Bog vs. Sreća

Postoji jedna izreka koja glasi nesto u stilu "Da su ljudi sretni ne bi im trebao Bog". Koliko ima istine u tome? Zbilja, kada je covjek sretan obicno ne razmislja o losim danima, a cesto niti ne cijeni dovoljno te trenutke. Postane ih svjestan tek kada nastupe neka 'kisna razdoblja'.
Kada smo bili djeca veselilo nas je gotovo sve. Kada bi roditelji dosli s posla, kada bi se htjeli igrati s nama, kada bi se sami igrali, citali slikovnice i tako dalje. Nismo se, kao djeca, previse brinuli niti razmisljali o Bogu. Cak smo i batine dozivljavali kao nesto sto je jednostavno tako pa cak ako bi smatrali da nije fer sto smo ih dobili. Tek kasnije, s vremenom, postajemo svjesni nekih dubljih boli i nepravdi koje nas diraju, a za koje ne mozemo pronaci objasnjenje pa si ih obrazlozimo kao Bozju volju ili za nepravdu kazemo da ce biti kaznjena na drugom svijetu jer je ocito da ovdje bas i nece.
Kada bi se ljudi rodili sretni i zivjeli u nekoj utopiji bez boli i tuge, da li bi im bio potreban Bog?
A onda opet...ako bi ljudi bili isti kakvi su sada imam dojam da bi si pronasli bol ako ju vec ne bi dobili izvana. Ljudi su prokleta rasa. Cak i kada im najbolje ide naviknu se, dosadi im i hoce nesto drugo, nesto jos. Tek mi se cini da oni pojedinci koji su spoznali neki visi smisao mogu uistinu biti zadovoljni. To, pak, znaci da nema srece bez spoznaje Boga. Ili mozda ima?

Ja mislim da to nije prava sreca. Sreca bez boga.
To je tek iluzija srec, to jest prolazna sreca. Kao sto se uvjek govori nista netreba pretjerano radit, tako i bit sretan. Previse srece moze izrast u tugu, samocu, depresiju. Da nam citav zivot ide kao po loju nebi smo se maknuli od kamenog doba. Jedini razlog zasto se ljudi okrecu Bogu je kad nesto nevalja, kad nisu sretni, kad nesto nemogu objasnit. Po meni to nisu pravi razlozi zasto bi se trebali okretat Bogu. Npr oni bogatasi, svi od reda ateisti a kad preko noci bankrotiraju odjednom su vjernici..

Da većina ljudi ne razmišlja o sreći kad je sretna i kad im dobro ide, kao što većina ne razmišlja o zdravlju dok su zdravi. Ali kad nam loše krene onda molimo Boga i koga god stignemo da se stvari vrate na staro.

Osobno ja nisam takav pa kad mi dobro ide zahvalim Bogu na tome bilo zato što mi se nešto lijepo i dobro desilo ili čisto zato što sam u periodu koji je pozitivan za mene. Svjestan sam da se stvari mogu okrenuti vrlo brzo

I ja bi se volio vratiti u razdoblje kad nas je sve veselilo, ponekad je to i moguće postići, a ponekad je to jako jako teško.

@Chak...ali da li bi zahvaljivao da nemas iskustva kako moze biti lose?

Al da nas sve veseli to bi bilo grozno :/

Pa ne mora bit da te sve veseli vec da nema tuge, boli i sl.

E pa dobro to. Te dvije stvari nisu iste.

Alpha, da nema tuge i boli, bili onda bili u stanju znati šta je sreća??
mislim ono da nema noći, ime 'dan' nebi bilo potrebno i nebi dan doživljavali kao što ga sad doživljavamo..

edit: slažem se sa Chackom...

Alpha je napisao/la:

@Chak...ali da li bi zahvaljivao da nemas iskustva kako moze biti lose?

Nisam siguran, ali vjerojatno ne bi bio zahvalan, vjerojatno bi bio uljuljan u sigurnost toga da mi je dobro, kao što su se mnogi ljudi navikli na neke stvari i to uzimaju zdravo za gotovo dok bi samo naše bake i djedovi (a i oni prije) bili presretni da imaju stvari koje mi imamo.

A da uopće nema tuge i boli, hm kakav bi to svijet bio, uopće ne mogu zamisliti kako bi to izgledalo, vjerojatno raj na Zemlji

@Biga...Hm, da...da vidimo. Ja tebe mogu nasmijati iako te nikad nisam rasplakala, zar ne? Ne moramo osjetiti hladnocu da bi znali sto je vrucina. Dovoljno je da se pomaknemo iz balansa i mi odmah kuzimo da nismo u balansu. Nema veze jesmo li u tom trenutku vec dozivjeli obje strane disbalansa.

I ja se slažem sa Chackom...

većina ljudi "moli" Boga tek onda kada dođe (teško) vrijeme za to, zato u vrijeme ekonomske krize netko i zarađuje, hahaha a i slažem se s bigom pametno je on to reko

Citat :

da nema tuge i boli, bili onda bili u stanju znati šta je sreća??

Ja bih rado da komentarisem ovu temu ali bih prije toga
zamolio nekoga da mi definise ko je ili sta je Bog i ko je ili
sta je sreca..??

Ja bih sigurno ulovio i jedno i drugo samo da mi je znati
sta su zapravo ta dva pojma,on i ona,Bog i sreca..???

Alpha, da se ja nikad u životu nisam rastužio, bili to smijanje imalo ikakvog smisla??
pa Fantom, Bog bi bio(po ovoj temi) netko kome se obraćaš kad si nesretan, a sreća je, valjda znaš i sam.. hehe

Pa, smisao bi mogla biti nova tema. Ja sam samo istaknula da se mozemo smijat i veseliti i bez boli i tuge. No, kao kad smo bili djeca...

@Biga

Od goreg ima jos gore,od ljepseg ima jos ljepse...!!!

Sta je to najgore a sta je to najljepse...???

Da li je Bog svemocan ili je sreca beskrajna...???

Fantom, ti si se bacio u filozofe, al imaš pravo...
Alpha, mislim da se nismo razumjeli. ja sam rekao da nismo spoznali tugu, znači da tuga ne postoji, onda nebi mogli znati ni šta je sreća.
svako dijete je spoznalo tugu čim se rodi, tako kad je sretno ono je sretno potpuno, ne pita se kao mi odrasli šta će bit kasnje, živi za taj trenutak, baš kao što bi i većina nas trebala i baš se zato djeca vesele punim plućima. citirat ću samo iz Biblije jednu Isusovu rečenicu: ako ne budete kao djeca, ne će te u kraljestvo nebesko... (dobro, sad ovo kraljestvo u ovo temi možda i nije bitno koliko je bitno to što je naizgled tako beznačajno dijete ovom rečenicom staljeno na tako važno mjesto).

Djeca se ne vesele jer znaju sto je tuga. Vesele se jer se vesele. Kao sto rekoh, ne moramo spoznati hladnocu da bi znali sto je vrucina. Ne ulazim u kvalietu poimanja srece u odnosu na to koliko smo spoznali tugu ali sreca bez tuge moze postojati kao i tuga bez srece.

To je točno, međutim čini mi se da mi, odrasli drukčije reagiramo na sreću i tugu.
Kad smo djeca, većinom smo veseli radi malih stvari i izuzetno rijetko osjetimo tugu, onu pravu i duboku ili je nismo u stanju u potpunosti definirati.
Tek naknadno, kad odrastemo spoznamo da smo u djetinjstvu bili "sretni radi same sreće". Međutim, "sreća" u takvom obliku kasnije nekako zamre u nama.

Spoznajemo život, njegovu drugu, okrutniju i tužniju pozadinu. Možda čak niti ne moramo sve to okusiti na vlastitoj koži, ali steknemo iskustvo i postajemo svjesni.

Nekako, kao da više ne možemo biti sretni radi same sreće, već je intenzivnije doživimo tek nakon "nevera". Događa se da kompariramo protekle i sadašnje događaje, sreću i tugu. Kao da osjećaj za jedno ne ide bez spoznaje drugog.

Pitam se da li nas spoznaja i iskustvo promijeni i ostavi neizbrisiv trag u nama? Da li tek tada, na toj razini svijesti možemo spoznati da je i bol i tuga sastavni dio sreće, kao i same definicije istih, a to kao djeca nismo mogli?
Tu se opet javlja potreba za balansom, koja vjerojatno i daje ljepotu, aromu životnom mozaiku sretnih i manje sretnih trenutaka i njihovom percipiranju.

Mislim da mi spoznajemo život kada odrastemo, ali ne dovoljno, tako da možemo lako predvidjeti loše i negativne stvari pa ih onda i očekujemo. Dijete nema sposobnost vidjeti posljedice nečega pa ga ne brinu niti one negativne stvari o kojima se mi kao odrasli brinemo, no zaboravljamo da budućnost može donijeti i lijepe i pozitivne stvari kojima se možemo radovati

Dakle, cini se da se nekako svi slazete da u odrasloj dobi ljudska jedinka, ovakva kakva sada jeste, ne moze dozivjeti pravu srecu bez iskustva tuge/boli. To znaci da je tuga neminovna i da je sreca bez tuge besmislena. Ako je tuga neminovna onda je i potreba za Bogom neodvojiva od ljudske prirode.
Jos mi se cini kako iz ovog sto se do sada kazalo ispada da tuga i bol mogu postojati bez srece ali sreca nikako ne moze postojati bez tuge.

Pitam se sto je u ovoj prici balans. Je li to neki neutralni osjecaj ili nedostatak ikakvih osjecaja? Da li su i sreca i tuga zapravo disbalansi? Ili je sreca ono sto je nasa prava priroda pa odlazeci u iskustvo tuge zapravo ispadamo iz balansa?

Jos bih dodala i ovu pricu. Mislim da sam tada bila u visim razredima osnovne skole. Vec sam se debelo pitala koji je smisao svega ovoga ovdje i pitala sam Boga gdje je i zasto dopusta stvari koje se desavaju, a na koje nemam nikakvog utjecaja. Zasto je planet stvoren da jedan mora ubiti drugog da bi zivio? Jel to moglo kako drugacije, pitomije? Zasto su ljudi najveci predatori i zasto unistavaju i sebe i sve oko sebe?
Bilo je ljetno jutro kada sam izisla na balkon obiteljske kuce. Sve je bilo beskrajno mirno. Nije bilo ljudi. Nije bilo glasova. Cak je i more bilo mirno. Cuo se jedino blagi sum lisca. I ptice. U tom trenutku me preplavio osjecaj potpunog stapanja sa svime. Sa prirodom, sa Bogom. Kroz misli mi je prostrujalo: To je to radi cega se rodimo. Da mozemo osjetiti ovo sad. Sve je jedno. Sve je u redu.
U tom trenutku jasno sam osjecala Visu Silu kroz savrsen osjecaj srece i balansa.
Naravno, taj trenutak traje kratko i ubrzo smo nazad u krvolocnoj svakodnevnici.

Hmm to je dobro pitanje, da li može postojati istinska sreća bez tuge, vjerojatno da, ali samo u teoriji

Ali tuga i tužni događaji postoje bez obzira na nas, ponekad nas pogode da se toga čak i ne nadamo, ponekad smo mi i sami krivi, kao da nam dosadi sreća pa on isprovociramo neke nesretne događaje i tada tek spoznamo koliko nam je lijepo bilo. A čini se da smo mi ljudi takvi, ne možemo željeti uvijek biti dobro, kao da nam dosadi. Nažalost neki se nikada ne vrate na staro i nikada više se ne mogu osjećati istinski radosnima.

Paaa...upravo sam opisala Osjecaj koji sam imala u tom trenutku nije bio uvjetovan nicim. Dapace, moje misli su se pitale "Zasto?" Odgovor mi je dosao u vidu, rekla bih cak, apsolutnog osjecaja srece, sjedinjenja sa svime i porukom kako je sve jedno i kako sve u redu.

Mislio sam na odrasle osobe, tada si još bila dijete.

No nije valjda da si tada posljednji puta osjetila tu povezanost sa svime. Meni se to često zna desiti, ali dosta kratko traje, nažalost

Chak...ja sam ti bila jako cudno dijete Procitaj malo detaljnije.

EDIT: Taj put sam opisala jer je bio odgovor na ovo o cemu sada pricamo. Dok sam mislila da nema smisla. Sva ta bol i patnja. I nisam razumjela. Niti sad ne razumijem. Ali u tom trenutku sam osjetila ono sto sam trebala da uvidim da iako ne razumijem ima tu nesto vise.

Pročitao sam i prvi puta sve detaljno, ali kad odrastemo onda zaboravimo te osjećaje. Barem neki, naravno ne svi, meni se ponekad vrate osjećaji iz djetinjstva. Kako je to bilo mirno i spokojno razdoblje, samo što to tada ne znaš.