Putovanje kroz vrijeme

Dali je moguće napraviti stroj pomoću kojega bi se moglo putovati kroz vrijeme?Ako jeste zašto nas već ne posjećuju bića iz budućnosti?!A možda i jesu a mi toga nismo ni svjesni!?Možda su NLO-i stigli iz daleke budućnosti stigli da bi istraživali prošlost ljudskog roda i svojih predaka!? Zanima me šta o ovome misle bolje upućeni od mene???

Navodno ga damanhurci vec posjeduju..

Bahro je napisao/la:

Dali je moguće napraviti stroj pomoću kojega bi se moglo putovati kroz vrijeme?Ako jeste zašto nas već ne posjećuju bića iz budućnosti?!A možda i jesu a mi toga nismo ni svjesni!?Možda su NLO-i stigli iz daleke budućnosti stigli da bi istraživali prošlost ljudskog roda i svojih predaka!? Zanima me šta o ovome misle bolje upućeni od mene???

I meni se cini da ne mora svaki nlo bit sa drugog planeta;) a ni svi ancient alieni i "bogovi" da su alieni

putovanje kroz vrijeme? mislim da to nije moguće uslijed toga što bi u povijesti već bilo zapisa o ekipi iz budućnosti. Eventualno bi to mogli biti Ozirisi, Peruni, Raovi, Jupiteri, Zeusi i Odini kojima se nije dalo reći da su došli i budućnosti.

vrijeme je rijec koju smo mi dali...probai proslost,sadasnjost i buducnost zamjeniti dimenzijama ako me kuzis....mozda ti bude jasnije........po meni za sada je nemoguce putovanje kroz vrijeme/dimenzije jer znanje o tome nie potpuno...a sumnjam da ce ikada i biti,bar u ovom vrmenu

tako da,jbg strpite se jos malo

a neki tip na drugom forumu tvrdi da je iz buducnosti....i jos svasta nesto...
ja sam skepticna, da ce bas, neki tip, hrvat doci kod nas i na forumu objavit da je to on.....

Možda želiš baciti pogled na ovu temu

https://ce-4.forumotion.com/t3295-putovanje-kroz-vrijeme

EKSPERIMENTI S VREMENSKIM STROJEM MIKEA MARCUMA

zanimljiv tekst, vrijedi procitati

Stroj, niz žica spojenih na dva vertikalna cilindra smještenih u okretno magnetsko polje, s lukovima električne struje tri milijuna volta koji su plesali kroz njih, dizao se deset metara iznad poda jednog skladišta u Kansas Citvju, u američkoj saveznoj državi Missouriju. Mike Marcum stajao je na visokoj platformi berača trešanja sedam metara iznad stroja, zureći preko u kružni toplinski potpis - obzor događaja - širok više od jednog metra, koji se nalazio u jednom od cilindara. Znao je što znači taj toplinski potpis. Otkrio ga je u gradiću Stanberrv u jugozapadnom Missouriju godinama ranije, i to je bilo nešto što nitko prije nije otkrio. Dok su električni lukovi pucketali ispod njega, umirio se, a grašci znoja stvarali su mu se na licu. Marcum je bio uvjeren da je izgradio vremenski stroj. Tako siguran, udahnuo je i uskočio u toplinski potpis. Tada je nestao. Za sve - obitelj, prijatelje i ljude koji su pratili njegove eksperimente s vremenskim strojem na paranormal-nom radiju i u mainstream tisku - tog dana 1998. godine Marcum je nestao. Ja sam ga pronašao 2011.





PRVI TEST



Priča Mikea Marcuma, za naše potrebe ovdje, počela je četiri godine ranije. Marcum, tada 21-godišnjak s dvije godine elektrotehničkog obrazovanja na koledžu Rio Grande u Rio Grandeu u Ohiju, došao je za djevojkom, koju je upoznao 1993. u Lancasteru u Ohiju, u Albanv u Missouriju, malu zajednicu u sjeverozapadnoj regiji države. "Natjerala me da obećam da ću doći tamo na njezin rođendan", rekao je Marcum. "Pošao sam i, da skratim dugu priču, na posljetku sam ostao tamo, sve dok se nisam skrasio u vlastitoj kući u Stanberrvju." Nedaleko od Albanvja, Stanberrv je dobro skriven ispod baldahina od visokog lisnatog drveća. U gradskom parku nalazi se top, a mjesna trgovina mješovite robe prodaje benzin, pizzu i crve mamce za pecanje. Godine 1994. Marcum se preselio u dotjeranu bijelu kuću na adresi Treća istočna ulica 401. U toj maloj kući počela je Marcumova pustolovina s putovanjem kroz vrijeme. U prosincu je Marcum sagradio Jako-bove ljestve - uređaj koji električnoj struji omogućava da u lukovima prelazi između dvije metalne šipke. "Ja sam u osnovi štreber. Gradio sam pomodne Jakobove ljestve koje se pokreću uz pomoć laserskih pulsova. U osnovi, to je pomodni light-show", rekao je Marcus. "Kada živite usred ničega, bez interneta i kabelske televizije, počnete se dosađivati. Neki ljudi bave se modelarstvom ili idu na pecanje. Ja volim izrađivati električne stvari." No, dogodilo se nešto što nije očekivao... anomalija. Uređaj je proizveo toplinsku loptu veličine novčića koja je postojano lebdjela u zraku iznad ljestava. "Nakon nekoliko pulsova, laser se nekako zaglavio u kontinuiranom načinu rada", rekao je. "To je onda stvorilo električni luk na dnu elektroda. Primijetio sam da je odmah iznad luka nastalo uobičajeno toplinsko ljeskanje, međutim bilo je neobično to što je bilo kružno - u obliku sfere umjesto nasu-mično oblika." Ne znajući što da misli, uzeo je vijak s kuhinjskog stola i ubacio ga u sićušnu ljeskajuću sferu. "Nestao je, a zatim se pojavio metar-dva dalje", rekao je Marcum. "Tada sam pomislio: 'U redu, ovo je stvarno čudno.' Ponovio sam to još dva puta kako bih se uvjerio da ne haluciniram." Oba puta dogodila se ista stvar: vijak je nestao, a zatim se tiho pojavio otprilike metar od uređaja koji se nalazio na njegovom kuhinjskom stolu. "Otprilike kada sam pomislio, 'Dovraga, moram posuditi videokame-ru', laser je eksplodirao i zapalio se jer nije bio dizajniran da konstantno radi na toj jačini", rekao je. Marcum se zavalio u stolici i pitao se što je to učinio. "Isprva sam to smatrao jednostavnim prelamanjem svjetlosti koje stvara privid nevidljivosti", rekao je. "Tu ideju sam odbacio kada sam shvatio da bih svejedno čuo pad vijka, a on se ponovno pojavio tiho." Na pamet mu je padala samo još jedna mogućnost. "Iskrivljenje vremena doista je bilo jedina mogućnost koje sam se mogao sjetiti koja bi se uklopila u ta opažanja."





VREMENSKI STROJ U VEĆEM OMJERU



Marcum je morao to pokušati ponovno, međutim njegov drugi eksperiment s Ja-kobovim ljestvama nije bio ograničen na njegov kuhinjski stol. "Odlučio sam, bez mnogo promišljanja, povećati to otprilike sto puta", rekao je. "I ono što je uslijedilo još uvijek je posvuda po internetu i novinama."



Marcum je zaključio da će, ukoliko je doista izgradio vremenski stroj, građenje još jednog stolnog stroja biti beskorisno. Morao je izgraditi nešto dovoljno veliko da sam prođe kroz to. "Odlučio sam od tvrtke u King Citvju posuditi... stupne transformatore koji su neiskorišteni ležali s vanjske strane ograde trafostanice", rekao je. Iako su novine, tada je već bila 1995. godina, tvrdile da su se transformatori nalazili iza lokotom zaključane ograde, Marcum je tvrdio da to nije istina. "Nikako ih ne bih mogao prebaciti preko ograde - šest njih, svaki težak između 125 i 175 kilograma." Marcum je transformatore, jednog po jednog, dovezao do svoje kuće u Stanberrvju. U sljedećih nekoliko tjedana spojio je nekoliko transformatora. Nedugo zatim zamjenici šerifa su ga uhitili. Šerif okruga, Gentrv Eugene Lupfer, sjeća se da je radio na tom slučaju. "Ukrao je neke transformatore", rekao je Lupfer. "Spojio ih je u svojoj kući i namjeravao je napraviti vremenski stroj." Svaki transformator mogao je proizvesti od dvanaest do sedamdeset i šest tisuća volti- i kada je Marcum pritisnuo prekidač, stanovnici Stanberrvja znali su da nešto nije u redu. "Kada ga je uključio, niz stambenih blokova ostao je bez struje", rekao je Lupfer.

Terry Ravmond, gradski nadglednik u Stanberrvju i njegov stanovnik od rođenja, radio je u gradskom komunalnom odjelu kada je Marcum 1995. godine dospio na naslovnice širom zemlje, i bio je jedan od prvih ljudi u Marcumovoj kući. "Susjedi su ga prijavili. Čudo je da čitav blok nije odletio u zrak. Postavio je transformator u svoje predsoblje", rekao je Ravmond. "Onaj kojeg je trebao upotrijebiti za gradnju vremenske kapsule nalazio se na stražnjem trijemu kuće. Jakobove ljestve bile su instalirane." Kuća sada stoji prazna i tiha na uglu Brijestove i Treće ulice. Ravmond je rekao da je Marcum vjerojatno bio posljednja osoba koja je u njoj živjela

trenutku uhićenja, Marcum je bio spreman za kupovinu dijelova za gradnju novog lasera za stroj veličine čovjeka. "Ogromna opterećenja električne mreže privukla su im pozornost", rekao je Marcum. "Tada sam bio prilično siguran da ću završiti u zatvoru. Kada su vidjeli napravu, pitali su me što radim s transformatorima, a ja sam im otvoreno ispričao na čemu radim jer sam mislio da me neće shvatiti ozbiljno." Neki od policajaca su ga ipak shvatili ozbiljno, i te noći/večeri život Mikea Marcuma krenuo je putem nacionalnog publiciteta koji je na internetu živ i dan danas. "Vijest se nekako probila do novinske agencije Associated Press da neki momak iz Missourija gradi vremenski stroj", rekao je. "Prije toga su vjerojatno mislili da sam samo tipični lopov koji je želio do brze zarade prodajom bakra u transformatorima."

Prema listu Sr. Joseph News-Press, policija okruga Gentrv uhitila je Marcuma 29. siječnja 1995. godine i optužila ga za kazneno djelo. Marcum je priznao krivnju za krađu transformatora i dobio je pet godina uvjetne kazne. Nakon dva mjeseca, koje je zbog svog zločina proveo u zatvoru, Marcum se preselio u obližnji St. Joseph. "Mislim da je mislio da mu to može poći za rukom", rekao je Lupfer. "Bio je pametan. Nije bio glup momak. Jednostavno je imao tu zamisao u glavi i mislio je da je može ostvariti."





PREDNOSTI I NEDOSTACI PUBLICITETA



Tijekom vremena u kojem je Marcum služio svoja dva mjeseca kazne u zatvoru okruga Gentrv, AP-ova priča o njegovom uhićenju pojavila se u novinama od Kansas City Stara do New York limesa. Televizijske i radijske postaje intervjuirale su Marcuma o njegovim vremenskim eksperimentima. Međutim, tek kada ga je radijski voditelj Art Bella, čije se emisije prenose širom zemlje, pozvao da gostuje u njegovom kasnovečernjem talk-showu o paranormalnim pojavama, Od obale do obale AM, Marcum je zadobio istinsku pozornost nacije. "Art Bell je saznao za mene uz pomoć nekolicine svojih slušatelja iz različitih dijelova zemlje koji su mu faksirali nekoliko novinskih članaka o meni", rekao je Marcum. "Prije nego što sam došao u emisiju, nikad nisam čuo za Arta Bella jer baš ne slušam AM govorni radio." Marcum se preselio u St. Joseph kako bi pronašao posao nakon izlaska iz zatvora jer, kako je rekao, u Stanberrvju nije bilo mnogo posla, posebno kada ste bili na televiziji i većina ljudi misli da ste ludi." Tamo ga je Bell telefonski kontaktirao.



"U osnovi, predstavio se i pitao me želim li gostovati u njegovoj emisiji", rekao je Marcum. "Tada sam već bio gostovao u nekoliko informativnih emisija i u emisiji Curent Affair Extra, pa sam mislio, zašto da ne budem u još jednoj? Nisam imao pojma da se ta emisija bavi duhovima, NLO-ima, Bigfootom, teorijama zavjere i tako dalje." Art Bell, koji je sada u mirovini, rekao je da su njegovi intervjui s Marcumom bili jedni od najboljih koje je ikada napravio. U St. Josephu Marcum je počeo ponovno graditi vremenski stroj - ovaj put legalno. Tamo se upoznao i sprijateljio sa stanovnicom St. Josepha Claudijom Sanderson. Marcum je, na posljetku, pokazao Sandersonovoj nove Jacobove ljestve i drugu opremu u kuhinji svoga stana. "Bilo je prilično dojmljivo, s obzirom da je funkcionalnu opremu sastavio od raznih zamjenskih dijelova i drugih predmeta", rekla je Sanderson. "Uključio je napravu i to je znatno prigušilo rasvjetu." Tada se dogodila nezgoda. "Srušio sam dio električne mreže St. Josepha" rekao je Marcum. "Strujni udar izazvao je pucanje metalne oplate transformatora te je došlo do kratkog spoja. Ako se dobro sjećam, dvadeset tisuća kuća ostalo je bez struje. Na sreću, pripisali su to tadašnjoj vrućini, jer ja sam još uvijek bio na uvjetnoj slobodi, a socijalnom radniku koji me je nadzirao to se sigurno ne bi svidjelo."



Na sreću, nestanak struje nije se mogao povezati s Marcumom, ali pozornost koju su mu poklanjali Bellovi slušatelji kao rezultat intervjua 1995. godine bila je sve manje podnošljiva. "Morao sam se preseliti iz St. Josepha jer, nakon što sam dao svoju adresu u emisiji Arta Bella, doslovno nisam spavao", rekao je. "Ljudi su danonoćno kucali na moja vrata želeći putovati kroz vrijeme. Ne biste vjerovali koliko je teško objašnjavati to ljudima koji se pojave pred vašim vratima i žele otputovati u prošlost kako bi spriječili neki tragični događaj prije x godina. Ljudi su skloni previše svog znanja crpiti iz Hollywooda, a premalo iz knjižnica." No, od sve te pozornosti imao je i jednu korist. Počele su mu pristizati donacije u novcu i opremi za nastavak njegova rada. "Prije nego što sam se preselio [u Kansas City; op. a.], dobio sam nešto kondenzatora, kablove velikog presjeka i još štošta", rekao je. "Iskreno, pola toga nisam mogao upotrijebiti za svoje eksperimente, međutim svejedno sam prihvatio jer nisam želio odbiti dar." Nedugo nakon nestanka struje stanoda-vac ga je izbacio iz stana, i Marcum je nestao na nekoliko mjeseci. Prema članku iz New York Timesa od 8. prosinca 1996. godine: "Krajem rujna Marcum je nestao i St. Joseph News Press je hladno izvijestio da je izbačen iz svog stana, navodno zbog prenošenja mačke 'u susjednu četvrt'. Marcum se ponovno pojavio prošlog mjeseca, uvrijeđen zbog 'priče s mačkom - to jednostavno nije istina. Što se tiče njegove naprave, planirao ju je testirati čim riješi škakljive probleme oko upravljanja time kamo će ga, odnosno u koje vrijeme prenijeti. 'Trenutačno bi', rekao je, 'mogao poslužiti samo kao dobar spremnik za smeće?' Marcum je u emisiji Arta Bella ponovno intervjuiran u prosincu 1996., i tada je rekao da je trideset dana udaljen od dovršetka svog novog vremenskog stroja. Pa ipak, čak i sa svim donacijama koje nije mogao odbiti, svoj stroj je tek 1998. godine stavio na završni test.

ZAMORCI KAO ZAMORCI



Jedna od donacija koju je Marcum primio bio je skladišni prostor - tako da ne "digne u zrak" svoj stan. "To mi je omogućilo da pokrenem stvari s mrtve točke", rekao je. Marcum je dobio nekoliko tona transformatorskih laminacija koje je koristio za jezgre elektromagneta, generatore "tako da Elektra Kansas City može lakše disati", tekući helij, kaskadne transformatore koje je "koristio za generiranje napona od tri milijuna volti... i tako dalje, popis se nastavlja." Iako su donacije u gotovini iznosile otprilike dvadeset tisuća dolara, bile su zanemarive u odnosu na vrijednost donirane opreme. "Pretpostavljam da bih potrošio najmanje nekoliko milijuna dolara da sam sve to morao sam kupovati", rekao je Marcum. "Prema tome, nikada to ne bih mogao učiniti sam, ili barem svakako ne bih u dvije ili tri godine mogao doći do velikog finala." Marcum je svoj finalni stroj izgradio visoko u zraku unutar tog skladišta. "U tom trenutku to je bilo daleko naprednije od jednostavnih Jakobovih ljesta-va", rekao je. Kada je uključio svoj stroj, ponovno se pojavio neobičan toplinski potpis - ali ovaj put bio je širok metar i dvadeset centimetara. Sada je bio spreman iskušati ga. "Ništa nije sto posto sigurno, ali nakon nekoliko tjedana pokusa sa zamorcima bio sam više od devedeset i pet posto siguran", rekao je. Da se razumijemo, radilo se o pravim zamorcima. Stojeći na platformi berača trešanja visoko iznad betonskog poda, Marcum je bacio svog prvog zamorca kroz svjetlucavi krug. Nestao je. Uskoro ga je pronašao na parkiralištu pokraj skladišta. Pokus za pokusom pronalazio je zamorce koje je ubacio u toplinski potpis kako tumaraju parkiralištem, bilo istočno ili zapadno od zgrade, ali nikada sjeverno ili južno. Marcum se pitao ima li to nekakve veze sa Zemljinim magnetskim poljem. "U osnovi, bilo je to transportiranje zamoraca iz skladišta na parkiralište izvan skladišta, prije nego što sam ga iskušao sam", rekao je. "Nikada nisam koristio veće životinje, osim sebe, jer nisam želio da mi ljudi iz PETA-e ili čega ne zakucaju na vrata." Jedini propali pokus bio je s grejpom koji nije nestao. Godine 1998. Marcum je odlučio sam iskušati svoj stroj. "Moja glavna briga bila je to što sam veći od zamorca", rekao je. "Iako su životinje uvijek preživjele, nisam mogao znati koje su dugoročne posljedice jer to očito nije bilo učinjeno nikad prije, a životinje mi nisu mogle reći koliku bol su osjećale prilikom prolaska, ako su je uopće osjetile." Marcum se nije bojao zbog električne struje od tri milijuna volti koja je pucketala ispod njega; bojao se da ne padne. Kada njegov skok ne bi uspio, s visine od 18 metara pao bi na betonski pod. "Najviše sam se brinuo da bi moja masa mogla biti prevelika za skok te da ću jednostavno pasti na pod i polomiti si noge ili vrat."





MOŽE LI NJEGOV STROJ FUNKCIONIRATI?



Dr. David Richardson, profesor fizike na Državnom sveučilištu sjeverozapadnog Missourija, i profesor fizikalne kemije dr. Rick Toomev, obojica sumnjaju u znanost iza Marcumovih tvrdnji. "On u biti proizvodi lokalizirane munje", rekao je Richardson. "To proizvodi toplinu, ali ne dovoljno u tom lokaliziranom području [da bi proizvelo toplinski potpis o kojem je Marcum govorio]." Još jedan problem je da bi se, ako te "lokalizirane munje" proizvode vremenski vrtlog, ti vrtlozi pojavljivali svugdje gdje tijekom oluje udari grom. "Bilo koji fenomen koji je mogao proizvesti uz pomoć transformatora mogao bi nastati tijekom svakog udara groma", rekao je Toomev. Nadalje, trenutačno ne postoje teorije koje bi uključivale električnu struju i putovanje kroz vrijeme. "Ništa," rekao je Richardson. "Apsolutno ništa." Glavni je problem s Marcumovim vremenskim strojem, rekli su profesori, to da nije u skladu s nijednom postojećom teorijom o putovanju kroz vrijeme. "Sva potencijalna putovanja kroz vrijeme povezana su s gravitacijskim efektima i doista velikim brzinama", rekao je Richardson. "Doista nema teorije koja obuhvaća električnu struju i gravitaciju." To bi, rekao je Toomev, bio sveti gral fizike. Čak i da je Marcum pronašao taj sveti gral, Toomev predviđa druge probleme. "Kada pogledate jednadžbe, ne znam da li bi biološki sustav mogao zadržati svoj integritet", rekao je. "Jednostavno ne mogu zamisliti da bi naš živčani sustav mogao proći kroz to i preživjeti." Marcum je to isto mišljenje 1995. godine podijelio s listom St. Joseph News-Press: "Uza smrt kao rizični faktor, nisam spreman ući u električki nabijen vrtlog", rekao je. "Ima još nekih stvari koje moram izgladiti." Ni Richardson ni Toomev ne smatraju da će se putovanje kroz vrijeme izgladiti u neko skoro vrijeme. "Naravno, mogli bismo se probuditi i putovanja kroz vrijeme mogla bi biti stvarna," rekao je Toomev, "[ali] ta otkrića se neće dogoditi za naših života. Mi ćemo biti odavno mrtvi prije nego što se to dogodi."



Marcum je rekao da je to već čuo. Imao sam kontakte s nekoliko profesionalnih teorijskih fizičara koji su slušali emisiju Arta Bella i svaki mi je rekao nešto drukčije", rekao je. "To je bilo kao da dobijete medicinsku dijagnozu od liječnika, pa zatim drugo i treće mišljenje i da vam svaki put kažu nešto drugo. Previše nepoznanica i prerano u ovoj vrsti posla da biste mogli biti sigurni." Marcum eksperimentiranje s putovanjem kroz vrijeme uspoređuje s gradnjom prvog akumulatora bez da znate što bi akumulator mogao činiti. "Morate to otkriti sami i eksperimentirati da vidite što još električna struja može činiti. Slična situacija."





VELIKI FINALE



Marcum je stajao na platformi berača trešanja, u skladištu u Kansas Citvju, iznad svog stroja. Dva cilindra, vanjski napravljen od dvadeset i četiri izolirana prstena, unutrašnji izgrađen od uzemljene bakrene mreže, "djelovali su kao udarna točka za rotirajuće električno polje". Pogledao je u sto dvadeset centimetara širok svjetlucavi val osamnaest metara iznad poda - i skočio. "Horizont događaja toplinskog potpisa nalazio se u središtu unutrašnjeg cilindra, tako da je skok u nj bio jednak skoku kroz horizontalnu cijev", rekao je Marcum. "Unutrašnji cilindar imao je promjer od samo metar i po, pa sam riskirao da udarim u nj ako se uspaničim i promašim metu. Nisam se bojao visine i zabavni park morao je biti doista paklen da mi potjera adrenalin u žile, međutim ovo je bilo prilično jezivo." To je zato što nije znao hoće li biti spržen, zgnječen, raskomadan ili se materijalizirati u krutom predmetu. No, Marcum nije paniča-rio: jednostavno je nestao. "S moje točke gledišta, to je bilo kao da vas pogodi šok-granata, glasna petarda, udarac i snažna svjetlost, tako da ne možete vidjeti, čuti ili hodati kako treba nekoliko minuta, ali bez trajne fizičke štete", rekao je. "Siguran sam da su ljudi koji su donirali opremu bili prilično zabrinuti jer je vjerojatno izgledalo kao da sam raznesen na komadiće, samo bez mesnatih ostataka." Kada je Marcum došao k sebi, nalazio se na polju blizu Farfielda u Ohiju, bilo mu je hladno i bio je gladan. "Izbezumio sam se kada sam shvatio da sam usred ničega i prva stvar koju sam učinio je da sam počeo hodati, čim sam mogao", rekao je. "Na kraju sam završio u skloništu za beskućnike u predgrađu Cincinnatija, jer se nisam mogao sjetiti svog imena." Nakon što mu se sjećanje polako vratilo, Marcum je pronašao privremeni posao pa je mogao otići iz skloništa za beskućnike. "Postupno, tijekom nekoliko mjeseci nakon toga, vratila mi se većina pamćenja." Ispostavilo se da se Marcum probudio u 2000. godini, dvije godine kasnije. "Nadao sam se da ću otići možda pet minuta unaprijed i 70-100 metara dalje, no završilo je s malo više od dvije godine i više od 2.200 kilometara."



Nakon što je uštedio dovoljno novca, Marcum se vratio u Kansas City da pronađe dnevnike u kojima je vodio bilješke o svojim eksperimentima, da pregleda stroj i shvati što se dogodilo. No, ono što je pronašao demoraliziralo ga je. "Kada sam se vratio, to je bilo samo prazno skladište", rekao je Marcum. "Ni dandanas ne znam što se dogodilo. Pretpostavljam da je u nekom trenutku sve demontirano te da su manji dijelovi možda prodani na eBavju." Nakon tjedan dana u Kansas Ci-tyju, dok se pokušavao sjetiti imena bilo koga tko mu je pomagao, odustao je i vratio se svom privremenom poslu u Ohiju. "Siguran sam da bi slušatelji Arta Bella pomislili da su došli 'ljudi u crnom' te oteli sve uključene i njihove ostatke razasuli po Area 51", rekao je Marcum u šali. "Ja sam sklon najprije pomisliti na najjednostavnije objašnjenje: svi su pretpostavili da sam mrtav nakon što im se nisam javio više od dvije godine. Imao sam video-snimke kojima sam dokumentirao svoj napredak, međutim te snimke su nestale zajedno s mojim dnevnicima i svim drugim. Gledajući unatrag, trebao sam napraviti kopije i spavati s njima, međutim nisam planirao nestati na toliko dugo." Iako je taj nestanak trebao privući mnogo više pozornosti od ponekog blogera koji se pita što se dogodilo s Marcumom, nije bilo tako. "Izvan projekta, živio sam dosta povučeno", rekao je. "Osim što sam jeo i spavao što je manje moguće, rijetko sam napuštao skladište." Marcum u Kansas Citvju nije poznavao mnogo ljudi osim svojih donatora, a svoju majku nije vidio od 1986. godine. "Razmišljao sam da pro-vjerim u odjelu za nestale osobe i vidim je li me netko tražio nedugo nakon 1998.", rekao je. "Odustao sam od tih planova kada sam se sjetio da sam tada još uvijek bio na uvjetnoj slobodi, a nisam se svom socijalnom radniku javio dvije godine. Sumnjam da me policija traži nakon 13 godina, jer da je tako već bi me našli." Budući da je Marcum za većinu svojih poslova dobivao plaću u gotovini, osim kratkotrajnog zaposlenja u tvornici za ambalažu, nisu ga mogli pronaći po poreznim prijavama. "Za poreznu službu, uvijek sam bio sporadični 'blip' na radaru." Najviše žali zbog toga što je zaboravio svoje donatore. "Ne mogu se sjetiti imena ljudi koji su mi pomogli u izgradnji tog projekta pa da ih mogu potražiti i objasniti im što se dogodilo", rekao je. "Moja najveća nada je da oni ne misle da sam mrtav - ili još gore, da ne misle da sam živ i najnezahvalnija osoba na Zemlji nakon sve pomoći koju su mi pružili." Sjeća se da mu je jedan čovjek donirao tisuću dolara da pokrije sudske troškove povezane s optužbom za krađu transformatora. "Ali, ne mogu se sjetiti njegovog imena ni da mi život ovisi o tome", rekao je Marcum.





MIKE MARCUM DANAS



Marcum preživljava od neredovitih poslova u Ohiju, surfa internetom i povremeno pročita neki znanstveni časopis. "Svaki put kada vidite da se spominju 'zatvorene krivulje nalik vremenu (eng. closed time-like curves)', to je kodna riječ za putovanje kroz vrijeme, jer profesionalni znanstvenici ne žele javno govoriti o izgradnji vremenskih strojeva", rekao je. "To ne bi bio dobar karijerni potez." Također, zabavlja ga internetska kultura koja se razvila oko njega na temelju njegova dva intervjua s Artom Be-Uom. "Nakon što sam iz zabave 'guglao' svoje ime, bilo mi je nevjerojatno smiješno da postoji priča, među desecima urbanih legendi, da sam navodno pronađen zdrobljen u 1930-ima, s mobitelom uz sebe" rekao je. "Ne znam tko je to bio, ali ja nisam."



I dalje nije siguran kako je putovao kroz vrijeme, no ima ideju. "To je sada samo spekulacija, no pretpostavljam da sam se kretao kroz hiperprostor. Shvatite ga kao petu dimenziju u kojoj se nalaze ostale četiri dimenzije", rekao je Marcum. "Dakle, jednostavnim riječima, kretao sam se i kroz prostor i kroz vrijeme. Po relativnosti, vrijeme i prostor su u stvari iste stvari: 300.000 kilometara prostora odgovara jednoj sekundi vremena, simplificirano rečeno." Siguran je da hiperprostor postoji, jer bi bez njega bio mrtav.



Iako je zadnji pokušaj Mikea Marcuma da putuje kroz vrijeme bio prije trinaest godina, kada bi mogao ponovno eksperimentirati, učinio bi to. "Nakon što sam se vratio u Kansas City na tjedan dana i shvatio da je sve nestalo, bio sam prilično obeshrabren i razočaran", rekao je Marcum. "No, da sam imao sredstva, definitivno bih pokušao nastaviti gdje sam stao s istraživanjima. Kako sam sada mudriji i stariji, i imam određeno znanje stečeno metodom pokušaja i pogreške, definitivno bih to učinio. No, sada mi je i puko preživljavanje borba, tako da mi to nije među prioritetima. Svijetla točka je da po svom rodnom listu imam trideset i sedam godina, no biološki imam trideset i pet, jer sam preskočio više od dvije godine u kalendaru."





O AUTORU



Jason Offut autor je četiri knjige o paranormalnom, uključujući What Lurks Beyond: The Paranormal in Your Backyard i Darkness Walks: The Shadow People Among Us. Jason također piše tjednu kolumnu o paranormalnom na http://www.from-the-shadows.blogspot.com. Može ga se kontaktirati putem e-pošte na adresu jasonoffutt@hotmail.com.





Datum objavljivanja: 02.10.2011.

sve je moguce...pitanje je samo vremena...@

Ako jednom i postane moguce putovati kroz vrijeme, mislim da bi bilo tesko opet doci do iste tocke sa koje se i krenulo, jer zemlja, sunce,galaksije itd. sve se krece kroz prostor-vrijeme. Cak i da možemo stvoriti kontroliranu crvotocinu kako bi je povezali sa istom tockom u prostoru na kojoj smo sada i na koju zelimo doci? Mozda bi bilo lakse koristiti crvotocinu za koju se zna kako se kretala kroz svoje postojanje i kako izgleda , ili napraviti novu i povezati je sa obadvije strane u vremenu i prostoru tako da je se aktivira u oba vremena sa zeljenog mjesta. Ako bi se morala tako povezati da znamo gdje su krajevi, onda se nebi moglo putovati u prošlost dalju od izuma te tehnologije. bas me to kopka sta vi kazete?

Mislim gdje smo mi? znamo samo da smo ovdje, i znamo da smo sada, ali u prostor-vremenu se orjentiramo samo prema ostalim "tjelima" s kojima se uz to što danas znamo krecemo ko zna kojom brzinom i u kojem smjeru. Zapravo neznamo gdje smo u prostor-vremenu.

Bahro je napisao/la:

Dali je moguće napraviti stroj pomoću kojega bi se moglo putovati kroz vrijeme?Ako jeste zašto nas već ne posjećuju bića iz budućnosti?!A možda i jesu a mi toga nismo ni svjesni!?Možda su NLO-i stigli iz daleke budućnosti stigli da bi istraživali prošlost ljudskog roda i svojih predaka!? Zanima me šta o ovome misle bolje upućeni od mene???

Baš sam o toj temi često znala raspravljati sa ljudima..i meni se motalo po glavi da nisu neki NLO-i ustvari sa Zemlje samo iz drugoga vremena (iz budućnosti, ako gledamo sa naše točke gledišta) i dolaze da nas vide i proučavaju baš kako i mi čitamo povijesne knjige, a u naše vrime naravno koristimo internet pa proguglas malo ovo doba iz prošlosti, pa neko drugo doba...možda je to njihov ( u biti naš ali u budućnosti ) način "guglanja" - lipo sjednu u neku vrstu vremenskoga stoja i ajde malo da vidimo kako su živjeli ljudi početkom 21.stoljeća...

bros je napisao/la:

Mozda bi bilo lakse koristiti crvotocinu za koju se zna kako se kretala kroz svoje postojanje i kako izgleda , ili napraviti novu i povezati je sa obadvije strane u vremenu i prostoru tako da je se aktivira u oba vremena sa zeljenog mjesta. Ako bi se morala tako povezati da znamo gdje su krajevi, onda se nebi moglo putovati u prošlost dalju od izuma te tehnologije. bas me to kopka sta vi kazete?

Bros zadao si mi glavobolju pred spavanje...sad i ja mozgam o tome

Tesla je navodno pronašao stroj za putovanje kroz vrijeme, a kako je US vlada bila veoma zainteresirana, ubrzo su počeli praviti planove za testiranje tog stroja na ljudima. Tesla se usprotivio tome jer je smatrao da je to nemoralno i da će ljudi poludjeti, pa su ga isključili iz projekta. Kroz par mjeseci je umro... a taj stroj se nalazi u bazi Montauk. inače, ta baza je ozloglašena iz nekoliko razloga, od programiranja uma do genetskih eksperimenata... na youtubeu ima nekoliko klipova "čudovišta iz Montauka" koja svako malo isplivaju na obalu jezera Michigan.

Ako su takvi genetski eksperimenti stvarni, mislim da bi znanost već čula o tome. Zasad se mučimo s temeljnim stvarima vezanima uz kloniranje, mislim da smo daleko od toga da bi mogli "izraditi" funkcionalno čudovište.

lažu kad kažu da NE MOGU klonirati ljude, jer to rade, lažu nas i za "thrash DNA" ili kako već. pusti priče, vjeruj svojim očima i osjećaju.

Možda MI jesmo daleko od toga, ali vjeruj, koliki se novac ulaže u to, koliko ima stvari o kojima vjerovatno nisi čula, koliko ima pokvarenih i bolesnih umova među tim znanstvenicima, ONI mogu praviti čudovišta i prave. pogledaj na youtube-u, Montauk monsters ili nešto slično...
prave i od ljudi, pa mislim zar nije poznato šta je radio Mengele?
I šta znači funkcionalno čudovište? po meni je dovoljno da je to nešto uspjelo i izrasti da bude "funkcionalno"



(otići ćemo u offtopic.)

https://www.youtube.com/watch?v=iVXm7ItTLfE

poslušajte ovo

https://www.youtube.com/watch?v=JaK9JWc2N4Y&feature=relmfu