Vijesti iz Svemira

Tema za objavljivanje raznih vijesti i otkrica vezanih uz Svemir

Evo jedna vijest:



Istraživanje objavljeno ovoga tjedna u časopisu "Nature" nudi objašnjenje porijekla patuljastih sferičnih galaksija. Istraživanje bi moglo riješiti otvorenu zagonetku o razumijevanju nastanka galaksija. Patuljaste sferične galaksije su vrlo male i blijede, sadrže malo zvijezda u usporedbi sa svojom cjelokupnom težinom. Čini se da su sačinjene većinom od tamne tvari – misteriozne supstance koja se može otkriti samo preko njezinog gravitacijskog utjecaja koji nadjačava normalnu tvar faktorom pet naprama jedan u svemiru kao cjelini.

Astronomima je bilo teško objasniti porijeklo patuljastih sferičnih galaksija. Prethodne su teorije podrazumijevale da patuljaste sferične galaksije kruže blizu velikih galaksija poput Mliječnog puta, ali to ne objašnjava kako su nastale patuljaste galaksije primjećene na rubnim dijelovima "Lokalne grupe" galaksija.

"Ovi su sistemi 'vilenjaci' ranog svemira i shvaćanje kako su formirani glavni je cilj moderne kozmologije", rekla je Elena D'Onghia iz Harvard-Smithsonian Centre for Astrophysics (CfA), glavna autorica ove studije.

D'Onghia i njezini kolege koristili su računalne simulacije kako bi pregledali dva scenarija formacija patuljastih sferičnih galaksija:

1. susret dviju patuljastih galaksija daleko od divova poput Mliječnog puta, nakon čega je patuljasta galaksija srasla s Mliječnim putom.
2. susret između patuljaste galaksije i Mliječnog puta u nastanku u mladom svemiru.

Tim je otkrio da galaktički susreti pobuđuju gravitacijske procese koje su nazvali "rezonantno skidanje". Ti procesi dovode do odstranjivanja zvijezda iz manjih patuljastih galaksija tijekom interakcije i transformacije u patuljastu sferičnu galaksiju.

"Poput kozmičkog plesa, susret aktivira gravitacijsku rezonancu koja skida zvijezde i plin iz patuljaste galaksije i proizvodi dugačke vidljive repove i mostove zvijezda", objašnjava D'Onghia. "Ovaj mehanizam objašnjava najvažniju karakteristiku patuljastih sferičnih galaksija - da u njima dominira crna tvar", dodala je koautorica Gurtina Besla.

Dugačke struje zvijezda otrgnute gravitacijskim interakcijama trebale bi biti prepoznatljive. Na primjer, nedavno otkriven most zvijezda između Lea IV i Lea V, dvije susjedne patuljaste sferične galaksije, mogao je biti ishod rezonantnog skidanja.

Rad koji opisuje ove rezultate napravili su Elena D'Onghia, Gurtina Besla, Thomas J. Cox i Lars Hernquist, svi sa CfA. (Izvor)

Zanimljivo je da smo na Znanosti dosta pisali o crnim rupama i tamnoj tvari. Slučajnost ili sinkronicitet s današnjom preokupacijom fizičara?
Čini se da nam predstoje još mnoga otkrića...

zanimljivi su oni vaši upisi na Znanosti. i ovo mi je zanimljivo.

Bumerang maglica je mlada planetarna maglica i najhladniji objekt do sada pronađen u svemiru. Slika NASA/ESA Hubble svemirskog teleskopa je još jedan primjer kako Hubbleovo oštro oko otkriva nevjerojatne detalje u nebeskim objekima.

Ova slika NASA/ESA Hubble svemirskog teleskopa prikazuje mladu planetarnu maglicu poznatu kao Bumerang maglica. Nalazi se u zviježđu Centaurus, 5000 svjetlosnih godina udaljena od Zemlje. Planetarne se maglice formiraju oko sjajne središnje zvijezde koja izbacuje plin u zadnjim stadijima svog života.

Bumerang maglica je jedno od neobičnih mjesta u svemiru. 1995. su astronomi pomoću petnaestometarskog švedskog ESO submilimetarskog teleskopa u Čileu otkrili da je to najhladnije do sad pronađeno mjesto u svemiru. S temperaturom od -272° C, samo je 1 stupanj toplija od apsolutne nule (najniže granice za sve temperature). Čak je i pozadinsko zračenje Velikog praska od -270° C toplije od ove maglice. To je jedini do sada pronađen objekt koji ima temperaturu nižu od pozadinskog zračenja.

Keith Taylor i Mike Scarrott su je nazvali Bumerang maglica nakon što su je uočili pomoću velikog zemaljskog teleskopa u Australiji. U nemogućnosti da vide detalje koje samo Hubble može otkriti, astronomi su vidjeli samo blagu asimetriju u magličinom obliku koja je podsjećala na uvijen oblik bumeranga. Hubbleove slike visoke rezolucije ukazuju da bi "Leptir-kravata maglica" bila daleko bolje ime.

Hubble teleskop je snimio ovu sliku 1998. Ona pokazuje slabo vidljive lukove i sablasne filamente utkane u difuzni plin magličinog oblika leptir-kravate. Difuzni oblik leptir-kravate čini ovu maglicu dosta drugačijom od drugih planetranih maglica. Ipak, Bumerang maglica je toliko mlada da možda nije imala vremena da se razvije u klasičan oblik. Zašto planetarne maglice imaju toliko različitih oblika, još uvijek predstavlja misteriju.

Opći oblik leptir-kravate Bumerang maglice nastao je, čini se, vrlo snažnim vjetrom koji je puhao ultrahladni plin s umiruće središnje zvijezde brzinom od 500.000 km/h. Zvijezda gubi jednu tisućinku solarne mase materijala godišnje već 1500 godina. To je 10 - 100 puta više no u drugih sličnih objekata. Brza ekspanzija maglice joj je omogućila i da postane najhladnija poznata regija u svemiru.

Slika je bila izložena 1000 sekundi kroz zeleno-žuti filter. Svjetlost na slici dolazi od zvjezdanog svjetla središnje zvijezde koje se reflektira na česticama prašine.



Izvor

Narančasti patuljak juri prema Suncu!?

Susjedstvo Sunčevog sustava bi kroz 1,5 milijuna godina moglo postati prilično nemirno.
Naime, astronomi su procijenili da postoji 86% vjerojatnosti da zvijezda iz 'susjedstva'
udari ledeni Oortov oblak, koji okružuje rubove Sučevog sustava, zbog čega bi prema Zemlji mogli poletjeti brojni kometi.




Izvor

Otkriven planet s umjerenim temperaturama kao na Zemlji



Znanstvenici su po prvi put otkrili planet s umjerenom temperaturama nalik onima kakve nalazimo na Zemlji, a korištena tehnika bit će važna za nastavak potrage za drugim planetima izvan Sunčevog sustava.

Planet nazvan Corot-9b jedan je od oko 400 egzoplaneta otkrivenih u orbitama oko drugih zvijezda, međutim, prvi je koji ima temperature vrlo slične zemaljskim. Kruži oko zvijezde Corot-9 udaljene oko 1500 svjetlosnih godina u zviježđu Štita (Scutum). Temperature na Corotu-9b kreću se od -20 do 160 stupnjeva. Ime je dobio prema francuskom satelitu CoRoT-u koi traži nove planete.

Uvjeti na egzoplanetima utvrđuju se tijekom tranzita odnosno prolaska planeta ispred matične zvijezde.

- To je normalan egzoplanet umjerenih uvjeta. Iako smo dosad otkrili desetak sličnih ovaj je prvi čija svojstva može podrobno istražiti – objasnila je astronominja Claire Moutou iz European Southern Observatory.

- Corot-9b je prvi egzoplanet koji stvarno nalikuje planetima iz Sunčevog sustava – rekao je Hans Deeg, voditelj studije objavljene u časopisu Nature. – Veličina mu je poput Jupiterove, a orbita veličine Merkurove – dodao je.

Izvor

Cassinijeva opažanja Saturnovog prstenja i vremenskih uvjeta

Sa Zemlje, Saturn možda izgleda kao mirna kugla okružena savršeno skladnim prstenjem, ali NASA-ina letjelica Cassini već dugo vrši mjerenja na plinskom divu i bilježi burnu dinamiku među prstenjem. Također, pokazala je da je i vrijeme na samom planetu prilično burno uz promjenjive uzorke nabijenih čestica. Dva članka objavljena u ožujku u časopisu Science rezimiraju Cassinijeva istraživanja od dolaska do Saturna 2004. godine.

"Ovaj dinamičan sustav može nam dati uvid u ponašanje ranog Sunčevog sustava," rekla je Linda Spilker, planetarna znanstvenica i članica Cassinijevog znanstvenog tima u NASA-inom ''Jet Propulsion Laboratory'' u Pasadeni, u Kaliforniji. "Ovako precizni i bogati podaci mogu se dobiti samo orbitiranjem letjelice oko planeta i veselimo se sljedećih sedam godina misije oko Saturna, jer nas možda očekuje još iznenađenja."

U članku koji opisuje elegantni nered aktivnosti u prstenju, glavni je autor Jeff Cuzzi, interdisciplinarni znanstvenik na projektu Cassini, koji radi u NASA Ames Research Center, Moffett Field, Kalifornija. Zadužen za prstenje i prašinu, opisuje kako je Cassini pokazao da su sudari u prstenju učestali i da komadi leda ostavljaju tragove krhotina uzrokovane sudarima. Podaci s letjelice također su pokazali kako Saturnovi mjeseci povlače materijal prstenova, a planet ih povlači natrag što onemogućuje da od tog materijala u prstenu nastane novi mjesec.

Tijekom ekvinocija, perioda kada je sunčeva svjetlost paralelna s prstenjem, Cassini je svjedočio kako se prstenje debljine 10 metara, koje je inače ravno, mijenja u objekt visine 4.5 km. Letjelica je također pokazala kako se prstenje uglavnom sastoji od leda i misteriozne crvenkaste tvari koja bi mogla biti hrđa ili male organske molekule slične onima koje nalazimo u crvenim biljkama na Zemlji.

"Bilo je nevjerojatno vidjeti kako prstenje oživljava pred našim očima, mijenjajući se dok promatramo, prepuno boja i kako poprima opipljiv 3-D oblik," rekao je Cuzzi. "Za vrijeme dok sam bio student, čak i s najboljim teleskopima, prstenje je izgledalo nestrukturirano, ali Cassini nas je konačno bolje upoznao s njima."

Cuzzi je rekao da su znanstvenici koji sudjeluju u projektu bili iznenađeni tako finom strukturom gotovo po cijelom prstenju, što ih je prisililo da budu vrlo oprezni oko generaliziranja rezultata na cijeli Saturnov prsten. Otkriće da je prstenje grudasto također je dovelo u pitanje prijašnje procjene mase prstenja, zbog nepoznavanja mogućih materijala unutar komada.

U članku o Saturnovoj atmosferi, ionosferi i magnetosferi, glavni autor je Tamas Gombosi, interdisciplinarni znanstvenik za magnetosferu i plazmu na projektu Cassini, koji radi na University of Michigan u Ann Arboru. Opisuje kako je Cassini pomogao znanstvenicima pri razumijevanju južnog polarnog vorteksa promjera 20 do 40 puta većeg od uragana na Zemlji i bizarno stabilnog toka čestica heksagonalnog oblika na sjevernom polu. Znanstvenici projekta također su izračunali varijacije brzine Saturnovih vjetrova na različitim visinama i utvrdili da su varijacije 10 puta veće nego na Zemlji.

Prema Gombosijevom članku, Cassini je također pokazao da uzrok najvećem doprinosu nabijenih čestica u Saturnovoj magnetskoj okolini nije Titan, najveći Saturnov mjesec ili Sunce, nego mali mjesec Enceladus. Nabijene čestice s Enceladusa, mjeseca iz kojeg pršti vodena para i ostali plinovi s južnog pola, također doprinose aurori oko polova planeta. "Također smo naučili da Saturnova magnetosfera pliva u vodi," rekao je Gambosi. "Ovo je jedinstven fenomen u Sunčevu sustavu i čini Saturnovu plazmu fascinantnom."

Naravno, Cassinijeva intenzivna potraga otvorila je mnoge nove misterije. Primjerice, Cassini nam je pokazao slike objekata sličnih topovskim kuglama koje izlijeću iz jednog od vanjskih F prstenova, bez mnogo tragova otkud su došle i gdje su nestale.

Pokrenute su nove debate o Saturnovoj rotaciji, kako smo više saznali o vrsti radio emisija, takozvanim "kilometarskim radijacijama" (kilometric radiation). Dok su regularni periodi kilometarskih radijacija dali znanstvenicima osjećaj za rotaciju Jupitera, Saturn sada ima drugačije rotacijske periode nego tijekom NASA-ine misije Voyager 1980. i 1981. Varijacije su oko 30 sekundi do minute, ali varijacija uopće ne bi trebalo biti. Nepostojanost bi mogla biti povezana s izvorom magnetskog balona oko planeta, prije nego s jezgrom planeta, ali znanstvenici su još uvijek neodlučni.

"Cassini je odgovorio na pitanja za koja čak nismo znali da postoje za vrijeme planiranja misije i otvorio mnoga nova." rekao je Cuzzi. "Na tragu smo da i na njih odgovorimo."

Misija Cassini-Huygens kooperativni je projekt NASA, ESA i Talijanske Svemirske Agencije (ASI). JPL, odsjek na Caltechu, vodi projekt za NASA-in Science Mission Directorate u Washingtonu. Cassinijev orbiter dizajniran je i napravljen u JPL-u. Cassinijev radio podsustav zajednički je napravljen u NASA-i i ASI.

Izvor

Po prvi put, astronomi su napravili direktno mjerenje veličine i svjetline regija u kojima se rađaju zvijezde u dalekoj galaksiji, zahvaljujući slučajnom otkriću APEX teleskopa. Galaksija je toliko udaljena da je vidimo kakva je bila prije 10 milijardi godina. Kozmička "gravitacijska leća" povećava galaksiju i daje nam pobliži pogled koji bi inače bio nemoguć.

Istraživanje je objavljeno u časopisu Nature. Astronomi su promatrali masivni galaktički klaster s Atacama Pathfinder Experiment (APEX) teleskopom, koristeći submilimetarsku valnu duljinu svjetlosti, kada su otkrili novu i jedinstveno svijetlu galaksiju, udaljeniju od klastera i najsjajnije udaljene galaksije ikad viđene u submilimetarskom spektru. Svjetla je toliko jer zrnca svemirske prašine u galaksiji sjaje nakon što ih je zvjezdana svjetlost ugrijala. Nova galaksija nazvana je SMM J2135-0102.

"Zatečeni smo pronalaskom iznenađujuće svjetlog objekta koji nije bio na očekivanoj poziciji. Uskoro smo shvatili da je to bila nepoznata i udaljenija galaksija koju je povećavao bliži galaktički klaster." rekao je Carlos De Breuck iz ESO-a, član tima. De Breuck promatrao ju je APEX teleskopom na platou Chajnantor na visini od 5000 metara u čileanskim Andama.

Nova galaksija SMM J2135-0102 toliko je svjetla zbog masivnog galaktičkog klastera koji se nalazi ispred nje. Ogromna masa ovog klastera svija svjetlost udaljenih galaksija te se ponaša kao gravitacijska leća. Poput teleskopa, ona povećava i posvjetljuje naš pogled na udaljenu galaksiju. Zahvaljujući slučajnom poravnanju između klastera i udaljene galaksije, galaksiju možemo vidjeti 32 puta uvećanu.

"Uvećanje otkriva galaksiju u takvim detaljima, iako je toliko daleko da njenoj svjetlosti treba 10 milijardi godina da dođe do nas." objašnjava Mark Swinbank s Durham University, vodeći autor na radu koji opisuje ovo otkriće. "U sljedećim promatranjima sa Submillimeter Array teleskopom, moći ćemo s velikom preciznošću promatrati oblake u kojima se formiraju zvijezde u galaksiji."

Povećanje znači da će se oblaci u kojima se stvaraju zvijezde moći razaznati u galaksiji, sve do razmjera od nekoliko stotina svjetlosnih godina - skoro do veličine ogromnih oblaka u našem Mliječnom putu. Za takvo promatranje detalja, bez pomoći gravitacijske leće, potreban je jedan od budućih teleskopa poput ALMA-e (Atacama Large Millimeter/submillimeter Array), koji se trenutno gradi na istom platou na kojem je APEX. Ovo slučajno otkriće zato je dalo astronomima jedinstven uvid u znanost koja će biti moguća za nekoliko godina.

Ove "tvornice zvijezda" veličinom su slične Mliječnom putu, ali su stotinu puta svjetlije što sugerira da je formiranje zvijezda u počecima ovih galaksija mnogo energičniji proces no što se obično vidi kod galaksija koje se nalaze prostorno i vremenski bliže nama. Na mnogo načina, oblaci nalikuju najgušćim jezgrama oblaka u kojima se formiraju zvijezde u obližnjem Svemiru.

"Procjenjujemo da SMM J2135-0102 proizvodi zvijezde brzinom ekvivalentnom 250 Sunaca godišnje." izjavio je De Breuck. "Formacija zvijezda u njenim velikim oblacima prašine nije nalik onoj u obližnjem Svemiru, ali naša su promatranja također ukazala na korištenje slične temeljne fizike najgušćih zvjezdanih jaslica u obližnjim galaksijama kako bi razumjeli rađanje zvijezda u udaljenim galaksijama.



izvor

meni je nevjerovatan ovaj podatak da gledamo toliko daleko u prošlost, 10 milijardi godina

Meni je nevjerojatno da gledamo ono što je bilo prije 10 milijardi godina, a nemamo pojma što nam se događa pred nosom

zamislite da ta galaksija nekako nestane, eksplodira, proguta je crna rupa, morski pas, šta bilo, mi bi to doznali tek za 10 milijardi godina..

i onda pomisliš da Zemlja nestane bili itko znao, za koliko vremena i bili mu to išta značilo?? bem ti jesmo mali i beznačajni....

Objekt povećan 32 puta gravitacijskom lećom... Bilo bi dobro da se otkri način kako da sami napravimo neku leću pomoću ostalih objekata i olakšamo si promatranje.

biga je napisao/la:

zamislite da ta galaksija nekako nestane, eksplodira, proguta je crna rupa, morski pas, šta bilo, mi bi to doznali tek za 10 milijardi godina..

Ne samo da bi mi to vidjeli za 10 milijardi godina nego mi i dalje promatrali tu zvijezdu njen razvoj kao da postoji i ne bi niti znali da ona u stvarnosti ne postoji

a jebenti kad bi znali di ćemo gledati i kako onda bi mogli i viditi taj famozni big bang

Fascinatne NASA-ine snimke Sunca

Prije nešto više od dva mjeseca američka svemirska agencija NASA u svemir je lansirala Solar Dynamics Observatory (SDO). Snimke koje je poslao najnoviji Sunčev satelit pokazuju zašto se projekt itekako isplatio.
SDO je snimio površinu Sunca izuzetno detaljno, pa se vrlo dobro vidi koliko je naša zvijezda aktivna.
Među fascinantnim snimkama koje su stigle na Zemlju je i solarna baklja.

SDO je u svemir lansiran još u veljači, a znanstvenicima će njegova zapažanja poslužiti da razumiju kako procesi koji se odvijaju na njegovoj površini utječu na Zemlju.
Satelit ima četiri teleskopa i radi snimke u rezoluciji deset puta većoj od HD videokamere prati i magnetska kretanja te ultraljubičastu energiju na površini Sunca.

Na fotografiji koju je objavila NASA vide se crvena zrnca, koja podsjećaju na sjemenke nara, vrući su uzdižući stupovi plazme okruženi tamnijim područjima hladnije plazme koja ponire, stoji u NASA-inom opisu fotografije.
Tamna područja mjestimično su posuta malenim svijetlim točkama koje predstavljaju koncentrirana magnetska polja što otkrivaju dublje toplije slojeve ispod fotosfere. One su stalno prisutne na površini Sunca i čini se da nisu povezane sa Sunčevim pjegama koje dolaze i odlaze sa Sunčevim magnetskim ciklusima.
Radi orijentacije u dnu slike je prikazana svijetla traka koja predstavlja dužinu od 5.000 kilometa. Snimku je napravio švedski Solarni teleskop 2007. godine.

Evo kompilacije NASA-inih videosnimaka:





LINK http://danas.net.hr/znanost/page/2010/04/22/0406006.html

Super snimke
Tamo definitivno ne bi htio živjeti, pogotovo kad pada kiša

Svemirski brod NASA-e oteli vanzemaljci

Poznati njemački ufolog Hartwig Hausdorf tvrdi kako su NASA-in svemirski brod Voyager 2 oteli vanzemaljci i da sad pokušavaju kontaktirati Zemlju
Ufolog veruje da je Voyager 2, svemirska letjelica bez posade koja je u svemir poslana prije 34 godine, a koja sad emitira čudne i nepoznate signale sad navjerojatnije u rukama svemiraca, piše njemački Bild.

NASA je instalirala u njega 12-inčni disk pun glazbe i pozdrava na 55 svjetskih jezika u slučaju da da ga pronađe neka izvanzemaljska inteligencija.

No, prošlog mjeseca sonda je počela slati natrag čudne poruke sa svoje trenutačne lokacije na kraju našeg solarnog sustava, a te signale NASA-ini stručnjaci još uvijek nisu dešifrirali, kaže Hausdorf.

"Čini se kao da je netko letjelicu reprogramirao ili je oteo, a pravu istinu još uvijek ne znamo", kaže ufolog. Njegovo mišljenje dijele još neki ufolozi, ali za sada ne žele ništa javno reći.

Signalu s Voyagera 2 treba oko 13 sati da stigne do Zemlje, a u potpunosti je nestao 22. travnja. NASA-ini inžinjeri trenutačno rade na tome da ga ponovo osposobe, no zasad bez uspjeha. Njihovo službeno objašnjenje je da je zasigurno došlo do tehničkih poteškoća s memorijom računala.

Voyager 2 i njegov blizanac Voyager 1 lansirani su u svemir 1977. kako bi istražili okolne planete , Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. Nakon tri desetljeća oni su još uvije najudaljeniji objekti u svemiru koje je stvorila ljudska ruka. Voyager 1 se trenutačno nalazi udaljen više od 8.5 milijardi milja od Zemlje, a uskoro će proći ispod heliosfere mjehura koje stvara sunce oko solarnog sustava, tzv. rubu sunčevog sustava i ući u međuzvjezdani svemir, kažu znanstvenici.

Kakve "čudne" signale?
Imalš li kakav link?

ups... sorry, zaboravih zaljepit odakle mi... to je c/p, ne spominje se ništa pobliže... al reko mi je stari da je on nekad noćas o tome gledao na tv-u ili čitao na teletekstu, nisam siguran...

uglavnom evo link

U znanstvenicima neobjašnjivom razvoju događaja na najvećem planetu solarnog sustava, Jupiter je u potpunosti ostao bez jednog od dvaju glavnih pojasa oblaka, poznatog kao južni ekvatorijalni pojas.

''Ovo je jako velik događaj i trenutno pomno promatramo razvoj situacije kako bismo shvatili što se zapravo dogodilo'', rekao je NASA-in znanstvenik Glenn Orton nakon što je Jupiter ostao bez južnog, smeđeg pojasa oblaka.





Poznat kao južni ekvatorijalni pojas, smeđi pojas oblaka dvostruko je širi i više od 20 puta duži od Zemlje, a njegov 'nestanak' možete vidjeti pomoću običnih malih teleskopa ili čak većeg dvogleda.


IZVOR


Linkovi:
http://science.nasa.gov/science-news/science-at-nasa/2010/20may_loststripe/
http://www.tgdaily.com/space-features/49737-one-of-jupiters-belts-disappears

Crna tvar svemira ne postoji?


Crna tvar i energija, misteriozna sila za koju se smatralo da čini 96 posto svemira, možda uopće ne postoji, navodi novo revolucionarno istraživanje.
Britanski znanstvenici tvrde kako je metoda koja je korištena da se izračuna sastav svemira vjerojatno kriva. Svemir kakvog poznajemo formiran je od poznatih komponenti poput planeta, zvijezda, asteroida i plinova u što spada samo 4 posto ukupnog sastava, navodi desetljećima star Standardni model.

Pretpostavljalo se da ostatak od 96% čine misteriozna crna tvar i energija.
Svemir se širi pomoću nje, no fizičari sa Sveučilišta Durham tvrde da su kalkulacije na kojima je postavljen Standardni model krive.
Otvorena je mogućnost nepostojanja crne tvari te ukoliko se ona prihvati, svemir se širi manjom brzinom nego se to vjerovalo.

Dr. Robert Massey iz Kraljevskog društva astronoma, objašnjava: ˝Ovo bi moglo promijeniti naše pretpostavke o budućnosti svemira jer glavna je teorija da se on širi, međutim ako to nije točno...taj bi podatak mogao šokirati mnoge. Čak bi moglo biti da se širenje svemira usporava i počinje skupljanje.˝

Naime, nedavna analiza NASE je pokazala da se radijacija Velikog Praska smanjuje. Kad je prvi put rađeno mjerenje (2001.) veličina valova u pozadini svemirskog zračenja navela je znanstvenike da zaključe kako je svemir rađen od 4 posto normalne tvari, 22 posto crne ili nevidljive tvari i 74 posto crne energije.

Profesor Tom Shanks koji je vodio istraživanje naglašava važnost promatranja pozadinskog svemirskog zračenja za provjeru sistematskih efekata i kozmologije.
"Ako se naši rezultati pokažu točnima ispast će da crna tvar i egzotične čestice ne dominiraju svemirom˝, naglašava.


Pitanje postojanja crne tvari za sobom povlači niz drugih pitanja o kojima se spekuliraju i stvaraju kompleksne teorije.

LINK http://metro-portal.hr/vijesti/zivot/crna-tvar-svemira-zapravo-ne-postoji

Ja sam tisuću puta razmišljao o toj Tamnoj tvari i ona uopće
ne bi trebala postojati da bi Svemir bio ovakakv kakav jest.
Pola teorija su pogrešne.

No to je rekao samo jedan obični Skulp

A autora ovog članka bi munja pogodila da objasni zašto su znastvenici došli do te ideje?

Ne piše zašto su kalkulacije Standardnog modela možda pogrešne tj. što je dvojbeno u metodi izračuna sastava svemira.
Link ima šture i parcijalne/laičke informacije (klikni/pogledaj) pa se vi informiraniji potrudite saznati više i pojasnite bolje.

Athena je napisao/la:

Naime, nedavna analiza NASE je pokazala da se radijacija Velikog Praska smanjuje.

Mislim, ovo je samo argument ZA crnu tva

@skulp kad bi samo znali kojih pola je pogrešno

Ono što je gotovo nevjerojatno da znanstvenici misle da znaju sve ili skoro sve o Svemiru, a ovi modeli koji postoje su samo modeli i vrlo vjerojatno pogrešni, no naravno to ne znači da treba odustati. Upravo suprotno samo znanstvena istraživanja nas vode naprijed ne samo u znanosti nego i u svim drugim pogledima.