Sreća - stanje uma ili stanje duha

Moglo bi se reci da je cilj svakog (ljudskog) bica postizanje osjecaja srece.
Svatko ima svoj nacin postizanja tog cilja. Dapace, ljudi dozivljaju srece upravo i pristupaju kao projektu pa stvari postavljaju uvjetno: "biti cu sretan ako...". A taj "ako" opet varira. Netko zeli naci partnera, biti zaljubljen, netko zeli materijalno bogatstvo i td. Svatko, medjutim, smatra da ce biti sretan kad se ostvari "to nesto". Najcesce tako i bude ali takav osjecaj srece je u pravilu (vrlo) kratkog vijeka. Reklo bi se da ljudi vise traze srecu umom. S druge strane covjek moze (birati) biti sretan u raznim svakodnevnim situacijama bez nekog osobitog stremljenja ili uvijetovanja ali je to puno rijedji slucaj.

Kako bilo, mislite li da je sreca stanje uma ili stanje duha?

Osobno mislim da je sreća stanje i duha i uma. Sreću ponekad osjećamo iz uma, ponekad iz duha. Istinska sreća, ona nematerijalna i bez Ega dolazi iz duha. Umna sreća je većinom povezana sa materijalnim, opipljivim stvarima.

Um proizvodi želje, a onda počne vršiti pritisak na tijelo i mozak koji postaju instrumenti za izvršavanje.
Taj pritisak traje do trenutka ispunjenja želje.

E sad tu možemo postaviti dva pitanja:
- da li je ispunjenje želje nama donijelo sreću?
- ili je ispunjenje želje ispraznilo um pa mi onda tu prazninu uma doživljavamo kao sreću?

Ja mislim da je u pitanju ovo drugo jer iz iskustva znam da sreća od ispunjenje želje ne traje dugo.
Um ne voli biti dugo prazan i vrlo brzo nas zaposli nekom novom željom.
Sve duhovne prakse teže upravo za prazninom odnosno obuzdavanjem uma.

A mind is the complex of cognitive faculties that enables consciousness, thinking, reasoning, perception, and judgement.

Sudeći po takvoj definiciji, rekao bih da stanje sreće (bilo kakve, materijalna/nematerijalna/s egom/bez ega) mi ni ne možemo doživjeti bez uma - jer s čim bi ju onda percipirali, doživjeli? Problematika seže i dalje:

Which attributes make up the mind is much debated. Some psychologists argue that only the "higher" intellectual functions constitute mind, particularly reason and memory. In this view the emotions—love, hate, fear, joy—are more primitive or subjective in nature and should be seen as different from the mind as such. Others argue that various rational and emotional states cannot be so separated, that they are of the same nature and origin, and should therefore be considered all part of what we call the mind.

Očito je da definicija uma varira, ovisi o tome hoće li netko izbaciti komponente emocija. Osobno pripadam ovoj drugoj struji koja um smatra našim ultimativnim svestranim aparatom, ali je stvar bitno drugačija ako um ograničimo samo na kognitivne procese.

Dodatan upitnik ovdje imam u odnosu um-duša jer ne znam koja je točno razlika između njih, što spada pod "stanje duše" uopće. Kada bi se to moglo nekako specificirati, mogao bih nešto i reći o stanju duha u stanju sreće, ovako nemam materijala za to. Je li stanje duha jedan dio stanja uma ili su te dvije stvari skroz izdvojene i čime su izdvojene?

Složit ću se s Blizzem da mi ne možemo doživjeti sreću tu na Zemlji ako nemamo um.
To bi značilo da je u konačnici, sreća na Zemlji ovisna o umu da bi se osjetila. No otkud dolazi osjećaj sreće to je po meni pitanje o kojem se može debatirati.
Ovdje ću se složiti s Dadom, a što je i prva Alpha natuknula, da postoje dvije zasebne kategorije sreće, jedna koja je uvjetovana nižom razinom, da se tako izrazimo, i druga koja je posljedica djelovanja ili prodiranja više razine.
Stoga mislim da je odgovor na ovo pitanje najviše podložan subjektivnoj osobi o kojoj se radi. Netko će imati pretežno niže stanje koje će ga dovesti do sreće, više stanje neće moći percipirati i reći će da je sreća isključivo produkt uma, dok će neka druga osoba biti manje ovisna o trenutnom stanju uma već će dozvoliti prodiranje fundamentalnog osjećaja sreće koji ne ovisi o vremenu i prostoru i koji dolazi iz našeg duha.

E ali po čemu točno razlikuješ koja je koja sreća, koja dolazi iz uma, a koja iz duše? (to je pitanje gdje leži razdvojenost uma i duha).
Nadalje, kako prepoznati i razlikovati fundamentalni osjećaj sreće - od nefundamentalnog? Koje su im karakteristike i koje su razlike u pitanju?

Po meni, sreća koja dolazi iz uma je u većini slučajeva intenzivnija, brzo dolazi ali i brzo prolazi. Uvijek joj je podražaj vanjski - bio to neki predmet ili konkretna situacija. Čak i oni slabo perceptivni ju uočavaju kod nas i često se ispoljava smijehom, jakim pokazivanjem emocija ili euforičnošću.
Fundamentalni osjećaj sreće koji potiče od duha je manje intezivan ali na neki način ispunjeniji. To je više osjećaj blaženstva, spokoja ali istovremeno i jasnoće percepcije i fokusiranosti. To je budno stanje ali ispunjeno jednim finim, dubokim osjećajem radosti koji ne prolazi brzo i vrlo je malo ovisan o svakodnevnim događanjima. Teže se uočava ako se ne zna kako ju uočiti kod neke osobe. Ipak, takve osobe djeluju gotovo uvijek vedro i zainteresirano, ali vrlo rijetko kad euforično ili izrazito emocionalno.

MoW je napisao/la:

PFundamentalni osjećaj sreće koji potiče od duha je manje intezivan ali na neki način ispunjeniji. To je više osjećaj blaženstva, spokoja ali istovremeno i jasnoće percepcije i fokusiranosti. To je budno stanje ali ispunjeno jednim finim, dubokim osjećajem radosti koji ne prolazi brzo i vrlo je malo ovisan o svakodnevnim događanjima. Teže se uočava ako se ne zna kako ju uočiti kod neke osobe. Ipak, takve osobe djeluju gotovo uvijek vedro i zainteresirano, ali vrlo rijetko kad euforično ili izrazito emocionalno.

Ovo opisano ima zajedničkih crta sa srećom (vedrina, osjećaj unutrašnje snage) ali to više pripada samopouzdanju nego nekom osjećaju koji direktno proizlazi kao odgovor na podražaj. Emocije, kao takve, su upravo reakcija na podražaj; konkretno, sreća je reakcija na savlađivanje nekog otpora, osjećaj rasta lične snage koji se ispoljava na način koji svojom ugodom teži da čitav čovjekov sistem dodatno motiviše ka reprodukovanju tog osjećaja, jer se instinktivno doživljava kao koristan, povoljan. Suprotno, tuga kroz svoje ispoljavanje ima funkciju odvraćanja od neke situacije te na taj način štiti od opasnosti; u krajnjem slučaju, može prerasti u bijes - u kojem je ta zaštitnička uloga mnogo očevidnija.

Nemoguće je stalno osjećati sreću - ona proizlazi iz suviška moći koja se percipira u odnosu na neku situaciju ili objekt. Pri tom osjećaju vrši se "izjednačavanje potencijala" u fizikalnom smislu, slično kao kod napona i njegova jačina ovisi o samom "naponu" i "vrsti provodnika" tj. čovjekovoj senzibilnosti i nutarnjoj organizaciji, u prvom redu sposobnosti procesuiranja odnosa između objekata i subjekta, o njegovoj moći suđenja, intelektualnoj i instinktivnoj. To je osjećaj koji "gura" čovjeka u određenom smjeru njegovog života i koji, s obzirom na ulogu koji igra u čovjekovom životu, nužno mora da se "troši" i neprestano nadopunjuje ili iz okoline ili od nekog dijela unutar samog čovjeka.

Da li su zivotinje sposobne osjecati srecu?

@Arch...mislim da ovisi o osobi...ako je netko zacrtao neki cilj tada ce upravo prevladavanje prepreka i, na taj nacin, ostvarivanje cilja biti uzrok srece ali to nije jedini nacin ostvarenja te emocije. Ljudi znaju biti sretni cisto bez razloga ili radi vrlo 'banalnog' razloga koji nije nikakvo pomicanje granica ili tako nesto, zar ne?

Ah ta kuja. Dok vidi nekoga, naročito vlasnicu, razleteti se hoće kako maše repom, rokće ko svinja, nosi kost od špage da se posjetioc igra s njom. Prolazi između nogu, stalno se mazi, pritom svugdje ostavlja svoje dlake.
Ah ta mačka. Svako jutro sam ju čuo kako mijauče još u hodniku i trči meni u sobu ko da je vragovi gone, brže bolje skoči na krevet i počne brundati kraj mene uspavanoga. Da sam ju bar pipnuo, ali ne, dosta je da me vidla da brunda ko traktor. Nisam ni trebao izvaditi ruke od ispod popluna, mačka se sama počela maziti o mene, o moju glavu. Potom se sklupčala i spavala kraj mene.

Da, životinje osjećaju sreću. Sad dok razmišljam o tome pitam se jesu li ta mačka i ta kuja u tom jednom trenu bile sretnije nego sam ja ikad u životu bio.

Blizzard je napisao/la:

.... Sad dok razmišljam o tome pitam se jesu li ta mačka i ta kuja u tom jednom trenu bile sretnije nego sam ja ikad u životu bio.

Jel da....

Alpha je napisao/la:

Ljudi znaju biti sretni cisto bez razloga ili radi vrlo 'banalnog' razloga koji nije nikakvo pomicanje granica ili tako nesto, zar ne?

Na primjer?

Blizzard je napisao/la:

Da, životinje osjećaju sreću. Sad dok razmišljam o tome pitam se jesu li ta mačka i ta kuja u tom jednom trenu bile sretnije nego sam ja ikad u životu bio.

Dobar primjer i dobro pitanje. Mislim da ne samo da osjećaju, već da je osjećaju "čišće", intenzivnije nego ljudi. Kod ljudi, često se može desiti da neki trenutni osjećaj sreće biva "kontaminiran" anticipovanjem budućeg ili sjećanjem na prošlo. Čovjek, kao misaono biće, zna da je taj osjećaj prolazan i čim ga je počeo osjećati, već mu se u jednnom ćošku uma javila ta misao-daviteljka... Ostale životinje, pak, ne anticipiraju ništa, već su potpuno unutar trenutka, pa koliko trajao trajao...

Bezveze...ono...probudis se sretan... Ili sjedis negdje, zuris u sunce, nisi gladan, zedan, nije ti vruce, hladno i bas ti je taman i prosto osjecas srecu. Ne znam ti mozda dobro opisat primjer jer kontam da si nekad bio sretan bez razloga pa da znas sto hocu reci. Naime, ono sto mogu opisati mozda tebi nikad nije uzrokovalo takav osjecaj pa ti nista ne znaci ali mozda ti imas nesto drugo, neki drugi primjer koji je isto valjan... Ili nemas?

Eto, prica sa zivotinjama i njihovom osjecaju srece...mislim da se njihov osjecaj ne temelji na nekoj superiornosti ili nekom proturavanju nekog cilja....

... A ako životinje zaista imaju takav modus osjećanja sreće, ima ga sigurno i čovjek. Ne vidim zašto bi čovjek po tom pitanju bio iznimka. Jedino što odstupa od toga što osjećaju životinje je ono što sam prije naveo, a što @Arch smatra da dolazi zbog samopouzdanja i suviška moći.
Možda to i jest tako, no mislim da se u tom slučaju ne radi o moći dominacije, već o njezinom pozitivnom aspektu, samopouzdanju koje je temeljeno na suštinskom razumijevanju sebe i okoline.

Da bi se pojavio osjećaj sreće, kod ljudi je potreban i dovoljan uslov da percipiraju kretanje, uspon moći; nije neophodno da to dolazi "izvana" već je sama misao često dovoljna da se neko razveseli ili rastuži. To nam je svima poznato i ima veze sa vizualizacijom neke situacije u kojoj se vizualizira stvarni ili zamišljeni odnos subjekta u odnosu na jedan ili više objekata. To shvaćam pod onim što Alpha i MoW podrazumijevaju pod tim "fundamentalnijim" osjećajem - to je sreća koja dolazi iznutra - ali i ono "iznutra" potiče iz vanjskog svijeta, barem većim dijelom, a um tu može još dokonstruisati neke detalje.

Ovaj Alphin konkretan primjer, ipak, spada u ono što dolazi izvana - glad, žeđ, vrućina, hladnoća, to su sve "neprijatelji" koje svi živi organizmi nastoje pobijediti, a kad ih pobijede, nastupa sreća. Čovjek, kao što sam pomenuo, ne mora crpiti svoj osjećaj snage direktno iz okoline, već može se samo sjetiti ili zamisliti da je pobjednik nad nekim problemom, nadređen nekoj situaciji, u boljem položaju u odnosu na nekoga ili nešto - on ne crpi tada taj osjećaj iz same situacije, već iz slike situacije. A slika situacije je bitna, ako ne i bitnija od onoga što jeste, jer upravo je ona ono što odražava percepciju stvarnosti, a kako se nešto percipira, što se našeg mozga tiče - tako i jest.

Dakle, ne radi se o prevladavanju nekog konkretnog cilja, već o percepciji odnosa subjekat/objekat.

'Hope this makes sense...

Dakle tvoje misljenje je da ne postoji osjecaj koji dolazi "iznutra" vec da je nuzan vanjski aspekt kao nositelj informacije da je subjekt iznad nekog/neceg, da je u boljem polozaju ili da je jednostavno sam organizam zadovoljen (hrana, voda, toplina)?

Iz toga zakljucujem da smatras kako je osjecaj srece iskljucivo vezan za um.

To bi znacilo da osoba koja je uskracena za vise intelektualne funkcije nije sposobna osjecati srecu?

Ne, već sam htio reći da je granica između unutrašnjeg i vanjskog svijeta prilično nedefinisana, i da u unutrašnjem svijetu ima elemenata vanjskog koliko i u vanjskom unutrašnjeg. Otprilike ovako:



To sve utječe na percepciju odnosa s/o, te je prema tome granica između "fundamentalne" sreće i one druge (kako god je zvali) nedefinljiva, povezana sa okolinom - nezamislivo je da u cijelosti dolazi iznutra, jer i kad maštamo o nečemu, koritimo se prizorima i simbolima iz onoga što doživljavamo kao "vanjski svijet".

Osjećaj sreće isključivo vežem za um, da, ali je možda bolje reći mozak (na kraju krajeva, osjećaj sreće prate i određene hemijske promjene u mozgu, lučenje endorfina, hormona i štagod). Sreća ne izvire iz intelekta, već primarno iz percepcije odnosa s/o, da li stvarne ili imaginarne, a intelekt tu igra samo ulogu posrednika, a počesto i smeta. Najsretniji su idioti, djeca, životinje i uopšte oni koji nisu primarno "intelektualci".

Da se izrazim prostije: sreća je osjećaj, a osjećaji su stvar instinkta. Intelekt kao intelekt nije neophodan za osjećaj sreće, ali mozak jeste.

Drugim rijecima, cak i ako bi osjecaj srece u potpunosti dolazio "iznutra" (da ne ulazimo sada sto bi to tocno znacilo) mozak/um je potreban da bi se taj osjecaj uopce percipiralo.

Znam da ne volis ici u te neke parapsiho-momente ali, jel bi to znacilo da netko tko je npr. klinicki mrtav (a kasnije se probudi) ili, da odem jos dalje, da entiteti koji nisu u fizickom tijelu (predpostavimo da postoji dusa ili neki entiteti koji nisu poput nas) ne mogu dozivjeti osjecaj srece?

Ako je netko klinički mrtav, on ne može doživjeti ništa, ne samo sreću. Da bi se nešto doživjelo, treba biti živ.

Entiteti koji nisu u fizičkom tijelu, uz pretpostavku da postoji duša, i to duša kako se najčešće definira, onako narodski - može osjećati i sreću i tugu i čitav dijapazon emocija kao i čovjek koji je u tijelu i ima funkcionalni mozak. Paradigma koja uključuje postojanje duše definira istu kao jednu rezultantu mozga koja je sposobna da postoji nezavisno od njega, dakle, sve ono što u fizičkom tijelu mozak radi da bi proizveo osjećaj ličnosti, identiteta, jastva - u ideji duše predstavlja upravo to, dakle, sav intelektualni i emocionalni život nekog čovjeka (entiteta). Iako tu više ne postoji element tijela, taj aspekt neke ličnosti i dalje slijedi modus svake druge ličnosti, tjelesne ili ne - osjeća sebe, šta je dio njega, šta nije, šta je unutra, šta je van, i odnos sebe prema vanjskom, kao i prema svojim sastavnim dijelovima.

Entiteti koji nisu poput nas uključuje sve žive organizme koji postoje izuzev čovjeka, a neki od njih ne mogu osjećati sreću, barem koliko je danas poznato, na primjer, jednostanični organizmi, kukci, crvi...

Postoje izvjestaji ljudi koji su prezivjeli klinicku smrt te opisali svoja iskustva kao prilicno zivopisna. E sad tesko je ulazit o cem se tu radi. Ali ako se predpostavi postojanje duse moglo bi se vezati za to. Da li bi mehanizam bio takav kakvog sam opisujes tesko je reci tj. ja kao ja ne bih znala.
Definicija duse kakvu si gore naveo mozda je najbliza definiciji onog kako dusu (tj. duh) zamislja krscanstvo. Oni smatraju da je duh i dalje individua kakva je bila i na zemlji. Medjutim mnoge druge vjere ne percipiraju dusu (duh) na taj nacin. Osobno ni meni "ne lezi" ideja da je dusa/duh inacica tjelesnog postojanja. Ako uzmemo ta neka druga tumacenja onda se moze na dusu gledati kao na vrstu kolektivne svijesti sa vrlo malim udjelom individualnosti (ili potpunim izostankom iste). To je logicno jer ako u pricu uvedemo pojam reinkarnacije kako ce onda dusa/duh preuzeti individualnost.

Tesko je kontemplirati o drugim varijacijama postojanja pa mozda da se jos pokusamo koncentrirati na ovu nasu fizicku.

Sto je s ljudima za koje se smatra da su prosvijetljeni? Oni su, navodno, u stalnom osjecaju blazenstva sto bi se moglo poistovijetiti sa srecom. Od kud to dolazi?

Da li bi se to iskustvo srece koje dolazi iznutra moglo percipirati kao spajanje na kolektivnu svijest (opet se uzima u obzir postojanje visih razina postojanja)?

Alpha je napisao/la:

Sto je s ljudima za koje se smatra da su prosvijetljeni? Oni su, navodno, u stalnom osjecaju blazenstva sto bi se moglo poistovijetiti sa srecom. Od kud to dolazi?

Da li bi se to iskustvo srece koje dolazi iznutra moglo percipirati kao spajanje na kolektivnu svijest (opet se uzima u obzir postojanje visih razina postojanja)?

Može se percipirati i kao spajanje na kolektivno nesvjesno, individualno svjesno ili komšijin vodovod - ako to spajanje obećava porast osjećaja moći ili se čovjek već samim tim osjeća da je "iznad" nekoga/nečega, javiće se sreća. Taj "osjećaj blaženstva" se može shvatiti/objasniti daleko jednostavnije, mislim da nam ova serija premisa uopšte nije potrebna (1. postoji duša, 2. postoji kolektivna svijest, 3. postoje više sfere postojanja...).

Šta ti misliš? Da on crpi taj osjećaj sreće iz te kolektivne svijesti?

Ili je sam čin "spajanja" dovoljan za formiranje sreće, bez ulaska u definiciju "kolektivne svijesti" i njene osobine i kompoziciju?

Mislim da je osjećaj sreće izvorno uvijek i prirodno prisutan. Nedostatak iste je produkt zavrzlame fizičkog postojanja, i nemogućnosti balansiranja svim energijama i alatima koji nam se nude.

@Archangel Kako onda objašnjavaš i da su neki siromašni ljudi, koji nemaju praktički ništa i nisu iznad nikoga, ipak sretni?

Ja mislim da svatko tko osvjesti kolektivno nesvjesno postaje sretan jer je jednostavno čitav svemir sretan. Tu se slažem s Lyrom da je osjećaj sreće zapravo prirodno stanje čovjeka, samo da su ga ljudi zaboravili jer su opterećeni svakodnevnim brigama. Drugim riječima, sretan je onaj koji je slobodan od svakodnevnih briga, koji se spaja s Bogom i koji iz Prirode crpi sve ono malo što mu je potrebno. To je ta fundamentalna sreća o kojoj sam pričao ranije, samo su to @Alpha i @Lyra izvrsno približile da bude razumljivo svakome.

@MoW, to je krajnje jednostavno. Da bi neko bio sretan, potreban i dovoljan uslov nije da on bude iznad nekoga/nečega - dovoljno je da misli da jeste. Na primjer, da bi neko ko osjeća tu "fundamentalnu" sreću bio "fundamentalno sretan", nije potrebno da on stvarno "crpi sreću iz Kosmosa/kolektivnog svjesnog(nesvjesnog)" - već da samo misli da crpi. Ostatak posla odradi autosugestija.

Već sam spomenuo da sreća ne dolazi od situacije, već od slike situacije. Radi se o percepciji odnosa s/o, a ne o odnosu s/o.

Ali kako ćeš znati da li osoba zaista "crpi" sreću iz Kozmosa ili ona to samo misli? To je totalno subjektivna kategorija, a niti kvantna fizika nema odgovor na to pitanje.