, pa "kupujemo" stvarnost uljepšanu lažima je druga stvar. Mislim da su laže te koje nas koštaju bilo da ih izgovaramo pa onda snosimo i posljedice toga ili pak da se nas laže i zavodi na krivi put. No na kraju mi smo ti koji odlučujemo da li ćemo se vratiti na stazu istine ili pak ostati u tmini laži

I da moderirao sam ti post, naslov ne mora cijeli biti velikim slovima

ja ne kužim koja istina, o čemu istina...jel neka sveukupna istina o svemu, ama baš o svemu? jesmo li sposobni uopće viditi pravu istinu?

@flo... Ovdje nije pitanje to da li je covjek sposoban vec da li je voljan da zna istinu. Pri tom mislim uglavnom na one tzv. neugodne istine, koje zadiru u nasa osjecanja - evo blatantan primjer - obuces neku haljinu ili hlace i pitas muza jel ti guzica izgleda velika u tome... Ako se radi o necem u sta smo inace nesigurni, vecinom ljudi ne reagiraju dobro na "hladne cinjenice" ali zato svima postane toplo oko srca kad cuju da se o njima lijepo govori, narocito kad to govore njima bliske osobe. Ili, sto je i bio okidac da pokrenem ovu raspravu - pitanje kloniranja, istrazivanja maticnih stanica: oboje, zajedno sa jos nekim "moralno upitnim" aktivnostima, u sebi sadrzi potencijal za otkrivanje istine o nasem porijeklu, nasoj sustini; drzim da bi se kloniranjem recimo pracovjeka umjesto mamuta sto se danas pokusava mogli uporediti negdasnjeg i sadasnjeg covjeka i odgovoriti na pitanje: Da li covjek kao vrsta napreduje ili nazaduje? Ja o tom imam svoju teoriju, ti svoju, onaj svoju - ali razne organizacije i pojedinci stoje nasuprot nama koji bi nesto voljeli znati i samo stite svoje interese. A o ovoj dimenziji u politici da i ne pricamo...

U ovom smislu o kojem pričaš, Arch, istina je sinonim za znatiželju, znanstvenu znatiželju. Postoje mnogi koji tvrde da znatiželja nikad ne bi trebala biti ispred moralnih načela. Ima i onih koji žele istinu pod svaku cijenu jer žele spoznati sve što se može spoznati, postati neka vrsta višeg bića. Ima i trećih koji su jednostavno znatiželjni pa se igraju samo zato jer to mogu.

Ja sam na strani moralnih načela. Ima razloga zašto bi trebali živjeti prema nekih moralnim načelima. Dosad se to pokazalo dobrim putem za razvoj vrste. Ne vidim zašto bi ih trebali kršiti samo zato da prečacem dođemo do nekih saznanja. Ako nam je suđeno otkriti istinu, doći ćemo već do nje bez da nešto što se smatra dobrim i poželjnim ponašanjem skršimo. No priznajem, to nije jedini način gledanja na stvari.

ako se povodim za onom da je ljepota u očima promatrača, pa kad mi muž kaže da mi je guzica velika, posumnjati ću u tu ljepotu u njegovim očima u ovakvim slučajevima mi je bitno kako mi netko nešto kaže jer to otkriva njegove namjere. dakle, reci mi istinu ali nježno.
a šta se tiče ekperimenta koji te je naveo da otvoriš temu. složila bi se s Mowom. ne možemo mrtvo hladno upropastiti nečiji život da bi doznali istinu. u takvim slučajevima se treba samo postaviti na mjesto te osobe koja bi bila eksperiment. šta se tiče cijene, ovakav slučaj bi za mene bio besplatan, ali bez obzira na to ja osobno nebi dala podršku da se izvrši.

Kako da ti nježno kažem da ti je guzica velika? Također, ako pitaš da li ti je guzica velika, što da kažem ako mislim da je? Ružna istina se ponekad može zapakirati u lijepi paketić, ali u čemu je poanta toga? Preferiram otvorene ljude bez dlake na jeziku, koji će reći svoje mišljenje bez obzira na to kako će drugi na njega gledati.

Ali kakva je to istina, to je samo dojam ili mišljenje, nekome će se tako nešto svidjeti nekome neće. Ali zašto bi ja sebe stavljao u prvi plan i rekao da ono što se meni sviđa da upravo to mora biti ispravno ili još gore da je upravo to istina. U ovom slučaju bi istina bila da je jedna osoba rekla nešto što je uvrijedilo drugu osobu

Sve je nečije mišljenje, ultimativna istina neće nikoga uvrijediti niti povrijediti jer ga se ne dotiče na osobnoj razini. Dojam ili mišljenje osobe do koje nam je stalo nam je jako bitno, ponekad možda i važnije od vlastitog, zato ćemo u većini slučajeva mišljenje takve osobe smatrati kao istinit odgovor na postavljeno pitanje ili slično.

Ako pricamo o guzici onda tu razmisljam kao Flo: Ljepota je u ocima promatraca. Ima ljudi koji bas vole jace zene kao i onih kojima je sve sto nije anoreksicno - debelo. Tako znam za tipa koji se pali na deblje cure (al bas ono da granici s pretilim). Objektivno gledano (znaci znanstveno i medicinski) njena guzica je prevelika sto god da ona obuce ali njemu nije. Njemu je savrsena. Onaj dan kada on zakljuci da joj je guzica prevelika to najmanje govori o toj guzici. Kao kad je Ana Karenjina shvatila da joj muz ima klempave usi tek kad se zaljubila.
Istina nije tako jednostavna da bi se prikazala na taj neki nacin. Svi smo mi subjektivni i kao takvi ne mozem dati nego subjektivnu istinu. A da li je to onda istina?
Zato smatram da se istina o velicini necije guzice ne moze svrstat u kategoriju istina.

Za mene su istine nesto sto je jednako za sve. To su, u pravilu, isitne koje su covjeku razumom prakticki nedokucive. Jedna takva istina je ima li zivota nakon smrti. Koliko god me poznajete kao duhovnjaka ja sam takodje i veliki skeptik te uvijek imam latentno pitanje u glavi, koje izaziva sve duhovnjacke teorije, a to pitanje je ovo koje sam navela.

Znati ima li uistinu zivota nakon smrti bi bilo znati istinu.

Ja se izvinjavam,samo da pitam..!?

Je li istina relativna ili apsolutna....???

@Alpha...To je jedno dobro pitanje i dobar primjer odvagivanja prioriteta. Konkretno, kako se postavljas prema alternativi zagrobnog zivota? Kako bi na tebe licno djelovala spoznaja da si toliko dugo vremena bila u krivu, i po pitanju zivota nakon smrti i po ostalim stvarima? Jesi ikad zamisljala takav jedan scenario? I najbitnije pitanje od svih ovih: mislis li da bi dozivljaj takve jedne hipoteticne situacije utjecao na tvoju spremnost na nju, u slucaju da se i ostvari? Da li bi je mogla prihvatiti kao ISTINU?

Fantom je napisao/la:

Ja se izvinjavam,samo da pitam..!?

Je li istina relativna ili apsolutna....???

Nas dozivljaj istine je uvijek subjektivan, pa prema tome i relativan. Ali, ako, u cilju lakseg sporazumijevanja, usvojimo postavku da, pored te relativne, postoji i objektivna, tj. "apsolutna" istina - ona moze postojati samo kao derivat subjektivnosti, u smislu Gausove i/ili Studentove raspodjele istina uz uvazavanje standardne devijacije rezultata. Inace, da bi se bolje razumijevali, obicno se ova posljednja najcesce naziva "istinom" i tu definiciju i ja (ovdje) koristim.

@Arch...pa, obzirom dolazim iz ateisticke obitelji tako mi je ideja da nakon sto umremo budemo zakopani i pojedu nas crvi - normalna. Moj "problem" je oduvijek bio sto mi se u zivotu javljaju iskustva koja kontriraju prvonaucenom.
E sad...s vremenom sam krenula u dublja razmisljanja o duhovnom. Onda sam odlucila primit svete sakramente. Onda sam shvatila da crkva nije za mene. I tako jos puno toga usput, mimo i nakon toga. Sve je to jedan put.

Znam da sam imala faze da me plasila ideja da je ovaj zivot sve sto jeste. Bila sam klinka i...nije mi to imalo smisla ili nisam zeljela da tako jeste...ne znam...ne sjecam se... Od tada sam razvila razne teorije. Jos puno toga pokontala. O puno toga razmisljala. Puno toga procitala i puno toga iskustveno prosla. Dosla sam do toga da ovo, najvjerojatnije, ipak nije sve i da postoji nesto drugo. Isto tako sam usla u razne teorije zasto se inkarniramo i td. da bih na koncu kazala i sada pri tome stojim - ako postoji zivot nakon zivota ja se vise ne zelim inkarnirat. Ako bi mi bio dan izbor da se moram zauvijek inkarnirat ili da ce moju energiju (mene, bit) morati unistiti (dakle da vise ne postojim) izabrala bih to drugo. Sukladno tome i ideja da je ovaj zivot sve sto jeste ne uznemiruje me. Tako je kako je i ako je ovo sve sto postoji i ako bi se to i dokazalo i dalje bih zivjela na isti nacin i ne bih zeljela "tabletu za vjecni zivot".

Da skratim...da, mogla bih prihvatiti da je ovo sve sto postoji.

To je vrlo pohvalno, obzirom da vecina ljudi, uglavnom duhovnjaka, ne razmislja tako. Naravski da postoji i tip koji kaze da ga ne plazi bezdan tame nakon smrti a u biti stvari - lazu nehotice; a postoji i suprotan slucaj gdje vele da vjeruju i da ne mogu ni zamisliti alternativu - medjutim u jednom trenutku shvate da su taj strah nadrasli... Ovi posljednji su rijetki sretnici, jer masa ljudi se uzasava tog scenarija i taj strah ih koci u daljem razvoju i odrastanju, postaju na kraju zaljubljeni u strah i tad su presli POSR... Meni je taj psihicki stit interesantniji tim vise sto se zna manifestovati fizioloski - jednostavno nakon spoznaje neke istine im se iskljuci svijest - padnu u nesvijest! Implikacije ovoga su dalekosezne...

istina je teška riječ

dok god je tražim, bezopasan sam, kad je nađem, velika je šansa da će doći do s*anja

Sve je laž osim smrti, tako da je samo smrt istina.

Smrt je iluzija. Zapadnjačka kultura smrti istovremeno veliča smrt i boji je se. A ona je, kao i rođenje, samo kratak dio našeg života.

A mozete i umrjeti a i dalje postojati u ovome svjetu....Probajte,nevjerovatno je

A ne bih rekao da je tako MoW. Sve živo pokušava izbjeći smrt koliko je to moguće. Čak i biljke

O tome bi se dalo puno raspravljati. Jedna stvar je instinkt za samoodržanjem tijela, sasvim druga stvar je život duše, koji je vječan. U tom smislu, smrt tijela, kao i rođenje tijela, kao i sve ostalo, samo je kap u beskrajnom moru iskustva. Čemu se onda toliko brinuti oko toga?
Oni koji se boje smrti stalno o njoj pričaju. Zapadnjaci stalno prikazuju smrt na ovaj ili onaj način kroz medije. U vijestima je se grozimo, u filmovima je pak "sasvim normalna", no opet strašna i nepoželjna. Kult smrti mnogo je rašireniji od veličanja lijepote života.
To je posve besmisleno. Zašto se toliko brinuti oko smrti kad su svi umrli? To je samo jedan korak koji se događa kad nam se nesavršeno materijalno tijelo umori i više ne može podržavati naš duh.
Istočnjaci imaju sasvim drugačiji pogled na smrt od nas zapadnjaka. Što nam to govori? Tko je u pravu? Možda znanost? Not. Prirodne znanosti nisu došle puno dalje od toga da kažu da kad u mozgu nema više aktivnosti, da je osoba mrtva. Iako postoje i rijetki slučajevi kad se osoba nakon nekog vremena vratila nazad u život, čak i prema suvremenoj definiciji smrti.

MoW je napisao/la:

Iako postoje i rijetki slučajevi kad se osoba nakon nekog vremena vratila nazad u život, čak i prema suvremenoj definiciji smrti.

Ovo prvi put cujem... Pricaj - gdje, kada, kako...

Koliko se sjećam, neki od tih slučajeva opisani su u knjigama dr. Raymonda Moodyja. Mislim da su čovjeku već dijagnosticirali smrt, EEG je bio ravan i nakon desetak minuta tip je uspio oživjeti.
Pričao je zanimljive priče...
Ako ću imati vremena, potražit ću i takve slučajeve. Jako su rijetki, ali ih ima.