Sokratov dijalog

Smisao toga je cuti sto drugi znaju, misle, pricaju i td. Spika nije ista ako osoba s druge strane misli da prica s nekim tko zna puno, srednje, malo ili nimalo. Najlakse se prica ako se nema pritiska, a pritiska se nema ako se ne osjeca 'prijetnja' sugovornika.

Slažem se s Alphom da nisam imao takvih teških iskustava pa ne mogu niti govoriti o tome. To je činjenica, kao što je činjenica da ne razumijem snažne emocije budući da ih nisam nikad imao. Jednostavno kemijski gledano nisam takav. Također, može se reći da imam sreću s okruženjem u kojem radim i s drugim stvarima u životu.
Ono što sam htio reći to je sljedeće: čovjek koji je u lošem stanju, bijesan, ljut, ili depresivan, može dobiti informaciju. Ono što on dalje učini s tom informacijom ovisi o njemu. Stupanj do kojeg se mi želimo involvirati u utuvljavanje te informacije njemu u glavu je ovisan o nama, dok je stupanj toga što se mora poduzeti da dotični spozna nešto i promijeni se ovisan o toj osobi. Nekome je dosta jedna riječ ili pogled, druge doslovce treba mlatit da čuju.
Koliko dugo treba pomagati nekome takvome ljutome ovisi o nama. Ono što sam iskusio to je da takvi ljudi najčešće siju strah ili odbojnost prema drugima. Prirodno promatrano, ljudi od takvih bježe. Naravno, duhovno promatrano, potrebno je pomoći svakome, pa i onima koje je društvo odbacilo. No pitanje je koliko smo za to sposobni. Ja znam da ja nisam sposoban, nikad nisam bio. Meni je praktički nemoguće s nekim komunicirati koji je ljut budući da se ne znam ponašati tako da on počne drugačije reagirati. Onda ih se rađe klonim...

Da se malo uključim pa vi nastavite sa prethodnim komentarima...

Citat :

...Ako želiš da te netko čuje i ako tražiš pomoć, tada ima i drugih načina nego biti bijesan i ljut na čitavi svijet, zar ne?

Naravno da agresija i ljutnja nemaju ništa pozitivno u sebi, ali je svaka osoba individualna i nema univerzalnog recepta, pomoću kojeg će neka jedinka uspjeti pronaći svoj 'mir' (tipa, čitanje knjiga, nalaženje mira u molitvi itd.)
Ja smatram da je ljutnja/bijes često puta normalna reakcija na neke životne situacije i rijetko tko ima sreću da u svom životu (obitelji/okolini) zaista nije naišao na situacije koje bi u njemu isprovocirale takve emocionalne reakcije.
Naravno, alaramantno je ako se netko zakači na dotično i ne nalazi mogućnost/potrebu da izađe iz takvog stanja, što znači da mu isto nije tek jedan od niza koraka, u procesu reakcije koja u konačnici vodi adekvatnom prihvaćanju neke situacije i vlastitom oporavku.

Inače, u vezi izbjegavanja 'bijesnih i ljutih ljudi' ili ljudi sa nekim 'negativnim osobinama', čudim se da takve pojedince izbjegava primjerice i moja rođakinja, a u poslovnom je životu svakodnevno upućena na iste.
Ne znam što se dotičnim ignoriranjem uopće postiže, jer mislim da pojedinac treba sagledati realnost sa svim svojim nedostacima.
Ako je jedinka dovoljno 'čvrsta', tada ga sam kontakt sa takvim ljudima ne može pogurati na dno, već naprotiv...osnažiti ga u nastojanjima da ne poprimi takve osobine te da eventualno svojim primjerom pozitivno utječu na druge.

@Athena To je točno, ali imaš i onu: ako dovoljno dugo gledaš u ponor, i ponor će gledati dugo u tebe.
Za to izdržati trebaš imati jako puno energije. Budući da sam općenito osoba s relativno malo energije (iako se to na prvu ruku možda ne bi reklo) tada moju čvrstoću takvi kontakti iscrpljuju. Neće me mentalno iscrpiti jer sam mentalno vrlo snažan, iscrpit će me fizički i razbolit ću se. Tako da se uopće ne čudim tome što tvoja rođakinja nema namjeru biti do kraja iscrpljena.

Citat :

Za to izdržati trebaš imati jako puno energije. Budući da sam općenito osoba s relativno malo energije (iako se to na prvu ruku možda ne bi reklo) tada moju čvrstoću takvi kontakti iscrpljuju. Neće me mentalno iscrpiti jer sam mentalno vrlo snažan, iscrpit će me fizički i razbolit ću se.

Da, ne bi se uopće reklo.
Zaista, ne znam da li je u čitavoj priči uopće odlučujuća količina energije ili nešto drugo. Ne smatram se energičnom osobom, ali u svakom slučaju, mislim da me kontakt sa ljudima koji su skloni manifestacijama negativnih emocija, ne bi fizički iscrpio.
Također, smatram da bih se s time mogla mentalno nositi, ali nisam sigurna. Vjerojatno bi bilo dosta znatiželje i analiziranja, sa moje strane.

Što se pak tiče moje rođakinje, pitam se zašto je odlučila baviti se određenim zanimanjem, kad nastoji zažmiriti na neke negativna ponašanja iliti ignorirati ih. Očito solidno obavlja posao, ali priroda njena posla je u kontradikciji sa njenim (distanciranim i ignorirajućim) stavom, prema toj 'kategoriji ljudi'.
Ja sam uvijek nekako za stav suočavanja, a ne bježanja od surove realnosti, ali vjerojatno netko kroz isto može i slabiti, a ne jačati.
Uvijek sam se pitala jesu li osobe koje izbjegavaju takvo suočavanje zapravo nesigurne u vlastite svjetonazore i vrijednosti.

Ne bih uopće rekao da sam nesiguran u bilo što, ali nisam alfa tip osobe koji će svoje mišljenje nametati niti ću se ići žustro raspravljati. Nemam dovoljno energije za to i rađe preporučim čovjeku što da pročita.
Čim nisi takav, tada te već druge, agresivne osobe fizički iscrpe jer se teško nosiš s njihovim nastupom. Ja mu ne mogu istom mjerom uzvratiti, a on drugačije ne razumije kad je ljut. Samo je u tome stvar.

Mislim da ne moraš biti 'alfa tip' osobe, već je samo stvar kako ćeš reagirati na takve osobe.
Naravno, razlika je kad promatraš takve osobe i eventualno ih nastojiš izvući iz takvog stanja bijesa i kad je njihov verbalno-agresivni 'napad' usmjeren dirketno na tebe.

Niti ja ne volim burno reagirati, ali ako osjećam da me netko provocira ili me poziva na red, a da na isto nema pravo, onda to neću tolerirati ili barem šutke prihvatiti.
U svakodnevnom životu se može dogoditi da jednostavno moraš odreagirati na isto, ne iz nekog luksuza niti pozicije usputnog promatrača, već radi direktnog ataka na svoj 'integritet'.

Većina ljudi je tako nešto doživjela bilo na poslovnom i/ili privatnom planu, a možda bi ti drukčije razmišljao da si dosad doživio neki direktni izljev ljutnje/bijesa, usmjeren prema tebi. E...tek bi tada bolje spoznao sebe i granice vlastite tolerancije.

Nije da nisam to doživio, nije uopće u tome stvar. Doživio sam i neke napade na mene osobno, uvijek neopravdane. I tada sam napravio to da sam se uglavnom složio s tom osobom ili sam nešto neutralno izvalio iako sam si svoje mislio i poslije je više nisam htio gledati. Za mene ta osoba više nije imala nikakvo pravo da se sa mnom razgovara i izbjegavao sam ju jer sam to mogao.
Dakle, dok je osoba u takvom stanju ne mogu ju uzeti za ozbiljno niti joj bilo kako pomoći. Netko drugi bi možda to mogao.

@Athena, mislim da nije stvar u nesigurnosti, niti u izbjegavanju realnosti, već u senzibilitetu. Potpuno razumijem što želi @MoW reći (sada kada je to detaljno objasnio). Neki ljudi ili modeli ponašanja ti jednostavno isisavaju energiju ...a kako će se to na koga manifestirati ovisi o sklopu osobe. I mislim da nitko ne bi trebao trpiti i previše se mučiti sa nečim što nam jako smeta.

S druge strane, svi smo mi sačinjeni od dualnosti. Sigurna sam da bi se svatko od nas pretvorio i u najgoru zvijer kada bi netko npr. do te mjere ugrožavao nas ili osobe koje volimo/štitimo.

@MoW, moram reći da sam od prvog dana osjetila da si ti neki nirvana tip .

Nirvana tip, da. Vidi se i po avataru.
Jednostavno, volim o svačemu akademski i filozofski raspravljati, civilizirano i racionalno. Što je osoba više tome naklonjenija i što više u takvim stvarima uživa i vizualizira, to joj je bolje sa mnom. Ne podnosim podizanje glasa, buku, bijes, nasilna uvjeravanja i takvih osoba koje tako rade se klonim.
Što se fizičkog ugrožavanja tiče, to sam doživio samo kao dijete od svojih vršnjaka. Naravno, to je bilo uobičajeno u to doba. Nije uopće problem pomlatiti se kad te netko napada, no umijeće je to izbjegavati dokle god se može. A svatko ima svoje granice, pa tako i ja.