Ljubav sigurno nije trampa. Ona je po definiciji bezuvjetna, dakle nema onoga ja tebi - ti meni odnosa. No kako kod nas ništa nije jednostavno, tako se ljubavlju nazivaju odnosi koji su puno više ovisnički nego ljubavni. U međuljudskim odnosima (momak-djevojka, muž-žena,roditelj-dijete itd) trebalo bi biti puno manje trampe, a više začina koji jest ljubav. Inače se ti odnosi, ne ljubav kao takva, nego naši međuljudski odnosi uistinu svode na ovisničke i trgovačke odnose tipa - budi kakvim te ja zamišljam i voljet ću te (tj ostat ću neko vrijeme s tobom, možda i doživotno); budi pristojan i dobro uči i imat ćeš moju roditeljsku podršku, možda i malo ljubavi; daj mi ključ od auta ili ću te mrziti do kraja života; i tako - sve su to lažnjaci s kojima silom prilike moramo živjeti dok nam se postepeno oči ne počnu otvarati. Tek kad smo nešto malo, uistinu sasvim malo, u stanju dati bezuvjetno, povećava se šansa da i mi budemo bezuvjetno voljeni. Pritom ne mislim na histerično ustrajavanje u nečemu što smo beskompromisno proglasili bezuvjetnom ljubavlju.
I to je to, tako jednostavno, a tako neizmjerno teško postići. Srećom pa se može započeti s malim.