Bog ti nikad ne daje više no što možeš nositi

Mama, znam da ne ciljaš na to, ali onda je život ovdje samo nekakva "igraonica". Nije, jer je teško i mučno, ali... evo, paralelno Chakotay, Alpha i gloria_g na ovoj temi raspravljaju o tome što je dobro, a što zlo. Tako npr. Chakotay tvrdi da bi za Boga Hitler mogao ići u raj (kada bi raj i pakao fiktivno postojali) jer se samo nama iz ove perspektive čini da je on radio nešto strašno zlo, dok je iz druge perspektive to samo prelazak iz stanja života ovdje u život negdje drugdje (Alpha se našalila da je to kao mijenjanje agregatnih stanja), a da su sve muke i jadi samo prolazni i neveliki. Razumijem to. Razumijem da nemamo dovoljno veliku perspektivu i da postoji mogućnost da smo u nekim drugim stanjima svijesti ugovorili kakvi će nam problemi ovdje biti postavljeni. Ali... jel uistinu to samo to? Jel naš jad ili sreća ovdje toliko "nevažna" kada smo tamo "gore"? Jel ta bol važna samo u toj mjeri da mi nešto naučimo? Ja čak i razumijem da u boli i pogreškama ljudi najviše nauče. Ali... osjećam da se to sve negdje taloži. Da nije to toliko bezazleno koliko nam se čini. Da nam je (barem meni) nešto izmaklo.

Ovaj...u biti ovo i jeste igraonica, velika predstava zapravo... Inace ne volim davati takve neke tvrdnje koje zvuce konacno ali ako bih se za ista izrazila na taj nacin onda bi to bilo za ovo.

A čini mi se da tim tvrdnjama mi nekako mećemo na stranu vrijednost ovoga ovdje. Da, znam da tvrdimo kako je tovo ovdje baš da učimo iz toga i da time ovo ovdje stavljamo u prvi plan, od naših misli i osjećaja, ali... nekako, mislim da je tako, ali snažno osjećam da nešto nedostaje.
Najbolje da vam to prenesem je da objasnim na sebi. Štogod mi se dogodi trudim se ići dalje, ne opustiti se bilo mi dobro ili loše, i učiti i napredovati dalje i dalje, davati sebe dalje i dalje, igrati tu igru, analizirati i prihvaćati svoje osjećaje, ne bježati od njih, čak ih i obgrliti iako su loši, a zatim prijeći preko toga i nastaviti dalje. No i dalje to nije to, neovisno o uspjehu. Trenutno se nalazim u stanju života kada mi stvarno ne može bolje. Ono, baš je super. Ali u prošlosti sam bivao povrijeđen puno puta. Prešao sam preko toga i riješio već dosta kompleksa koji su zbog toga nametnuti, ali stvari kao da se stalno vraćaju. Ne mogu, a da ne citiram ove riječi:"Povjerenje je kao ogledalo, možeš ga popraviti kada je razbijeno, ali i dalje ćeš vidjeti pukotine u njegovom *** odrazu". Tako se ja osjećam. Imam povjerenje, volim, ali i dalje vidim pukotine koje su uvijek prisutne.
I zato mislim da ovo nije samo igraonica i predstava. Kada završi predstava glumac skida maske. Mi sebe ne možemo nikada skinuti. I nisam baš siguran da ću prestankom ovog života te maske također skinuti.

Da Legi, lijepo si ti to opisao, ali opet ovo je igraonica za velike, ovdje su ulozi veći tako da su i gubici veći, ako ćemo već govoriti u tim terminima. Ali i ja bi rekao da je ovaj život ipak nešto više od predstave i igraonice. A što će biti poslije smrti, čije maske će pasti i što ćemo mi doista vidjeti i spoznati, hm teško je to reći, bitno je da nešto vidimo, da dobijemo neke odgovore. U svakom slučaju bit će zanimljivo vidjeti koliko smo u ovim našim raspravama bili blizu ili pak koliko smo promašili

I još nešto Legi, kad bi postojali raj i pakao Hitler bi završio u paklu. No obzirom je moje mišljenje da pakao ne postoji, tada niti Hitler ne može završiti u paklu.

@ZONA dobro si uočila da se ljudi ponekad ubijaju zbog banalnog razloga, ali nemoj zaboraviti da je dovoljna samo jedna kapljica da prelije čašu, ako gledaš samo tu kapljicu onda je to doista banalno, no puno toga mi ne vidimo. Naravno možda bi se mi mogli boriti s tim problemima, ali eto ti ljudi ne mogu, i misle da je bolje odustati nego patiti i dalje.

da se i ja malo ukljucim...mislim da ova sama recenica"Bog ti nikad ne daje više nego što možeš nositi"govori dosta...ali kada se udje dublje ipak mislim da svaki čovjek sa sobom nosi osobnu sudbinu,i samim tim da mu je ponekad dato i više nego što on misli da može podnijeti...ipak sve se dešava sa nekim razlogom...Svi kažu da je to sudbina i sve tako u krug a niko da definiše tu SUDBINU o kojoj se toliko govori...ja mislim da čovjek može nositi i tudji teret pored svog,neki grijeh koji on dobija na neposredan način,možda zbog grjehova svojih najbližih...bar se tako u narodu dosta govori..a u svakoj priči ima malo istine...ipak mislim da ako čovjek razmišlja objektivno ništa nije vrednije od života,i on će se boriti do kraja ma kako teško bilo.....kada je prometej bio osudjen na vječite muke,ipak se našao hiron da ga zamijeni...samim tim ovo je dokaz da čovjek može da istrpi mnogo više nego što se očekuje od njega samo ako to želi i naravno ako ima hrabrosti živjeti

@Legi, ja mislim da je naš život učionica. Sve što tu napravimo je važno za nas i tu i "gore". Po mom mišljenju i jesmo tu da bi učili i razvijali se. Naša duša, naše Izvorno ja pamti sve živote i uči na njima. I ovaj život je itekako važan. "Gore" ćemo sami analizirati što smo naučili, a što ne. A ono što nam je bilo bitno naučiti,a nismo, budemo u sljedećem životu.
Istina je da sad ne razumijemo sve, ali sve je važno. A kad bi sve razumjeli, ne bi bilo potrebe učiti, ne?

@Legi...dobro, ajde pokusaj objasniti kako ti ovo sve dozivljavas. Sto mislis da jeste, koliko je igra, a koliko nesto drugo i sto je to drugo zapravo?

@Jade....

Citat :

ako ima hrabrosti živjeti

- dobro receno

Pitanje je imaju li i "padovi" proizašli na temelju preopterećenosti tereta na našim plećima također svrhu lekcije?
Ako je tako, sigurno je da će se taj test na kojem je pojedinac reflektirati na njegovu okolinu, posebno njegove bližnje.
Ipak, možemo reći da je za onoga koji je zakazao, ovozemaljska igra završena, barem ukoliko se radi o graničnim slučajevima sa strašnim i fatalnim posljedicama, tipa samoubojstvo.

Smatram da nisu svi ljudi sposobni nositi jednako teške terete i u tome je ljepota različitosti. Neki uspiju u tome i ukoliko dođe do toga, ojačaju. Drugi nasuprot tome pokleknu i oslabe, čak ako krajnji ishod nije napuštanje ovog svijeta.
O razlozima koji pridonose nečijem uspjehu ili neuspjehu u nošenju sa životnim izazovima, mogli bi raspravljati.
Isto tako, vjerujem da sva pozitivna i negativna iskustva u životima ljudi imaju svoju svrhu, čak i u slučajevima kad netko poklekne i konačno izgubi bitku. Naravno, mi ne možemo sagledati niti predvidjeti eventualne posljedice koje će proizaći iz takvih događaja, ali baš kad dođe do sličnih tragičnih ishoda, pitamo se "zašto" i dovodimo u skepsu naslovnu tezu ove teme.

Mišljenja sam da Bog nije autokrat, već da pruža slobodu ljudima. Dakle, ljudi su se opredijelili za samostalnost (ona nosi rizik) i oni imaju slobodu izbora.
Samim time, vjerujem da se Bog minimalno petlja u tijek zbivanja, koja su posljedice odabira ljudi. Ukoliko bi se Bog uplitao u sama zbivanja i odvagivao ono što pojedinac može ili ne može podnijeti i sukladno tome kreirao odgovarajući "model" koji će pojedinac moći nositi na plećima, radilo bi se o Bogu koji vuče konce sudbine svakog pojedinca i ima konačnu riječ.

S druge strane, svakodnevno vidimo primjere ljudi koji uspiju prebroditi najveće nedaće i zadržati osmijeh na licu, iako su iz naše perspektive proživjeli ono, što mi smatramo da ne bismo bili u stanju.
Isto tako, mnogi sa "relativno" manjim životnim problemima, dolaze na rub snaga boreći se s njima i jedva se uspjevaju vratiti na životne tračnice, nakon što skrenu sa puta. Ponovno zaključujemo da ovi drugi ne bi bili sposobni podnijeti teži teret i da je ovaj kojeg su upravo prebrodili njihov maksimum.

Čini mi se da u prosjeku nekako ispada da tereti zadese jedinke proporcionalno njihovoj "snazi" i samim time dobivam dojam da postoji neki fatalizam i viši plan u svemu tome, ali s druge strane kako ga objasniti ukoliko Boga ne percipiramo kao više biće podignuto na pijedestal i u kontekstu podređeni-nadređen?
Što je sa onim primjerima ljudi koji su posustali i pali pod težinom životnog pritiska? Koja je svrha njihova iskustva? Lekcija drugima ili "viši plan" tamo, gore?

Ispada da tumačimo i zagovaramo aktivnu ulogu Boga i njegov utjecaj na svoj život u određenim situacijama, a s druge strane ga negiramo u nekim drugim, primjerice onima sa tragičnom posljedicom. S jedne strane bi htjeli da se petlja u naš život kad nam je pomoć potrebna, a da nam prepušta slobodu onda kad mi to poželimo.
Tu opet dolazi do izražaja egoistična ljudska priroda.
Nesposobni smo shvatiti da parcijalne mogućnosti (involviranja Boga/odsutstva njegove uloge u našim životima) nema i da isto ne možemo niti zahtijevati.

Alpha hvala...a ja mislim da dosta toga govori i recenica:cudni su Bozji putevi.. ...zaista cudni i nepredvidjivi...mada i kada nam sve lose ide,kada mislimo da nema nade,odjednom se dogodi nesto novo,poboljsanje,makar i sitnica koja nam daje snage da nastavimo dalje...zato nijedan teret nije toliko tezak ukoliko mi zelimo da krenemo dalje

Alpha je napisao/la:

@Legi...dobro, ajde pokusaj objasniti kako ti ovo sve dozivljavas. Sto mislis da jeste, koliko je igra, a koliko nesto drugo i sto je to drugo zapravo?

Za početak, ako ovo i je jedna velika igra, mislim da je ona prevažna da bismo se prema njoj odnosili kao prema igri (naravno, jasno mi je da ne mislite doslovno u dječjem smislu igra). Zamišljanje ovoga kao igru može olakšati stvari, ali dugoročno, u konačnici, mislim da misleći da su osjećaji ovdje samo materijal za analizu ovdje, a zatim ondje, zanemarujemo vrijednost tih osjećaja ovdje. Čak i ako ovdje samo opipavamo i istražujemo, mislim da to trebamo raditi po pravilima igre za ovdje, a kasnije po pravilima igre za ondje. Prosto jer ne znamo i ne možemo drugačije.

Druga stvar. Vjerojatno mi ovdje nismo samo zbog nas samih ovdje. Ako je ovo igraonica, velika predstava, mi ovdje oblačimo nekakve maske (ne maske u smislu prikrivanja samih sebe) i postavljamo se u uloge. No kada predstava završi te maske i odijela naših likova skidamo. Ali vidimo li mi publiku? Dakle, mi radimo ovdje sami za sebe i za sebe međusobno, za glumce. Naša djela našim odlaskom odavde ostaju ovdje. Ona nisu tu samo zbog nas, našeg učenja i kruga ljudi s kojima smo komunicirali. Ovo mjesto isto ima neku budućnost koja nije nevažna. Ono nije samo pokusna igraonica. Je, ali nije u potpunosti. Ne trebamo se truditi biti što bolji da bismo što više naučili i jer smo mi sami po sebi dobri, mislim da trebamo biti dobri i zbog ovog mjesta ovdje. Mislim da ono isto ima neki plan, a mi nismo tu samo zbog samih sebe, nego i zbog tog plana (neki više zbog sebe, neki zbog plana).
Čak i ako ovo što govorim nije točno, ako ovo mjesto nema plana, vjerojatno ćemo više naučiti ako tom planu damo važnost.

OK, kuzim gdje se "mimoilazimo", a to je u pojmu tog izraza da je sve "igra".

Mi smo i glumci i promatraci (svojih djela i postupaka i iskustava, jednom kada se vratimo). Ne koristimo termin "igra" kako bi omalovazili postojanje ovdje vec kako bi naglasili da ovo nije apsolutna realnost (da tako kazem) i da mi nismo samo tijela vec da je ono tko mi zbilja jesmo nesto "vise", a tijela "oblacimo" kako bismo iskusili neke stvari putem kojih cemo razvijati i ostvarivati sebe. Nakon "predstave" tijela odbacujemo te se stavljamo u ulogu aktivnog promatraca (publika) nas samih i citave "predstave".

Ma naglasio sam da kužim na što mislite. Baš tako vas i shvaćam. Uglavnom, mislim da ovo ovdje nije samo naša igra, nego i ovo mjesto ima nekakvu budućnost koja je važna. A ako nije, mi ćemo više naučiti mislivši da jeste.
Npr. jedna Duša je došla iskusiti kako je to biti dio neke grupe, npr. nacije. Ona se mogla postaviti u poziciju nekog teoretičara društva, sociologa, no naravno, puno više bi naučila da se nađe u situaciji nekog rata ili građanske revolucije i osjeti pripadnost i ljubav prema domovini. Nije važno ulaziti u diskusije je li ljubav prema domovini važna. Duša će ju bolje doživjeti kao dio naroda nego kao sociolog.
Pretpostavljam da mi ovdje imamo i nesebične interese, da želimo pomoći i drugima oko sebe i unaprijediti ovu planetu. Želimo li naučiti kako ostvariti takav cilj (čak i ako ga sada učimo zapravo za neku drugu planetu gdje se takvo što sprema) najbolje ćemo ga naučiti tako da ovdje vjerujemo u njega. U ovom slučaju, radi se o budućnosti planete kao planeti, a ne takvoj igraonici
EDIT: Naravno, ja smatram da je budućnost planete važna. Ne tjeram se namjerno vjerovati u to da bih bio "efikasniji".
Da riješim nesporazum. Je li cilj te "igre" unaprijeđivanje samih sebe I planete ili je unaprijeđivanje planete posljedica "dobrog igranja" te igre? U konačnici se svodi na isto... ali nije isto. Ako je ta "igra" ovo prvo onda se i ja ovdje igram

No sada, postavljam vam pitanje. Je li bolje vjerovati u krivo i pritom imati olakšice u učenju nego znati da je to vjerovanje krivo??