Starci me nerviraju

Teenager si i starci te nerviraju. To je OK! Naučno dokazano da se dešavaju hormonalne promjene koje između ostalog stvaraju netrpeljivost prema svojim starcima. Priroda se pobrinula da ptići odlete iz svojih gnijezda

E, imam pitanje. Moja teen rodica (ilitiga sestricna) je svojedobno imala ispad prema roditeljima u stilu da se nece vratit doma, da ovo, da ono...inace ju pustaju da izlazi, da se druzi i tako dalje i tako blize pa nije da je to bio razlog. Ono sto mi nikako nije jasno jeste upravo nedostatak razloga za takvu reakciju
Mislim...u cem je stos?

Samo znam da da sam ja tako sto izvela sigurno ne bih mogla otici od kuce, a bome ni iz bolnice gdje bih zavrsila

Pa teen razdoblje karakterizira tendencija odvajanja od roditelja, to tome i služi. Ako im ne damo razlog za pobunu, oni ga nalaze i tamo gdje ga nema (u to sam se i sama uvjerila jer spadam u liberalnije roditelje ili barem one koje djetetu objasne zašto se nešto može a ne što ne može ili ne smije, obično s jakim argumentima ).

Proces završava do 25. godine, no kod nekih ne završi nikada, pa ni smrću roditelja kad se ovisnički odnosi prenose na partnere ili druge bliske osobe i mogu stvoriti jako velike probleme.

Uostalom, Gali je onom posljednjom kratkom i jasnom rečenicom rekao sve.

Ma ja se sa starom dobro slazem, ali me baba zna izivcirat i izbacit iz takta ko niko.
Njoj neke stvari jednostavno ne mozes objasnit.

gothic45 je napisao/la:

Ma ja se sa starom dobro slazem, ali me baba zna izivcirat i izbacit iz takta ko niko.
Njoj neke stvari jednostavno ne mozes objasnit.

nije to samo kod tebe problem. ima i kod mene takvih...
mene nerviraju roditelji, jer mi je tata toliko pametan da ne zna kud ce s pamecu, a mama samo "KNJIGA!", pa onda "KNJIGA!" i onda "KNJIGA" pa opet "KNJIGA!". ona kao da se vise brine za knjigu i za skolu nego za mene i brata. cak se bune sto se nosim kako se nosim, i zabranjuju mi neke osnovne stvari sto svi ostali smiju... to me jako iritira i nervira... tata mi kaze uvijek: "ono sto je moje neces pokvarit!"- sad on hoce rec da sam ja predmet?! oni samo svoj interes gledaju, a mene i brata ko j... tako ispade na kraju. pitam se razmisljaju li oni kako je meni kad mi tako rade, pitaju li se kako bi se osjecali da su na mom mjestu?

Ja se sa svojima koljem zadnjih 10 godina...al u pubertetu nije bilo tak strašno kako mi je zadnjih godinu dana..ono tko bi reko..postalo je nepodnošljivo...samo mi traže mane koje mi nabijaju na nos, traže razloge za svađu, prigovaraju (čitaj: deru se) zbog najmanjih gluposti,...ono nevjerojatno! Al tako je svaki dan...čim me sretnu u stanu, samo traže što bi mi mogli srat..Baš bolesno! I full umanjuju moj doprinos u kući (kućanski poslovi-reodvito ih obavljam, jednom da zaboravim nešta, odmah: "Ti ništa ne radiš blablabla...") Sjest i razgovarat s njima normalno je postalo nemoguće. Čini mi se ko da sam ja zrelija od njih u nekim trenucima. Očito me se silno žele riješiti..e pa želim se i ja njih!

ja ovo ne mogu od straha čitati. ono, uspoređujem i pitam se izgledam li i ja tako u njihovim očima?

floridana je napisao/la:

ja ovo ne mogu od straha čitati. ono, uspoređujem i pitam se izgledam li i ja tako u njihovim očima?

ma neeeee

ma nema šanse

urbanaaa je napisao/la:

Ja se sa svojima koljem zadnjih 10 godina...al u pubertetu nije bilo tak strašno kako mi je zadnjih godinu dana..ono tko bi reko..postalo je nepodnošljivo...samo mi traže mane koje mi nabijaju na nos, traže razloge za svađu, prigovaraju (čitaj: deru se) zbog najmanjih gluposti,...ono nevjerojatno! Al tako je svaki dan...čim me sretnu u stanu, samo traže što bi mi mogli srat..Baš bolesno! I full umanjuju moj doprinos u kući (kućanski poslovi-reodvito ih obavljam, jednom da zaboravim nešta, odmah: "Ti ništa ne radiš blablabla...") Sjest i razgovarat s njima normalno je postalo nemoguće. Čini mi se ko da sam ja zrelija od njih u nekim trenucima. Očito me se silno žele riješiti..e pa želim se i ja njih!

istina ja nisam teški pubertetlija, dolazim doma na vrijeme, ne pušim, nisam rasipna, odlikašica, slušam ih... sve do ove zadnje godine jer su mi se popeli na živce s prigovaranjem, ne mogu ništa napraviti kako spada : operem suđe - i onda mi gurne neki lonac pod nos i pokaže mrlju nastalu od vode!!
sad neki dan se zderala na mene jer sam joj rekla da me prestane potkopavati jer zbilja sve što kažem i iskomentiram nije dobro i još je viknula da trebam odrasti!! a koliko? nije dosta što svačiji problemi su baš na mojim leđima jer se ona svako malo predomišlja jer bi nas ostavila ili nebi

floridana je napisao/la:

ja ovo ne mogu od straha čitati. ono, uspoređujem i pitam se izgledam li i ja tako u njihovim očima?

... najvjerojatnije...

ja ne kužim kak taj vaš roditeljski sklop funkcionira, ali jasno mi je da ne radi baš najbolje... (sorry, but i just don't understand)...
roditelji bi trebali razumjeti kad ih klinci ne razumju... mislim, oni su bili mladi i morali bi se sjećati kako su tada razmišljali pa razumjeti zašto se njihova djeca ponašaju tako kako se ponašaju...
djeca ne mogu razumjeti njihove razloge jer još nisu proživjeli taj period života koji roditelji jesu (tj. koji žive)... a i vremena su drukčija... više nismo onako zadrti ko što je to bilo prije 20-30 godina (hehe)...

(uf, jesam si pametna... kak ja to sve ljepo objasnim )

mislim da je bas problem u tome sto ze nacin zivota dosta promijenio u zadnjih 20 godina. razvoj tehnologije, interneta, medija i svega ostalog je promijenilo teznje i zelje mladih. zbog toga nas roditelji, po mom misljenju ne razumiju, jer su oni zivjeli drukcije od nas. sada ne znam kako je kod drugih ali kod mojih je tako. a mislim da je to i do mentaliteta, ne toleriraju nam neke stvari sto ostali vrsnjaci smiju. pa me to malo iritira i nervira... ne malo, malo vise :S

snow queen je napisao/la:

floridana je napisao/la:

ja ovo ne mogu od straha čitati. ono, uspoređujem i pitam se izgledam li i ja tako u njihovim očima?

... najvjerojatnije...

ja ne kužim kak taj vaš roditeljski sklop funkcionira, ali jasno mi je da ne radi baš najbolje... (sorry, but i just don't understand)...
roditelji bi trebali razumjeti kad ih klinci ne razumju... mislim, oni su bili mladi i morali bi se sjećati kako su tada razmišljali pa razumjeti zašto se njihova djeca ponašaju tako kako se ponašaju...
djeca ne mogu razumjeti njihove razloge jer još nisu proživjeli taj period života koji roditelji jesu (tj. koji žive)... a i vremena su drukčija... više nismo onako zadrti ko što je to bilo prije 20-30 godina (hehe)...

(uf, jesam si pametna... kak ja to sve ljepo objasnim )

kužim ja taj mentalni skop i ćesto se sjetim kakva sam ja bila u tom periodu. nije problem ni u izlascima ni internetu jer ih i u tom području razumijem. ali znam da sam im dosadna. ja ih jednostavno želim podučiti a ćesto mi se čini da me uopće ne čuju ili ne haju za ono šta govorim pa mi dopi*di govoriti po stoti put istu stvar i onda dobijem slom živaca. to i nije problem u ovim godinama kad su živci sve tanji i tanji a taj pubertet zahtjeva sve više i više strpljenja.
recimo....ona pere suđe, zahvalna sam joj do besvjesti za to šta čini ali po tko zna koji put joj kažem da pazi da ne šprica okolo previše jer će se radni stol nadignuti od te puste vlage. ali ne, teku slapovi, prelijevaju se preko ruba i curi po podu bili vi pukli da to morate ponavljati baš svaki put?

I ja pucam na sličnim stvarima, i nikako da shvate da bi mi mogli izaći u susret kad sam tako uporna. Neke stvari se kod mene ne mogu i basta. Zadnje sam imala raspravu sa starijim koji je neko vrijeme mlađem govorio majmun kao normalan naziv. Na kraju sam mu objasnila da ću ja umrijeti prije nego što takvo nazivlje prihvatim, dakle, nema šanse da to dozvolim, barem dok sam prisutna. I bilo je učinkovito, konačno

floridana je napisao/la:

ja ovo ne mogu od straha čitati. ono, uspoređujem i pitam se izgledam li i ja tako u njihovim očima?

Mogu ti samo dati savjet koji i sama dobro znaš, a to je da ih pitaš što misle o tome i da budu iskreni. To je korak prema razumijevanju s roditeljima.

floridana je napisao/la:

recimo....ona pere suđe, zahvalna sam joj do besvjesti za to šta čini ali po tko zna koji put joj kažem da pazi da ne šprica okolo previše jer će se radni stol nadignuti od te puste vlage. ali ne, teku slapovi, prelijevaju se preko ruba i curi po podu bili vi pukli da to morate ponavljati baš svaki put?

I ja radim takve greške koje bi jednostavno ponavljao i ponavljao jer se zaboravljam. Ono što kod mene djeluje jest da mi roditelji svojim primjerom pokažu šta misle. Dok sam učio baratati lopatom, prvo mi je tata dao u ruke lopatu i reko mi da premještam zemlju. I prije sam ga vidio kako to radi, ali sad sam trebao sam primjeniti ono što sam vidio i koliko sam uspio vidjeti. 2 minute sam premetavao, i onda me stari zaustavio, reko mi kako treba i da opet pokušam. To je radio 10-15 minuta, svaki puta dok sam počeo raditi krivo me zaustavio i rekao kako trebam. Zaustavio me kojih 5-6 puta... A tih 5-6 puta zaredom dođe na isto kao 10-15 puta u normalnim vremenskim razmacima. Nemojte misliti da nisam bio ''živčan'' kada me svaki čas zaustavio, bio sam jer nisam mogao shvatiti kako je moguće da tako ''jednostavnu'' vještinu ne mogu savladati zadovoljavajuće za mog starog. Nakon toga ostavio me pola sata da sam radim, tada je opet došao na inspekciju i provjerio kako radim. Opet me morao ispraviti, ali sam već tada puno manje griješio, već sam skoro savladao vještinu. I znate šta, unatoč svim tim živciranjima, bio sam zahvalan jer me naučio kopati i baratati s lopatom, a tek tada sam shvatio zašto me svaki čas zaustavljao. Nisam prije niti mogao shvatiti kada nisam znao kopati... Malo po malo i sve manje sam se živcirao tijekom takvog učenja i stalnog ispravljanja, znao sam da me čeka trenutak kada ću shvatiti zašto me stalno ispravljao i gdje sam griješio kao i trenutak kada ću to savladati.

To je pristup s kojim su mene starci učili kroz život i pristup s kojim sam nešto brzo savladao, a opet zadovoljavajuće tako da se ne trebaju živcirati. Isto tako me mama učila kako da učim, pokazala mi je način i bila samnom dok sam učio te mi davala savjete ili me ispravljala. Nakon toga me pitala da vidi kako sam savladao gradivo i zahvaljujući njoj sam u srednjoj školi znao savladati 60 stranica povijesti za 3 sata za odličnu ocjenu.

Pa eto, to je primjer kako kod mene funkcioniraju stvari i proces učenja. Ako niste pokušali, možda da pokušate na taj način... Najbitnije je da izdvojite vremena kada budete 100% koncentrirani na svoje dijete. Naravno, ima djece koja ne mogu učiti na taj način, neka uopće ne uče jer ne žele, ali nisu tako česta takva djeca...


Što se mog odnosa sa roditeljima tiče... Nikad nisam imao nekih problema s njima, uglavnom smo se super slagali. Bilo je perioda kada nisam razumio svoje starce, ali sam bio svjestan da su mi roditelji, da mi ne žele loše i pokušao sam shvatiti što žele reći unatoč svojoj umišljenosti i tvrdoglavosti. Moja je greška što sam tek nedavno razvio određenu komunikaciju sa njima, sada ih pitam za savjete, više me nije sram niti ''sramota'' kako da kažem. Da sam to prije radio, ne bih gubio vrijeme od mjesec dana ili više da shvatim što su roditelji htjeli reći.
Naravno, ima situacija kada me starci znaju živcirati, samo se trudim da im to ne pokažem izravno, zadržim za sebe jer ipak, znam da njihov cilj nije da me živciraju, provociraju i šta ja znam, znam da me vole i da mi žele sve najbolje, pitanje je namjere jer način je često naizgled pogrešan. I dan danas me mama zna živcirati sa svojim ''moraš se primiti knjige, knjiga bla bla'', ali više me ne živcira toliko jer sam sve više svjestan stvari u životu kao i njene namjere i što je mislila s time reći.

Sada sam sa starcima u fenomenalnom odnosu, sve češće pričamo o raznim temama, bila riječ o sexu, uporabi kondoma ili filozofiji, više me nije sram. Više ne roditelje ne gledam samo kao na moje skrbitelje, već ih sve više prihvaćam svojim prijateljima. Znao sam sate provesti u filozofiji sa starim, slušati njegova mišljenja, savjete, iskustva, tako i on moja. Također sam sa djedom krenuo tako pričati da iskoristim njegovo iskustvo koje je skupio dosad te da tako naučim i nešto novo. Dakle u cijeloj toj stvari, mislim da do neslaganja s roditeljima dolazi uglavnom zato jer djeca nisu svjesna da im roditelji nemaju namjeru dosađivati ili trabunjati, već pomoći. Način nas može živcirati, ali zato treba naučiti kOMUNICIRATI s roditeljima. Što prije djeca prihvate roditelje kao prijatelje, to će njihov jaz biti sve manji dok u potpunosti ne nestane. Recimo ja sam izravno rekao mami da znam što ona želi meni reći sa tim ''primi se knjige, uči uči uči'', ali sam joj rekao da me i živicira te zamolio da mi na neki drugi način to govori, manje provokativan. Naravno, saslušala me, sada to učini samo kada se zaboravi, ali je rijetko.

Nadam se da će vam moje iskustvo pomoći kao i moji savjeti iako savjete nisam dao kao roditelj, već kao nečije dijete koje je sve to prošlo.

floridana je napisao/la:

...ih jednostavno želim podučiti a ćesto mi se čini da me uopće ne čuju ili ne haju za ono šta govorim pa mi dopi*di govoriti po stoti put istu stvar i onda dobijem slom živaca. to i nije problem u ovim godinama kad su živci sve tanji i tanji a taj pubertet zahtjeva sve više i više strpljenja.
recimo....ona pere suđe, zahvalna sam joj do besvjesti za to šta čini ali po tko zna koji put joj kažem da pazi da ne šprica okolo previše jer će se radni stol nadignuti od te puste vlage. ali ne, teku slapovi, prelijevaju se preko ruba i curi po podu bili vi pukli da to morate ponavljati baš svaki put?

upravo to... ne govoriti milijun puta jedno te isto...
to nas klince živcira...
npr, meni moja draga majčica kaže :''pospremi sobu''
odgvor: ''dobro, pospremit ću ju kasnije''... to sam zaista i mislila... naravno da ću spremiti kasnije...
ali onda ona do tog ''kasnije'' meni bar 500 puta još ponovi da spremim sobu i meni to prisjedne... na kraju soba ostane kakva je i bila...
zatim se svaki dan ponavlja : ''gle kakva ti je soba... pospremi ju...'' i meni se neda spremat jer mi je to naređeno...
tek kad mojoj dragoj majci prekipi i kad prestane govoriti, ja spremim sobu...

pokušala sam ja ovako... čim ustanem ujutro, kažem sve po redu što ću napraviti... npr: ''mama, danas idem van,kad se vratim oprat ću suđe, pa ću učiti'' ... ''u redu, srećo...''
i vratim se ja već od tamo di sam bila kad čujem: ''zašto si išla van? zašto ne učiš... obećala si mi oprati suđe!''... WTF?
mislim, jesam li dobila dopuštenje da to kasnije napravim?... i onda kad to čujem mi se više ništa ne da... jer ja sam mislila da smo se već dogovorile što ću raditi... i da mi neće to nabijati na nos svakih pet minuta...
i naravno, ona opet jedno te isto ponavlja, a što ona više ponavlja, mene sve više prolazi volja za tim...

hvala bogu, moja draga majka je naučila da mi ne smije ponavljati 10 puta jedno te isto...
sad mi se čak da i dvorište čistiti (naravno, ne očistim ga istog trena kad mi kaže, ali bude čisto još isti taj dan kad mi je rekla da to napravim )

Eto primjera da je za odnos između 2 osobe potrebno dvoje.

slažem se s tobom Omega da je iskrenost ključ dobrih odnosa,ne samo ovih nego općenito, pa tako kad sam živčana iskreno im kažem da sam živčana i da me puste na miru da se ispušem. iskrena sam i kad im kažem da nisam savršena ni kao roditelj ni kao osoba. jednostavno poput njih prolazim kroz neke životne situacije po prvi put i učim se. dakle greške su moguće. isto tako ne očekujem od njih da budu savršeni ili poput drugih.
ima još nešto šta je važno. to su pohvale. vrlo su bitne za podstrek djetetu jer ukoliko ih kudimo a malo hvalimo djete dobije dojam da je bezvrijedno. isto važi i za djecu. i mi roditelji volimo kad nas djeca pohvale i zahvale, kad se sjete naravno pa makar šta smo se sjetili kupilti im čokoladu. ništa nebi smjelo biti u stilu- to se podrazumijeva ili očekuje.

joj kakve ja probleme imam kod kuce,ufff
najvise glupi dida
sve ga zanima skim se ja druzim vamo tamo ponasaju se prema meni kao prema djetetu od 5 godina,paze na mene vise nego uff...
to me iritira
a najdraza mi je mater kada meni nesto neda a sestri da mladoj ufffff
-_-'

ee stvarno su neki nisu svjesni da ti imas cak punih 14 godina
sve znas i nitko ti nista ne moze jel da??

cuj evo ti jedan mali savjet....mozda ti se cini da su ti starci dosadni i naporni i da te ne razuiju ali znaj da ti oni zele najbolje.....i oni su bili mladi prosli su sve sta i ti sad prolazis mada ti to izgleda nevjerojatno....
a koliko je mladja od tebe ta tvoja sestra..nekako mi se cini da si ti to sve nekako krivo shvatio da ce nesto njoj dozvoliti a tebi ne...jedino ako si nesto lose napravio pa si u kazni....

mene starci ne nerviraju - ne zivim s njima!

silver je napisao/la:

mene starci ne nerviraju - ne zivim s njima!

uh blago tebi ^^

ThE_IMMORTAL je napisao/la:

silver je napisao/la:

mene starci ne nerviraju - ne zivim s njima!

uh blago tebi ^^

i ja kazem!! Rjesenje se zove studiranje u drugom gradu.

Alpha je napisao/la:

a bome ni iz bolnice gdje bih zavrsila

mene su tukli kao vola kad sam bio mali

silver je napisao/la:

Rjesenje se zove studiranje u drugom gradu.

hh, radim na tome