Potreba ljudi za prokreacijom

Imate li djecu? Želite li imati djecu? Zašto da i zašto ne?

Što vam se čini da je, kod većine ljudi, razlog da imaju djecu? Kako se ponašaju ne bih rekla da je neka ljubav i altruizam. Čini se više kao obožavanje svoje slike i sukladno tome potreba da se produži tu svoju "savršenost". Ili iz čisto praktičnih razloga "da se ima tko brinut o njima kad ostare". Ili zato jer to očekuje okolina. Ili zato jer će ostvariti neke beneficije. I tako.... Navedeno se lako vidi iz načina na koji ljudi odgajaju (???) tu svoju djecu i kako se prema njima odnose.

Kakvo je vaše mišljenje?

Mislim da je većina ljudi 'programirana' da ima tu želju zapravo ne znajući točan razlog zbog kojeg ju ima, da li je to zbog utjecaja društva, ili nam je u 'genima', ne znam, ali ne vjerujem da većina ljudi ima djecu zbog bilo kakvog koristoljublja.

Možda i nema ili barem ne svjesno...ali koji je pokretač? Mislim, najčešći? Koliko vidim ljudi imaju djecu jer: očekuje se od njih, to je ''normalno'' (jer kao nije normalno ako se nemaju), imaju njihove frendice pa oće i one, način da zadrže tipa, način da se udaju, ne misle glavom uopće pa ostanu slučajno trudne, i td.
Do kraja priče ti takvi dođu na i do ove ideje o koristi...

Uglavnom, čini mi se izrazito mali postotak onih koji prokreaciji pristupe zrelo (što god to sve podrazumijevalo).

Ljubav prema djeci na kraju ipak ispadne uvjetna. Roditelji očekuju nešto od djece i/ili gledaju sebe u čitavoj toj priči (kako će se nešto odraziti na njih same)...jastan pokazatelj toga je svijet u kojem živimo...da su djeca dobivana i odgajana s ljubavlju i altruizmom (koji mi se čini neki osnovni preduvjet za zrelu odluku o prokreaciji) ne bi imali ovako sjeban svijet.

Nisam znao da ću i ovo izjavit' ali slažem se sa Alphom ..
Napisat' ću osvrt o ovome za koji dan.

Alpha je napisao/la:

Što vam se čini da je, kod većine ljudi, razlog da imaju djecu? Kako se ponašaju ne bih rekla da je neka ljubav i altruizam. Čini se više kao obožavanje svoje slike i sukladno tome potreba da se produži tu svoju "savršenost". Ili iz čisto praktičnih razloga "da se ima tko brinut o njima kad ostare". Ili zato jer to očekuje okolina. Ili zato jer će ostvariti neke beneficije. I tako.... Navedeno se lako vidi iz načina na koji ljudi odgajaju (???) tu svoju djecu i kako se prema njima odnose.

U potpunosti se slažem sa ovakim opservcijama.

Slušala sam dosta objašnjenja zašto je potrebno da čovjek ima djecu, od strane mlađih i starijih osoba.
I jedni i drugi, uglavnom nabrajaju slične razloge i u njima ne vidim neke značajne razlike.

Naglašava se važnost da osoba svojem životu pruži neki veći smisao, time što će imati dijete, da započne očekivani bračni život koji podrazumijeva djecu.
Mnogi smatraju da je važno imati djecu, zato da u starosti ne ostanu sami i da im netko "može dati čašu vode", zatim u vrhuncu ljubavi između dvoje ljudi, čija je logična posljedica dijete, u nezaboravnom i životno važnom iskustvu svakog pojedinca- donošenje djeteta na svijet, u tome da se slijede primjeri prijatelja i znanaca, dok ne bude prekasno i naposljetku u ostavljanju neizbrisivog traga pojedinca, na zemlji.

Nemalo puta sam čula kako majke koje odgajaju djecu, primjerice govore:
"Nemoj napraviti to, rastužit ćeš mamu" ili "Ja bi bila jako nesretna da si ti...", iako se pritom radi o nečemu što bi trebao biti legitimni izbor djeteta, kasnije odraslog čovjeka koji nikome pa ni njemu, ne škodi.
Isto tako, u slučajevima kad odrasla djeca budu neuspješna u nečemu, roditelji često puta znaju naglašavati kako im ona rade probleme i razočarali su ih, a da pritom uopće ne naglašavaju ili ne uzimaju u obzir, kako se konkretno njihova djeca osjećaju, radi posljedica svojih grešaka i da ne vide kako je "problem" upravo u tome, što su oni/djeca, nezadovoljni vlastitim životom.

Zato bih zaključila kako većina ljudi ima djecu radi egoističnih očekivanja te da često puta na djecu projiciraju vlastite želje.
Mnogi dovoljno ne respektiraju djecu kao jedinke, sa vlastitim potrebama, koje su moguće različite od njihovih.

Smatram da bi dobri roditelji trebali imati upravo osobine koje mnogi roditelji nemaju i da bi "pravi razlog" radi kojih se pojedinci odlučuju na prokreaciju, trebala biti istinska želja, za stvaranjem novog života i spremnost roditelja da pomažu djeci do pronalaska vlastitog puta i sreće, makar se on razlikovao od njihovog.
Također, smatram da bi osobe koje planiraju djecu, trebale gledati sa nekakvom radošću na taj "zadatak".

Nemam djecu , zasad ne planiram, ne planiram niti dugoročno, jer se u meni nije probudila majčinska želja.
Ukoliko neću imati djecu, smatram da će svijet preživjeti i da to neće biti tako veliki gubitak, budući na svijetu ima dovoljno djece, od kojih su mnoga i neželjena.
Možda u sebi nemam dovoljno samoljublja ili mislim da se moram pozabaviti sa još podosta stvari u životu i raditi na sebi.
Zasad, u potpunosti mogu zamisliti ispunjen i zadovoljavajući život i bez djece.

Mislim da ne postoji 'točan' odgovor na to pitanje. Ja nisam htio dijete zbog očuvanja vrste niti sam imao konkretan razlog tipa "želim dijete zbog toga i toga", želja se s vremenom jednostavno pojavila. Neki ljudi ne žele djecu, neki žele zbog toga što većina njihovih prijatelja ima djecu itd. Mislim da o tim stvarima ne treba previše razmišljati jer će svaki razlog na kraju biti 'sebičan'. Vjerujem da se kod ljudi, baš kao i kod životinja tu prvenstveno radi o instinktu, da je upravo instinkt taj pokretač, ako ga krenemo preispitivati doći ćemo do zaključka da primjerice želimo djete zato da se ima ko brinuti o nama kad ostarimo ili da nam napokon netko može prati suđe. Znači, koji god mi razlog izmislili, neće biti valjan niti dovoljan.

Tako dolazim do zaključka da pravi razlog, znači onaj koji će biti legitiman pokretač ne postoji, ako se želja pojavi i zadrži dovoljno dugo, onda to ne treba preispitivati jer naravno da ćemo djecu odgajati onako kako mi mislimo da je najbolje za njih i da ih usmjeravamo putem kojim smo mi išli ili trebali ići. I mislim da je to ispravno jer ako će nam uzor za odgoj djeteta biti 'društvo', onda je vrlo lako moguće da će dijete otići krivim putem.

Smišljao sam dosta dugo šta da tu napišem al eto... Skulp je napisao otprilike ono što mislim

Mislim da je jedini ispravan način prokreacije odluka da želimo pružiti priliku nekoj duši priliku za učenje i napredak s obzirom na to što ona još treba "odraditi" odnosno naučiti na Zemlji.
Pritom je zadaća roditelja da usmjeri dijete da ostvari svoj puni potencijal, koji god put će odabrati.
Tu odluku bi trebale donijeti zrele ljudske jedinke, dok je u većini slučajeva situacija upravo suprotna. Ili odluke o tome uopće nema jer se dijete potrefilo ili je odluka o imanju djece iz raznoraznih sebičnih razloga.

MoW je napisao/la:

Tu odluku bi trebale donijeti zrele ljudske jedinke, dok je u većini slučajeva situacija upravo suprotna. Ili odluke o tome uopće nema jer se dijete potrefilo ili je odluka o imanju djece iz raznoraznih sebičnih razloga.

Ja se slažem sa mišljenjem da su ljudi koji se odlučuju (ne) imati djecu, motivirani prvenstveno nekim sebičnim razlozima, ali mislim da se pritom treba ipak gledati da se dijete tretira kao zasebnu jedinku, sa svojim potrebama i željama koje se ne moraju poklapati sa roditeljskim očekivanjima.
Znači, da zadovoljavanje sebe kroz dijete i projiciranje vlastitih želja, ipak ne zauzeme glavninu, nego da roditelj pomogne djetetu, kasnije odrasloj osobi, u definiranju njegovih interesa i da se tome dade prioritet.
Da roditelj ukazuje djetetu neke smjernice, ali da ne bude vodič koji uvijek određuje cilj.

Koji je, po vama, valjan razlog zbog kojeg će se donijeti odluka da želimo ili ne želimo dijete? Ali da je neki konkretan razlog, ovo što MoW kaže za duše je dosta neodređeno i možda svega 1% ljudi na Zemlji razmišlja na taj način.

Dakle, koji je razlog opravdan ako bi htjeli dijete?

@Skulp, već si dao prilično dobar odgovor na to pitanje u prethodnom postu. Mogli bi reći da je svaki "razlog" za dijete koje neko dvoje hoće da ima - po defaultu neopravdan, samo zato što imaju za njega neki "razlog". Za neke stvari, razlozi su otrov...

Skulptura je napisao/la:

Mislim da ne postoji 'točan' odgovor na to pitanje. Ja nisam htio dijete zbog očuvanja vrste niti sam imao konkretan razlog tipa "želim dijete zbog toga i toga", želja se s vremenom jednostavno pojavila. Neki ljudi ne žele djecu, neki žele zbog toga što većina njihovih prijatelja ima djecu itd. Mislim da o tim stvarima ne treba previše razmišljati jer će svaki razlog na kraju biti 'sebičan'

Znači, po tebi, ne treba "previše" razmišljati o pitanju djece jer ćemo doći do toga kako se radi o sebičnosti ?
Ne treba previše razmišljati
- bez obzira što se radi o pitanju koje će vrlo brzo biti jedno od najbitnijih pitanja današnjice i
- bez obzira što se od 70'ih do danas populacija udvostručila i
- bez obzira što je upravo razlog takvog exponencijalnog rasta jedan mnogo sebičniji stav a to je što svi misle da je njihova želja dovoljna da krenu putem njenog ostvarivanja bez razmišljanja o konzekvencama, bez ikakvih dubljih znanja ili proučavanja odgoja, proučavanja bića van standardnog modela, bez razumijevanja djeteta ...

Nijedna nova majka koju znam, a sa kojima sam razgovarao u zadnjih 10 godina nema blage veze kako dijete doživljava okolinu, kako uči i kako se razviaj inteligencija, ne zna što može učiniti više za svoje diejte nego što je njezina majka učinila za nju, a da o nekom naprednom odgoju ili otvaranju odredjenih specijalnih ili natprosječnih mogućnosti djetetu ni ne govorim.

Citat :

Tako dolazim do zaključka da pravi razlog, znači onaj koji će biti legitiman pokretač ne postoji, ako se želja pojavi i zadrži dovoljno dugo, onda to ne treba preispitivati jer naravno da ćemo djecu odgajati onako kako mi mislimo da je najbolje za njih i da ih usmjeravamo putem kojim smo mi išli ili trebali ići. I mislim da je to ispravno jer ako će nam uzor za odgoj djeteta biti 'društvo', onda je vrlo lako moguće da će dijete otići krivim putem.

ne samo dakle što ne treba "previše razmišljati" nego ne treba niti preispitivati želju kada se ona pojavi ???
Ne znam na čemu su bazirani ti tvoji zaključci i odakle ideja, to jest zašto misliš da ne treba preispitivati svoje želje ? mislim da je dovoljno saznati nekoliko vrlo izvjesnih mogućnosti u vezi naše bliže budućnosti u kojima će se naći naše nove generacije da bi našli vrlo jak, solidan i opravdan razlog za preispitivanje svoje potrebe za prokreacijom..
Ovo je jedan od gomile takvih solidnih, iako je puno jači razlog za preispitivanje ono što sam naveo ranije (ali i u drugim textovima) a to je neznanje tj. neinformiranost o odgoju, neinformiranost o nama samima kao bićima općenito i neznanje o djeci ...

Takodjer mi nije jasno ovo da ćemo "naravno odgajati djecu onako kako mi mislimo da je najbolje" ??
Šta znači ti misliš da smo "mi" neke specijalne iznimke društva koje znaju bolje od naše okoline ?
Kada kažeš "mi" ti zapravo i govoriš o društvu, samo ti se nekako čini da baš ti znaš ispravnije od drugih. Ako da, reci što ? što misliš da je "stranputica", a što je to prava stvar za tvoje dijete, a onda ću ti ja pokušati ukazati zašto to baš i nije tako jednostavno kao što si ti mislio.
pa upravo je to isto društvo ono koje je prenjelo svoja 'znanja' na nas i ako se nisi posebno trudio učiti i saznavati o čemu se radi ne znaš ništa bolje od prosjeka tog društva (a to je gotovo ništa);
to isto društvo svim roditeljima na stol baca nekoliko pamfleta i tri priručnika za rodilje i to je sve što 99% današnjih majki zna o odgoju i o procesima koji se odvijaju u razvoju djeteta..
To je potpuno neznanje, to je kao Mujo kojemu daš da ispravno napravi hladnu fuziju, nemaju ljudi pojma i kada to priznaš sebi već ćeš biti puno bliže da nešto naučiš o sebi pa onda možda i o djeci.
Šta ćeš ti naučiti svoje dijete da si siguran da je suštinski bitno i da će djete to upiti do tančina i da će mu koristiti da otkrije svoju svrhu, svoj Put? što ćeš mu dati ili prenjeti da će ga odvesti na put samo-realizacije ? ili barem na put na kojem neće stagnirati na nivou na kojem si ti (tj. mi) ?
I što misliš da je usmjeravati svoje dijete putem kojim si ti išao (ili trbeao ići) nešto pozitivno i dobro ? odakle ideja da je tvoj put najbolji za tvoje dijete, odakle potreba za ograničavanjem još nerodjenog (ili ne razvijenog) bića da ide putem kojim si ti "trebao ići" ?
sve mi to zvuči više na kompleks oca koji svog sina tjera da ostvari što on nije mogao nego na odgoj koji otvara sve mogućnosti za ostvarenje punog potencijala (talenta) djeteta.


Možda je najbolje da svu svoju djecu učimo kako da mrze sve koji nisu iste nacije i vjere pa znamo na čemu smo i sljedećih 200 godina.
Ili da ne budem bezobrazan pitajući to tebe (da ne misliš da te vrijeđam) evo pitam sebe ili sve vas koji razumijete o čemu ovdje pišem.

Ovo sve nema nikakve veze sa tim želim li ja dijete ili ne tj. želi li netko dijete već ima veze sa uvidom u to koliko ne znamo ni o sebi ni o djeci, koliko ne znamo niti o svrsi niti o Putu.
Ovo je vrlo jednostavan uvid i sa malo angažmana lak za shvatiti na bilo koji od niza načina.
Možda najočigledniji način je ako promatramo što danas ljudi rade, što danas čovjek najviše vrednuje, na kojem stupnju svijesti je današnja dehumanizirana mašinerija neo korporatizma ili ako jednostavno zastanemo na trenutak promatrati ovaj naš depoetizirani i demoralizirani društveni sustav u kojem si nitko i ništa bez ugovora jedne ili druge vrste od rodjenja do smrti..
...u kojem si nitko bez posjedovanja raznih privremenih, većinom materijalnih "vrijednosti", u kojem nisi vrednovan od okoline ako nisi potpuno upio sve netočne zakone, sve krive podatke i sve lažne vrijednosti tijekom tvoje edukacije i odgoja te na kraju bio nagradjen nekim 'prefixom'.

Bez obzira na sve to danas se većina ljudi ne žele preispitivati, a neki čak kako vidim i savjetuju takav pristup.
Savjet "ne treba previše razmišljati" i savjet "bez preispitivanja" mislio sam da ću vidjeti u nekom skeču ili u nekom sarkastičnom naslovu koji se ruga ljudima koji opravdavaju svaki instinkt koji čovjek ima kao apsolutno ispravan, ali nisam nikako očekivao vidjeti to kao nečiji ozbiljan savjet drugima na ovakvoj temi.

Svakom dijetetu se već do 4-te ili 5-te godine može omogućiti takva baza koja bi mu garantirala da bude za klasu naprednije od kompletne svoje generacije u apsolutno svim stvarima koje su pred njima i to samo sa nekoliko (ne toliko kompliciranih) dodataka u odgoju, ishrani, navikama, opažanjima, vježbama, bojama koje ih okružuju...
Ali je svaki takav "napor" koji nije po schemi i društveno standardan nezamisliv korak današnjim roditeljima.
Do danas sam na svoj trošak naručio nekoliko knjiga koje se vrlo podrobno i ozbiljno bave djecom u ovom smislu te posebno kopirao knjigu "magical child" i dao je u ruke svakoj budućoj majci do koje sam došao, a koja je željela saznati malo više o svom djetetu prije nego što ga dovede na svijet (od njih je jedna članica i sa ovog foruma).
Do danas mi je samo jedna dala nekakav feedback a druge nisu uložile više od sat vremena baveći se ovim zato jer je vjerovatno lakše upaliti televiziju i ostaviti dijete da malo ušuti pred hipnotizirajućim šarenim orudjem, nego se baviti najfacinantnijom čarolijom na svijetu, djetetom, koje je došlo na svijet sa stotinama miliona najomplexnijih zamislivih koincidencija i preko njih saznavati tko su sami.

Dijete koje dolazi na svijet sa osiguranim patnjama i konačnom smrću dakle, o kojima isto dijete ne sazna ništa dok mu se te stvari ne počnu dešavati, dijete koje je za roditelje dobilo dvoje polu svjesnih, nezrelih klinaca koji su "željeli bebu" jer im je to "slatko" ili nešto od sličnih polu-moronskih hirova današnjih razloga za imati djecu objašnjenih u alphinim i atheninim postovima ranije (da ne ulazim posebno u to) .

Danas na svijetu sve više ljudi koji postaju svijesni svojih ne znanja odustaje od djece ili prolongiraju tu svoju odluku,
ovaj trend suprotan je kod ljudi koji ne žele preispitivati svoju ne-Zrelost, ne-znanje i zato je izvjesno da će kroz sljedeće generacije na svijet dolaziti sve više djece nezrelih roditelja a sve manje onih koji su na putu da postanu Mudri..
. drugim riječima populacija raste, svijest pada.

@Kahali

Dakle, da krenem od početka. Nisi odgovorio na moje pitanje i izjasnio se koji bi razlog bio dobar.

Citat :

Znači, po tebi, ne treba "previše" razmišljati o pitanju djece jer ćemo doći do toga kako se radi o sebičnosti ?

Naravno da treba razmišljati, nitko normalan neće imati dijete zato što mu je u utorak ujutro sinulo da bi možda htio dijete. Ali čemu želju za djetetom preispitivati u srž? Što može biti jedini krajnji zaključak ako do kraja idemo preispitati tu želju? -Jednostavan, da nema razloga za djetetom, baš kao niti za sladoledom koji kupujemo niti za automobilom koji vozimo. Kad god idemo preispitivati neku želju koja nema direktno veze sa sa održavanjem vlastitog života, zaključit ćemo da je to što želimo, nepotrebno.

Citat :

Nijedna nova majka koju znam, a sa kojima sam razgovarao u zadnjih 10 godina nema blage veze kako dijete doživljava okolinu, kako uči i kako se razviaj inteligencija, ne zna što može učiniti više za svoje diejte nego što je njezina majka učinila za nju, a da o nekom naprednom odgoju ili otvaranju odredjenih specijalnih ili natprosječnih mogućnosti djetetu ni ne govorim.

Evo ja imam sreće jer majka mog djeteta ima dosta iskustva i teoretskog znanja o djeci i njihovom odgoju, da se ne bi sad opet 'nakosturio', znamo ono što nas drugi uče i što smo naučili iz vlastitog iskustva. Ona je teta u vrtiću tako da ja imam od koga učiti.

Citat :

Ne znam na čemu su bazirani ti tvoji zaključci i odakle ideja, to jest zašto misliš da ne treba preispitivati svoje želje ? mislim da je dovoljno saznati nekoliko vrlo izvjesnih mogućnosti u vezi naše bliže budućnosti u kojima će se naći naše nove generacije da bi našli vrlo jak, solidan i opravdan razlog za preispitivanje svoje potrebe za prokreacijom..

Živimo u vremenu u kakvom živimo, bilo bi krajnje glupo ne imati djecu zato što će za 1000 godina biti 'velikih problema' na Zemlji. Kakvih problema uostalom? Prenapučenost? Manjak hrane? Manjak energije? Što? Nemoj biti jedan od onih kojima je sve na ovoj planeti zavjera. Ima i prostora i hrane i energije za sve.

Citat :

Takodjer mi nije jasno ovo da ćemo "naravno odgajati djecu onako kako mi mislimo da je najbolje" ?? Šta znači ti misliš da smo "mi" neke specijalne iznimke društva koje znaju bolje od naše okoline ? Kada kažeš "mi" ti zapravo i govoriš o društvu, samo ti se nekako čini da baš ti znaš ispravnije od drugih. Ako da, reci što ? što misliš da je "stranputica", a što je to prava stvar za tvoje dijete

"Mi" su roditelji djeteta, društvo je ono kad ne mariš dovoljno za djete pa mu uzor budu školski kolege koji sa 15 godina cugaju po parkovima i pljačkaju kioske. To i slične stvari su posljedice odgoja društva. Nećeš dijete pustiti da samo donosi odluke za koje misliš da će ga odvesti u krivom smjeru. Dijeca nemaju iskustva, ne znaju kakve ih posljedice očekuju, zato imaju roditelje koji će sa njima razgovarati, braniti im da rade sve što požele i kada treba donositi odluke umjesto njih. To je zadaća roditelja.

Citat :

Šta ćeš ti naučiti svoje dijete da si siguran da je suštinski bitno i da će djete to upiti do tančina i da će mu koristiti da otkrije svoju svrhu, svoj Put? što ćeš mu dati ili prenjeti da će ga odvesti na put samo-realizacije ? ili barem na put na kojem neće stagnirati na nivou na kojem si ti (tj. mi) ? I što misliš da je usmjeravati svoje dijete putem kojim si ti išao (ili trbeao ići) nešto pozitivno i dobro ? odakle ideja da je tvoj put najbolji za tvoje dijete, odakle potreba za ograničavanjem još nerodjenog (ili ne razvijenog) bića da ide putem kojim si ti "trebao ići" ?

Na njemu je da otkiva svoju svrhu, niti ja svoju još nisam otkrio. Ali možeš usmjeravati svoje dijete putem za koji misliš da je ispravan. Ako si proživio neke stvari u životu onda si valjda nešto naučio na svojim pogreškama, vjerojatno znaš razlikovati dobro i loše. Na dijete ćeš pokušati prenijeti svoje iskustvo i svoje dobre osobine i otkriti način na koji će ono to shvatiti i prihvatiti.

Dalje nemam potrebe citirati jer uopće ne znam što bi ti odgovorio na drugi dio posta. I na ovo do sada sam odgovorio "reda radi".

Skulptura je napisao/la:

Naravno da treba razmišljati, nitko normalan neće imati dijete zato što mu je u utorak ujutro sinulo da bi možda htio dijete. Ali čemu želju za djetetom preispitivati u srž? Što može biti jedini krajnji zaključak ako do kraja idemo preispitati tu želju? -Jednostavan, da nema razloga za djetetom, baš kao niti za sladoledom koji kupujemo niti za automobilom koji vozimo. Kad god idemo preispitivati neku želju koja nema direktno veze sa sa održavanjem vlastitog života, zaključit ćemo da je to što želimo, nepotrebno.

Čini mi se da si jako puno stvari stavio pod ovo "nepotrebno", kao recimo i proces učenja. Svako učenje i napredak koji nema veze sa održavanjem vlastitog života je nepotrebno, naravno ukoliko idemo to preispitivati u srž kako kažeš. Želim učiti u školi, pa 90% toga ti uopće ni ne treba u životu. Želim znati kako se zove hrvatski predsjednik? Pa to mi ne treba u životu, koj će mi k. Želim imati opću kulturu, ali čemu to služi, zašto učiti te stvari uopće? Želim čitati knjigu i naučiti nešto o slonovima - gubitak vremena. Želim biti pošten? Čemu to ako mogu tu i tamo ukrasti nešto sitno da si pomognem, čak i ako ja imam, a ovaj kojemu kradem nema.
Eto, čini mi se da si sve to, a i mnoge mnoge druge stvari koje mogu u do nedogled nabrajati, stavio kao nepotrebno - ukoliko idemo preispitivati stvari u srž naravno. Jesam li u pravu?

Mislim, onda je valjda najbolje da idemo živjeti ko majmuni na drva, hraniti se bananama i imamo dosta za održavanje života, što će nam sve drugo. Doduše bili bi jaaaako pametni majmuni jer smo toliko duboko išli u srž preispitivati stvari da smo zaključili da nam je sve drugo nepotrebno. Isprika na sarkazmu, morao sam malo začiniti sve skupa. S ovim naravno niti slučajno nemoj misliti da bi ovo bio neki oblik potvrde da doista ne treba preispitivati stvari u srž jer bi kao doista tako i živjeli na kraju.

@Blizzard

Kažem da ako imamo želju primjerice učiti, onda tu želju ne treba previše preispitivati jer ćemo doći do zaključka da nije potrebno. U gotovo svim kulturama je to poželjno, ali da li je neophodno znati 90% stvari koje ti u životu nisu potrebne, kako kažeš. Na željama treba ustrajati a ne tražiti razloge koji će nas sputavati u njihovom provođenju.

Ne kažem da bi trebali "živjeti kao majmuni" i to oni pametni, govorim upravo suprotno. Ako želiš sladoled - nabavi ga, nemoj se uvjeravati da ti nije potreban jer ćeš doista doči do zaključka da nije.

Osobno volim preispitivati stvari, znatiželjan sam i imam ostale porive koji su sastavni dio nas Zemljana. Ali tome svemu treba pristupiti racionalno jer bi u protivnom svi mi bili Sheldon Cooper

Zašto bi nužno došli do zaključka da je nepotrebno ili negativno? Možda se samo bojimo da ćemo baš mi doći do baš tog zaključka što će nas suočiti s činjenicom da smo sebični a to je neugodno pa onda bolje ne mislit.

Mislim da je pitanje djece tj. prokreacije tj. sposobnosi odgoja izrazito visoko na ljestvici bitnih stvari kako za pojedinca i društvo tako i za čitav Planet. Zato smatram izrazito mudrim preispitat. Pa čak i pod cijenu zaključka koji nam se ne bi svidio.

Vjerujem da postoje bolji i lošiji razlozi za imati dijete. Na koncu konca čak i imanje djeteta "bez razloga" tj. radi nagona je razlog. Jedino kada razlog uistinu ne postoji jeste situacija gdje se dijete "zalomi". Ali znamo da onda to najčešće ne ispadne dobro. Ni za koga.
Stoga, jasno je da razlozi postoje. Nema smisla pravit se da nije tako. I jasno je da su neki bolji neki lošiji. Možda ne postoji neki savršeni razlog (ako izuzmemo bezgrešno začeće djevice Marije u koje osobno baš ne vjerujem tj. barem ne na način na koji se to hoće prezentirat) ali sigurno postoje neki prilično dobri razlozi. Recimo MoW je naveo takav. Skulp kaže da je takvih s tom idejom 1%. E pa tako će biti i dalje ako se bude podržavat stav "bolje ne mislit o tome da ne zaključimo nešto negativno (o sebi samima)".

Mene više muči konkretan problem provedbe ovog što MoW navodi. Mislim, lako je imati tu ideju ali nekako mislim da nije nimalo lako istu sprovesti u djelo. Doduše ne znam pa ne mogu tvrdit al ne čini mi se lako...

Da, pa nema lako... Teško je ispravno usmjeriti dijete da ispuni sve što si je zadalo u životu da provede. To se može provesti, ali to uključuje promatranje djetetovih afiniteta, davanje široke naobrazbe kako bi se dijete opredjelilo za ono što mu najbolje odgovara. Također, to uključuje postavljanje moralnih i etičkih načela ne u skladu s nekom religijom, već čisto humanističkih.
Također, djetetu roditelj treba biti emocionalna potpora i treba pokazivati da ga voli. Ne samo o tome pričati.
Sve nadalje je na djetetu.

Ja se slažem sa vama što se tiče odgoja, MoW je sad napisao sve kako treba. Ali ovdje razgovaramo o razlozima, kako kaže uvodni post, zašto da i zašto ne. Ovo o čemu MoW priča ne spada pod razlog nego pod odgoj, znači, kako bi se dijete trebalo odgajati ilitiga usmjeravati. Ono što ja pokušavam reći jest da razlog za htjeti imati dijete ne postoji. Ispravite me ako griješim, ali ako moramo tražiti razloge da imamo ili ne imamo dijete, onda je bolje uopće ne misliti o tome i jednostavno ne imati dijete.

Mislim da ako čisto materijalistički ali nesebično promatramo život onda možemo zaključiti da ne bi željeli napraviti nešto što će vjerojatno dosta patiti i na kraju umrijeti.
Znači ako razmišljamo na takav način, onda ne samo da nema razloga da imamo dijete nego je kontra svih moralnih načela imati dijete. Dovoljno je već da smrt nas čeka i da nam nije lako. Kome bi to poželjeli?

Ako gledamo materijalistički ali sebično, onda imati dijete ima puno prednosti. Netko će se brinuti za nas u starosti, pomagati nam po kući. Ok, prvih 10 godina će biti loše, ali poslije će nam biti zabavno i imat ćemo pomoć i veselje.

Ako gledamo duhovno nesebično, onda se to svodi na ono moje pružanje prilike duši da napreduje.

Ako ljudi furaju duhovnost, ali je pretvorna i služi im samo za boost ega, onda neće ispravno odgajati dijete jer su nezreli pojedinci. Oni će jednostavno htjeti imati dijete jer je to super cool, "moje dijete će biti indigo, imat će supermoći". Zaluđenost, moglo bi se reći.

Unatoč tome što će moj malac imati supermoći, preciznije, letjet će, jer kako je netko reko (?), "Jebo nebo kad ne mogu poletit"... znači unatoč tome, ne mogu se pronaći u niti jednoj skupini. Moja situacija je bila krajnje nepromišljena, jednostavno smo htjeli. Naravno, bilo je tu razgovora i razgovora o stambenom, financijskom, i da ne nabrajam dalje, stanju, ali sve smo nekako iskombinirali i krenuli u akciju, tako da sad učimo puzati

Ali uglavnom, nije bilo materijalističko-sebičnih ili nesebičnih, duhovnih niti isforsirano duhovnih gledišta koje bi dale razlog za ili protiv. Razloga protiv nije bilo, bilo je samo većih i manjih prepreka da se ostvari želja.

Da, ali onda nije bilo uopće razgovora o tome zašto imati dijete, već se sve svelo na to da je to nešto što se podrazumijeva kad se ispune određeni materijalni preduvjeti.
Zar nije kod vas bilo uopće rasprave o tome zašto bi dijete uopće trebalo doći na svijet?

Kako misliš "zašto bi dijete uopće trebalo doći na svijet"? Nek živi čovac, zašto ne?
Ne, nije bilo takve rasprave. Nismo za njega isplanirali nikakav cilj koji će 'morati' postići, ako na to misliš.

Skulptura je napisao/la:

@Blizzard
Kažem da ako imamo želju primjerice učiti, onda tu želju ne treba previše preispitivati jer ćemo doći do zaključka da nije potrebno. U gotovo svim kulturama je to poželjno, ali da li je neophodno znati 90% stvari koje ti u životu nisu potrebne, kako kažeš. Na željama treba ustrajati a ne tražiti razloge koji će nas sputavati u njihovom provođenju.

Osobno volim preispitivati stvari, znatiželjan sam i imam ostale porive koji su sastavni dio nas Zemljana. Ali tome svemu treba pristupiti racionalno jer bi u protivnom svi mi bili Sheldon Cooper

U redu, vjerujem ti da ti dolaziš do zaključka kako je to nepotrebno. Samo ne dolaze svi do tog zaključka. Život može biti puno više od čistog preživljavanja, a na što si sveo pojmove potrebnog-nepotrebnog. Može biti, ali i ne mora, ovisi na što si pojedinac želi svesti život. Ti recimo vrijednuješ pojam potrebnog ovisno o tome da li možeš bez istog preživjeti. Nije to krivo, sasvim legitimna metoda za odrediti potrebno-nepotrebno, samo to nipošto nije jedina metoda. Kako da to navedem, tvoja metoda je metoda-preživljavanja, a druga metoda bi mogla biti metoda-življenja. Znači potrebno-nepotrebno se određuje s obzirom na kvalitetu života, ne s obzirom na to da li se može preživjeti bez nečega ili ne. Pritom se naglasak stavlja na kvaliteti života radije nego na preživljavanju života. Iliti nije nužan zaključak kupovanja sladoleda taj da je to nepotrebno nakon dobrog promišljanja. To očito ovisi samo o našim prioritetima i stavu o samom životu.

Nije neracionalno preispitivati stvari, pa čak i dolaziti do zaključka kako je nešto nepotrebno, zašto bi i bilo? Ta to i jeste definicija racionalnoga. S druge strane, ustrajati na željama, a ne se zapitati "zašto" jer nas je strah da ćemo doći do razloga zašto to ne učiniti, nikako nije racionalno. Još je manje racionalno inzistirati na želji, a nađeš dobar razlog zašto to ne učiniti.

A da je društvo općenito neracionalno odgojeno i tako usmjereno je lako vidjeti. Upravo se tako i djeluje, želja na prvom mjestu, razlozi na drugom. Zapravo ovo je neracionalno-cendrajuće društvo, jer prvo se djeluje, onda dok krene krivo se pitamo gdje smo to pogriješili, a nakon što nećemo priznati da nismo razmišljali što radimo krenemo cendrati kako je netko drugi kriv. Drugim riječima, način koji si preporučio smatram pogrešnim i upravo takav način krivim za ovu našu krizu u kojoj jesmo. I koja će ići na gore ako se taj način ne promijeni.

Potrebno i nepotrebno u spomenutom kontekstu možemo definirati na koji god način želimo, ja sam ga definirao na svoj način, znači kao potrebno sam uzeo ono neophodno, čisto kao primjer. Živimo onako kako želimo i možemo, sa više ili manje luksuza, pogreške se dešavaju svakome, i svatko može cendrati, ali kriviti druge za vlastite pogreške nije racionalno, makar je često praksa.

Slažem se sa Archom kad je spomenuo da su za neke stvari razlozi otrov, po mom mišljenju je dijete jedna od tih 'stvari'. Naravno, ako postoje dobri i opravdani razlozi zbog kojih se dijete treba ili ne treba imati, treba ih se držati, ali mislim da tu želja i volja pojedinca ima najvažniju ulogu. Netko može imati dijete zato što ga na to 'sili' društvo, a zapravo nije tip za djecu ili ne želi iz nekog drugog razloga. Takvi ljudi ne bi trebali imati djecu. No ako netko želi djecu, voli ih i ima mogućnosti da ima dijete, zašto tražiti razloge protiv i pitati se što ako ovo, što ako ono.

Složio bih se s Blizzom.
Ipak, mislim da nije uvijek potrebno racionalizirati. Neke stvari jednostavno znamo da su potrebne iako nam racio kaže suprotno. Međutim, to kod ovakvih velikih stvari kao što je dijete definitivno nije slučaj. Dijete nije nešto što se odluči dobiti iz želje ili hira. Trebamo shvatiti zašto želimo to dijete. Ako je razlog sebičan, onda ga je potrebno preispitati i vidjeti postoji li još koji razlog koji je opravdani.
Možda nećemo puno promišljati da li kupiti sladoled ali definitivno treba promisliti prije nego što se odvažimo na tako zahtjevnu zadaću kao što je dijete. Pritom nitko ne misli da će naš odgoj djeteta biti savršen, ali tome treba težiti.

@Skulptura Nitko nema ništa protiv toga što imaš dijete a nisi dovoljno razmislio zašto ga želiš, samo ukazujemo na generalni problem koji postoji u društvu koje ne razmišlja oko bitnih stvari. Kao što Blizz kaže, zato smo tu gdje jesmo. Rađe manje djece nego nesretna djeca. Kad bi barem neki odgovornije postupali ne bi imali slučajeve obitelji koje ne mogu ispuniti osnovne uvjete za život djece i tražiti od države da ih podupire a oni se i dalje plode.