Imitacija ljubavi

Zahvaljujući informacijama sa svih strana (filmovi, net, promatranje drugih i sl.) prilično smo upućeni u to kakvo se ponašanje očekuje od nas u ljubavnoj vezi. Nekoć je to bilo malo teže. Odnosi nisu bili tako otvoreni, nije se toliko (i na način kao što je to danas) pričalo o vezama i, na koncu, nije bilo filmova, medija....

Radi svega navedenog danas je relativno lako glumiti ljubav. Jednostavno poštuješ sva ''pravila'' koja se očekuju u nekoj vezi i možeš zavarati skoro bilo koga (a ponekad i samog sebe). Mogu predpostaviti neke razloga za takvo ponašanje: neki ljudi imaju potrebu biti u vezi ili, da tako kažem, ne žele biti sami, neki zamisle kakvog partnera hoće (npr. bogatog), neki iskorištavaju partnera za sex...i td.

Da li ste ikad bili u situaciji da vam netko glumi ljubav/zaljubljenost ili ste to i sami radili? Što vi mislite koji su razlozi za tako nešto? Koji su, ako ste se i sami našli u toj ulozi glumca, bili vaši razlozi? Što mislite koliko bi vas bilo lako zavarat i koliko bi uspješno sami mogli zavarat nekoga?

Jel moguće da nitko nikad nije bio ili susreo glumljenu vezu???

Po čemu prepoznati je li nam netko glumio ljubav/zaljubljenost. Čak ako to i smatramo, druga strana to možda nije tako doživjela.

Ne samo da postoje imitacije 'ljubavi', nego postoje imitacije u raznim aspektima čovjekova života.
Čovjek je rijetko kad u potpunosti iskren i redovno kalkulira, jer na taj način opstaje u današnjem društvu, prilagođava mu se i ispunjava vlastita i tuđa očekivanja.

Alpha je napisao/la:

Radi svega navedenog danas je relativno lako glumiti ljubav. Jednostavno poštuješ sva ''pravila'' koja se očekuju u nekoj vezi i možeš zavarati skoro bilo koga (a ponekad i samog sebe). Mogu predpostaviti neke razloga za takvo ponašanje: neki ljudi imaju potrebu biti u vezi ili, da tako kažem, ne žele biti sami, neki zamisle kakvog partnera hoće (npr. bogatog), neki iskorištavaju partnera za sex...i td.

Ovo je dosta sklizak teren, jer bi prvo trebali postaviti pitanje što je to (romantična) ljubav između dvoje ljudi i na koji način se ona manifestira, kakvu ulogu u svemu ima zaljubljenost i da li ona mora biti intenzivna u uspješnoj vezi, kako prepoznati ljubav...

Mislim da svi nemaju iste prioritete u vezama/odnosima (oni su promjenjivi) niti kapacitete doživjeti nešto jednako duboko i intenzivno i to valja uzeti u obzir.
Vjerujem da i veze/brakovi mogu dobro funkcionirati, dokle god kod partnera postoji kompatibilnost u prioritetima neke veze, a često puta je teško ostvariti maksimum pa čovjek bira ono što mu je 'bitnije'.

Primjer moje prijateljice/poznanice...
Kad gledam nju i njenog dugogodišnjeg dečka, čini se da u tom odnosu uopće nema zaljubljenosti, kao da su zajedno radi navike.
Međutim, ne bi bilo opravdano konstatirati da među njima nema ljubavi, jer samo oni znaju na čemu baziraju svoj odnos.

Činjenica je da već godinama opstaju, jer u toj vezi postoji težište na drugim zajedničkim prioritetima koji su očito jednom i drugom bitniji, od same zaljubljenosti, možda čak i neke 'neuvjetovane' ljubavi.
Ja sam zapazila da jedno i drugo daju prioritet materijalnoj sigurnosti, a očito je tu i navika, emocije koje su se razvile nakon svih tih godina.
I možda je to za njih dovoljno uspješna/zadovoljavajuća veza, iako bi neki rekli da se radi o 'imitaciji ljubavi'. Isto vrijedi za brojne dugovječne partnere.

Ne bi zaključila niti da bi takav odnos puknuo da naiđe osoba sa 'kompletnim paketom', jer pitanje je da li baš svatko u svim životnim periodima traži 'sve' , budući se zna da 'sve' podrazumijeva i spremnost na ulaganje, a ljudi su često pasivni i lijeni.

Iz iskustva ljudi koji su mi bliski, vidim da se svi neće redovno upuštati u odnos, čak da primjerice ima veliki, ljubavni potencijal.
Skloni su ga i odbaciti, ako u datom trenutku ne postoji inspiracija (npr. za ljubav), a fokus je usmjeren ka nekim drugim prioritetima (npr. posao, faks, hobiji).
I takvi ljudi neće niti ulaziti u odnos koji će smatrati prezahtjevnim, a moguće je i da će se zadovoljiti sa odnosom koji će zahtijevati manji emotivni angažman i time im predstavljati manje opterećenje.
Da li bi mogli reći da su takvi ljudi neiskreni i kako je njihov odnos tek imitacija ljubavi, vrlo je diskutabilno.

Citat :

Da li ste ikad bili u situaciji da vam netko glumi ljubav/zaljubljenost ili ste to i sami radili?

Ne znam, ali budući od mene baš i nije bilo previše 'profitiranja' , ostaje za nagađanje...

Citat :

Što vi mislite koji su razlozi za tako nešto?

Npr. osoba se boji samoće, došla je u određene godine, želi se skrasiti, imati potomstvo, ne želi prekinuti sigurnost uljuljkane veze...
Neke osobe jednostavno ne znaju biti same pa doslovno iz jedne veze uskaču u drugu i mislim da se tu često puta radi o imitaciji ljubavi, jer se ljubav niti ne stigne razviti.
Razloga je jako puno.

Citat :

Što mislite koliko bi vas bilo lako zavarat i koliko bi uspješno sami mogli zavarat nekoga?

Nisam razmišljala o tome koliko bi me lako bilo zavarati. Mislim da bi uspješno moglo zavarati nekoga, ukoliko bi u nekoj vezi našla dovoljno dobar razlog za 'fejkanje' zaljubljenosti i ljubavi.
Budući da baš nisam energična i veze mi nisu pretjerano važne, ne bi mi se dalo ulaziti u takve odnose.

@Blizz...pa, ne znamo dok ne saznamo. Obično neposredno prije ili nakon prekida. Saznamo tako što ljudi laprdaju pa onda pričaju okolo što ne bi trebali (kad već nekom glume, jelte). Druga stvar je što ljudi često znaju, čuju, vide i sl. ponašanje, pričanje, djelovanje i td. osobe koja glumi ali neće to kazati zavaranom partneru. Zanimljiva stvar, zapravo. Partneri često funkcioniraju po principu ''ubij glasnika'' i ne žele čuti lošu vijest niti vjerovati u nju. Zato često tek nakon prekida saznaju ono što nisu bili u stanju dok su bili u vezi.

@Athena...ovdje se nisam referirala toliko na dugogodišnje veze. Više na početak veza. Naravno one mogu postati dugodišnje pa i cjeloživotne.
Dakle, mislila sam na one odnose gdje je jedna osoba zbilja zaljubljena i vjeruje da je našla ''sve to'' dok je druga osoba zainteresirana za neku trenutnu korist (ne želi bit sam, hoće nekog za sex i sl.) ili za dugoročnu kao npr. želi se oženit. Ta druga varijanta je ekstra zeznuta jer je velika mogućnost nezadovoljstva kasnije u vezi.

Neki ljudi ulaze u veze iz nekih nimalo romantičnih razloga. I to je ok ako je dogovor jastan i iskren. Dakle dvoje ljudi imaju neke godine i zamislili su da se baš hoće vjenčat, imat djecu i sl. Nisu nešto zaljubljeni al imaju isti cilj i slažu se po tom pitanju. To je OK. Svi iskreni. Ili recimo dvoje homoseksualnih ljudi uđu u brak radi društvenih normi ali zapravo svatko si sa strane ima svog pravog partnera. Dok je sve jasno među samim partnerima onda je i OK.

No, što je s ovim situacijama gdje jedan partner glumi dok drugi vjeruje da postoje iskreni osjećaji? Da li ste bili ili poznajete takvu situaciju? Koji su sve razlozi za takvo ponašanje?

Alpha je napisao/la:

No, što je s ovim situacijama gdje jedan partner glumi dok drugi vjeruje da postoje iskreni osjećaji? Da li ste bili ili poznajete takvu situaciju? Koji su sve razlozi za takvo ponašanje?

Mislim da se to dešava onda kada jedan od partnera shvati da ta veza više ne funkcionira, ali zbog nekih svojih razloga nije u mogućnosti reći partneru. Da li strah, navika, djeca ako se radi o braku. Takva osoba mora dobro sakrivati svoje prave osjećaje da ga druga ne "skuži" da se promijenila situacija u njihovom odnosu ili osjećajima. Gluma radi, većinom, slabosti.

Ja sam imala takvu situaciju u braku.

Dobro ali to je nešto što se desilo kasnije. Ovdje je tema više orijentirana na one koji ciljano ulaze u vezu prilikom čega glume suprotnoj strani.

Ako netko ciljano ulazi u vezu gdje već na samom početku glumi osjećaje i privrženost, većinom to radi radi nekakve koristi. Materijalne, zadovoljstva, dokazivanja sebi i drugima... Bez obzira na sve to, mislim da nitko ne može biti toliko veliki glumac da ga ne otkrije druga strana, prije ili kasnije.

Meni se čini da je toga oko nas popirlično. I da, vidi se to ali obično ne vidi onaj kojem se dešava nego svi sa strane.

Da, recimo. Cak i ako osoba koja je u toj vezi, vidi sve to, ali je i ona preslaba pa se prepust toj glumi "koliko ide, ide"

Zašto ljudi pristaju na takve veze kad zasigurno makar naslućuju da se radi o imitaciji ljubavi (od strane partnera, jasno)?

Ne znam, potreba da imaju nekoga, valjda... Možda se nadaju da ipak nije to tako, nego da su osjećaji pravi. Mislim, ja pričam iz vlastitog iskustva.
Čovjek se sam zavarava, jer misli da je bolje živjeti u prividnoj ljubavi nego u nikakvoj.

Da, složila bih se da je najčešći razlog ''bolje i prividna veza nego nikakva". Čini mi se da se takva stvar često dešava kad ljudi zaključe da su ''ušli u neke godine'' pa ajmo sad....

Alpha je napisao/la:

Da, složila bih se da je najčešći razlog ''bolje i prividna veza nego nikakva". Čini mi se da se takva stvar često dešava kad ljudi zaključe da su ''ušli u neke godine'' pa ajmo sad....

Ili se ravnaju prema onoj Žužinoj...totalno je svejedno jeste li zaljubljeni u svog partnera ili niste.
Nakon 5 godina vam sve to dođe na isto, zato...

S druge strane, vjerujem da svatko može zavoljeti/naviknuti se na neku dobru i dragu osobu kroz neko vrijeme, iako se ne pojave leptirići.
Možda se čak ne bi moglo reći kako zaljubljene osobe imaju potencijal više i dublje voljeti svoje partnere, ali je vjerojatno intenzitet doživljaja drukčiji pa se to često pobrka sa pojmom nemjerljivo veće ljubavi.

Žuži je kraljica


Slušala sam nedavno neki interview s Esmom Redžepovom pa je pričala kako se u svog muža zaljubila tek nakon 3 (ili tako negdje) godine braka. Inače je on bio njen manager i čekao je godinama da se pristane udat za njega.

Alpha je napisao/la:

Žuži je kraljica


Slušala sam nedavno neki interview s Esmom Redžepovom pa je pričala kako se u svog muža zaljubila tek nakon 3 (ili tako negdje) godine braka. Inače je on bio njen manager i čekao je godinama da se pristane udat za njega.

Sjetila sam se davnih dana kada su se brakovi namještali. Tada je bila korist između roditelja ženika, ova ili ona. I ti brakovi su, koliko god bili "bez ljubavi" trajali i trajali. Bilo je poštovanja, supružnici su se cijenili i poštivali i (nadam se) bilo im je ok. Naravno, drugačiji su bili pogledi na svijet, na instituciju braka, drugačije tradicije... Ali moram priznati da su tada zajednice bile (ako ništa drugo, prividno) normalnije.

Danas, u ovom tehnološkom boom-u, gdje je sve "na izvolte", nije ni čudo da se imitira ljubav, da li zbog potrebe za samom činjenicom da nas netko voli, ili samo zato jer to tako mora biti... Na žalost, sve su rijeđe ljubavi iz ljubavi.

Možda ljudi više ne znaju voljeti druge... Možda više ne znaju voljeti ni sebe. Kad netko nekog voli onda ga voli. Teško je reći ''zbog čega''. Može biti zaljubljen ili zanesen ''zbog nečeg'' ili glumiti da ima ''ono nešto'' što druga osoba želi kako bi ju zadržao ali to je relativno kratkog vijeka...

Može biti. Možda se sam pojam ljubavi izgubio negdje putem. Sve je na izvolte. Više se ne cijene vrijednosti osobe. Pogledaj samo mlade. Fejsbuk. Ostali komunikacijski kanali, mediji... Što se radi, kako se komunicira. Nema više onog nečeg... Nema intimnosti. Šablone. Jedan drugog kopiraju, imitiraju... Na kraju se ljubav svela na šta?
Ja sam staromodna, ne razumijem to, nit ne želim razumjeti.