Eutanazija

Asistirano Samoubistvo:Takodje zvano ubistvo iz milosti (legalno u nekim drzavama) radi se u tri slucaja ukoliko pacijent umire, uzasno pati i hitno trazi olaksanje...

Eutanazija: čin koji ima za cilj uzrokovanje smrti kako bi se uklonila svaka bol. Sastoji se u nakani volje i u primijenjenim postupcima. Želi se ukloniti čovjekova bol njegovim ubistvom, a za to se primjenjuju primjerena sredstva.

Odnos religija prema eutanaziji

Kršćani, Židovi i Muslimani dijele zajedničko mišljenje, da je Bog - Stvoritelj života i Gospodar života i smrti i da eutanazija nije dozvoljena, jer je nasilnički čin u suprotnosti s Božjim zakonima i ozbiljno narušava svetost ljudskog života.

Glavni rabin u Ujedinjenom Kraljevstvu izjavio je: "Kad se za bilo kojeg čovjeka, kaže da je bezvrijedan ili beskoristan, kad se za bilo koja dva čovjeka kaže da nisu jednako vrijedni, narušavaju se temeljne ljudske vrijednosti i prelazi se u relativizam, koji razara naš moralni red. Obezvrijeđivanjem života starijih ljudi, nerođene djece, bolesnika u komi, invalidnih osoba,....doslovno mi sami kopamo svoje grobove."

Papa Ivan Pavao II. je izjavio u enciklici "Evanđelje života" da je "eutanazija teška povreda Božjega zakona, budući da je namjerno ubistvo ljudske osobe moralno neprihvatljivo." Eutanazija, nasilje nad životom, ponižava čovjeka u njegovom završnom stadiju života i dovodi u pitanje njegovu vječnost.

Eutanazija životinja

Eutanazija životinja je dozvoljena, kad trpe veliku bol, a ne može im se pomoći. Tragična je ironija, da su u nacističkoj Njemačkoj, postojali jako strogi zakoni protiv eutanazije životinja, a eutanazija ljudi bila je dozvoljena. Na suđenju nacista u Nürnbergu, program eutanazije proglašen je "zločinom protiv čovječanstva", a glavni je sudija izjavio: "Da ste zakon protiv eutanazije životinja, primjenjivali na ljude, ovi strašni zločini, nikad se ne bi dogodili. Jedna od najvećih vaših sramota je da niste shvaćali, da u najgorem slučaju, ljudi bi se trebali tretirati jednako kao životinje, a ne nikako manje."


Historijski pregled eutanazije

Pojam potiče iz Stare Grčke. Grci su pod time podrazumijevali bezbolnu prirodnu smrt, a ne namjerno izazvanu smrt. U savremeno vrijeme, pojavili su se filozofi koji su razmatrali eutanaziju. E. Haeckel zahtijevao je, da se duševno i tjelesno neizlječivi bolesnici ubiju na bilo koji prikladan i bezbolan način. Godinu dana nakon njegove smrti, 1920., tom će pitanju pristupiti pravnik K. Binding i liječnik A. Hoche. Oni određuju koji to životi nisu vrijedni življenja i nazivaju ih "balast–egzistencijama". Tu su uključili sve osobe s tjelesnim i mentalnim oboljenjima. Nacisti su to prihvatili i širili propagandu, preko knjiga, novina i filmova, utječući na javno mnijenje. Potom je Hitler takve nazvao "beskorisnim jedačima", a teoriju uglednih i priznatih profesora primijenio u praksi, tako da su nacisti eutanazirali 300 000 osoba s tjelesnim i mentalnim oboljenjima. Pedantno su evidentirali sve tako oboljele osobe, slali ih u domove i tamo eutanazirali. Poslije su im vadili mozgove i radili istraživanja. Još i dan danas, čuvaju se u hemikalijama, neki od mozgova tih eutanaziranih osoba. To je bio uvod u holokaust.

Oko 1960., počelo se ponovno razmišljati o eutanaziji. U Americi su od tada do danas, malo po malo, objavljivane knjige, rasprave o eutanaziji, uglavnom naklonjene njenom ponovnom uvođenju. O tome je bilo mnogo televizijskih emisija, filmova, novinskih članaka i sudskih odluka. Čini se da su naveći pobornici eutanazije oni koji žele smanjiti izdavanja za zdravstvo i za penzije.



Vodeci se za svetim knjigama covjek sebi nebi trebao olaksati muke ,
a opet kad te samo zub zaboli dodje ti da poludis ,a to je samo zub gdje su one
teske bolesti da ih sad ne spominjem...
Uglavnom kad budem odlazio zelio bih da to bude brzo i po mogucnosti bezbolno...

Kakav je vas stav o ovome...???

Ako se taj covjek slaze onda cemu razmisljanje? ipak je to njegov zivot, a i ima puno stvari gorih od smrti.

Danas se sve vise legalizira eutanazija. Podrzavam to.

Evo, ovo je iz jednog moga rada od prošle godine...



U svim društvima postoje legalno i društvene određene norme stvorene radi zaštite života, njegove kvalitete te pružanja, odnosno nepružanja mogućnosti za produženje života. U većini zapadnih civilizacija su na takve odluke velik utjecaj imale zapadne religije (kršćansko, judeizam, islam). Kombinacija religijskih tradicija koje su prožimale društva više milenija i želja za napretkom te unaprjeđenjem ljudskog života u zdravstvenom smislu dovela je do onoga što imamo danas.
Pitanje koje se proteže kroz dobar dio te iste povijesti pitanje je prava na život, odnosno: tko ima pravo odlučiti hoće li neka osoba preživjeti ili umrijeti u određenoj situaciji te koji su faktori koji bi trebali biti pomoć pri odgovoru na isto pitanje? Upravo ove teme i problemi obuhvaćeni su pod pojmom eutanazija.
Eutanazija (grč. eu – dobar, thanatos – smrt) čin s ciljem, da se uzrokuje smrt, kako bi se uklonila svaka bol. Sastoji se u nakani volje i u primijenjenim postupcima. Želi se, ukloniti bol ubojstvom čovjeka, a za to se primjenjuju primjerena sredstva. 1
Jedna od prvih stavki na koje valja obratiti pozornost jest kompetentnost pacijenta, tj. je li pacijent sposoban samostalno donijeti odluku o produženju, odnosno skraćenju tretmana koji ga održava na životu ili se pak radi o pacijentu koji nije u stanju iz određenih razloga odlučivati o tome (koma, radna nesposobnost i sl.) te je ovisan o osobi koja pravno odgovara za njega.
Prije nego se uđe u bilo kakvu raspravu o tome, bitno je da osobe nadležne za pacijentovo zdravlje informiraju pacijenta, odnosno osobe koje pravno odogovaraju za istoga, o svim njima poznatim mogućnostima koje su primjenjive za pojedinog pacijenta. Naravno, svaka odluka temelji se na iskustvu osoba koje informiraju pacijenta. Problemi u ovom slučaju uglavnom nastaju kod osoba koje nisu u mogućnosti donositi vlastite odluke, nego netko drugi umjesto njih odlučuje, a zapravo to čini ne radi “milostive smrti”, koja bi trebala biti razlog prestanka održavanja pacijenta na životu, nego radi neke, uglavnom materijalne koristi.
Jedini način kojim bi se izbjegla pravna zavrzlama oko odluke o pravu na oduzimanje života, odnosno prestanak održavanja života jest potpisana odluka o neoživljavanju od strane pacijenta ili oporučna odluka iste vrijednosti.
Pod pojmom eutanazije danas podrazumijevamo aktivnu i pasivnu autanaziju, gdje je aktivna eutanazija direktan prekid pacijentova života, a pasivna indirektan prekid pacijentova života prestankom medicinskog tretmana koji ga drži na životu ili pak ne počinjanje istog tretmana uopće. Oba oblika eutanazije podijeljena su na volontarni i involontarni tip, gdje volontarni tip objašnjava da pacijent sâm odlučuje o produžetku, odnosno skraćivanju/završetku vlastita života, dok involontarni tip objašnjava eutanaziju pri kojoj pacijent nije u mogućnosti donijeti vlastitu odluku (inkompotentni pacijenti), nego za njega istu donosi osoba koja u tom trenutku pravno odgovara za njega ili pak netko od najbližih članova obitelji. Involontarna aktiva eutanazija jedini je oblik eutanazije koji je u potpunosti nelegalan.
Ono što se uglavnom smatra vrlo problematičnim u vidu eutanazije jest pitanje oduzimanja života, odnosno: je li “moralnije” ubiti osobu ili pustiti ju da umre prestankom održavanja života? Velik utjecaj na takve i slične odluke u zemljama Zapada imala je rimokatolička Crkva, gdje je jedan od glavnih argumenata Crkve bio da je život dar Božji, stoga nitko osim Njega nema pravo na oduzimanje istoga, pa je tako eutanazija u bilo kojem obliku smatrana zlim djelom. Upravo zbog vrlo jakog utjecaja Crkve, još uvijek je u svijetu aktualan problem stvaranja i/ili reguliranja zakona o eutanaziji.
Kao što je u tekstu već spomenuto, velik moralni problem se pojavljuje pri određivanju moralne granice između ubojstva dopuštanja da netko umre. Da bismo te dvije stavke posve odvojili, nužno je definirati svaku od njih i dati im moralno-zakonsko objašnjenje (ako je zakonski definirano). Ubojstvo se uglavnom razlikuje od dopuštanja da osoba umre po tome je li nešto učinjeno ili nije učinjeno a rezultiralo je smrću te osobe. Osoba koja ubije drugu osobu čini sâm akt usmrćivanja, dok osoba koja pušta drugu osobu da umre sâmim svojim nečinjenjem ičega dovodi drugu osobu do smrti. Za primjer izravnog ubojstva se može uzeti da je neka Osoba 1 upucala Osobu 2 i time rezultirala trenutnu smrt. Za primjer dopuštanja da netko umre bi se moglo uzeti da je Osoba 2 ozlijeđena i ako joj netko ne pruži pomoć, umrijet će. Osoba 1 pronalazi Osobu 2, ali ne čini ništa i pušta da Osoba 2 umre. Neki filozofi stoga tvrde da, u slučaju da „Osoba 1“ zna posljedice svoga čina, čin ubojstva nije ništa moralno lošiji od dopuštanja da druga osoba umre. Stoga je nužno svakom slučaju pružiti individualni pristup i istražiti sve moguće aspekte koji su okruživali „žrtvu“ te time utvrditi tko je kriv i zašto.
Međutim, dopuštanje da netko umre ima više svojih oblika, među kojima se u nekom vidu pojedini slučajevi mogu smatrati i ubojstvom. Osnovna dva oblika eutanazije pri kojoj dopuštamo da osoba umre jesu prestanak tretmana te nepružanje tretmana uopće. Takvi slučajevi također moraju biti dobro istraženi. Recimo, ako je prestanak tretmana počinio netko tko je htio od smrti osobe profitirati na bilo koji način, tada se to smatra ubojstvom, dok s druge strane, ako je isti tretman učinio netko tko je bio zamoljen od strane umiruće osobe kako se ista ne bi patila, tada se takav čin ne smatra ubojstvom nego eutanazijom u pravom smislu. Također, ako osoba izrazi želju da ju se, u slučaju neizlječivog stanja, ne liječi, tada nepružanje bilo kakve pomoći ili nekakvog tretmana je posve moralno opravdan, jer je to zapravo ispunjenje osobnih želja te prava na vlastitu odluku o životu, odnosno smrti.
Pod terminom eutanazije postoje četiri oblika prekida života pri kojima ne dolazi do izravnog čina ubojstva. Prvi od njih je nepružanje oživljavanja. U slučaju da pacijent pristaje na zahvat prilikom kojeg može izgubiti život ili se možda nalazi u stanju prilikom kojeg vrlo lako može izgubiti život, ima pravo na potpisivanje odluke o neoživljavanju (eng. DNR, do not resuscitate) ili na odluku jednake vrijednosti koja se nalazi u oporuci pacijenta. Sljedeći oblik je prekid umjetnog hranjenja i hidracije. Takav oblik se uglavnom odnosi na pacijente koji se nalaze u stanju duboke kome te su mogućnosti za izlazak iz kome izrazito male ili praktički ne postoje (kad osoba vegetira, odnosno kada joj gotovo ni mozak više ne radi, a ostali organi u tijelu rade uglavnom pokretani strojevima). Naravno, takav postupak nužno je definirati prije nego se osoba nađe u takvome stanju ili za nju odlučuje osoba koja pravno odgovara za istu ili netko od najbližih članova obitelji. Treći oblik je terminalna sedacija. Takav oblik eutanazije uglavnom se pruža osobama koje samostalno odluče, uglavnom zbog velikih bolova, da ih se stavi u stanje sna ili čak kome sve dok njihovo stanje ne bude riješeno izlječenjem ili smrću. Uglavnom se terminalna sedacija kombinira s prestankom umjetnog hranjenja i hidracije. Posljednji od ova četiri jest liječenje bez postizanja osnovnog cilja izlječenja. O tom obliku se još uvijek uvelike raspravlja. Iz tog razloga često se i ne primjenjuje, jer se time održava pacijenta na životu, iako ne postoje nikakve šanse da će pacijent doista ostati živ i da će biti izliječen. Najviše problema pri ovakvom obliku imaju sâmi doktori, jer svoje odluke donose na temelju vlastitog iskustva, a ne na temelju teorijskih pretpostavki, stoga često dolazi do pojave tužbi liječnika koji odbijaju pružati takav tretman pacijentu.
Samoubojstvo je teško definirati posve precizno u moralnom vidu, ali je uglavnom prihvaćeno kao oduzimanje vlastitog života. Kroz povijest je uglavnom smatrano grešnim, dok je Kant smatrao da je samoubojstvo čak nemoralan čin. U SAD-u se samoubojstvo može čak smatrati zločinom ako prilikom čina još netko osim te osobe strada.
U moralnom vidu gubitka života, suicid se posve razlikuje od ubojstva. Unatoč razlikama, javnost uglavnom smatra moralno prihvatljivim svako sprječavanje suicida. Čak i oni koji čvrsto drže do stava da je život i smrt pojedinca individualna odluka uglavnom smatraju da je većina pokušaja suicida samo dramatični načini da bi pojedinac privukao pozornost i potražio pomoć.
Kao posljednji oblik pasivne eutanazije javlja se asistirano samoubojstvo. Naime, nerijetko se osobe nađu u situaciji kada smatraju da njihov život „nema smisla“ (patnja, bol, nemogućnost održavanja regularne svakodnevice, npr. kod osoba koje su slomile vrat i posve su nepokretne) i smatraju da imaju dovoljno razloga za prekid istoga, tada mogu zatražiti u nekim državama (Švicarska) pomoć pri samoubojstvu. Tada liječnik mora proći zajedno s pacijentom mora proći čitav proces nakon kojeg se osobi može dopustiti da počini samoubojstvo prilikom kojeg joj liječnik asistira. Iako se takav čin na kraju smatra samoubojstvom, moralno se na isti može gledati kao na čin pri kojem osoba koja želi počiniti suicid skupa s liječnikom snosi odgovornost.
Svaki od dosad navedenih oblika su oblici pasivne eutanazije, odnosno eutanazije prilikom koje nijedan čin nije direktno doveo do smrti osobe, nego je osoba umrla od posljedica čina. Svaka osoba ima pravo na dostojanstven život, pa tako i na dostojanstvenu i bezbolnu smrt. U slučaju da želi izravno prekinuti svoj život, a da pritom to nije u stanju samostalno izvesti, može zatražiti da ju se eutanazira. Jedino aktivna eutanazija je čin izravnog usmrćivanja osobe, a kao takva, samo volontarna je zakonski regulirana u pojedinim državama u svijetu, dok involontarna se u svakom slučaju smatra zločinom.

Još od sredine 20. stoljeća, razvoj medicine te mogućnosti unaprjeđenja ljudskog života i zdravlja rapidno se povećavaju, dovodeći time život i smrt pod sve veću kontrolu pojedinca. Osiguravanje prava odluke o životu i smrti pojedinca koja su ponuđena umirućim osobama i/ili njihovim pravnim zastupnicima jedno je od najvećih postignuća unutar teme eutanazije.
Pravo na život jedno je od osnovnih ljudskih prava. Jednako tako, pravo na smrt ima svaka osoba koja to želi, jer taj život pripada samo toj osobi i nikome drugome. Na kraju, odluka o eutanaziji je vrlo osobna, emocionalno kompleksa i krajnje etički kontroverzna te kao takvoj joj se mora pristupiti svaki puta individualno.

A tvoje misljenje je...? Nisi napisao da li si za ili protiv eutanazije. Ili mi je negdje promaknulo

Ja sam za, unatoč tome što se Hipokratova zakletva tome protivi.

Vidili bi Hipokrata da lezi nepokretan u bolovima sta bi onda reka.

Vjerojatno se on toga nagledao više nego većina drugih "običnih" smrtnika pa je na temelju nečega došao do nekih zaključaka...

Moze covjek procitati puno knjiga i sazivjet se sa svakim likom ali dok sam ne prozivi situaciju, dok sam ne stane u necije cipele, ne moze znati. Ne omalovazavam Hipokrata (bozesacuvaj) ali mozda je on mogao gledat nekog tko umire u agoniji i kome nema spasa, a ja ne znam jel bih to mogla. Osim toga u njegovo doba se umiralo puno brze. Danasnja medicina odrzava na zivotu organizme sa takvim bolestima da bi u ono doba bili davno mrtvi, a time samo produzavaju agoniju. I zato mislim da pacijent ima pravo reci kad je dosta.

Eutanazija je jako vruca tema,poput abortusa ali je manje komplikovana..

Razmisljam da li je osoba koja zeli da bude eutanazirana hrabra ili je kukavica ako podjemo od predpostavke da je osoba svjesna svoje zelje i
da joj svjest nije pomucena od bolova...

Nije ni hrabra ni kukavica. To je tako. Ako nema sanse za oporavak, ako osoba vegetira, pati i ceka da umre onda odgadjanje i patnja nemaju nikakvog smisla.

Vegetiranje je stadium u kojem osoba nije nicega svjesna.
U tom stadiumu samo najbliza osoba tj. majka,otac ili muz/zena mogu donijeti odluku o eutanaziji.
Nebih ulazio u opravdanost njihove odluke ali ja licno nebih mogao donijeti takvu odluku voljenoj osobi.
Sebi mogu da presudim ali drugome nikada nebih mogao...

Tocno. Navela sam nekoliko mogucih scenarija od kojih je jedan i vegetativno stanje. Mislim da je OK da bracni drug ili roditelji/djeca procjene sto bi bilo najbolje tj. u skladu sa zeljama osobe.

Evo par clanaka o ovoj temi:

NJEMAČKI Vrhovni sud odlučio je da nije kazneno djelo isključiti aparate za održavanje na životu u slučaju da je umiruća osoba prethodno dala svoj pristanak za eutanaziju.
U konkretnom slučaju su presudili da je nevin odvjetnik koji je kćeri umiruće žene savjetovao da je isključi s aparata za hranjenje. Ranije je umiruća žena kazala kako ne želi da je se umjetnim putem održava na životu, pišu svjetski mediji.
Žena vegetirala pet godina:
Odvjetnik se žalio višem sudu kada je na nižem osuđen na devet mjeseci uvjetne kazne. Umiruća žena u 70-im godinama je u komu pala 2002. te je bila u vegetativnom stanju pet idućih godina.
Kći joj je izvadila cjevčicu za hranjenje koju su ubrzo ženi vratili liječnici, protiv volje njezine kćeri. Nakon dva tjedna je žena umrla od infarkta. (izvor)


DEBBIE PURDY 46-godišnja je Britanka koja boluje od multiple skleroze i čije će ime sigurno biti zapisano u pravnoj povijesti. Naime, kako prenosi The Guardian, hrabra je Debbie uspjela na sudu pobijediti britansku vladu i dokazati da zakon o eutanaziji krši njezina ljudska prava.
Duži život:
Cilj Debbie bio je osigurati svog supruga od zatvorske ćelije, u kojoj bi mogao završiti ukoliko joj pomogne otići u inozemstvo na eutanaziju. Podsjećamo, trenutni zakon predviđa zatvorsku kaznu od 14 godina koju ova Britanka, logično, nije željela priskrbiti svom suprugu.
"Čini mi se da su ljudi konačno počeli shvaćati da se zapravo ne radi o pravu na smrt, već o pravu na dostojanstven život, odnosno na život u kojem postoji mogućnost izbora", objasnila je Debbie novinarima. Kako kaže, presuda za nju znači duži, a ne kraći život.
Uporna Debbie pribojavala se prije presude da će sama morati otputovati u inozemstvo i u samoći završiti svoj život. No, ovom je sudskom odlukom osigurala duži ostanak sa suprugom te njegovu prisutnost u najtežem trenutku. (izvor)


QUEBEC -“Eutanazija je već realnost u našim bolnicama”, izjavio je predsjednik udruge liječnika specijalista kanadskog grada Quebeca Gaétan Barrette pred komisijom Nacionalne medicinske skupštine (MNA) koja trenutačno priprema dokumente za javnu raspravu o legalizaciji eutanazije u u Kanadi.
Neizbježna i sigurna smrt:
Kako je pojasno Barrette, liječnici znaju kada je “smrt neizbježna i sigurna”, ali i znaju da mogu biti optuženi za ubojstvo ako bolesnoj osobi daju sredstvo “palijativni sedativ” ako postoji i barem mala mogućnost oporavka. MNA će nakon konzultacije pripremiti dokumente o “ubojstvu iz milosrđa” i na jesen inicirati javnu raspravu o njima.
- Liječnici su spremni razmatrati mogućnost službene legalizacije eutanazije - rekao je Barrette, dodajući da pri tome moraju biti uspostavljene granice jer “neće svi pacijenti željeti eutanaziju niti će je svi liječnici željeti napraviti”. Oni pacijenti koji su lucidni morat će odlučiti za sebe, a ako nisu u tome stanju, za njih će morati odlučiti njihovi najbliži.
Važna je želja pacijenta
- Samo pacijent može odlučiti što želi. Potrebni su nam zakoni u skladu sa željama javnosti - rekao je kanadski liječnik. (izvor)

Evo jedna prica u kojoj se covjek predomislio od prvotne ideje da ne zeli biti prikovan na aparatima:


Paraliziranom muškarcu kojega na životu održava aparat za disanje trebalo je biti prekinuto upuhivanje zraka i umjetno održavanje na životu, no treptaj je pokazao liječnicima da je pacijent ipak svjestan.

Britanska obitelj Rudd promatrala je kako njihov 43-godišnji sin leži paraliziran u komi dok mu disanje i hranjenje omogućuju aparati. Sjećajući se razgovora u kojem je Richard rekao da ne bi volio biti prikovan za aparate u tijelu koje više ne funkcionira, rođaci su se dogovorili da je vrijeme za isključivanje.

Ali, dok se obitelj psihički pripremala za posljednji pozdrav, liječnici u bolnici Addenbrooke u Cambridgeu otkrili su da unatoč strašnom oštećenju kralježnice Richard Rudd može trepnuti kako bi odgovorio na jednostavna pitanja. A kad su ga pitali želi li ostati na životu, kategorički je odgovorio 'da'.

Specijalist na odjelu intenzivne njege, profesor David Menon, koji je prvi otkrio da pacijent može treptati, tri je tjedna intenzivno komunicirao s njim kako bi se uvjerio da je Richard svjestan svog stanja.

Srcedrapajuća molba za život snimljena je jer su u tom trenutku bolnicu posjetili filmaši s BBC-a, koji su pripremali dokumentarni film o pacijentima s ozbiljnim oštećenjima mozga. Richard Rudd je tako ostao na životu i može vidjeti svoje dvoje djece, razmišljati, čuti i osjećati, ali ne i govoriti ili kretati se. Njegove kćeri, četrnaestogodišnja Bethan i osamnaestogodišnja Charlotte žive s majkom, njegovom bivšom suprugom Christine i posjećuju ga u bolnici.

Dokumentarni film emitiran na BBC-u u utorak 13. srpnja potaknuo je nove rasprave na temu isključivanja aparata za održavanje života. Organizacije koje se protive eutanaziji istaknule su da je gospodin Rudd ipak promijenio mišljenje, te da danas ne bi bio živ da je svoju prvotnu odluku i napisao.

Njegov otac, također Richard, priznao je da je obitelj bila uvjerena kako nema ni najmanje šanse da bi im sin s ovakvom ozljedom želio nastaviti život.

Richard je ozljedu zadobio u listopadu 2009. nakon što je automobil udario u njegov motor, a silina udarca odbacila ga je metrima daleko. Pretpostavlja se da je tijekom mjeseci na aparatima mogao čuti što se događa oko njega, no dugo nije bio u stanju javiti da je njegova želja ostati na životu. (izvor)

Zanimljivo, čak niti kad smo potpuno sigurni u želju neke osobe, u to ne možemo biti sigurni, jer i bez obzira koliko netko bio bolestan i nemoćan ima pravo promjeniti mišljenje. A važno je ustvari mišljenje u trenutku eutanazije, a ne prije.

Problem eutanazije je problem vrijednosti života. Konkretno, koliko neki život, koji nije naš, vrijedi za nas. U ovakvim situacijama, često je život nekoga za nas vrijedniji nego za tu drugu osobu, ali tada često potrebe te druge osobe i patnje koje ona osjeća ljudi rado stavljaju u drugi plan i stavljaju sebe na prvo mjesto. Recimo, neki član familije je smrtno bolestan, žena, dijete, otac, majka - bori se za svaki udah zraka strašno se pateći, trajno oduzet(a) od glave nadolje ili je u trajnoj komi - humano bi bilo, u najmanju ruku, bar ozbiljno razmisliti o tome da mu/joj se oduzmu patnje i podari mir, ali ljudi često nisu toliko "nesebični" da bi mislili na drugoga, već odbijajući da prihvate stvarnost i ne želeći da se poslije moraju nositi da osjećajem gubitka voljene osobe traže izlike da ga/ju održavaju na "životu". Sve dok je taj neko još tehnički živ, oni odlažu taj osjećaj gubitka poput odlaska zubaru. Ne bi bilo u redu baš ni ako bi čim neko posrne i padne njegov drug ga odmah zatuče i tako ga "riješi patnji" ("I am putting you out od your misery", he said ) ali ni drugi ekstrem nije ništa bolji, da neko godinama mora da pati zbog nas, a sve to vrijeme mi smo imali moć da ga toga poštedimo. Kad se dugo vremena tako odlaže odlazak zubaru, zubi nam izgledaju kao da smo jeli nagazne mine za doručak, ručak i večeru - kad tako neko dugo pati zbog nas i naše plitke sebičnosti, nakon nekog vremena počeće da nas krivi zbog stanja u kojem se nalazi, te bolove pripisivaće nama, pogotovo ako zna da imamo pravo da nešto učinimo glede toga, ali nemamo dovoljno hrabrosti.

Jednom je rečeno: "U svakoj pravoj ljubavi duša je ta koja omotava tijelo". Voljeti nekoga znači biti spreman na sve, spreman na svaku vrstu žrtve. A dopustiti da neko koga volimo pati, trajno i neopozivo, a to opravdavati nekom ljubavi prema njemu, to je licemjerje. Ima tu doduše ljubavi ali samo prema sebi.

Onaj koji voli kaže: "Sebe samoga prinosim svojoj ljubavi, i svog bližnjega kao i sebe."

Dojam koji sam stekao po pitanju protivljenja eutanaziji od strane države, je to što se oni boje da bi se to zloupotrijebljavalo u neke druge ciljeve. To se dešava sa maltene svim zakonima. Danas se donese zakon, sutra se tim zakonom čini bezakonje. Ljudi su maštovite životinje. Ali zar ne bi bilo manje zlo ipak nešto regulisati zakonom pa poslije dodavati amandmane nego sve prepustiti religioznim fanaticima koji ionako zagovaraju ovaj svijet kao "dolinu plača"? U svakodnevnom životu često kažemo "moj život", dakle, život koji imamo pripada nama, on je samo naš i ničiji više. Kad život više nije život, kad postane pakao, ljudi moraju imati otvorenu opciju da ga mogu okončati prema svojoj volji, da u svakom trenutku imaju dovoljno kontrole nad njim. Samo ta pomisao često je dovoljna da bi nekome opet povratila život u kosti i osokolila ga da se srčanije bori.

Ko je taj koji je dostojan da određuje ko će da živi a ko će umrijeti - to pitanje sam ovdje negdje čuo. Onaj ko ima tu moć, onaj koji to mora, onaj čija je to odgovornost - glasi odgovor. U određenim kriznim situacijama, kad se desi neka katastrofa sa velikim brojem teško ozlijeđenih, doktori, liječnici, medicinsko osoblje mora brzo da odluči ko će živjeti a ko neće, kako bi se broj smrtnih slučajeva sveo na minimum - to se zove trijaža, nije protuzakonita, dapače, ona je nužnost. Resursi su uvijek ograničeni, i nema smisla, štaviše, kontraproduktivno je, trošiti resurse na one koji će najvjerovatnije umrijeti bez obzira na sve, dok se ti resursi mogu upotrijebiti za one kojima se može efektivnije pomoći.

Slažem se ovim postom iznad, kao i većinom postova.
Mi uvijek ističemo u prvi plan sami sebe, svjesno ili nesvjesno.

Kako ću ja preživjeti kad on/a umre, neću se moći nositi s tim...
To je tipično razmišljanje, gdje se osvrćemo na svoj gubitak i uvlačimo se u agoniju svojih misli, a s druge strane teško to usklađujemo sa potrebom osobe koja je u teškoj situciji ili isto izjednačavamo.
Moglo bi se postaviti pitanje da li sukladno tome i volimo radi same osobe ili je naglasak u ispunjenju koje ona donosi u naš život?

Osobno sam za legalizaciju eutanazije, jer smatram da osoba sama ima pravo izabrati smrt, kad je neizlječivo bolesna i na mukama.
To je čin njene slobodne volje, koji treba biti primaran.

Slažem se da osoba ima sama pravo odlučiti, ali opet kad mi to možemo odlučiti, prije ili u trenutku samog čina i da li se možemo predomisliti. U onom članku koji je Alpha postala, osoba se predomislila, iako je mogla samo treptati, tim naizgled slabašnim pokretima je izrazila svoju volju i odlučila se živjeti.

Doista nitko ne bi mogao prigovoriti njegovoj najužoj obitelji da su se odlučili isključiti aparate, jer je on i sam bio rekao da bi u situaciji u kojoj ne može ništa rađe umro, nego živio. Ali opet čovjek se predomislio i izrazio želju za životom.

Izgleda da mi ne možemo niti za sebe reći kako bi reagirali u takvoj situaciji, a kamoli za drugoga. Tako da mi se čini da mi nikada ne možemo biti u potpunosti sigurni da li činimo ono što ta osoba želi ili ne.

Ni u sta se ne moze biti u potpunosti sigurno, kad bi se djelovalo samo onda kad smo 100% sigurni ne bi nikad nista napravili. Jedino sto mozemo ciniti je potruditi se da imamo sto pouzdanije informacije i da djelujemo na osnovu njih. Da, grijesicemo i onda, ali ne mozemo od sebe zahtijevati nepogrjesivost, to je bozanska osobina a mi nismo bogovi.

dok postoje bilo kakve aktivne funkcije u organizmu, nada uvek postoji...

Ima i to svoje...

Samo upitnik je sta ce se morati sve predurati i izdurati dok ta nada ne postane realnost. Nada je zeznuta stvar, da parafraziram Fantomov potpis, nada je poput zvijezda, izgledaju kao da ih mozes skinuti stapom s neba, tako blizu a opet tako daleko...

@Arch...ima slucajeva sebicnosti i na ovaj i na onaj nacin. Ponekad je tako kako pises, a ponekad je obratno tj. da netko zeli ugasit aparate jer mu je 'vec dosta'. Pa sad ti vidi

---

Sve vise zemalja odobrava eutanaziju ali ona mora biti ili napisana ili usmena od strane osobe koja je unesrecena. U varijanti da nema te 'posljednje zelje' osoba ostaje na aparatima.

U onoj zadnjoj prici koju sam dala covjek je u teoriji htio eutanaziju, a onda se predomislio. Mislim da se predomislio jer nije spreman, nije se pomirio sam sa sobom i vjerojatno ga je strah.

Cini mi se da smo puno hrabriji dok pricamo o smrti kada smo ovdje i na sigurnom. Onda kazemo kako bi htjeli eutanaziju, kako ne bi htjeli biti teret nikome, kako ne bi htjeli zivjeti na nacin da smo skoro pa biljke i td. Dapce, cesto prigovaramo sto nam stvari ne idu glatko cak i ako smo posve zdravi. Generalno se cini da zapravo cesto ne cijenimo zivot dovoljno. A onda se dogodi tako neka situacija i najednom ne zelimo otici. Najednom nista drugo nije bitno. Ipak, mislim da kada covjek na koncu prihvati situaciju i pomiri se sa sobom spreman je na odlazak. Poznato je i pet (ili sedam) koraka mirenja sa smrcu i stresnim situacijama.


Dr. Elisabeth Kubler-Ross "O smrti i umiranju" opisala je faze koje prolaze umirući:
*Negiranje. U toj fazi osoba nije svjesna težine vlastitoga stanja i odbija činjenicu da će umrijeti. Negiranje je privremeni obrambeni mehanizam, koji traje neko vrijeme dok osoba ne prihvati vlastito stanje.
*Ljutnja. Nakon faze negiranja javlja se faza ljutnje. Izražavajući ljutnju pacijenti se djelomično oslobađaju svojih strahova, ljubomore, napetosti i frustracija. Oni svoju ljutnju i bijes usmjeravaju prema onome tko im je u tim trenucima najbliži, bilo da su to rodbina, liječnici, medicinske sestre ili netko zdrav u njihovoj blizini.
*Pogodba. Nakon faze ljutnje na sebe i na svoje najbliže, slijedi faza pogodbe. U toj se fazi osobe obično okreću religiji ili crkvi. One se približavaju vjeri i Bogu; kaju se za grijehe koje su ranije počinile, posvećuju se, predaju crkvi i na taj način misle da produžuju preostalo vrijeme života.
*Depresija. Kada shvate da ništa ne može promijeniti njihovu sudbinu, ulaze u fazu depresije. Postaju povučene u sebe, odbijaju odlazak prijateljima ili rodbini. Produžen period povlačenja u sebe i oplakivanja vlastite sudbine normalno je ponašanje u toj fazi.
*Prihvaćanje. Za vrijeme te faze pacijenti u potpunosti prihvaćaju činjenicu da moraju umrijeti. Ljutnja, depresija u ovoj fazi obično nestaju. Dr. Kubler-Ross opisala je tu fazu kao period bez mnogo osjećaja. Pacijenti se ne osjećaju niti sretni niti tužni. Mnogi su mirni i povučeni u sebe. Odbijaju mnoštvo ljudi. Preferiraju biti sami ili u društvu malo odabranih, bliskih prijatelja ili rodbine.


...evo, pronasla sam i verziju od sedam koraka opisane za tugu:


* Šok je oblik psihološki mehanizam koji štiti osobu. Kada osoba je u šoku, on ili ona funkcionira normalno neko vrijeme dok se u stvarnosti setovi da voljena osoba više ne postoji.
* Poricanje se smatra prvi korak u procesu tugovanje i većina ljudi vjeruje da je šok i negiranje su jedno te isto. To je faza kada osoba neće prihvatiti da je volio jedan je preminuo. To je prirodan osjećaj.
* Krivnja je normalno tokom procesa tuguju jer osoba automatski misli da je on ili ona ne učini dovoljno ili bi mogle učiniti stvari drugačije da se izbjegne smrt voljene osobe.
* Nakon krivice dolazi strah u kojoj osoba počinje osjećaj nesiguran zbog situacije on ili ona je i. Strah je očito više djece nego u odraslih kao i većina odraslih na kraju ne prikazuje ovoj fazi od tuge za vanjski svijet.
* Osjećaj ljutnje ili bijesa je normalan dio tugovanje. Mnogi psiholozi smatraju da ovoj fazi je jedan od najbitnijih faza u procesu tuguju jer pomaže osobi premjestiti bliže prihvaćanje smrti voljene osobe. Taj bijes je obično usmjerena na ljude okolo, a ne prema pokojnika.
* Depresija je nešto što svi ljudi koji tuguju proći. Oni se osjećaju kao da ne postoji život vrijedan življenja i bilo simptomi depresije ne bi trebao biti uzeti olako. U ovoj fazi osoba može patiti od nesanice, nedostatak apetita, i nemaju koncentracije.
* Posljednjoj fazi tugovanje je prihvaćanje osoba kada konačno nauči da se nosi sa smrću voljene osobe. To je faza kada osoba konačno prihvaća da je gubitak stalno neki i kada osoba dođe do te faze, započinje proces ozdravljenja.

@Alpha, znaci opet pricamo i citamo si postove, a? Dobro, neka...

Doista, najidealnije rjesenje bi bilo regulisati to za zivota, pa ako se covjek predomisli - predomisli! On se jos moze predomisljati, smrt nece. Ovaj zaplet sa nesebicnosti oko eutanazije ima, naravski, i drugu ostricu, koja reze pitanjem eutanazistu: kako ce njegovo predomisljanje utjecati na njegove bliznje? Dobro, on voli zivot, ili se boji smrti, ili ovo dvoje mijesa - ali, ako on i dalje misli da ce nekim cudom ozdraviti uprkos krajnje negativnim prognozama,trebao bi se zapitati da li time svojoj djeci zeni, roditeljima ne zavjestava zivot duge patnje dok ga budu dvorili, hranili, kupali, cistili ispod njega i, sve u svemu, gledali ga kako se pati. To bi funkcioniralo neko vrijeme, ali kasnije bh doslo do predbacivanja, ljutnje, frustracija, troskova materijalnih i dusevnih naustrb cijele porodice. Jd li njegov momentalni trenutak kolebanja doista toga vrijedan??! Ne bi li to bio lijep trenutak da i on bude malo "nesebican" pa da ih sve posalje u 3 pm (ne, ne mislim u 3 popodne! ) i da im tako da mirnu savjest u odricanju od njega? Sto prije se pomire s njegovim gubitkom zivota, prije ce proci kroz onih 5-7 faza tugovanja i polako, dan po dan, nastaviti sa svojim zivotima... Ako neko ne moze vise zivjeti, moze se skloniti s puta ooima koji mogu. Kako god bilo, smrtna opasnost je uvijek bila najbolji filtar ljudi...

Archangel jedno je pomoći drugome umrijeti jer on sam to želi, a u takvom je stanju da njegov život više nema smisla, a drugo je ako mi to želimo jer nam je tako komotnije, a osoba o kojoj se radi to ne želi. Potpuno je nevažno zašto to ta osoba ne želi, da li je sebična, da li se boji smrti, da li vjeruje da se još uvijek može oporaviti, da li možda ne vjeruje u postojanje nakon smrti i vjeruje da je to kraj, pa je čak i bol bolja od onoga što ju čeka...

Oduzeti nekome život bez njegovog jasnog pristanka je za mene neprihvatljivo