Što ako je smrt konačan kraj našeg postojanja?

Mnogi vjeruju da je smrt samo tjelesna i da smrču prestaje postojati samo naše fizičko tijelo, no da mi u svojoj biti i punini ne možemo umrijeti. Takav način razmišljanja nam pomaže da prebrodimo teške trenutke u našim životima, jer bez obzira što nam se desilo, jednog dana ćemo spoznati zašto nam se to desilo, možda je čak i radi naše više dobrobiti. Život poslije smrti nam otvara puno novih mogućnosti i daje odgovore na mnoga pitanja, uz to nam pomaže da živimo moralno i da lakše pređemo preko nepravdi koje nam se čine u ovom životu.

No što bi činili i kako bi se ponašali da ste uvjereni da je ovaj život jedini i da nakon smrti nema više ničega, da li bi se i dalje trudili biti dobri, moralni, pošteni, radišni ili bi vam bilo svejedno, da li bi i dalje mislili da život ima svoju svrhu, pa makar to bila ova zemaljska koja se ostvaruje samo tokom ovog života. Ili bi se pak prepustili i živjeli raskalašeno, bez obzira na druge, bez obzira na posljedice svog ponašanja... ?

Taman sam isla otvorit ovu temu ali sam putem napisala par postova i tema se "stvorila"


Ono smo sto jesmo. Tesko je ici protiv toga. Osobno poznajem vise onih koji se deklariraju ateistima da su posteni nego sto je onih koji se nazivaju katolicima. Stoga mislim da bi spoznaja da je smrt apsolutan kraj dovela do totalnog raspada sistema pripadnika raznih religija. Oni koji ne pripadaju nicem takvom ostali bi, predpostavljam, vise-manje isti. Problem je sto je puno vise onih koji pripadaju necemu

Da točno je da smo ono što jesmo, samo je pitanje što to točno jesmo? Možda je najbolji odgovor da mi jesmo, mi postojimo. Ja isto još nisam vidio osobu koja ne vjeruje u ništa, ateisti također vjeruju u dobro, poštenje i slične vrijednosti i meni se čini da je njima skroz sve jedno da li Bog postoji ili ne, da li je smrt konačna ili ne.

No kako bi se ja ponašao, ja ne znam, možda isto kao i do sada, jer sam se već navikao na ovo ponašanje i to ne činim zato da steknem neke plusiće nakon smrti, nego zato što mislim da je to ispravno i možda u konačnici najbolje pa čak kad bi samo postojao ovaj život.

U situacijama potpunog kaosa, kao sto je rat, vidi se tko smo. Tada zivimo u trenutku i djelujemo iz svoje biti.

Meni se ponekad čini da u onim teškim ili pak sretnim trenucima smo pod nekom vrstom testa, da se vidi kako ćemo reagirati. Ponekad kao da se nađemo u takvim stanjima samo da mi sami, ali i ostali vidimo kako reagiramo.

Poznajem puno ljudi koji ni ne razmišljaju što će biti nakon što "umru". Jednostavno su toliko na "zemlji", i fokusirani na svakodnevne stvari... Mislim da vjerovanje da nešto nakon smrti postoji ili ne postoji, ništa bitno ne mijenja u ponašanju ljudi, osim u nalaženju smisla. Dobro je rekla Alpha, ono smo što jesmo...
A ja osobno ne mogu niti zamisliti da bi fizička smrt bila kraj svih krajeva, pa se ne mogu dublje upustiti u tu komunikaciju .

Može li uopće umrijeti
Smrt je govoreći jezikom prirodnih znanosti, samo metamorfoza odnosno promjena statusa energije

Fora je razmišljati i zamišljati takvu smrt. Iz praha si nastao i u prah ćeš se vratiti. Ono, smrti se bojimo i želimo ju izbjeći kako bismo živjeli, a nakon smrti ne osjećaš ništa, sve sama praznina, nema nas, nestaju brige, nestaju problemi, nestaje život, nestajemo mi, a ostaje samo sjećanje na nas. A nama se ionako živo khm jer ništa ne osjećamo, svijesti nema. Ionako svaku noć dođemo u takvo stanje, nesvjesni sebe i okoline, zaklopimo oči, a odjednom se probudimo satima kasnije nemajući pojma tko smo, što smo i gdje smo bili u međuvremenu. I ne čini se tako strašno, iako se bojimo takvog stanja jer nestajemo.

Pitanje koje je Chak postavio u smislu ponašanja pripadnika ljudskog roda nakon spoznaje da je smrt konačni kraj mislim da još uvijek nije baš odgovoreno.
Dakle, nije stvar u tome kako bi se mi osobno ponašali, već kako bi reagiralo mnoštvo. A mnoštvo bi, u slučaju da im se dokaže da nema ništa poslije i da su sve religije bezvrijedne reagirale nepredvidljivo. Ipak, o nekim posljedicama se može prodiskutirati.
Vjerojatno bi se mase s razine religije povukli na niže razine, na razinu egocentričnosti, a možda i na razinu magije. Drugim riječima, vratili bi se u kaos pretpovijesti. Ona manjina koja je prošla razinu religija i žive bilo u svijetu znanosti bilo u ekološko-svjesnom stanju, a još nije dosegla apsolutnu spoznaju odnosno prosvjetljenje bila bi u nevolji.
I to ne zato što bi ih mnoštvo povuklo na dno, već što bi i sami izgubili osnovicu društva koje ih je iznjedrilo. Jer, hoćeš-nećeš, novije razine razvoja spoznaje krenule su od ega i završile na cjelovitijem pogledu na svijet, ali u pravilu dobro su upoznate s religijom i pozitivnim stranama iste. Uglavnom, mislim da bi najbolja usporedba bila ta da bi osobe koje su prošle i prožvakale religiju izgubile svoje noge, budući da ništa staro zaista ne nestaje, već se samo transformira. Osjećali bi se slabije i nekako prazno. Većina njih. Ali to ih ne bi uništilo, već bi se oporavili i okrenuli se drugim životnim problemima.
Ako pak govorimo o onim malobrojnim prosvjetljenima, oni tako i tako ne trebaju tuđu spoznaju kad su sve što su trebali spoznati zaista i spoznali. Za njih osobno ne bi bilo problema.
Međutim, problem koji bi se pojavio i koji ne bi bilo lako ukloniti je upravo problem mnoštva koji živi u religijskom svijetu. To mnoštvo bi degradilo na egocentričku razinu, izgubilo kormilo i najvjerojatnije djelovalo nasilno. Uz pretpostavku da imamo sva moderna oružja na raspolaganju, vjerojatno bi došlo do općeg rata u kojem nitko, pa ni oni koji bi se nekako oporavili nakon takve spoznaje ne bi bili pošteđeni. Moral i uživanje tu ne bi vrijedili budući da bi svakom pojedincu iz mnoštva postalo jasno da upravo on zaslužuje najviše od tog jednog bijednog života i da on to mora i ostvariti. Stoga, zavladao bi zakon jačega.

Ja sam jedno 17 godina svog života proveo u uvjerenju da ne postoji bog, da nema života poslije smrti, da je ovo jedino što imamo i to je to. I ništa mi nije falilo. Nekako sam to prihvatio. Tj nisam prihvatio, više je bilo da je to to, tako kako je. Kao recimo da sam muško, i ne trebam to prihvatit, ta činjenica stoji i tako je.
Sada, možda sam ja čudan, ali nisam osjećao neku potrebu za kaosom, za zakonom jačega ili nešto sl. kao što kaze MoW, ali vjerojatno ovisi od osobe do osobe. Međutim, njegov opis kako bi nastao kaos se može opisati sa stanjem u mojoj glavi kad sam prije 2-3 godine u lucidnom snu (bio sam znatiželjan nakon emisije Na rubu znanosti) nekako slučajno izašao iz tijela. Kada nekome tko ne vjeruje u dušu, u energije i gleda samo materijalno, nešto izađe iz tijela i njegova svjesnost skupa sa time uz super kul histerične zvukove i osjećaj kao da si na pneumatskoj bušilici, to te jako pogodi.
Ja mislim da ako si uvjeren da poslije smrti nema ništa da ćeš bit onakav kakav jesi, ali da ako si uvjeren da nešto ima, samo te nije strah smrti, ali mene osobno je strah svega ostalog. Malo mi je teško probaviti vječnost i konstantno življenje i učenje na greškama.
Nekad, al rijetko, poželim da ipak nema svega toga, da je smrt kraj. Al ja općenito nisam zadovoljan svijetom i ljudima, pa mi takve misli dolaze.

@Blizz...da, najbolje mi je kad ljudi zive kako bi napravili nesto po cemu ce ih se sjecat. To im je najvaznije. Ko da ce oni znad da ih se itko sjeca ili ne

@MoW...zakon jacega, kazes...dakle ne bi bilo nista drugacije nego je sada

@Foto...i ja sam odrasla u ateistickoj obitelji gdje se smatralo da umres i pojedu te crvi...a eto...

@Alpha.. ja u kršćanskoj

@Foto Da, ti možda nisi osjetio taj poriv, ali većina jest. Ovdje ne govorimo o manjini, o nama koji imamo brzi internet, donekle smo obrazovani i razmišljamo svojom glavom. Ovdje govorimo o Mati iz Donjeg Miholjca, Anti iz Gornjeg Šugorja i Mari iz Pušće Bistre koji funkcioniraju na principu da se klanjaju raznim kipovima i da imaju pouzdanja da će tako zaslužiti život vječni. Kad bi ti saznali da nema života vječnog, da su se cijeli život klanjali ljudima koji su već davno pomrli i nisu ništa više sveti od njih samih, tada bi im proradio prekidač u glavi i počeli bi gledati kako će što više namaknuti za sebe u ovom životu.

Što se tiče @Alphine zezancije u pogledu toga da danas nije ništa drugačija situacija, to svi znamo da je zezancija.
Ima naravno tu i malo istine, ali ipak i danas ljudi imaju svoje nade, uvjerenja, vjeru u vječni život i usađeni strah od konačnog suda. Kad toga ne bi bilo, stado ne bi bilo nimalo pitomo. Tu mi je pao na pamet jedan forumaš kojeg nema već neko vrijeme, @Archangel, koji ima stav upravo sličan tome kao u situaciji kad se ne bi vjerovalo u vječni život. Sličan, ali ne isti, no zasnovan je na osobnoj moći i težnji za nadmetanjem sa svima iz okolice.

Zapravo i ja smatram da je već sada na tržištu zakon jačega i da se stvari ne bi mnogo promijenile čak i da se sazna da je samo jedan život. Pa i sad ljudi ubijaju dok im je to u interesu, gledaju na sebe i materijalno, čak i veliki "vjernici". Božji zakoni, riječi Isusa Krista? Kao da vjernici jako mare za to, ionako lažu i varaju dok im je to potrebno, boje se oni policije i zatvora puno više nego zadnjeg suda, zato se pazi kako se krade i pazi se da budemo pošteni. Dok te policija sredi, itekako budeš pitom

Ja se slazem s Blizzom. Ljudi se i danas ponasaju kako im se sprdne, a jos se i opravdavaju svojom religijom pa i ubijaju u ime te religije. Jedino sto bas djeluje je kazna na razini ove fizicke.

Pročitao sam kako dosta njih smatra da su reinkarnacije, život poslije smrti i takve stvari izmišljene jer se bojimo prihvatiti da je smrt kraj.

Štoviše neki kažu da reinkarnacije smatraju smiješnom teorijom jer se povećava broj ljudi, povećava li se onda i broj duša? Množe li se samo za nas da svatko ima svoju dušu? Imaju li i životinje dušu, reinkarniramo li se u kokoši?
Što mislite o tim pitanjima?

Drugi kažu da su sva ona NDE iskustva doživljena dok mozak još nije bio mrtav, i da to nisu nikakve potvrde da nečeg možda ima jer se vjerojatno radi o halucinacijama budući je mozak bio još aktivan, čak i da su uspjeli pobuditi takve doživljaje kod živog pojedinca stimulirajući određene dijelove mozga, što dodatno potvrđuje da su to samo halucinacije. Niti jedan pojedinac nije bio totalno mrtav, recimo 2 dana, i onda se vratio u život da potvrdi da sve to nisu halucinacije mozga.
Što o ovome mislite?

Na kraju, kako i na temelju čega biti siguran u išta? Neki su uvjereni da su reinkarnacije i život poslije smrti stvarna činjenica. Kako, na temelju čega biti uvjeren?! Drugi su pak uvjereni da su sve to gluposti. Kako, zašto?

Tehnicki nema nikakvog razloga da se broj dusa ne bi mogao povecavati. Da li bi to znacilo da Visa Sila stvara nove duse ili da su to duse koje su prije obitavale na drugimm planetama - svejedno. Ali izracuni kazuju da je kroz proslost bilo puno vise ljudi nego sto ih je sada na planeti. Dakle, sadasnji broj ljudi nije veci od "baze" ljudi u citavoj povijesti zemlje.

Sto se tice NDE-a. Sto god to bilo ljudi koji su prosli iskustvo NDE-a (a sjecaju se sto je bilo) dosli su do informacija koje nisu mogli znati i koje su dokazive. Ili kao sto je nedavno bila ona vijest o klincu koji se sjeca proslog zivota kada je bio pilot u drugom svjetskom ratu. Dakle nije NDE ali sjeca se proslog zivota. Po njegovim informacijama nasli su mu sestru iz tog zivota koja je sada starica (ziva je). Pokazali su mu sliku sa suborcima i on ih je sve prepoznao. Odveo je ekipu do mjesta gdje mu se srusio avion...i td.

Na ovo zadnje je tesko odgovorit. Barem meni...obzirom sam skeptik. Unatoc svemu sto znam (sto iz osobnog iskustva, sto iz literature) i dalje dopustam da je apsolutno sve moguce. Pa tako i to da je sve slucaj (zivot na Zemlji i sve) i da je smrt konacna. Ako je tako opet dobro. Za mene to ne bi nista promijenilo sto se tice nacina na koji zivim i planiram zivjeti.

Sva ta priviđanja ili halucinacije, kako hoćete, što mnogi vide tijekom kliničke smrti može se objasniti tj pripisati djelovanju mozga,točnije gašenju mozga. Ta klinička smrt traje do 4-5 minuta max, nakon toga je potpuni "shut down".
No s druge strane ne smatram da su život poslije smrti, reinkarnacija i slično - gluposti. Sve to vezano za smrt poslije života meni spada po kategoriju religije tj pod nekakvu kategoriju gdje mi odlučujemo da li ćemo vjerovati u to ili ne jer nemamo previše dokaza i jer ne može se dati odgovor: "Kako mogu biti uvjeren u postojanje života poslije smrti?" ili slično.
Neki ljudi slijepo vjeruju u to ne samo jer se boje da je smrt kraj, već možda jer su nešto loše napravili tijekom ovog života, ili žele na nešto utjecati na što u ovom životu nisu mogli. Svatko ima svoje razloge.

Osobno, mislim da to nije kraj. Tj je za naše tijelo tj nešto fizičko, ali s obzirom da je čovjek = energija, mislim da na neki način nastavljamo "živjeti".

Da mi je zagarantirano da me čeka drugi život, ne bih se ponašala raskalašeno, jer nekako vjerujem da taj "sljedeći život" zaslužujem na temelju kakva sam bila u ovom...

Teško je o tome pričati, tek sad kužim. :S

Super mi je to objašnjenje da se broj ljudi povećava pa je samim time nemoguće da postoji reinkarnacija jer nema dovoljno duša. Naravno ti kvazi znanstvenici znaju točko koliko ima bića u cijelom Svemiru, znaju kako se povećava i smanjuje populacija izvanzemaljskih civilizacija u bilo kojem kutku Svemira pa mogu tako nešto reći U stvari da, zaboravio sam oni znaju da smo mi jedina bića u Svemiru i naravno to je znanstveno dokazana činjenica. Izgleda da kreću od premise da Svemir nije dovoljno velik da u njega stane još netko sa tolikim egom

@kika čuj mogu oni pripisati te stvari čemu god hoće, no naravno pitanje je da li je to točno. Postoje stvari koje se mogu provjeriti i dokazati, ako recimo netko ima NDE i u trenutku kada leži bez svijesti u bolesničkoj sobi može ispričati o čemu su razgovarali doktori u drugoj prostoriji, njegovi bližnji u čekaoni, njegovi bližnji deset kilometara dalje od bolnice i ako svi oni potvrde da su doista o tome u tom trenutku razgovarali, onda to nije halucinacija, nego nešto što se stvarno dogodilo.

Ili ako se primjerice netko sjeća prošlog života i zna detalje o osoba koje nitko ne može znati i ako ta druga osoba to potvrdi, tada je to dokaz, nešto što se može provjeriti bi trebalo biti i znanstvenicima dovoljno, nekima i je

Chakotay je napisao/la:

@kika čuj mogu oni pripisati te stvari čemu god hoće, no naravno pitanje je da li je to točno. Postoje stvari koje se mogu provjeriti i dokazati, ako recimo netko ima NDE i u trenutku kada leži bez svijesti u bolesničkoj sobi može ispričati o čemu su razgovarali doktori u drugoj prostoriji, njegovi bližnji u čekaoni, njegovi bližnji deset kilometara dalje od bolnice i ako svi oni potvrde da su doista o tome u tom trenutku razgovarali, onda to nije halucinacija, nego nešto što se stvarno dogodilo.

Ili ako se primjerice netko sjeća prošlog života i zna detalje o osoba koje nitko ne može znati i ako ta druga osoba to potvrdi, tada je to dokaz, nešto što se može provjeriti bi trebalo biti i znanstvenicima dovoljno, nekima i je

Zapravo to s dušama još nisam vidio da su znanstvenici rekli.

Nego ovo boldano što navodiš, jedan takav događaj bio bi čvrst dokaz da se radi o pravoj stvari, no koliko se takvih događaja zbilja zbilo? Uglavnom sam vidio da se opisuju slučajevi čistog doživljaja NDE-a osobe, put kroz tunel na livadu, gledanje sebe sa stropa prostorije i slično, a za ovakve slučajeve kakve navodiš, da ta osoba zna što se događalo negdje što teoretski nije mogla znati, par katova niže u zgradi i slično, vidio sam samo rijetke slučajeve gdje je nešto tako prezentirano. Jeste li vi pročitali za više takvih iskustava, ili samo nekoliko kao i ja?

Pitam se kako provjeriti prvo autentičnost tih priča da nešto slučajno nije izmišljeno ili nadodano u priču. Stvar je u tome da sam par tih slučajeva pročitao u nekoj knjizi, ali to je sve, nisam se dodatno informirao o tome, pa me zanima jeste li se vi?

Kod regresije sam čitao za više tih slučajeva kada je identitet iz prošlosti "dokazan" na spomenuti način, no u biti me zanima potpuno ista stvar kao i kod NDE iskustava što sam pitao.

@Chak...

Citat :

Izgleda da kreću od premise da Svemir nije dovoljno velik da u njega stane još netko sa tolikim egom

@Blizz...Ja sam procitala hrpe takvih iskustava. Preporucam ti knjigu dr. Raymoda Moodya "Zivot poslije zivota". Ima ju kupiti u knjizarama. Meki uvez je pa mislim da nije skupa. Ili ti ja posudim kad dodjem u ZG iduci put. Knjiga je stvarno dobra i svidjet ce ti se jer je tip znanstvno pristupio stvari tj. ne prisiljava nikog na nista nego samo iznosi svoja istrazivanja.

Vjerojatno si cuo za DMT...spoj koji se luci kod radjanja i umiranja. A DMT je, cini se, spona izmedju tjelesnog i vantjelesnog (da tako kazem). Tocnije povecana kolicina tog spoja omogucava covjeku da ulazi u vise sfere i da se toga sjeca na fizickoj razini. Mislim da je lucenje DMT-a razlog zasto se ljudi kod NDE-a sjecaju toga cega se sjecaju.

Postoje istrazivanja koja su vrsena na djeci (koja su dozivjela NDE) i rezultati su bili isti kao kod odraslih. To je vazno stoga jer djeca nemaju dovoljno znanja i moci manipulacije da bi iskrivila prozivljeno iskustvo kao sto bi to mogla odrasla osoba.

Da svakako bi to trebalo detaljnije proučavati i provjeriti znanstvenim metodama i NDE fenomen i priče ljudi koji kažu da se sjećaju prošlih života. Ja se pitam koliko ljudi uopće želi podijeliti takvu priču. Primjerice svatko od nas se može pitati što bi učinio da doživi NDE, da li bi to rekao svom doktoru recimo ili da li bi pristao na znanstvena istraživanja. Ja ne znam da li bi, doduše moja doktorica je jako dobra pa bi joj možda i ispričao, ali sumnjam da bi mi nešto pametno mogla reći na tu temu, više bi to bilo da me sasluša i to je to.

Jednom sam čitao, da postoji ideja da se s gornje strane namještaja u bolesničkim sobama postave razne šare i likovi koji bi bili lako pamtljivi, ali koji bi bili vidljivi samo sa gornje strane. Naravno onaj tko kaže da je izišao iz tijela i da je sve vidio sa "visine" bi trebao vidjeti i te likove. Nemam poima da li je ideja realizirana, ali to je vrlo jednostavno provesti.

@Alpha

@Chak...da, postojala je ta ideja da se stave neke oznake koje se vide samo iz pticje perspektive ali nisam sigurna da se to igdje provelo. Medjutim, meni je znacajnije ono kad pacijenti znaju sto se desavalo izvan sobe, nego u samoj sobi. Jasno je zasto

Blizzard je napisao/la:

Na kraju, kako i na temelju čega biti siguran u išta? Neki su uvjereni da su reinkarnacije i život poslije smrti stvarna činjenica. Kako, na temelju čega biti uvjeren?! Drugi su pak uvjereni da su sve to gluposti. Kako, zašto?

Stvar je da nitko sa sigurnošću ne zna istinu osim možda onih koji su to doživjeli a da mi ne znamo (ili znamo, ali nije bitno).
Ja ne mogu dokazati da ima života poslije smrti, ali gorljivo vjerujem da ima. Da će biti taj neki Sud, da će nas sv. Petar puštat u raj il pakao (svakome po zasluzi). Možda je moje viđenje toga banalno, ali to je moje životno uvjerenje. I ne razmišljam o tome da li je to zapravo tako ili nije. Da li se to kod ljudi drugačijih uvjerenja smatra smiješnim, žalosnim, banalnim ili dječjim pogledom na temu, ne zanima me.

Moje skromno mišljenje.

Pa sto se tice cinjenice kako je neko uvjeren u reinkarnacije evo ti odgovora...

Npr neko se zove Marko Markovic...On je uvjeren da je to on...Onda se u njemu probudi svjest,i postane svjesna da je sve ono sto cini sadrzaj Marka Markovica samo obican san,kojeg je ta svjest sanjala iz neznanja...Onda se zapita : Pa ako sam u ovome zivotu ja mislio da sam Marko Markovic i bio 100 posto siguran u to,a sad nakon budjenja,marko je ispario kao san,onda je ocigledno da sam i milion drugihn puta bio u snu,nesvjestan svjesti i pod uvjerenjem da sam nekakva smrtna licnost,i milion puta sam mislio da sam Marko,Ivana,Jelena,Anka itd... !