PO PITANJU „USPJEHA" TOLIKI SU LJUDI IZGUBILI NIT. RIJEČ „USPJEH" TOLIKO JE OBEZVRIJEĐENA DA MNOGIMA, U OSNOVI, ZNAČI „BITI BOGAT" ILI „BITI SLAVAN", ALI NIJE TAKO.
Vrijednosti ovoga svijeta toliko su pogrešne, tako temeljito iskrivljene da se oni koji najviše doprinose životima drugih često zanemaruju i smatraju „običnima" ili „neuspješnima," dočim se oni koji im doprinose puno manje, ponekad i nikako, slave i veličaju.
Ta se iskrivljena slika temelji na iluziji da su novac i slava jednaki uspjehu. Oni to, hm, nisu. Oni su jednaki novcu i slavi.
Imate li veliku kuću? Veliki automobil? Debeli bankovni račun? Putujete li prvim razredom? Jeste li slavni? Ima li vas po novinama i časopisima? Prepoznaju li vas na ulici? Ne? Kakav neuspjeh. Kada će vama „krenuti"?
SLAVNI I NESIGURNI
Koliko je ljudi za koje mediji nikada nisu čuli (a sve i da jesu, ne bi ih zanimali) a koji, dan za danom, godinu za godinom, živeći svoje „obične" živote naveliko uveseljavaju i obogaćuju druge ljude?
Po pitanju „uspjeha" toliki su ljudi izgubili nit. Riječ „uspjeh" toliko je obezvrijeđena da mnogima, u osnovi, znači „biti bogat" ili „biti slavan".
Žudnja za slavom radi slave (pogledajte većinu ljudi u televizijskim reality programima) u velikoj je mjeri rezultat masovne nesigurnosti. To je posve razvidno iz duboke nesigurnosti koja vlada u industriji zabave, u svim njezinim oblicima.
Jedna je stvar ako ste slavni zato što pokazujete nekakav talent ili dajete nekakav doprinos u javnoj sferi. No velik broj ljudi javna zanimanja privlače tek kao način zadovoljenja potrebe za odobravanjem, koje su oni sami vrlo neskloni pokazati.
Takvi se muče ne bi li stekli samopouzdanje, prihvatili i voljeli sami sebe iznutra. Stoga to traže izvana, u
izvanjskom priznanju, u pljesku „obožavatelja" i javnosti. Eto zašto je u zanimanjima izloženima javnosti toliko duboko nesigurnih ljudi i zašto bi toliki ljudi učinili bilo što da budu „slavni".
To je ono što tisuće ljudi tjera da satima u redu čekaju (uglavnom) zlostavljanje i ismijavanje u kojekakvim talent-emisijama 'Simon Cowellovskog tipa". (Simon Cowell, voditelj emisije Britanija traži zvijezdu).
Eto zašto milijuni ljudi sanjaju o tome da postanu slavni, pri čemu ih najviše privlači sama slava, a ne sredstvo kojim se ona postiže. U biti, nisam li slavan, ili bogat, ja sam promašaj. Kakva nevjerojatna besmislica.
Koliko ljudi iz siromašnih obitelji ili obitelji u kojima je bilo nasilja nastavi sa životom i „napravi nešto" od njega, čak i ako to „nešto" ne uključuje slavu i bogatstvo? Na stotine, samo što takvi nikada nisu priznati i štovani poput onih koji se obogate ili proslave.
Velik broj ljudi javna zanimanja privlače tek kao način zadovoljenja potrebe za odobravanjem koje su oni sami vrlo neskloni pokazati. Takvi se muče ne bi li stekli samopouzdanje, prihvatili i voljeli sami sebe iznutra. Stoga to traže izvana, u izvanjskom priznanju, u pljesku „obožavatelja" i javnosti.
Što je s onima koji život posvete pomaganju bolesnima, siromašnima i podjarmljenima i pritom se i sami često razbole, osiromaše ili riskiraju vlastiti život?
Što je s ljudima poput Amerikanke Rachel Corrie koju je u Gazi nasmrt pregazio izraelski vojni buldožer dok je klečala ispred jednog palestinskog doma pokušavajući spriječiti izraelske „obrambene" snage da unište zgradu?
Nije bila bogata, a slavna je postala samo po načinu na koji je umrla. Bila je netko tko je prepoznao nakaradnu nepravdu i bio odlučan da učini što može da je zaustavi.
Živjela je kratko, svega 23 godine, no slijedila je svoje srce.
„Uspjeh" ne definiraju bankovni računi i novinski naslovi; on se temelji na onomu tko ste, što ste i što činite.
MORAMO ŽURNO REDEFINIRATI „USPJEH"
Mentalni program zvan „slava i novac" izobličio je globalno društvo temeljitije no što to većina ljudi uviđa. Monumentalni paraziti slave se kao „uzori" dok se za usporedbu ljudi poput čistača ulica i smetlara smatraju promašenima. Oni su, na kraju krajeva, „samo" čistači ulica i smetlari.
No unatoč tome, kada se uspoređuju nogometaš i ulični čistač, u Britaniji vlada ista percepcija dobitnika/gubitnika. Izgubili smo perspektivu o tome što je uistinu važno i o doprinosu pojedinih ljudi u našim svakodnevnim životima.
Početkom godine stajao sam u središtu Londona i promatrao nebo iznad zgrade Parlamenta i zrakoplove koje su kontrolori leta tamo poslagali u red prije njihova konačnog spuštanja na Heathrow.
A ipak, sat za satom, godinu za godinom, sve funkcionira savršeno, a na prvoj liniji te operacije koja se odvija na aerodromima diljem svijeta su ljudi koji upravljaju kretanjem i visinom zrakoplova, određuju im razmak, „slažu" ih u doba gužvi i odlučuju kada smiju sletjeti.
To je izazov i u najboljim vremenskim uvjetima, no zamislite kroz što prolaze kada su vjetrovi jaki, kada pljušti kiša, pada snijeg ili se spusti magla. Ipak, unatoč činjenici da samo jedna ozbiljna pogreška može završiti katastrofom, koliko puta nešto uistinu pođe po zlu?
To su nevjerojatni ljudi koji rade nevjerojatan posao, a ipak, koliko nas zna ime makar jednoga kontrolora leta, ukoliko nam nije prijatelj ili poznanik? Gotovo nitko. I koliko njih vidite na televiziji, na putu do raskošnog „pribježišta za odmor" na Karibima?
Nijednoga, jer ih uzimaju zdravo za gotovo, a sa svojim plaćama ne mogu si priuštiti raskošna odredišta, na Karibima ili bilo gdje drugdje.
Oni su samo „obični ljudi". Nisu poput Toma Cruisea, Eltona Johna ili onoga tipa što zarađuje deset milijuna godišnje, svakodnevno se kockajući ljudskim životima u londonskom Cityju ili na Wall Streetu. To su pravi dobitnici.
Moramo, i to žurno, redefinirati svoju percepciju „uspješnih".
Je li to narcistični šef koji svoje osoblje tretira kao smeće ali posjeduje bogatstvo u banci, tri velika automobila i palaču u „kvartu burzovnih mešetara"? Ili je to slabo plaćeni poštar koji svojom ljubaznošću izmami osmijeh na licu svakoga koga susretne?
No tko bi nam najviše nedostajao kada nekoliko mjeseci ne bi radio svoj posao? Nekakav holivudski filmski glumac? Neki nogometaš? Ili oni koji ulice održavaju čistima i odnose naše smeće?
Izgubili smo perspektivu o tome što je uistinu važno i o doprinosu pojedinih ljudi u našim svakodnevnim životima.
Znao sam čuti kako on ili ona „samo" radi u dućanu, „samo" slaže robu na police i „samo" radi u uredu. Ali da nema trgovačkih pomoćnika ne bismo mogli ništa kupiti; da nema onoga tko slaže robu na police ne bi bilo ničega što bismo kupili; da nema uredskih službenika cijeli bi se sustav, državni i privatni, raspao.
Kada uistinu prozremo iluzije našeg duboko izobličenog "svijeta" to će pitanje postati suvišno.
sažeti tekst autora Davida Ickea
sri vel 23, 2011 11:52 am
