Bog vs. Sreća

Paaa...taj osjecaj nije imao nikave veze s mojim godinama. Moje tijelo je mozda imalo malo godina ali to sam dozivjela Ja. Ako me razumijes

Sto mislis zasto je meni lako ponasat se prema ljudima koji imaju recimo 14-15 godina (ili manje) kao prema odraslima? Zasto ja stalno zaboravljam da su djeca? To ga dojde zato jer ja prakticki nisam ni bila dijete. Po nekim postupcima da ali po razmisljanjima ne bas.

@Alpha, razumijem, ali mislim da uzrečica "nema prave sreće, ako ne spoznamo i bol" ne mora značiti da sreća mora biti osjećaj koji nas preplavi u određenoj situaciji, ali da smo obvezno u vezi dotične situacije prethodno morali bili tužni, da bi naknadno spoznali sreću.
Ja vjerujem da je potrebno spoznati tugu, kao jednu od emocija koja čini "mozaik života", baš zato da bismo mogli znati što je sreća.

Što se tiče balansa, on po mom mišljenju nikako ne podrazumijeva neutralnost i odsutstvo emocija, sreće i tuge. Svakome od nas trebaju ti osjećaji.
Navedene emocije se javljaju u različitim intenzitetima, ali logično je da će tijelo negativno reagirati na osjećaje tuge, dok ćemo sreću najčišće uzimati zdravo za gotovo.
Mislim da je najpoželjnije ostvariti ravnotežu sreće-tuge, na način da tuga ne smije zavladati našim životom, ali je trebamo prihvatiti i pustiti iz našeg života kad se za to javi potreba.

Ipak, mogli bi se pitati što ako ima "previše sreće"koja zavlada našim životom?
Da li ona u tom slučaju gubi na intenzitetu?
Ja vjerujem da u navedenom slučaju ona gubi svoju "aromu", jer prelazi u rutinu. Jednostavno, zaboravljamo da smo sretni, ako sami sebe svakodnevno ne podsjećamo na to, a za to nam je potreban poticaj, mijena.
Osim toga, mislim da je takav hipotetični slučaj apsolutne i isključive sreće, koja postaje rutina iluzoran i neostvariv, a možda i bolje da je tako, s obzirom na našu, ljudsku prirodu.
Tko zna, možda bi ona time izgubila svoju esenciju.

To sam i napisala, zar ne? Da po vama bez tuge prava sreca nepostoji. Isto tako sam napisala u uvodu da smo prokleta rasa jer se na sve naviknemo pa tako i na dobro i onda smo opet nezadovoljni. Ipak, nista od toga ne daje odgovor da li bi uz osjecaj stalnog zadovoljstva i dalje imali potrebu za Bogom?

Kužim ja tebe Alpha ti govoriš o osjećaju potpune mirnoće iz kojeg proizlazi radost. To je ona unutarnja radost koje nema po mom mišljenju, a čini mi se i tvom bez povezanosti sa svime što postoji, a to bi ustvari bio Bog u pravom smislu te riječi.

to je već individualna stvar. mnogi ljudi Boga traže samo kad im je teško, kad su tužni, a u sreći ga se rijetki i sjete...

mislim da je Chak to pisao na početku.
osobno sam vrlo pobožan, tako da ubijek zahvalim Bogu i na doru i na lošem. nekako mi daje to psihičku snagu jer skoro nikad ne govorim drugima šta osjećam i lakše mi je kad se uvečer makar malo Bogu obratim da mi pomogne, a kad sam sretan, zahvalim Mu se i na sreći...

al opet kažem, 100 ljudi 100 ćudi.. 100 žena.....

@Chak...I onda ispada da je Bog u sreci ali smo tada previse okupirani da bi smo ga spoznali. Isto tako smo u tuzi previse smeteni da bi ga osjetili iako se bas kroz tugu moze savrseno spoznati prisustvo Vise Sile.

@Biga....200 sisa

Alpha je napisao/la:

@Chak...I onda ispada da je Bog u sreci ali smo tada previse okupirani da bi smo ga spoznali. Isto tako smo u tuzi previse smeteni da bi ga osjetili iako se bas kroz tugu moze savrseno spoznati prisustvo Vise Sile.

dobar post!!
trebalo bi otvorit neku temu i skupljat ove pametne postove...

Ponekad jako slabo raspoznajemo i poznajemo svoje osjećaje. Tako ponekad smatramo da osjećamo zadovoljstvo, a zapravo osjećamo produkt osjećaja nastalih iz kompleksa, ega ili pomanjkanja nekih drugih osjećaja.
Uvažavanje drugih i istinsko razumijevanje može dati osjećaj trajnog zadovoljstva, a mnoge stvari ne možemo razumjeti ne prionemo li duhovnom, ne posvetimo li se Bogu u smislu shvaćanja ljudskih osjećaja, potreba i misli. Baš kao u predivnom Alphinom iskustvu, takvi osjećaji razumijevanja mogu postati prisutni samo uz pitanja vezana za Veći smisao, za Boga.

Obično se osjećaj, potreba za Bogom javlja u kriznim situacijama, a vjerujem da u prosjeku ljudi (kao i sreću) Boga uzimaju "for granted" kada im je dobro.
Prokleta rasa, koja se muči sama sa sobom.

Potrebno je proniknuti dublje da bi osvijestili značaj istog tog Boga (više sile, entiteta ili nećeg trećaeg, ovisno o kome se radi) u trenucima kad smo sretni, kad nam pomoć nije potrebna.
Ne može to svatko, jer niti svi ne osjećaju jednakim intenzitetom, tako da navedeno ovisi o jako puno faktora.
Mislim da bi svaka generalizacija bila nezahvalna.
Vjerujem da navedenim sjedinjenjem sreće i osjećaja povezanosti sa Bogom, pojedinac obogaćuje svoj život za jedinstveno iskustvo.
Ipak sve navedeno kreće "od nas" i nalazi se "u nama".

Alpha je napisao/la:

@Chak...I onda ispada da je Bog u sreci ali smo tada previse okupirani da bi smo ga spoznali. Isto tako smo u tuzi previse smeteni da bi ga osjetili iako se bas kroz tugu moze savrseno spoznati prisustvo Vise Sile.

Slažem se s tobom, no mislim da ti ne govoriš o sreći nego o ushićenju kada nam misli rade sto na sat i ne pomišljamo na Boga niti na druge osobe, jel nas baš briga, nama je super, a sve ostalo ok, nek se snađu sami za sebe. No u onoj pravoj istinskoj/unutarnjoj radosti osjećamo Boga zajedno sa srećom. Osjećamo i druge osobe i njihove probleme, ali kao da znamo da i oni mogu biti tako radosni, kao da znamo da će sve biti ok, baš onako kako treba biti. To je onaj osjećaj ispunjavajuće mirnoće unutar kojeg se nalazi ogroman potencijal za ostvarivanje velikih i lijepih stvari.

Biga misli da sam pametna ...

@Athena...da, definitivno je individualno ali u svrhu rasprave mi moramo uzeti neku sredinu jer inace ne bi imalo smisla pricati ni o cemu (1000 ljudi - 1000 cudi).

@Chak...ne mora biti ushicenje i zasto bi bile iskljucene druge osobe? Recimo, nalazis se sa ekipom na pikniku i super se zabavljate i sretni ste. Nista preposebno ali sasvim dovoljno

Alpha je napisao/la:

...Recimo, nalazis se sa ekipom na pikniku i super se zabavljate i sretni ste. Nista preposebno ali sasvim dovoljno

Bilo bi lijepo da se u tom trenutku netko sjeti Boga i kaže: "idemo se svi zahvaliti Bogu jer nam je lijepo!"
To se ne čuje tako često, a pogotovo ne od osoba koje nisu svakodnevni posjetitelji crkava. Šteta.

@Alpha i tu može doći od ushičenja cijele grupe pogotovo ako ima malo više alkohola pa bi onda sve ono što sam rekao za pojedinca vrijedilo za tu grupu. No naravno može to biti i lijepo i ugodno druženje.

Alpha je napisao/la:

@Athena...da, definitivno je individualno ali u svrhu rasprave mi moramo uzeti neku sredinu jer inace ne bi imalo smisla pricati ni o cemu (1000 ljudi - 1000 cudi).

Mislim da nema meritornog stava, kad se raspravlja o vjeri u Boga.
Ona se temelji isključivo na vjerovanju pojedinca, dok drugi, mahom nevjernici navedeno mogu drukčije protumačiti.

Zato se ograđujem od konstatacija "kada smo istinski sretni, u istinskoj/unutarnjoj radosti osjećamo Boga zajedno sa srećom".
Što je sa onima koji ne vjeruju ili vjeruju u neku drugu silu, entitet, vrijednost?
Ja smatram da oni radi toga nisu osuđeni da ne mogu spoznati istinsku sreću.

Evo, mogu se staviti u opanke nekog vjernika, koji smatra da bez vjere u Boga niti nema istinske sreće. Mogla bih razmisliti, možda i ja mogu razmišljati u tom smjeru.
Ipak, mislim da ga ne mogu uzeti bez zadrške kao vjerodostojan, jer se ipak temelji na individualnom vjerovanju.

Što se tiče mog stava i odnosa Boga-sreće, mislim da Bog tj. vjera u njega nije nužan uvjet sreće.
Možda je navedeno ipak neizostavna stavka kod pravih vjernika, koji traže da se njihova vjera dodatno naglasi imenom onoga u koga vjeruju, Bogom.

Bitan je odnos koji izgradimo sami prema sebi, kojim ćemo težiti da mi i ostali oko nas budemo još sretniji, ali mislim da je neizostavno (za istinsku sreću) prigrliti život u svoj punini, tj. osvijestiti da ga ne čine samo pozitivna iskustva, već i ona negativna.

Netko istinsku sreću postiže meditacijom, drugi nečim drugim, ali mislim da ona nije određena nekim "vanjskim" uvjetima, već da dolazi od nas samih.
Ako pak dođe nešto u obliku "vanjskog entiteta" (npr. Bog) što protumačimo tako da potvrđuje (nama) našu istinsku sreću ili nas ispuni mirom i spokojom, znači da smo istu još dublje i emotivnije spoznali, što bi svakome bila privilegija.

Ovo je jako široka tema za raspravu. Sreća je zgodan pojam za filozofiju, a bilo što vezano za Boga je subjektivno.
Prvo što se pitam jest koji je razlog unutarnjeg osjećaja kojeg ljudi opisuju, a koji im daje osjećaj Božje prisutnosti. Je li to zato što Boga zbilja ima i što je ljudima kao usađeno da ga 'prepoznaju', ili razlog leži više u utjecaju društva u kojem odrastamo? Od malena slušamo Bog ovo, Bog ono, odlazak na misu, učimo o njemu na vjeronauku, svugdje ga se spominje... I onda se na temelju toga u nama razvija taj osjećaj Boga.

Tuga i sreća su stanja koja idu jedno na drugo, nečija tuga je tuđa sreća i obratno. Pitanje da li treba spoznati Boga da bi postojala sreća je samim time tek hipotetsko. Imam drugačije pitanje. Da li svi na svijetu spoznaju Boga, razmišljaju li svi uopće o njemu? Nekako ne vjerujem da je tako, ali je sigurno da ga svatko tko ga spoznaje i razmišlja o njemu, to čini na svoj način.

Ovdje bih spomenuo jedno pitanje koje je MoW spomenuo na filozofiji, a to je što bi se dogodilo da mi dokažemo da Boga nema, da je ovo jedan jedini život i da smo nakon toga prazna ljuštura tijela, nula? Da li je vjerovanje u Boga i vječan život zbilja pravi razlog zbog kojeg osjećamo sreću te daje li nam i omogućuje li nam to uopće osjećaj sreće? Ne znam za druge, ali moj odgovor je ne, Bog nije taj koji je potreban za sreću, već je za to potrebno pozitivno stanje stvari. Pod 'pozitivnim' mislim na stvari koje nam idu u prilog. No tu bih spomenuo da na sve ima utjecaj i društvo u kojem živimo, nije isto živimo li u nekoj religijski orijentiranoj naciji ili u onoj koja to nije (pasivan društveni utjecaj). Neki jako vole Boga, te im se onda čini da im je ON potreban za sreću. Je li tako? Vjerujem da pitanje 'Što oni to zapravo vole?' može dati naznaku odgovora koje si svatko treba odgovoriti za sebe.

Što se tiče zahvaljivanju Bogu za stanje sreće, za ljepotu i sve lijepo, je li to uopće potrebno i ima li to zapravo smisla? Recimo nađem se sa frendovima na pikniku, svi uživamo i provedemo prelijep dan zajedno. Treba li se na tome zahvaliti Bogu i iz kojeg razloga? Trebam li mu se zahvaljivati na tome što sam uopće živ?
Prije sam to i činio, ponekad, no prestao sam. Iz kojeg razloga? Zato jer u prvom redu nisam znao Komu se uopće to zahvaljujem, zahvaljivao sam se nekome koga sam zamislio na temelju intuicije i osjećaja, čiju prisutnost sam osjećao, a nisam znao zašto osjećam i što uopće to osjećam. Kroz vrijeme sam shvatio da sam se zahvaljivao u prazno, da me netko pita kome sam se zahvaljivao, moj najbliži odgovor bi bio tamo nekome. Ako ću se ikome zahvaliti na lijepo provedenom danu, onda će to biti frendovi s kojima sam bio na pikniku i koji su to omogućili, a to što nije padala kiša i što nije grmilo smatrat ću povoljnim razvojem vremenskih prilika. Uostalom, vjerujem da svatko kreira svoju sudbinu u kombinaciji svog djelovanja i više sile (nešto što ne možemo kontrolirati). Ako uzmem neku okvirnu kršćansku moralnu sliku Boga, bi li On trebao cijeniti to što se ja zahvaljujem na slijepo? Mislim da On prije svega cijeni iskrenost, tj. djela, a ne riječi. I ovo sam opet rekao s obzirom na svoju sliku Boga i morala koju sam kreirao u rečenici prije. I na kraju se opet sve svodi na to u što vjerujemo te kako objašnjavamo ono što osjećamo.

@Omega i Athena dobro ste primijetili da kad se govori o Bogu da se govori o nekom entitetu izvan nas. Naveli ste me da otvorim novi topic na temu Boga, nadam se da nemamo već koji, pretraživač mi ništa ne pokazuje.

@Omega kažeš da je za sreću potrebno pozitivno stanje stvari, tj. da nam stvari idu u prilog, no što misliš da li je moguće biti sretan i kad nam stvari ne idu u prilog ili pak da li je moguće biti nesretan kad nam stvari idu u prilog. Da li je nužno da sreća dolazi iz vana. Moje je mišljenje da je jedini način da budemo sretni, da to dolazi iznutra, iz nas samih, bez obzira na stvari oko nas.

Ima svakakvih tema o Bogu na ovom pdf-u, treba pogledati ima li onog što te zanima, ima tema baš o Bogu što je on, zatim o tome je li svemoguć... Ima već svačega. Svakako otvori temu ako ne nađeš već postojeću, pa se to lako spoji

Bog se opisuje svakako, najčešće kao entitet koji je i u nama i van nas, no gdje god On bio, slika Boga kao entiteta proizlazi iz nas samih.

Sreća dolazi iznutra, ne od stvari van nas, međutim stvari van nas itekako igraju svoju ulogu u svemu jer mi nismo odvojeni od svijeta, mi svijet promatramo i on utječe na nas kao i mi na njega. Van nas desi se neki događaj, mi ga subjektivno percipiramo, nastane komplicirana obrada informacija uz tonu varijabli i na kraju iz svega proizađe rezultat koji nam se može sviđati, ali i ne mora. No rezultat koji mi promatramo dolazi iz nas samih, a događaj van nas je samo potaknuo obradu informacija.
Može i paralelna usporedba. Vanjski događaj je matematička jednadžba, zatim mi tu jednadžbu rješavamo te dobivamo rezultat. Samim time to je ta uloga vanjskog događaja, kao jednadžba, a sreća je produkt koji proizlazi iz dobivenog rezultata.

U stanju sreće neki vrag nam mora biti po volji, nešto pozitivno, ne možemo biti sretni ako nema ama baš ništa pozitivnoga u našim mislima. E sad, stvari koje nam idu ili ne idu u prilog, to se može promatrati i na taj način, u obliku postizanja cilja, pa onda si mi zadamo neki cilj, koji se s vremenom ne ostvari pa kažemo da nam stvari ne idu u prilog. Nisam mislio na tako nešto, već na taj pozitivan udio koji proizlazi iz spomenutog rezultata.
I onda si mi zadamo neki cilj, recimo sviđa nam se ona tamo cura, ajmo joj prići, pozvati na sokić i nadati se da ćemo završiti zajedno, baš mi se sviđa. Međutim, to se ne desi, ona nas odbi, a mi sretni unatoč tome što nismo dobili što smo na početku željeli. Zašto? Vrag bi ga znao. Možda smo uvidjeli kako smo postali mnogo samopouzdaniji nakon tog događaja, možda smo zadovoljni što smo napokon bili poduzetni... Svašta može biti u pitanju zašto smo sretni unatoč neostvarenju zadatog cilja, ali bitno je da je to što nas čini sretnima nešto pozitivno. Mislim, nema tu bitno-nebitno, to je tako.

A ovime sam vjerujem odgovorio i na pitanje možemo li biti nesretni unatoč tome što nam stvari idu u prilog. Jedno je zadati si cilj i nastojati ga ostvariti, a drugo je ostvariti ga i osjećati to stanje koje vlada poslije postignutog ''uspjeha''. Možda uvidimo da to nije ništa posebno, možda uvidimo da smo samo gubili vrijeme... Ma tu je opet tonu mogućnosti. Zato je tu ono, ''pazi što želiš da ti se ne bi ostvarilo''.

@Omega iznenadio si me, dobar post

Čovjek u trenutku ostvarenja neke želje doživljava sreću.
Čitao sam da se u tom trenutku um isprazni i da nas ta praznina uma čini sretnima.
Lako je moguće da prazan um u tom trenutku osjeća povezanost sa Izvorom i da je sreća izraz te povezanosti, a ne ostvarena želja.
Na žalost ti trenutci kratko traju, a nove želje zatrpaju um i tjeraju nas da ih slijedimo.

Da tu «prazninu» uma u kojoj možemo osjetiti ogroman potencijal možemo doživiti i kroz meditacije, i tako možemo osjetiti radost koja proizlazi iz nas. U tim trenucima smo na neki način najbliže Bogu, barem se meni tako čini.

citat iz knijge od Donalda Walscha- Razgovori s Bogom na temu sreće.

Citat :

većina ljudi vjeruje da ako "imaju" neku stvar (više vremena, novca, ljubavi- bilo čega), tada napokon mogu "učiniti" neku stvar (napisati knjigu, baviti se hobijem, kupiti kuću, upusitit se u neki odnos), šte će im omogućiti da "budu" nešto (sretni, smireni, zadovoljni ili zaljubljeni).
u stvarnosti oni obrću paradigmu Biti- Činiti- Imati. u svemiru, onakvom kakav je on zaista (suprotno onome kakvim vi mislite da jest) "imanje, posjedovanje" ne proizvodi "bivanje" nego obratno. prvo ti "budeš" stvar koja se zove "sretan" (ili "pun znanja" ili "mudar" ili "sućutan" ili bilo što), a zatim počinješ "činiti" stvari iz tog mjesta bivanja- i uskoro otkriješ da te to što činiš " uzdigne do toga da dobiješ stvari koje si uvijek želio "imati". način da se taj kreativni proces "a to i jest proces...proces stvaranja) stavi u pokret je taj da pogledaš što to želiš "imati", da se upitaš što je to što misliš da bi želio "biti" kad bi to "imao", a zatiim prijeđeš izravno na bivanje. na taj način obrćeš način na koji si se koristio paradigmom Biti- Činiti- Imati- zapravo je postavljaš kako treba- i radiš sa stvaralačkom silom svemira, umjesto protiv nje.

samo treba biti sretan. pih...sitnica...
malo baca na onu "najprije tražite Kraljevstvo nebesko a sve drugo bit će vam nadodano…"
funkcionira li ovo baš ovako?

Prije dan-dva sam prolazila kroz jedan trgovacki centar. E sad kako ja ne volim guzve to meni izaziva prilicnu nervozu. Ali morala sam proci tuda. K tome sam u jednom dosta zbrckanom (nazovimo to tako) zivotnom periodu i stalno se borim sa cupanjem iz depresije. I tako idem tim centrom i vidim covjka bez noge kako ide uz pomoc staka. Dojdem doma i vidim neku reportazu iz Kambodze o uvjetima i nacinu zivota tamo (pola ljudi invalidi).
Poanta...uvijek mozemo naci nesto da se zalimo i da budemo nezadovoljni. A cini se da je to i u ljudskoj prirodi. Mozda bivanje sretnim zahtjeva ulaganje truda, razmisljenja, a mi volimo ici linijom manjeg otpora pa stojimo i grintamo. Sretni smo onda kad se nesto izvanjsko desi sto nas baci u orbitu srece ali da mi kao mi nismo nesto previse ulozili u to sve. Medjutim za odrzati se u orbiti treba truda...e...tu vec nastaju problemi.
Ne razmisljamo o stvarima koje imamo i ne cijenimo ih sve dok ih ne izgubimo.

Zato se slazem sa Walschom jer je njegova pruka da jednostavno - budemo.

Zar postoji drugi nacin?

Slažem se sa Walschom ili možda bolje da kažem sa Bogom

Mi jesmo, mi ustvari i ne možemo ne biti, samo ovisi o nama kakvi ćemo biti, izbor je na nama da li ćemo biti sretni, mudri, radišni, pošteni, dobri... iz toga našeg bivanja proizlazi i naše djelovanje pa ćemo ako smo radišni nešto i raditi, ako smo pošteni, onda ćemo se tako i ponašati. A iz toga bi trebali proizaći i neka djela tj. rezultati. Teško da će netko tko je radišan i pošten baš ne imati ništa. Neki rezultati će se morati vidjeti pa čak i u Hrvatskoj