Regresija

Legionar je napisao/la:

Sada. Ponekad kada vježbam lucidne snove nemam neku jasnu svrhu za time. Nemam neko pitanje. Nemam konkretnu motivaciju.
No znam da će mi jednom koristiti, da ću jednom imati potrebu za time. Znam da se samom vježbom približavam odgovoru koji ću jednom trebati. Onda kada će mi takva iskustva trebati ja ne želim biti nespreman. Ne želim 'tada' eksperimentirati s time.

Dobar odgovor Legi, a s druge strane to može biti i zabavno i ne mora uvijek biti neka konkretna svrha nečega što radimo, može biti ...just for fun

Jednom kada ću imati prilike, pokušat ću izvesti samoregresiju. Osjećam se spreman za tako nešto. Naprosto me zanima kako to izgleda uopće, mogu li to, što ću vidjeti, hoću li išta vidjeti, kako ću to moći protumačiti...

Omega je napisao/la:

Jednom kada ću imati prilike, pokušat ću izvesti samoregresiju. Osjećam se spreman za tako nešto. Naprosto me zanima kako to izgleda uopće, mogu li to, što ću vidjeti, hoću li išta vidjeti, kako ću to moći protumačiti...

Moj projedlog je da ipak prvo napraviš klasičnu regresiju kod regresoterapeuta tek toliko da vidiš i osjetiš što to jest, a onda se igraj doma sam koliko hoeš, jer onda ćeš imati neko mjerilo što bi se otprilike moglo događati, a što ne - čisto da ne plutaš bez veze.
Neki ljudi u regresiji vide (svojim unutarnjim očima), neki samo osjećaju što se zbiva, dobro je i jedno i drugo.

ANTEA65 je napisao/la:

Hej, Alpha, jel to ružica za mene??

Jeap

@ Antea

Slažem se s time što si napisala, samo ja ne želim davati novac da me netko regresira, a ovako ne znam koliko dugo ću čekati nekoga tko to može i hoću li uopće dočekati, pa bi onda s vremenom uzeo stvari u svoje ruke.

Igrom slučaja ja i Magia smo uspjela spontano napraviti regresiju.
Nešto smo pričale o prošlim životima uz bocu jefrinog vina i kako ona vjeruje što je i istina da moraš pričati u ja obliku i u rodu u kojem si.
Ona zna da je bila vojnik u drugom svjetskom ratu i pričala je u muškom rodu... u biti zažmirile smo i počele pričati
najednom me je počela isitivati: Tko sam? Što radim? Kako se zovem?
I priča se počela odmatati, ja sam govorila .. živčanila jer se ne mogu sjetiti. Čitavo vrijeme sam se nekako zlosretno smijala i trljala lice rukama. Ali kao da gladim masku :/
Na kraju je samo rekla : Smiri se. i izgovorila je moje ime.
Što je najbolje sve ga se sjećam, ali prije nego što je izgovorila moje ime ja sam bila netko drugi.
Nakon što smo se smirile samo mi je rekla da sam promjenila glas i način govora...
Kod nje sam isto to očitala takve znakove, ali ne toliko izražena... na primjer glas joj je miran za notu dublji, oči su joj umrtvljene... ne znam... nije to Magia više

A cega se sjecas?

Nisam sigurna bi li to htjela na forum napisati...
U biti znam da sam umro star i s nekom mladom djevojkom pokraj svog kreveta... mislim da je sam umro od raka, izmožden i žut. Znam samo da je plakala a ja bi se smijao u unurašnjosti i mislio si: Kako je svjet prosto nepošten.. đubre poput mene neće umrijeti samo.
Znam da sam bio miran tokom života. U zelenoj jakni i nekim svijetlim hlaćama. Netko me povrijedio i kasnije sam ja povrijeđivao druge i nikad mi u biti nije bilo žao zbog toga...

Zivot i nije fer. Ja nista to ne razumijem. Nije fer roditi se u tijelu koje je kemijski tako slozeno da nam otezava lucenje odredjenih spojeva koji bi nam omogucili odredjene osjete. Kako reci da je taj covjek djubre? Je li je? Sto Duh moze uciniti protiv tijela? U biti nista. Duh previse ovisi o tijelu. Kada tijelo umre Duh je prisiljen otici. Ne moze nista tu. Ne moze zaustaviti umiranje iako ima jos posla na toj zemlji i u tom tijelu. Sve mi se to vise cini kao jedna velika prevara. Dolazimo tu, u ova tijela, preuzimamo njihovu kemiju koja je teska i gusta. Ne mozemo puno, a opet snosimo sve posljedice i svu odgovornost.

Sto je on naucio iz tog zivota? Sto je zazelio kako da bude u drugom zivotu? Kad je Duh dosao na drugu stranu da li se kajao radi tog zivota? Ako jeste kako to nije mogao osjetiti dok je bio u tijelu? I da li je onda uopce kriv ako nije mogao osjetiti jer mu tijelo nije dalo?
Kako je on uopce znao da je radio lose ako se nije kajao? Nije li to povezano? Zasto bi kazali sebi da smo djubre ako se ne kajemo? Ako mislimo da je u redu kako smo radili? Zasto bi onda bili djubre?

Sto smo mi to napravili da smo dosli u ovaj pakao ovdje?

Znači, ovaj je imao, tj. nije imao empatije i susojećanja? Ili mu je bilo žao, ali nije mogao prestati, jer je to bila kao neka ovisnost? Možda si zato pomislila da mu nije bilo žao, možda jednostavno nije vidio izlaza i nije imao snage da radi nešto drugo? Zato se zatvorio u začarani krug povrijeđivanja drugih?

Ne znam.. imao je uvijek neki ironičan način razmišljanja, tako da i da mu je bilo žao uvijek bi to i sam sebi pokazivao nekako nejasno.
On ono što je radi je mislio da radi opravdano. Da ih uči pameti. U tom je stvar, malo mu je percepcija dobrog i zlog bila iskrivljena.
Mislim da je duša baš zato duša odlučila da bude žena kasnije i to neka slabija, da osjeti kako je to boriti se za sebe kako naučiti bez batina.


Nije on i toliko puno žena naudio, ali nešto se prije dogodilo.. nešto mračno, nešto što mogu osjetiti ali ne i pojmiti što je i to njemu. s nekih 10-15 godina.. taj dio me najviše razžestio kad je Magia ponavljala pitanje: što je to bilo a ja nisam mogla otvoriti vrata tog sjećanja

Svejedno, on je ipak znao da nije bio dobra osoba. Unatoc tom traumaticnom iskustvu koje je imao znao je da to zapravo nije opravdanje. Mislim da je dusa shvacala iako joj je tijelo otezavalo to sve.

...ili to ili je ipak druge želio naučiti tj. pokazati im kako se on osjećao kad su ga drugi povrijedili, ali nije znao kako, pa ih je onda prisiljavao da vide stvari iz njegove perspektive, a to onda nije dobro završilo, pa sad mora i sam/sama vidjeti kako je to kad te netko drugi prisiljava da učiniš nešto što ustvari ne želiš s jedne strane, a s druge strane da kod drugih izazove suosjećanje na ispravan način.

Nije to lako naučiti i pitanje je da li je jedan život dovoljan za to

Gea je napisao/la:

Nije on i toliko puno žena naudio, ali nešto se prije dogodilo.. nešto mračno, nešto što mogu osjetiti ali ne i pojmiti što je i to njemu. s nekih 10-15 godina.. taj dio me najviše razžestio kad je Magia ponavljala pitanje: što je to bilo a ja nisam mogla otvoriti vrata tog sjećanja

Hoću samo komentirati kako kad smo pod regresijom uvijek se sve događa za naše najveće dobro u smislu da ako nismo iz nekih razloga spremni proći kroz neko iskustvo ili vidjeti neku sekvencu iz našeg prošlog života tada nam niti neće biti dano da to 'vidimo'. Iako ponekad žarko želimo saznati što se događalo i ljutimo se ako ne možemo prodrijeti do tog događaja misleći kako se nećemo žalostiti, traumatizirati i sl. ipak nam nije dano jer smo vođeni 'višom rukom' u tom trenutku koja ima širi kut gledanja od nas samih.

Dakle, viša ruka nas štiti i od nas samih? Radi li se to o našem vodiču ili o nekom drugom biću?
Je li možda to radi naša duša da bi se ograničila na ono što je bitno?

To jednostavno ima veze sa ukupnom Visom Silom i nama samima. Nase Vise Ja zna koliko smijemo znati ovdje i sada. Sve je uskladjeno. I zato necemo vidjeti nesto sto ne bi smjeli...isti razlog radi kojeg se generalno ne sjecamo proslih zivota

@MoW... moguće da je to naše više Ja. Da, dobija se uvid samo u ono što je bitno, što je od neke važnosti za ovu sadašnju inkarnaciju. Tu nema mogunosti tračanja, ono, idem sad malo u regresiju pa ću se zezat i bit će mi super. Univerzum se ne šali

@Alpha Ja isto mislim da se radi o povezanosti našeg višeg Ja s višim Silama i da se oni međusobno usklađuju.
@Antea Odnosno, naše više Ja se ne šali. Univerzum zna biti jako šaljiv, barem iz naše perspektive.

Možda se nismo dobro razumjeli u vezi te šale. Ja sam htjela reći da odozgo dolaze stvari koje su autentične, to je pristup čistoj istini ili znanju, stvari su takve kakve jesu kad smo pod regresijom. A druga je stvar što su naši životi ponekad komedija i tko zna što još.

Naravno da je tako, razumio sam ja što si htjela reći.
Univerzum je savršeno objektivan, razuman i nepristran.

evo neki djelovi iz jedne knjige..

Do otkrića i prakse vraćanja unatrag »regresijom« došlo je posve spontano.
Naime, neki psiholozi i psihijatri dosjetili su se da bi vraćanjem sjećanja
pacijenata, pomoću hipnoze, možda više saznali o porijeklu njihovog
kompliciranog problema.
jedan od nekoliko stotina tih specijalista je i liječnik Dwight Fraser iz
Pasadene. U telefonskom interviewu, ispričao mi je jedan od zanimljivijih
slučajeva iz njegove bogate prakse liječenja regresijom.
Jednoga dana posjetio ga je tridesetdvogodišnji elektro-inženjer, oženjen
otac dvoje djece. Imena ovih pacijenata strogo se čuvaju ne samo zbog njihovih
osobnih razloga, već i iz razloga državne sigurnosti. Mnogi od tih ljudi
rade za velika vojna poduzeća razbacana po glasovitoj silikonskoj dolini, u
kojoj se proizvode prava kompjutorska čuda našega doba. Za jednu od tih
visoko specijaliziranih firmi, radio je i taj pacijent, jedan veoma obrazovan,
prirodno inteligentan i ambiciozan stručnjak na polju minijaturne elektronike.
I upravo zbog te njegove ambiciozne želje za brzim napretkom, mladi
inženjer se našao u ordinaciji dr. Frasera. Naime, u posljednje vrijeme počeo
je zapinjati na poslu, projekt na kojem je naporno radio, nikako se nije
bližio svome kraju, pa su ga i nadređeni već zabrinuto ispitivali kakav je
problem?
Poslije pune četiri godine, bolovi su počeli biti veoma česti a ponekad
gotovo nepodnošljivi. Nisu birali vrijeme. Napadali su ga usred noći, ali i
tijekom radnog vremena. Dr. Fraser ga je podvrgnuo psihoanalizi, ali se mladić
nije mogao sjetiti traumatskog pada, udarca ili sličnog događaja iz rane
mladosti. Dr Fraser se našao pred dva važna pitanja: zašto su se bolovi pojavili
upravo u dvadeset osmoj godini i da li je ikakav značajan događaj prethodio
njihovoj pojavi? Ali pacijent se ponovno nije mogao sjetiti ničega tako
važnog ili naročitog. Naprotiv, bolovima su prethodili veoma prijatni
događaji. Upravo se oženio lijepom i bogatom djevojkom, dobio je svoju
prvu važnu službu u kompaniji za koju i sada radi, a kako su roditelji od
mlade bili podrijetlom iz Turske, tamo su proveli miran medeni mjesec.
Njezin im je otac ustupio svoju ne baš malu prekooceansku jahtu sa pet
članova posade.
Mladi se inženjer, odjednom sjetio da su glavobolje započele upravo sa
tom posjetom Turskoj, odnosno prilikom razgledanja mjesnog muzeja u
jednom priobalnom gradu. Što je sve izloženo u tom muzeju, zanimalo je dr.
Frasera? Ništa osobito, stare uniforme turskih vojnika i janjičara, porobljeni
barjaci, staro oružje, poglavito mačevi i sablje. Kada se malo bolje prisjetio,
pacijent je ispričao da ga je baš u tom muzeju spopala prva oštra glavobolja!
I mlada i kapetan jahte, koji ih je pratio su to primjetili po njegovom mrštenju
i masiranju zatiljka. Pitali su ga što mu je? Dr Fraser se tu nasmješio. Pomislio
je da zna razlog ovih neugodnih smetnji. Ali kako bi potvrdio svoju smjelu
teoriju, morao je pacijenta podvrgnuti dubokoj hipnozi regresije. Mladi
inženjer je bez dvoumljenja na to pristao, jer su bolovi počeli ozbiljno
ugrožavati i njegov obiteljski život i napredak na poslu. Dogovorili su se za
jednu subotu na večer. Kao i obično, regresiji će prisustvovati jedna profesionalna
medicinska sestra, koja će kontrolirati rad preciznih elektronskih
instrumenata, a cijeli će proces biti snimljen na videovrpcu za kasnija ispitivanja.
Nakon što je polegao pacijenta na ležaj za hipnozu, dr Fraser je
uključio TV kameru i video aparat.
Pacijent je pod dubokom hipnozom započeo pričati o svojoj ranoj mladosti,
potom djetinjstvu, te o događajima iz doba kada je još bio beba, ali se u
svemu tome nije mogao otkriti korijen njegovih bolova u vratu. Specijalist
je odlučio ići dalje, odnosno, da vrati pacijenta u »Prošli život«! To je
uspješno radio već više puta sa odličnim rezultatima. Do tada smiren i pribran
glas pacijenta, počeo se naglo mijenjati, a na trenutke čak podrhtavati.
Preskočivši vremensku razliku od sto trideset godina, i dr Fraser i njegov
pacijent našli su se odjednom u Turskoj. Godina je bila 1856. a naš se inženjer
upravo vratio iz jednog kratkog rata s Arapima. Samo se sjeća da se zvao
Jaga i da je imao dvadeset osam godina! Neki daljnji rođak ga je doveo u taj
pomorski gradić, gdje je od malena svašta radio kako bi preživio. Nakon što
je stasao u lijepog mladića, uzeo ga je k sebi jedan mjesni trgovac, inače
glavni snabdjevač Aginog dvora. Tu se, na dvoru, prilikom isporuke robe,
Jaga strasno zaljubio u jedno mladu djevojku koja je služila u haremu, ali je
bila slobodna i odlazila često kući u obližnje selo. Jaga bi je često pratio, te
bi uz poljupce planirali budućnost.
Ubrzo izbije taj kratak ratni sukob u koji pošalju i mladog Jagu. Ta
kratkotrajna odsutnost kao da je još više rasplamsala ljubav između dvoje
mladih, pa više nisu mogli zamisliti život jedno bez drugoj. Na nasreću, u
Jagu se strastveno zaljubila i jedna od Aginih mladih žena. Bjelodano pakosna
i ljubomorna na dvoje mladih sretnika, strpljivo je čekala prikladnu priliku
za osvetu. I nije trebala dugo čekati, jer je iz harema jednoga dana nestala
skupocjena vaza od čistog zlata. Aga, inače miran i dobroćudan čovjek,
strpljivo je saslušao sve osumnjičene, ali od vaze niti traga, i vjerojatno bi
od svega dignuo ruke, da se nije javila jedna od njegovih žena. Bez imalo
grižnje savjesti ispričala je, kako je toga dana svojim očima vidjela Jaginu
djevojku kako trči u vrt sa vazom u ruci i kako je tamo predaje sakrivenom
Jagi, koji ju je uzeo i sa njom nekamo otrčao!
Ponovila je to i pred Jagom i nesretnom djevojkom, koje je Aga ponovno
pozvao na dvor. Oboje su se bacili na koljena, preklinjujući za milost, jer su
potpuno nevini! Aga ih je šutke promatrao vjerojatno razmišljajući što da
učini. Istina je, da ga je djevojka pošteno služila već tri godine, sviđao mu se
i stasiti trgovački pomoćnik, ali morao je ipak povjerovati svojoj ženi, a i
zašto bi mu ona lagala? A sve se nezgodno slagalo sa skorom ženidbom dvoje
mladih. Vaza im je bjelodano, tebala kako bi sa dobijenim novcem započeli
novi život. Aga ih je još jednom upozorio, da vrate vazu ako su je ukrali, pa
ih neće strogo kazniti, no budu li i dalje odbijali, morati će ih po Islamskom
zakonu pogubiti zbog teške krade!
Sto je pacijent dalje pričao o tom svom »prošlom« životu, to se boja
njegovog glasa sve više mijenjala, da bi mu se ton na kraju poistovjetio sa
plačem i povremenim urlanjem! Ali dr Fraser se nije osobito uzbuđivao,
znao je da se radi samo o »proživljavanju«. I tako izvedoše dvoje zaljubljenih
u dvorište Aginog dvora gdje ih spustiše na koljena jedno nasuprot drugom,
rukom vezanim na leđima. Tako su se očiju vlažnih od suza nijemo gledali,
posljednji put u tom životu! Ubrzo se na terasi dvora pojavio Aga u pratnji
svojih žena i nekoliko najbližih suradnika, kako bi promatrali pogubljenje
koje je morao obaviti jedan od najsnažnijih Aginih tjelohranitelja.
Prišao im je svečano obučen u bijele haljine a pratio ga je neki dječak, ne
stariji od dvanaest godina, sa nekakvom bocom u lijevoj ruci i bijelim ručnikom
u desnoj. Jaga se sav tresao od užasnog straha i nemoćne mržnje prema
nepravednoj ženi Aginoj. Njegova je djevojka bila nešto mirnija, iako ne
manje ogorčena. Ubiti će ih u najboljim godinama života. Krvnik tada počne
prelijevati ulje iz one boce po širokoj sjajnoj oštrici svoje dugačke sablje.
Jagina je djevojka znala, da će nju prvu pogubiti, kako bi time još više otežali
mladićeve posljednje trenutke Nakon što mu je uputila posljednji pogled,
bolno se nasmješila i zaklopila oči sagnuvši glavu izlažući time krvniku svoj
vitku bijeli vrat. Držeći nauljenu sablju u rukama, snažni se vojnik još jednom
okrene u smjeru terase sa koje dobije Agin znak. Iako se sav tresao od užasa,
Jaga nije imao snage da zaklopi oči. Jasno je vidio bljesak oštrice, čuo tupi
udarac, i kao hipnotiziran se zagledao u odsječenu djevočinu glavu. Oči su
joj bile i dalje zatvorene, a iz modrih usana joj je potekao tanak mlaz krvi.
Dokotrljala se do samog Jaginog lijevog koljena.
Sada već posve oduzet od silnog straha od smrti, Jaga je širom otvorenih
očiju piljio u mirnog krvnika, koji uzme od onog dječaka bijeli ručnik s
kojim obriše krvavu sablju, jer se po nekom svetom propisu njihova krv nije
smjela miješati! Još ga se sjećao kako prelijeva oštricu onim svetim uljem, a
potom mu se vid nekako čudno zamutio, nešto od suza a više od polusvijesti.
I upravo kada se nagnuo, osjetio je snažan udarac po vratu i kratkotrajnu, ali
jaku glavobolju! Vjeorojatno zbog naglog izljeva krvi iz mozga!
Dr Fraser je sačekao par minuta da se pacijent primiri, pa ga zapita što se
potom dogodilo? Pacijent je još dugo šutio, pa reče da se ubrzo osvijestio u
nekakvom drugom stanju! Na svoje veliko zaprepaštenje, opet je ugledao
svoju djevojku živu, a pokraj nje su stajali njegov otac i majka za koje je
znao da su umrli. Više se nije bojao, naprotiv, zabavljalo ga je da gleda svoje
nekadašnje tijelo, dok je krvnik ponovno brisao mač i mazao ga uljem
Dvoje zaljubljenih su se još kratko zadržali u Aginom dvoru, ali dovoljno
dugo kako bi vidjeli i kraj svoje tužne sudbine. Tada su otkrili, da je vazu u
stvari sakrila ona pakosna Agina žena, koju počne hvatati panika jer nije
znala što da učini sa vazom nakon njihove smrti. Jednog ju je dana ponijela
u vrt u kojem ju je pokušala zakopati. To je iz grmlja vidio upravo onaj
čuvar, koji je pogubio dvoje mladih i odmah otrčao Agi u dvor. Nakon što
je pozorno saslušao svoga vojnika, Aga naredi da mu se smjesta dovede ta
žena. Držala se oholo i pojasnila Agi da nije čuvar vidio nju, već ona njega
kako zakopava vazu, pa se uplašio i požurio Agi da je optuži. Aga se ponovno
našao na muci, pa zapita stražara što je on radio u vrtu? Čuvar odgovori da je
sjedio po drvetom i jeo jabuku. Aga naredi da mu pruži ruke i na njima
doista namiriše jabuku! On tada naredi ženi da mu pokaže ruke, koje su još
bile prašnjave od zemlje!
Aga se tu zagleda u svog tjelohranitelja. Naredi mu da je odvede u dvorište
i da je više ne želi vidjeti živu. Tu je ujedno i kraj ove užasne priče. Jaga se
još sjećao, kako je Agu još dugo mučila savjest, danima nije ništa jeo niti
pio, samo je satima sjedio zureći u pod ili se dugo molio Bogu. Da li svjesno
ili slučajno, ovakvim svojim postupkom je pogoršao svoje slabo zdravstveno
stanje i jedne noći izdahnuo. Kada je napustio svoje fizičko tijelo, ugledao je
pred sobom Jagu i njegovu nesuđenu zaručnicu. Pao je na koljena pred nj ima,
ali mu oni rekoše da je sve u redu i da mu nemaju što oprostiti!
Dr Fraser je ostao zaprepašten, jer mladi inženjer nije samo pričao o svom
»fizičkom« životu, već je opisivao i onaj »duhovni« u kojem se našao nakon
izlaska iz tijela! Da li su takve stvari moguće, pitao se specijalist po tko zna
koji put. Moguće ili ne, nakon što je vratio mladića natrag u ovo vrijeme i
punu svijest, i nakon što mu je sve prikazao na video vrpci, mladića je
odjednom prestala boljeti glava i vratne žile. Kažu da je do toga došlo uslijed
psihološkog »shvaćanja« razloga zbog kojeg je glavobolja počela. A započela
je kada je Jaga ponovno ugledao u muzeju onu istu sablju sa kojom mu je već
jednom odrubljena glava!
Kako bi tu svoju teoriju i potvrdio, dr Fraser je usporedio opis sablje sa
onom izloženom u muzeju tuskog grada, te je na kraju predložio inženjeru da
mu dovede svoju suprugu, kako bi i nju podvrgnuo regresiji. Kada joj je
suprug ispričao o čemu se radi, spremno je pristala, iako skeptik po prirodi.
Dr Fraser je znao »rasplet« ovog čudnog slučaja. Kao što se i nadao, ispostavilo
se da je inženjerova supruga u stvari ona ista pogubljena djevojka! Nije
međutim razjašnjeno, zašto su i »gdje« čekali preko sto trideset godina kako
bi se ponovno rodili i odživjeli ono što im je na tako ružan i jeziv način
oduzeto.

U biti je prekrasno. Hvala na prici

Kad već padamo s marsa, evo baš čituljim jednu knjigu o životu između života, u koji se uvid postiže dubokom hipnotičkom regresijom po metodi Newtona. Treba, dakle ići dublje nego u klasičnoj regresiji da bi se dosegle te sfere netjelesnog života duše

dali zna itko dali u zagrebu mozda ma pouzdanih/adekvatnih za izvodenje regresije?

Vjerujem da u samom Zagrebu ima regresoterapeuta, a ako se malo vratiš unatrag vidjet ćeš da smo spominjali ženu u Samoboru a ima i tip u V. Gorici.