Bog vs. Sreća

Čovjek u trenutku ostvarenja neke želje doživljava sreću.
Čitao sam da se u tom trenutku um isprazni i da nas ta praznina uma čini sretnima.
Lako je moguće da prazan um u tom trenutku osjeća povezanost sa Izvorom i da je sreća izraz te povezanosti, a ne ostvarena želja.
Na žalost ti trenutci kratko traju, a nove želje zatrpaju um i tjeraju nas da ih slijedimo.

Da tu «prazninu» uma u kojoj možemo osjetiti ogroman potencijal možemo doživiti i kroz meditacije, i tako možemo osjetiti radost koja proizlazi iz nas. U tim trenucima smo na neki način najbliže Bogu, barem se meni tako čini.

citat iz knijge od Donalda Walscha- Razgovori s Bogom na temu sreće.

Citat :

većina ljudi vjeruje da ako "imaju" neku stvar (više vremena, novca, ljubavi- bilo čega), tada napokon mogu "učiniti" neku stvar (napisati knjigu, baviti se hobijem, kupiti kuću, upusitit se u neki odnos), šte će im omogućiti da "budu" nešto (sretni, smireni, zadovoljni ili zaljubljeni).
u stvarnosti oni obrću paradigmu Biti- Činiti- Imati. u svemiru, onakvom kakav je on zaista (suprotno onome kakvim vi mislite da jest) "imanje, posjedovanje" ne proizvodi "bivanje" nego obratno. prvo ti "budeš" stvar koja se zove "sretan" (ili "pun znanja" ili "mudar" ili "sućutan" ili bilo što), a zatim počinješ "činiti" stvari iz tog mjesta bivanja- i uskoro otkriješ da te to što činiš " uzdigne do toga da dobiješ stvari koje si uvijek želio "imati". način da se taj kreativni proces "a to i jest proces...proces stvaranja) stavi u pokret je taj da pogledaš što to želiš "imati", da se upitaš što je to što misliš da bi želio "biti" kad bi to "imao", a zatiim prijeđeš izravno na bivanje. na taj način obrćeš način na koji si se koristio paradigmom Biti- Činiti- Imati- zapravo je postavljaš kako treba- i radiš sa stvaralačkom silom svemira, umjesto protiv nje.

samo treba biti sretan. pih...sitnica...
malo baca na onu "najprije tražite Kraljevstvo nebesko a sve drugo bit će vam nadodano…"
funkcionira li ovo baš ovako?

Prije dan-dva sam prolazila kroz jedan trgovacki centar. E sad kako ja ne volim guzve to meni izaziva prilicnu nervozu. Ali morala sam proci tuda. K tome sam u jednom dosta zbrckanom (nazovimo to tako) zivotnom periodu i stalno se borim sa cupanjem iz depresije. I tako idem tim centrom i vidim covjka bez noge kako ide uz pomoc staka. Dojdem doma i vidim neku reportazu iz Kambodze o uvjetima i nacinu zivota tamo (pola ljudi invalidi).
Poanta...uvijek mozemo naci nesto da se zalimo i da budemo nezadovoljni. A cini se da je to i u ljudskoj prirodi. Mozda bivanje sretnim zahtjeva ulaganje truda, razmisljenja, a mi volimo ici linijom manjeg otpora pa stojimo i grintamo. Sretni smo onda kad se nesto izvanjsko desi sto nas baci u orbitu srece ali da mi kao mi nismo nesto previse ulozili u to sve. Medjutim za odrzati se u orbiti treba truda...e...tu vec nastaju problemi.
Ne razmisljamo o stvarima koje imamo i ne cijenimo ih sve dok ih ne izgubimo.

Zato se slazem sa Walschom jer je njegova pruka da jednostavno - budemo.

Zar postoji drugi nacin?

Slažem se sa Walschom ili možda bolje da kažem sa Bogom

Mi jesmo, mi ustvari i ne možemo ne biti, samo ovisi o nama kakvi ćemo biti, izbor je na nama da li ćemo biti sretni, mudri, radišni, pošteni, dobri... iz toga našeg bivanja proizlazi i naše djelovanje pa ćemo ako smo radišni nešto i raditi, ako smo pošteni, onda ćemo se tako i ponašati. A iz toga bi trebali proizaći i neka djela tj. rezultati. Teško da će netko tko je radišan i pošten baš ne imati ništa. Neki rezultati će se morati vidjeti pa čak i u Hrvatskoj

čovjek je ,sam kovač svoje sreće !

A najbolji je kovac onaj koji svaki dan kuje...

yee