Tinejđeri i potreba za samostalnošču

Tinejđerima je jako važna njihova samostalnost i bunt


Adolescencija
je doba golemih socijalnih i emotivnih promjena za djecu, koja tada
ulaze u složene društvene mreže u školama i počnu, ponekad na neugodne
načine, dokazivati svoju samostalnost roditeljima. Mogu biti povučeni i
gunđati, čini se da provode cijele vikende u krevetu (osim u doba
večernjeg izlaska), a tvrdoglavi su i ignorantni i kod najbezveznijih
roditeljskih zahtjeva.


Kako vi pokazujete svoju samostalnost?
Roditelji kako se nosite s time?

Ne je**m zivu silu , jednostavno kad me neko pozove napolje ili na neku drugu aktivnost dam mu kulturno do znanja da zelim samocu i odmor od ljudi .
Ne dokazujem time nista , samo zelim odmor od guzvi , gluposti i maski .

Mogla sam i opširnije opisati.

Moj bunt je bio vegetarijanstvo, rock'n roll i krenulo je s prvim srednje.. i da naravno želja da budem umjetnik, a ne nešto u medicinskoj službi
Onda naravno crna odjeća.. koju i dan danas volim...

Nikad nisam zahtjevala da do duže budem vani ili nešto slično.. imala sam lijep dogovor s roditeljima vezano za to

U biti bila sam dobrica.. nije samnom bilo puno problema
za razliku od moje sestre

Kod mene i nema nekog pretjeranog bunta... Moji dosta toga vezanog za mene odmah prihvate, naravno, tu su ispočetka neke kritike ali ništa toliko radikalno da moram da im tjeram inat...

Crna odjeća, opsjednutost viktorijanskim, metal i rock muzika, zanimanje za paranormalno, društvo, mjesta na koja izlazim, moj način razmišljanja... Sve to su prije ili kasnije prihvatili kao nešto normalno. Možda je to zato što im nikad nisam stvarala probleme i sa njima imam veoma otvorene i iskrene relacije, tako da znaju da mogu da mi vjeruju. Naravno, ne iskorištavam to

Jedino oko čega se krvimo (ne bukvalno) je izbor škole. Naime, ja bih muzičku akademiju, oni bi pravo, bankarstvo, ekonomiju, političke nauke ili tako nešto. Ali kako se bliži početak nove školske godine, čini mi se da lagano popuštaju

nemam previše bunta kod mojih ali nije da ih nema. problemi se javljaju upravo u tim pokušajima osamostaljivanja ali ne kroz izlaske i način oblačenja nego izolaciju od porodice u smislu da ih se više ništa ne tiče u vezi nje. nešto šta je prije bilo zajedničko sada više nije. živi s nama i u isto vrijeme se pravi da ne živi. ponekad me to boli, ali i ja sam prošla kroz tu fazu pa je mogu shvatiti i tolerirati.
banalni primjer... polaže pravo na kompjuter koji nije njegov osobni nego ga dijelimo. i ja shvaćam njegovu potrebu i puštam ga koliko mogu ali, kad meni triba onda čujem kako sebi nešto u bradu gunđa i nervozno mi ga prepušta a ja mu kažem "e pa dragi moj, nisam toliko bogata da ti priuštim tvoj PC, ali si ti dovoljno odrastao da nađeš sezonski posao i pomalo ga sklapaš sam". hoću reći- biti samostalan znači biti ekonomski samostalan, ali oni to još nisu pa nek se onda i ponašaju u skladu s tim.
eto, iz roditeljske perpektive

moji roditelji se često bune što se ja i brat oblačimo i nosimo drugačije od drugih (emo-scene). peglamo kosu, često oblačimo crnu odjeću i uske hlače i često nam počnu histerisat zbog toga, ali vremenom se i to smiri. najgore nam je kad se trebamo ići šišati, onda nas cijelo vrijeme navraćaju i guše nas cijelo vrijeme govoreći nam da se ošišamo kratko "kao svi normalni ljudi". al meni to nije to... jednostavno ne mogu pripadat mainstream narodu, meni to nije to i ne vidim se uopće u tome. malo više podrške s njihove strane bi mi/nam bilo od velike pomoći, jer mi i samopouzdanje opada s time. osjetim to. teško je držat se svoje "ideologije" kad ti stalno netko kljuca po pameti...
inače ja i brat nikad nismo bili "Problemkinder" i uvijek smo slušali i radili što nam zapovijede. i često nam obećaju nešto za dobre ocjene u školi ili na faxu, od čega na kraju ništa ne bude... mislim da bi nas s malo više privatnošću i slobode mogli nagraditi, i da smo zaslužili... eto toliko od mene ^^

Flo, s tim i moja majka muči muku, mislim što se "nezainteresovanosti" za porodicu, mislim, vidim da joj je često teško i boji se da ćemo da se udaljimo, iako mi često ništa ne govori za to. Tako da pokušavam da joj objasnim i dokažem da mi je ona i dalje najvažnija i da, iako ona ne može da mi zamijeni društvo, ni jedno društvo ne može da zamijeni nju i nikad neće moći, bez obzira što ću radije provesti petak naveče sa drugaricom u gradu nego sa familijom kod kuće. I svaki dan se potrudim da je zagrlim, poljubim i popričam sa njom o nečemu. Tako da nemoj da se brineš, to što tvoja djeca možda ne provode toliko vremena sa tobom kao ranije ne znači da si im manje važna ili da te manje vole. Znam da ovo već znaš jer ste svi vi roditelji prošli kroz sve te faze, ali ne škodi ponekad to čuti sa strane
Eto, iz perspektive nečijeg djeteta