Alkohol

I zeleni čaj, naravno.

Uglavnom, @Ina, svi smo uz tebe.

MoW je napisao/la:

I zeleni čaj, naravno.

Uglavnom, @Ina, svi smo uz tebe.

U to ime,zivjeli....

Ina, pijanduro jedna.

Uh, koju pažnju ljudi dobiju na sami spomen hodanja putem koji vodi alkoholizmu

@Chak i MoW, hvala na pozivu, dugo nisam bila u Zg - u, zdravlje me spriječilo ovog proljeća, a bome evo i ljeta, ali obećajem, čim dođem, pijemo i čokoladu i zeleni čaj

A vas dva moja bisera Fantomče i Blizzić, lijepo što ste tako empatični

Moram priznati da slabo shvaćam u čemu je privlačnost alkohola kao pića, bilo to pivo, žestica, vino ili nešto treće. Ok, nakon nekog teškog posla zna i meni dobro sjesti piva, ali to što bi popio pivo isti, praktički identičan efekt mogu dobiti i od nekog hladnog soka (npr. Red Bull ili obična limunada) ili krigle najobičnije, zdrave, planinske vode. Godišnje tako možda popijem 5-6 pivi, a i to ne ličnim izborom već više zato što je, eto, pri ruci.

Već je ovdje spominjano da je afinitet prema alkoholu simptom generalne nesretnosti, nezadovoljstva - u kojem mogu primijetiti i izvjestan osjećaj mazohizma, zlostavljanja tijela zaradi nedostatnosti duha. On je opojno sredstvo koje ima za posljedicu inteniziviranje ili intertizaciju određenih emocija - što ukazuje na dublji psihološki problem. Taj problem se alkoholom ne može "izliječiti" i to mu i nije svrha, već samo pomaže da se emocionalno lakše podnosi iz trenutka u trenutak, a njegova štetnost, osim čisto fizičke i psihičke, sastoji se u tome što ponekad zna uspješno sakriti pravi izvor problema, i čovjek nastavlja da i dalje živi kao i dotad, nesvjestan. Ipak, primjećuje "da mu se nešto stalno traži" neko piće...

Prve pijanice su se pojavile prije nekih 10000 godina, krajem zadnjeg ledenog doba, kad je čovjek masovno prešao sa lovačko-sakupljačkog načina života na agrarno-stočarski. Tad su se pojavile i prve veće organizacije, i indikativno, porasla je potreba za alkoholom u većim količinama. Mislim da tu i leži korijen problema, promjena životnog tempa, promjena u tipu stresa, promjena u odgajanju određenih psiholoških tipova (odjednom je postalo od presudne važnosti da se svi slažu i da "koegzistiraju"). Alkohol kao opojno sredstvo (zajedno i sa ostalim, kasnijim sredstvima opijanja) zatupljuje i zaglupljuje - a tupim i glupim čovjekom je uvijek bilo lakše upravljati nego pametnim i pronicljivim. Paralelno, tup i glup čovjek će i lakše prihvatiti činjenicu da više nije svoj na svome, gospodar sopstvene pustinje, već da je samo tuđa alatka, koje se po potrebi oštri i tupi.

@Archangel Interesantan pogled na alkohol. U principu, to bi se tvoje moglo sažeti na mazohizam i/ili eskapizam. Na neki način okolina koja nas okružuje nam ne prija i ne možemo s njom koegzistirati pa tražimo utjehu u alkoholu. To je ustvari znak naše slabosti ali i problema organizacije društva kao takvog.
Usudio bih se to generalizirati na sve tipove ovisnosti - one su također eskapističke - bijeg od stvarnosti, bile to cigarete, računalne igre ili prežderavanje. One su sve simptomi dubljeg problema s kojim se ne znamo ili ne usudimo suočiti.

Da, definitivno, u svim slučajevima (zlo)upotrebe opojnih sredstava postoji element eskapizma koji je nerijetko dominantan. Opojna sredstva djeluju tako što "udaraju u mozak", ona ne opijaju čula već centre u mozgu koji obrađuju podatke koje čula šalju, a mozak "misli", shodno svojem predlošku, da ti podaci dolaze od samih čula i interpertira ih stvarajući u sebi približnu sliku koja bi odgovarala onome što smatra da je vanjski podražaj - tako stvara vlastitu realnost neovisnu od onoga van (ili je labavo povezana) i u tom činu stvaranja on kao arhitekt, kao pisac, kao ispovjednik, odaje ono što ga muči, ono za čim žudi, šta mu treba; u prvom redu stvara idealiziran svijet u kojem se ugodno osjeća (slično kao kod NDE) jer mu je ta težnja u samoj osnovi.

Nastavljajući dalje ovu misao, osim eskapističkog motiva tu postoji i mazohistički, iako to zapravo i nije tačan izraz, rezultujući mazohizam je više posljedica maladaptivnog metoda nošenja sa svojom situacijom umjesto da je motiv koji pokreće. U suštini, i eskapizam i taj rezultujući mazohizam se mogu povezati bihevioralnim modelom koji odaje težnju za uspostavljanjem kontrole nad svojim svijetom i svime što nečiji um podrazumijeva pod time. Kad neko osjeća da nema kontrolu, od mnogo drugih načina na koje izlazi s time, često se ta potreba za kontrolom, ako se ne nađe način da se zadovolji u vanjskom, okreće unutra - tada čovjek nastoji da uspostavi kontrolu nad samom kontrolom time što je se naizgled odriče i "prepušta se". U situacijama kad je otpor protiv naše volje, strijemljenja, namjera - prejak, javlja se stav "što visi, nek i otpane", jedan prividno defetističko-pesimistički stav, ali on u svojem korijenu i dalje odaje težnju za kontrolom time što se osvjedočuje kao onaj koji "ima moć" da je, po svojoj volji - odbaci. Kroz sličan bihevioralni model možemo posmatrati i samoubojice, koji činom samoubojstva ponovo stiču kontrolu nad svojim životom - skrnavljenje tijela (i duha) raznoraznim supstancama za koje već unaprijed znamo da nam štete, a koje ni tom spoznajom ne jenjava odaje taj model u kojem se uništava tijelo (duh) na sličan način kao i kod onih koji si oduzimaju život - ovdje je riječ o zdravlju, ali je razlika tu prilično trivijalna...

Kad se ne znamo ili ne usuđujemo suočiti sa nekim "dubljim problemom", instinktivno težimo da nađemo surogatni objekt kontrole, nešto što znamo i s čim se lakše suočimo, npr. svojom "smrtnosti" i "ranjivosti"...

Nastojimo postići kontrolu, ali i ta kontrola je iluzija, pa kad sredstvo ovisnosti prestane djelovati, tada polako postajemo svjesni te iluzuje. No što tada možemo činiti? Problemi su i dalje prisutni, a mi nismo ništa bolji ni pametniji? Imamo dvije mogućnosti, uhvatiti se u koštac sa problemima, (to je ono što smo trebali učiniti i prvi puta) ili pak uzeti novu dozu. Ako se odlučimo za ovo drugo postajemo ovisnici. Nakon nekog vremena, ako se to puno puta ponovi, sama ovisnost postaje problem i tada ne samo da se moramo boriti protiv prvotnog problema, nego i protiv ovisnosti. Mnogi tu odustanu i odu u ovisnost zanemarujući sve oko sebe i pri tome ulazeći u sukob sa drugima.

Ono što je bitno je da se uvijek možemo vratiti, bez obzira koliko dugo bili ovisni i bez obzira o čemu ovisili

Slažem se s Archom da nema velike razlike između samoubojica i ovisnika, razlika je jedino što ovisnici izabiru sporu smrt, a samoubojice trenutnu.

@Arch...nemoguce je da su se prve pijanice pojavile prije 10.000 godina kad je svijet star 6.000 godina. Zar nisi nista naucio citajuci teme na PDF Duhovnost?

Alkohol zatupljuje...emocije, rauzum, sve...i onda ga to cini jako zgodnim sredstvom za bijeg od problema, samog sebe i td.

Drugo je pitanje zasto netko poseze za tim izborom...da li se osjeca nemocan, da li ne zna kako se suociti s problemima (kakve god prirode bili), da li ide linijom manjeg otpora ili nesto trece...
A mozda se radi o najglupljem i najbanalnijem razlogu da se pocelo s alkoholom radi drustva, jer se misli kako je to cool pa se navuklo...tako je najcesce s cigaretama

Alpha je napisao/la:

@Arch...nemoguce je da su se prve pijanice pojavile prije 10.000 godina kad je svijet star 6.000 godina. Zar nisi nista naucio citajuci teme na PDF Duhovnost?

Joj, da, u pravu si! Jbeš mene ovako zaboravna....

Citat :

Drugo je pitanje zasto netko poseze za tim izborom...da li se osjeca nemocan, da li ne zna kako se suociti s problemima (kakve god prirode bili), da li ide linijom manjeg otpora ili nesto trece...
A mozda se radi o najglupljem i najbanalnijem razlogu da se pocelo s alkoholom radi drustva, jer se misli kako je to cool pa se navuklo...tako je najcesce s cigaretama

Ima tu i društvo svoju ulogu, ali nekako mi se čini da je to samo u pogledu prilike, na primjer, neko ti ponudi piće, ti popiiješ i tad se po prvi put upoznaš sa efektom koji to piće ima. Sljedeći put kad si u problemima, prisjetićeš se tog društva, prisjetićeš se kako ti je lijepo bilo i da si se tad osjećao/la opušteno, smireno, slobodno od briga. To je gotovo neodoljiv impuls da rekreiraš taj osjećaj ugodnosti i opuštenosti i preneseš ga iz prošlosti u sadašnjost. Mic po mic, postaneš alkos...

U nedostatku alkohola, biće cigarete, gdje nisu cigarete, biće koka, LSD, haš, religija ili mali milion drugih opojnih droga, od kojih svaka djeluje na svoj način, svojim intenzitetom, i na nju se pojedinac odlučuje prvenstveno prema tome kakve su mu potrebe, da li je dovoljno da malo "zazuji" ili da skroz otanji...