Lista slavenskih mitoloških bića i legendi

ja mislim da je ovo šala njegova:evil:  ali ima dosta misterija koji je tesko objasnit,roswell je otrcanmislim da se tu radilo o padu meteo balona. ali pogresne indetifikacije zivotinja su možda doverski demon i mothman, da ili ne još je sve misterija

Zašto odmah reći da su sve krivo pretpostavljene stvari? Zar jedanput ne možemo upotrijebiti stare legende raznih naroda i povezati ih s novijim događajima i izvesti neke zaključke? Nebi neko bezveze pričao primjerice u Kongu u velikom "slonu duga vrata s malom glavom na vrhu". Pa zar nije očito da su vidjeli brahiosaurusa ili sličnog njemu?

Novus ordo seclorum je napisao/la:

Zašto odmah reći da su sve krivo pretpostavljene stvari? Zar jedanput ne možemo upotrijebiti stare legende raznih naroda i povezati ih s novijim događajima i izvesti neke zaključke? Nebi neko bezveze pričao primjerice u Kongu u velikom "slonu duga vrata s malom glavom na vrhu". Pa zar nije očito da su vidjeli brahiosaurusa ili sličnog njemu?

pa dinosauri su izumrli davno možda zbog kometa,možda zbog bolesti,ili izumiranja biljaka,ali stare legende tesko izumiru  

Hahahaha bio je film "mothmanova prorocanstva" u kinima prije nesto godina....gledah ga u praznoj kinodvorani a sljedeci dan u novinama kao najgledaniji film...je ziher....al Sve u svemu, zanimljiva pojava....prica se da ga vide ljudi u smrtnoj opasnosti ili ga ljudi opcenito vide prije neke velike katastrofe

ima jedno biće šorko se zove

Markulesa

Markulesa je biće na crnom konju koje čuva šumu i cijeli šumski svijet, maše osvetnički crnim mačem prema onome tko se usudi dirati njegovo kraljevstvo. Ime ovog šumskog čuvara sadrži kajkavski ali i slavenski naziv za šumu- les. U kajkavskim krajevima ljudi su koristili različita imena za šumu- les (krašićki kraj), gora (samoborski kraj), husta (Zagorje), gozd (Zaleđe krapine). Iako je uspomena na njega blijeda, smatra se da je Markulesa zapravo crni vitez na crnom konju koji je gospodar Šumskim deklama i pazi na zelena stabla, izvore i živi svijet koji nastanjuje šumu.

S druge strane Rusi poznaju šumskog duha imenom Lešij, a poznata su i imena lješi, ljesovik, lešak, lesnoj i lisun. Ovaj duh starih Slavena naklonjen je pastirima i čuva im stoku, a istovremeno štiti i divlje životinje što ga postavlja u poziciju medijatora odnosa između domaćih i divljih životinja. Jedno od vjerovanja kazuje kako pojam Lešij ne označava jedno već skupinu bića koja upravljaju i žive u svakoj većoj šumi. Ponekad otimaju lijepe žene i odvode ih u svoje kolibe prekrivene krznom. Često tjeraju djevojke da oko njih plešu kolo.

Ruski Lešij bio bi, dakle kajkavski Lesni, tj. Šumski, ime koje se krije u riječi Markulesa, koji je također šumski duh.

Šumske dekle

Ilustracija
U Podravini je nekada bilo rašireno vjerovanje u Šumske dekle, žene niska rasta koje su se skrivale od ljudi u dubini šuma. Bila su to divlja bića prekrivena dugom kosom ili dlakom, bez odjeće, dugih ruku te se nisu služile ljudskim govorom.

U blizinu naselja su zalazile tek zbog velike gladi ili hladnoće. Priče o divjemi deklami (divlje djevojke) mnogi su zabilježili, a poznati slikar Ivan Večenaj o njima je napisao i roman „Krik divlje djevojke“ inspiriran legendama o postanku imena šume Repaš iz doba osmanskih prodora u Podravinu.

Prema legendi, stanovitog Rei-pašu i njegove podanike začarale su Šumske dekle koje su živjele u krošnjama hrastova. Svi su se potopili i ni jedan se nije vratio.

Vedi


U nekadašnjim velikim šumama koje su se od vrhova Bilogore protezale sve do Kalinovca i Ferdinandovca, osim svakakvih zvijeri, živjeli su, prema vjerovanju, i neobična bića nalik ljudima. Legenda govori da su divovi Vedi napustili svoja prvobitna naselja i povukli se u bilogorske šume. Svi su od reda bili muškog roda, visoki kao kuća, izgleda sličnom ljudima, ali tijela potpuno prekrivena dlakom. Bili su vrlo glasni i vrlo snažni – čupali su drveće s korijenjem i nosili velike terete.

Prsa su im bila toliko velika da su svojim disanjem mogli podići čak i oluju. Bili su obučeni, ali vrlo bijedno, tako još i dan danas krajem kruži poslovica: “Zdrapan si kak Ved!”.

Bilo ih je dobrih i zlih. Zli se nisu družili s ljudima već su ostajali u šumi, pa su ih zvali šumski Vedi. Ljude nisu ubijali, ali su ih, ako bi ih uhvatili, odveli u svoj grad, mučili i izgladnjivali, pa na kraju pustili. Dobri Vedi dolazili su ljudima u pomoć kada je bilo potrebno.

Huta


Šumska vila s kokošjim nogama koja lovi putnike po šumama, biće je koje pronalazimo u kazivanjima naših starih. Lebdeći među krošnjama šumskog drveća, Huta brižno pazi da vjetrovi ili lahori čuvaju mir i tajanstvenost šumograda. Ova se vila druži s pticama jer može skakutati upravo kao kos ili drozd na svojim kokošjim nogama.

Ukoliko vaš prolazak kroz sjenovita stabla protumači zlonamjerno, može vas začarati i zaplesti tankim nitima kudulje. U tom slučaju ostavite joj jesti i piti na prekriženim granama i izgovorite Huta naa-naa-naa! i pred vama će se stvoriti čistina ili put koji ste tražili. Huta je također naziv za kolibicu od granja i pruća, koju izrađuju djeca potkalničkoga kraja.

Jagari


Drvosječe i ostali prolaznici koji se kreću po šumama često su nailazili na malene lovce. Obično, već se izdaleka čuo lavež njihovih pasa i uzvici Hoj! Hoj!, dozivanje i zvukovi lova. Svjedočanstava o njima dolaze ih gotovo svih dijelova Hrvatske.

Ovi bi se mali noćni lovci, poznati i kao noćni Jagari i mali lugari pojavili brzo i neočekivano. Kroz grmlje bi prolazili nečujno a pod njihovim nogama grančice nisu pucale, a noge na zemlji nisu ostavljale ni traga.

Rastom su dosezali najviše do ramena odraslog čovjeka i nosili su zelena odijela, a bili naoružani prvo lukovima a potom i puškama. Dok su tračali, često su pljeskali pa se promatračima činilo kao da time tjeraju divljač.

Kako bi se brzo i neočekivano pojavili, tako bi brzo i nečujno i otišli, nestali bi u šikarama i stalno bili u pokretu, s ljudima nisu razgovarali, ili su to činili samo ponekad. Oni koji su ih vidjeli, prepričavaju kako su ih viđali u različita godišnja doba a pogotovo u jesen. Za usjevima štete nisu ostavljali ali su mogli biti opasni, Krivolovci i ostali koji bi životinju ostavili da umre na mukama u nekoj zamci često su bili njihova meta.

Postoji i bice pooka u engleskoj pola covjek pola konj

Slota
Ovo biće u Međimurju opisuju kao visoku i bezglavu sivu pojavu bešumnog kretanja, spodobu s dvije kravlje noge koja donosi nesreću.

U Podravini Slota se pojavljuje noću u obliku kokoške, pijetla, svinje, a kuda svrati, tamo među peradima i životinjama zavlada zaraza, izbije epidemija, te se kao takvo može poslati drugima u selu da im naudi. O Sloti kod drugih naroda nema spomena, no ponekad njoj može biti slična „kuga” koja širi bolest u selu (predaje šokačkih hrvata u mađarskoj Baranji) te umiru ljudi i stoka, odnosno kod Srba u Baranji njezina pojava uzrokuje požar.

Rza i Gus
Stvorenja poznata samo u Prigorju. Rza podsjeća izgledom na janjca ili škopca, živi u grmlju i izlazi samo noću. Često plaši djecu, ali vjeruju da nikome ništa nažao neće učiniti. Gus je dug i velik kao zmija, a glava mu je slična psećoj. Za razliku od rze koja je miroljubiva, on napada krave u šumi omotavajući im se oko noge.

Mogut
Vjerovanje u moguta može čuti u turopoljskom kraju. No, ta su vjerovanja nepotpuna, ponekad i pomiješana s drugim vjerovanjima. Mogut je ljudski stvor kojemu su, prema jednom vjerovanju, mati i otac ljudi dok prema drugom stoji da je mogutov otac vrag. Moguta majka nosi u utrobi sedam ili devet godina. Postoji i vjerovanje u ovo biće koje je dosta drugačije.

Riječ je o djetetu koje je rođeno od mrtve majke što je poznato mnogim narodima, od kojih su neki takvo dijete ubijali vjerujući da je vražje zato što je nemoguće da se od nečeg mrtvog rodi nešto živo. Takvo dijete treba odmah uhvatiti u vreću, krstiti ga, a njegova uloga će prvenstveno biti uloga seoskog zaštitnika. Neki ga povezuju i sa zmajem koji živi u jezeru ili pak da dolazi na crnom oblaku, a gdje udari repom, tu obara drveće i zgrade.

Pustolovica
Vjerovanje u postojanje Pustolovice dolazi iz Bara i okolice. Radi se o biću ženskog lika, duge kose i nogu kao u koze kojega se narod plaši. Javlja se samo u jesen i zimu te ima moć da čovjeka umota u platno i nestane s njim. Njezinu viku noću (2–3 puta godišnje) narod tumači kao rat. Ipak mnogi smatraju da je riječ o ptici prije nego li o nekom stvorenju.

Tokmak babe
Tokmak babe su četiri babe od kojih svaka stoji na svojoj strani i udara velikim maljem (tokmak) dok se ne sretnu na sred svijeta, a onda se vraćaju natrag poput raka i to isto čine uvijek iznova. U Samoboru pak govore o kvatrima koji hodaju po svijetu i drže svijet.

Morski ljudi
Spominju se samo u Loboru. Riječ je o veoma velikim ljudima koji noću izlaze iz mora noseći sa sobom kamen što svijetli. Vjerovanje govori da će onaj tko se domogne toga kamena uvijek biti sretan.

Mrok
To je svaki muški pokojnik koji se za života nije oženio, samo je veći, jači i nejasna lica, s klobukom širokog oboda na glavi ili omotana tijela. Katkad se javlja kao jak vjetar. Prema pomurskoj predaji “Mrak (mora)”, mrok se navečer ne smije spominjati, inače oko podneva i noću oduzima glas, davi ili gnječi spavače, napose rodilje i djecu.

Pri izlasku s djetetom u sumrak ili navečer, roditelji bi dijete pokrili pelenom, „kaj mu ne dojde mrak”. Dijete odrasli nisu smjeli hvaliti, u protivnom mrok dijete obere i ono ubrzo umre. Od mroka štiti naopako odjevena odjeća (muške hlače), češnjak ispod jastuka, napitak od sijena i cvijeća, nož s urezana tri križa, čislo i zaziv „Božji kamen te potrl, koj na Božem grobu raste!” i voda prelita preko ugljena.

Plačivice
O njima se govori u Dobrinju na otoku Krku. Riječ o ženama u bijelom koje hodaju u paru krećući se kao da lebde nad zemljom- četiri vile nose bijelu mrtvačku škrinju prekrivenu bijelom čipkom dok druge plaču.

Mlada Nedilja
Dok u Otoku vjeruju da je Mlada Nedilja bila žena koja nikome nije učinila zla, u Retkovcima za Nedjelju kažu da je ona žensko biće „sjajno ko sunce sa zlatnom zvezdom na čelu“, a ukazivala se lovcima za vrijeme mlade nedjelje. Mnogi od njih su nastradali jer nisu poštivali Nedjelju kao i oni koji su mladom nedjeljom krenuli nekom u osvetu

Među brojnim nadnaravnim bićima koja obitavaju u narodnoj mašti posebno mjesto pripada vilama. Nitko zapravo ne zna koliko su dugo prisutne u brojnim narodnim predajama koje se prenose s koljena no koljeno, no činjenica je kako su prisutne jako dugo. Zasigurno od vremena predaja zabilježenih u drugim mitologijama poput rimske, grčke ili skandinavske.

Povjesničar, književnik i poetičar Ivan Kukuljević-Sakcinski ( 1816.-1889.) u svom svestranom radu posebno se bavio istraživanjima duhovne kulture hrvatskog naroda, pa je tako zabilježio i vile. Putovao je hrvatskim krajevima i dojmove opisao je u književnom listu “Danica Ilirska”.

U razdoblju od 1842.-1846. objavio je velik broj članaka, pisama s vrijednim podacima o narodnom životu. Na osnovi istraživanja narodnog vjerovanja i pričanja o vilama od Dalmacije do Hrvatskog zagorja, Kukuljević je razvrstao tradiciju o vilama.

Vrste vila
Podijelio ih je na zračne, zemne i vodene, a njih na dobre i zle na temelju dualističkog shvaćanja u narodu – načela dobra i zla. Ove vile imaju pučka imena: “Vile oblakinje”, “Vile planinkinje” i “Vile vodene”. Vile koje žive u zraku, oblacima u pravilu su dobre, “Vile vodene” su zlobne, a “Vile planinkinje” su prevrtljive. Hrvatska etnologija smatra ovaj rad Kukuljevića kao prvu hrvatsku obuhvatnu folklorističku studiju o vilama.

U pravilu, vila su uvijek mlade, krasne žene blijeda lica i odjevene u bijelo, zlatne kose do zemlje, oči im sijevaju kao munje a glas im je milozvučan. Kažu također, da tko jednom vidi vilu, promjeni pojam ljepote i više na ovom svijetu ne pronalazi ništa slično.
Vremenom je priča o vilama bilo sve više i više pa tako ovog puta donosimo jednu koja se i danas prepričava u samoborskom gorju. Prema predaji, u vrijeme koje nije definirano jedan lijepi seljanin prolazio je samoborskim gorjem i zastao odmoriti pokraj špilje Plačnik.

Predaje o Vilama
Odmah su ga uočile vile koje žive u toj špilji uhvatile su ga i odvele u njezinu dubinu. Tamo je mladić vidio svakakvih čuda, dvorane su bile dobro osvijetljene i ukrašene svakojakim uresima i unutrašnjost kao da nije bila s onog svijeta. Tamo su mu vile rekle, “Hajde, izaberi si jednu da ti bude ljubav!” no mladić je rekao kako je oženjen. Naposljetku, ipak je morao jednu odabrati i zakleti se kako će ju posjetiti barem jednom svakih osam dana.


Nekoliko dana kasnije, vile su po običaju otišle na obližnje polje plesti žito što je mladić iskoristio i pobjegao prema samostanu svetog Lenharda. Od toga događaja, uvijek se čuvao i klonio špilje Plačnik iako ga je nešto tamo uvijek mamilo.

Još jedna usmena predaja zabilježena na istom području govori o čovjeku koji se tražeći vodu susreo zračnu vilu koja ga je upozorila da koliko god žedan bio ne prilazi zelenom jezeru jer u njemu živi opasna vila podvotkinja. “Ako ju probudiš i zamutiš joj jezero, kazna će biti velika i vila će ti uzeti oba oka, a tvom konju sve četiri noge.” Žedan, čovjek je ipak odlučio riskirati. Došao je to zelenog jezera i nehotice probudio zlu vilu.

Kad je primijetio što je napravio dao se u bijeg no vila ga je počela progoniti. Kad ga je napokon dostigla, počeo je boj čovjeka i vile. Trajalo je to cijeli dan i kad je čovjek počeo klecati pred vilom u pomoć mu je stigla zračna vila koja ga je i upozorila da ne prilazi začaranom jezeru. Uz vilinsku pomoć, uspio je tako čovjek ubiti vilu iz jezera i tako se spasiti od strašne kazne.

Na našim prostorima prisutna su vjerovanja o nemirnim dušama koje se u različitim oblicima mogu sresti u noćnom krajoliku. Najraširenija je predodžba o dušama umrlih koje se manifestiraju u obliku malenih svjetala vidljivih noću kako lutaju poljima. Vjerojatno je za takve pojave zaslužan močvarni plin, ali nekad su se ljudi bojali ovih neobičnih svjetala.

U Podravini postoji vjerovanje o Posvečkarima, malim plamičkim ili vatrenim kuglama koje noću svjetlucaju nad močvarama i mrtvicama. Njihova sudbina je da lutaju svijetom a mogu donijeti i sreću onima koji ih vide.

Posvećkari, Svečuri, Svečkuri, Svečurki ili Svečari, ta svijetla interpretirana kao duše umrle novorođenčadi zarobljene su između dva svijeta zbog nemogućnosti da uđu u raj jer nisu krštene.

Kazivanje o dušama nekrštene djece zapisao je etnolog Vid Balog naglašivši da su svi kazivači s područja Prekodravlja s kojima je pričao imali osobni susret s Posvečkarom.

“Ja sem bil v lovu, na Međerki, i išel sem po kmici doma i to išlo po kmici za menom kak jognjena kugla- tak kak lobda veliko i svetlelo je…. Ja stanem, ona stane…. Onda sem dogo gledel i počelo se obračati, ne vrteti i tak je odletelo pod brege…. dogo sem ja to gledel.. tam pod one mađerske brege… a to bil Posvečkar…

(Kaj so Posvečkari?)

Posvečkari su dečica kaj so hmrla pred porod, to so anđelki, ali so nesmireni…gda so nekrščeni onda tak lotvajo (lutaju) po svetu.”

Drugim imenom Nevidinčići, ove dušice često su se viđale kako u Međimurju, tako i u Podravini. Primjerice, Nevidinčić iz “Balada Petrice Kerempuha” Miroslava Krleže je dijete koje je umrlo nekršteno u majčinoj utrobi.

Bića slična prekodravskima viđala su se i u neretvanskom, močvarnom kraju. Tako knjiga “U kralja od Norina” (priče, pjesme, zagonetke i poslovice s Neretve) navodi između ostalog i vjerovanje u Mačića (dolazi od riječi malo, kao malčice, ma’čice, a ne od riječi mačka).

“Skontaju da su Mačići nekrštena mala djeca, kad umru…. išli smo ća doma, bila ura po ponoći…. A leti to dijete ko da ga parite vrilom vodom, brzo, brzo leti ka strila….”.

Ovo biće pod imenom Tintilinić spominje i Ivana Brlić Mažuranić u svojim Pričama iz davnina. U Istri i Sloveniji spominje se kao malik, u srednjoj Dalmaciji poznat je kao masmalić, macmolić, maličić, macić i mačić dok ga u okolici Dubrovnika zovu tintilin.

zanimljivo istrazit cu to to je ostalo u svim dijelovima hrv atske stoljecima i do dan danas cuuo sam za markulese

Postoje vjerovanja da su u dalekoj prošlosti ljudi bili veliki poput divova. Poznate su i predaje o grobovima u kojima su pronađene velike kosti čovjeka te su na osnovu toga dokaza smatralo da su ljudi davno bili divovskoga rasta.

Priče o divovima rasprostranjene su u cijeloj Hrvatskoj, poput one s otoka Brača o snažnim ljudima koji su imali samo jedno oko nasred čela ili legende koja govori o postojanju divova u dolini rijeke Mirne u Istri. Nezaobilazna je legenda o divovima Vedima koji su napustili svoja prvobitna naselja i povukli se u bilogorske šume i legenda o jednookom divu iz Paklenice koji je živio u pećini.
Mnoga kazivanja svjedoče o divovskim kostima ljudi koji su bili pokopani u ilirskim gomilama. Navodno su lubanje tih pokopanih drevnih ljudi na sebi imale rogove. Postoji i priča da su arheolozi 70-ih godina 20. stoljeća otkopali nekoliko gomila na čijem mjestu se danas nalazi peradarska farma u selu Borovci kod Metkovića. Nekada je na tom mjestu stajala Velika gomila za koju su ljudi tvrdili da je bila najveća u cijelom selu.
Kamen gomile odvezen je kako bi se nasuo dio jadranske magistrale na izlazu iz Metkovića prema Opuzenu. Budući da je taj dio magistrale prilično nagnut, uzrokuje automobilske nesreće. Ljudi su smatrali da se na tom mjestu događa najviše nesreća u dolini Neretve jer se uzeo kamen s gomile, groba, kako bi se nasula magistrala. Također, svi radnici koji su odvozili kamen s gomile umrli su čudnim smrtima, što od neke čudne zaraze, što u automobilskim nesrećama.
Priče o divovima u neretvanskoj dolini vežu se za drevna razdoblja, a važno je napomenuti da ih Neretvani spominju kao one „koji su bili tu prije nas“. Legende su se vezale uglavnom uz ilirske grobne gomile koje su sadržavale kosti ljudi koji su bili visoki, po procjeni lokalnog stanovništva i do dva metra i četrdeset centimetara.

Takvih gomila je velik broj u ovome kraju tako da stanovništvu nisu nepoznanica. Nikada ih nisu rušili nego su se prema njima odnosili s poštovanjem.

Na širokom prostoru Velebita česte su predaje o divovima zvanima Nemri koje etnolozi smatraju svojevrsnom specifičnošću tamošnjeg stanovništva. Nemre zovu i starim narodom, pa je taj pojam stanovnicima dinarskog kraja i danas relativno poznat. Nemri su danas izgubljen narod koji nije mogao umrijeti prirodnom smrću i koji je na ovim prostorima živio prije Grka. Velik broj predaja o Nemrima vezan je i uz lokalitete gdje se nalaze nekropole stećaka.
U istarskim legendama često se spominju divovi o kojima su, zbog teritorijalne blizine i povijesti, pisali i neki talijanski pisci poput Carls De Franceschia koji spominje divove s područja Motovuna. Povijest grada Motovuna vezana je uz legendu koja govori o postojanju divova u dolini rijeke Mirne. Bili su toliko veliki da su si mogli dodavati alate i veliko kamenje na velikim udaljenostima.

Najpoznatija legenda o divovima vezana uz to podneblje zasigurno je ona o Velom Joži. U toj legendi patuljci su bili mali zli ljudi koji zbog niskog rasta nisu mogli obavljati teške poslove. Tako je svaki grad imao svoga diva koji se bavio teškim poslovima.

Div Motovuna je bio Veli Jože. Mještani se često nisu baš lijepo ponašali prema njemu pa bi Jože kad bi se razljutio, kako bi ih prestrašio, protresao motovunski zvonik. Jednog dana Velog Jožu su patuljci poslali galijom u Veneciju. Na tom je brodu upoznao galijota Iliju koji mu je ispričao o slobodi. U velikoj oluji, na putu prema Veneciji, galija se nasukala, a Veli Jože se uspio spasiti i isplivati na istarsku obalu. U tom je trenutku odlučio potražiti sve divove i nagovoriti ih da se bore zajedno za svoju slobodu. Kada je sakupio sve divove predložio im je pobunu za svoju slobodu. Patuljci su, međutim, kupili divove vinom i zlatom i nagovorili ih da se vrate kao sluge u svoje gradove. Svi su pristali osim Velog Jože koji je odlučio uživati u svojoj slobodi i nikad se više nije vratio u Motovun.
Možemo spomenuti i legendu o Banu Dragonji. Bio je jedan od najpoznatijih istarskih divova (uz diva Velog Jožu) po kojemu danas naziv nosi istarska rijeka Dragonja. Prema starim predajama, prije nego što su Istru naselili ljudi, u dolini rijeke Mirne živjeli su divovi, a glavni među njima bio je div Dragonja, zvan i div Orač jer je zaorao brazdu od Ćićarije prema moru.

U šumi Lužini su pak, prema legendi, u prastara vremena živjeli pohlepni divovi koji su izgradili Šparožnu jamu, najveću špilju u Kastavštini. Oni koji su bili unutra tvrdili su da su njezine podzemne mračne dvorane ništa drugo nego nekadašnji divovski dvori.

Divovi u hrvatskoj mitologiji
Nikola Sučić u svom djelu Hrvatska narodna mitologija piše o divovima kao o golemim ljudima, gorostasima koji su se ljudima činili kao polubogovi. Opisuje ih kao prave grdosije i divljake koji su bili izjelice i pijanice okorjela i tvrda srca kao kamen te su se prema ljudima ponašali kao zlodusi.

Njihova su prebivališta bili bregovi, vode, šume, mora, podzemlja, pećine, ledenjaci i snijeg pa su se tako dijelili na šumske, vodene, morske i ognjene divove. U narodnoj predaji poznatiji divovi su Ognjan, Leđan, Snježnik i Snježana, Orjen, Klek, Triglav, Svitogor, Kamenokid i Drevolom.
U carstvu polusvjetla vladali su divovi Ognjan- div ognja, Svitogor -div zime i Leđan – div leda. Div Svitogor je bio najmoćniji div, a njegove nastambe nalazile su se na nepristupačnim visinama. Leđanu se sviđala Svitogorova kćer Strijelka koja je čeznula zasvjetlošću i svijetlim bićima radi čega je Leđan bio veoma ljut te je ubio Svitogora, a kasnije je iz njegova tijela nastala zemlja iz koje je niknulo stablo svjetlosti, od njegove krvi nastalo je Svitogorsko jezero, a od kostiju su nastale klisure na kojima je Svarog sagradio svijetli grad.

Ivana Brlić –Mažuranić u svojoj priči Regoč spominje Legen (Leđan) grad, a Sučić ga opisuje kao grad sagrađen od leda u kojem je vladala zima i stanovao div Leđan. Leđani su smatrali kako oni trebaju vladati svima te su ledili pred sobom sve što su stigli i Snježniku naređivali da sniježi u svako godišnje doba. Dobivši tako snagu i moć, Leđan je ubrzo postao silovit i bahat te je cijelo svoje carstvo pretvorio u led, a njemu je u pomoć dolazila divka zime Morana.

Sva su se stvorenja veselila novom poretku osim divova i boga podzemlja Crnoboga koji su željeli uništiti sav život na zemlji. U toj borbi za pravdu i pobjedu dobrog nad zlim sudjelovali su divovi i bogovi. Divovi su mrzili sve što je božansko, lijepo i dobro te su se bojali Peruna i njegovih strijela. Tako su divovi precijenili moć svoga roda i suprotstavili se bogovima za kojih su smatrali da su slabiji od njih i odlučili jednog dana pokrenuti rat. Popeli su se jedno drugom na ramena ne bi li uništili mjesec, sunce i nebesku svjetlost, međutim Perun ih je uspio oboriti svojim strijelama. Divovi su tada od ljutnje zapalili šume, div Vodan je pustio sve izvore voda i mora kako bi ugasio vatru, a s poplavom se uništio i rod divova. Ostali divovi su skamenjeni i pretvoreni u brda pa su tako nastale legende o divovima u hrvatskoj mitologiji, a to su Klek, Orjen i Snježnik. Dok je div Klek pokušavao pobjeći, Perun ga je pogodio svojom strijelom u desnu žilu, a narod je tu žilu prozvao rijekom Dobrom ili Đulom.

Zanimljivo je da stanovništvo, barem ono starije koje je imalo priliku baštiniti predaje s ognjišta usmenim načinom što se prenosilo s koljena na koljeno, vjeruje u divove i druga mitska bića kao da su to sasvim normalne pojave u svijetu i s tom spoznajom žive kao sustanovnici duhovnih bića

Nemri


Predaje o starom narodu česte su na širokom prostoru Velebita gdje ih etnolozi smatraju svojevrsnom specifičnošću tamošnjeg stanovništva. U živom sjećanju stanovnika dinarskih krajeva, pojam stari narod itekako je prisutan sve do današnjih dana.



Tako je nedaleko od Ličkog Osika, u selu Mušaluk, zabilježena predaja koja spominje Nemre i govori o tome koji je narod na tom području živio u kojem vremenu.

“Najprvo su ovdi živili Nemri, za Nemrima došli su Grci i ovi su svu goru (šumu) isekli. Potle Grka ostalo je stotinu godina sve pusto , pa su onda došli Turci, a za Turci ovo sadanje kolino, koje je dosad najdulje ostalo.”

Gotovo identična predaja zabilježena je vezi gradine Bilaj (Belaj) nedaleko od Gospića, a sličnih primjera ima i u lovinačkom kraju. U drugim krajevima, u drugim predajama također se spominju Nemri, izgubljeni narod koji nije mogao umrijeti prirodnom smrću i koji je na ovim prostorima živio prije Grka.


U mnoštvu zabilježenih usmenoknjiževnih tekstova moguće je pronaći još osobina; tako Ivan Krmpotić bilježi, kako se pričalo da su nosili tkane košuļetine, goleme rukavine, po prst debelu pređu i po prst debelu žicu, a Mile Magdić potvrđuje da su bili vrlo krupni i jaki, a to se razabire i po tome, što je pred nekoliko godina jedan čovjek našao na gradini čovječji gńat ( kost goljenica ), koji je bio vrlo velik.

U Lici postoji i nekoliko predaja o lokalitetima na kojima su seljaci u starim grobovima pronalazili divovske kosti. Ovakvi se motivi ni u kojem slučaju ne mogu smatrati lokalnim tradicijama Like jer postoji nemali broj dokumentiranih priča o pronalascima velikih kostiju s prostora koji se proteže od Istre do Crnogorskog primorja i zadire duboko u Bosnu i Srbiju.


Velika and Mala Crljivica, Cista Velika
Velik broj predaja o Nemrima vezan je i uz lokalitete gdje se nalaze nekropole stećaka. Tako postoji i vjerovanje kako su ih na glavama donosile ženske pripadnice Nemra. Tako jedan primjer s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće iz Široke Kule kod Gospića govori kako je neka djevojka na glavi donijela kamen za česmu.

Kod Velike Paklenice pak, zabilježena je predaja o gomilama koja govori kako su “u njima sahranjeni junaci iz vremena kada bi čovjek desnom rukom istrgao hrast kao baba repu i nosio ga kao držalo za sjekiru.”

Druge predaje spominju i kako su Nemri živjeli, prikazujući njihovu snagu. Tako jedna predaja spominje stanovitog Mravotu, seljaka koji je načinio žlijeb od velikih stabala jer mu je bilo teško s Velebita nositi toliko mlijeka.

Jedan on najinteresantnijih, a ujedno i najmisterioznijih motiva u vezi sa starim narodom su predodžbe o radikalno drugačijem izgledu svijeta u davna vremena.

Prema navodnim nalazima pristaništa ili karika za vezanje brodova visoko u planinama, predaja pretpostavlja postojanje mora koje je u nekom nedefinirano davnom vremenu prekivalo današnje doline.

Dolazak osvajača
Kod predaja o starim narodima, važno je reći kako one govore o spomenutim Nemrima kojima se često pripisuju fantastična obilježja, i o Grcima, za koje je poznato da su ove prostore kolonizirali relativno rano. Narodne predaje, poput one zabilježene na Zlarinu objašnjavaju kako je jedan od razloga dolaska Grka bila i potraga za blagom koje su sakrili Nemri.

Na području Like i Podgorja postoji mnoštvo raznovrsnih objekata čiji nastanak predaja pripisuje starom stanovništvu. Nedaleko od Brušana nalazi se lokalitet koji nosi ime Grčko groblje, a Dražen Nožinić je zabilježio predaju kako se grčko groblje nalazilo u predjelu sela Pećane kod Udbine kojeg lokalno stanovništvo naziva Crkvina. Također, nekropolu stećaka u Komu ljudi su zvali ranije spomenutim nazivom.

Pučka interpretacija konteksta pronalaska glagoljaškog teksta sadržana je i u predaji iz okolice Kosinja:”na pročelju crkve tri ploče glagoljske. Blizu je brijeg Gradina, kojeg zovu Ribnik. Priča narod, da je tamo bila glagoljska štamparija. U donjem Kosinju, crkva sv. Ivana ima 2 ploče, latinica. Priča se da su tamo bili Grci. Za ploče u Bakovcu narod kaže, da su od grčke štamparije.”

Prisutni u toliko predaja, Nemri su prema njima postojali u vrijeme dok se ono nije bilježilo i bili odgovorni za sve ono što se nije moglo objasniti, za tajanstvene gradnje koje su znanstvenici kasnije objasnili, za promjene vremena i za brojne događaje na koje običan čovjek nije mogao utjecati.

Postoje dosta cudovista čovjek guster ostaje enigma

Uvijek.se pricalo o vilama stringama sorku to su ljudi vidali davno prije sad sve nestalo

waldox je napisao/la:

Uvijek.se pricalo o vilama stringama sorku to su ljudi vidali davno prije sad sve nestalo

Daj malo materijala o njima.

Nesto cu iskopat

Hladni je napisao/la:

Nemri


Predaje o starom narodu česte su na širokom prostoru Velebita gdje ih etnolozi smatraju svojevrsnom specifičnošću tamošnjeg stanovništva. U živom sjećanju stanovnika dinarskih krajeva, pojam stari narod itekako je prisutan sve do današnjih dana.



Tako je nedaleko od Ličkog Osika, u selu Mušaluk, zabilježena predaja koja spominje Nemre i govori o tome koji je narod na tom području živio u kojem vremenu.

“Najprvo su ovdi živili Nemri, za Nemrima došli su Grci i ovi su svu goru (šumu) isekli. Potle Grka ostalo je stotinu godina sve pusto , pa su onda došli Turci, a za Turci ovo sadanje kolino, koje je dosad najdulje ostalo.”

Gotovo identična predaja zabilježena je vezi gradine Bilaj (Belaj) nedaleko od Gospića, a sličnih primjera ima i u lovinačkom kraju. U drugim krajevima, u drugim predajama također se spominju Nemri, izgubljeni narod koji nije mogao umrijeti prirodnom smrću i koji je na ovim prostorima živio prije Grka.


U mnoštvu zabilježenih usmenoknjiževnih tekstova moguće je pronaći još osobina; tako Ivan Krmpotić bilježi, kako se pričalo da su nosili tkane košuļetine, goleme rukavine, po prst debelu pređu i po prst debelu žicu, a Mile Magdić potvrđuje da su bili vrlo krupni i jaki, a to se razabire i po tome, što je pred nekoliko godina jedan čovjek našao na gradini čovječji gńat ( kost goljenica ), koji je bio vrlo velik.

U Lici postoji i nekoliko predaja o lokalitetima na kojima su seljaci u starim grobovima pronalazili divovske kosti. Ovakvi se motivi ni u kojem slučaju ne mogu smatrati lokalnim tradicijama Like jer postoji nemali broj dokumentiranih priča o pronalascima velikih kostiju s prostora koji se proteže od Istre do Crnogorskog primorja i zadire duboko u Bosnu i Srbiju.


Velika and Mala Crljivica, Cista Velika
Velik broj predaja o Nemrima vezan je i uz lokalitete gdje se nalaze nekropole stećaka. Tako postoji i vjerovanje kako su ih na glavama donosile ženske pripadnice Nemra. Tako jedan primjer s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće iz Široke Kule kod Gospića govori kako je neka djevojka na glavi donijela kamen za česmu.

Kod Velike Paklenice pak, zabilježena je predaja o gomilama koja govori kako su “u njima sahranjeni junaci iz vremena kada bi čovjek desnom rukom istrgao hrast kao baba repu i nosio ga kao držalo za sjekiru.”

Druge predaje spominju i kako su Nemri živjeli, prikazujući njihovu snagu. Tako jedna predaja spominje stanovitog Mravotu, seljaka koji je načinio žlijeb od velikih stabala jer mu je bilo teško s Velebita nositi toliko mlijeka.

Jedan on najinteresantnijih, a ujedno i najmisterioznijih motiva u vezi sa starim narodom su predodžbe o radikalno drugačijem izgledu svijeta u davna vremena.

Prema navodnim nalazima pristaništa ili karika za vezanje brodova visoko u planinama, predaja pretpostavlja postojanje mora koje je u nekom nedefinirano davnom vremenu prekivalo današnje doline.

Dolazak osvajača
Kod predaja o starim narodima, važno je reći kako one govore o spomenutim Nemrima kojima se često pripisuju fantastična obilježja, i o Grcima, za koje je poznato da su ove prostore kolonizirali relativno rano. Narodne predaje, poput one zabilježene na Zlarinu objašnjavaju kako je jedan od razloga dolaska Grka bila i potraga za blagom koje su sakrili Nemri.

Na području Like i Podgorja postoji mnoštvo raznovrsnih objekata čiji nastanak predaja pripisuje starom stanovništvu. Nedaleko od Brušana nalazi se lokalitet koji nosi ime Grčko groblje, a Dražen Nožinić je zabilježio predaju kako se grčko groblje nalazilo u predjelu sela Pećane kod Udbine kojeg lokalno stanovništvo naziva Crkvina. Također, nekropolu stećaka u Komu ljudi su zvali ranije spomenutim nazivom.

Pučka interpretacija konteksta pronalaska glagoljaškog teksta sadržana je i u predaji iz okolice Kosinja:”na pročelju crkve tri ploče glagoljske. Blizu je brijeg Gradina, kojeg zovu Ribnik. Priča narod, da je tamo bila glagoljska štamparija. U donjem Kosinju, crkva sv. Ivana ima 2 ploče, latinica. Priča se da su tamo bili Grci. Za ploče u Bakovcu narod kaže, da su od grčke štamparije.”

Prisutni u toliko predaja, Nemri su prema njima postojali u vrijeme dok se ono nije bilježilo i bili odgovorni za sve ono što se nije moglo objasniti, za tajanstvene gradnje koje su znanstvenici kasnije objasnili, za promjene vremena i za brojne događaje na koje običan čovjek nije mogao utjecati.

najneobičnije u tim pričama je datiranje: .....nemri, grci, turci  ..... kao da između grka i turaca fali nekih soma godina a ne 100

web dust je napisao/la:

Hladni je napisao/la:

Nemri


Predaje o starom narodu česte su na širokom prostoru Velebita gdje ih etnolozi smatraju svojevrsnom specifičnošću tamošnjeg stanovništva. U živom sjećanju stanovnika dinarskih krajeva, pojam stari narod itekako je prisutan sve do današnjih dana.



Tako je nedaleko od Ličkog Osika, u selu Mušaluk, zabilježena predaja koja spominje Nemre i govori o tome koji je narod na tom području živio u kojem vremenu.

“Najprvo su ovdi živili Nemri, za Nemrima došli su Grci i ovi su svu goru (šumu) isekli. Potle Grka ostalo je stotinu godina sve pusto , pa su onda došli Turci, a za Turci ovo sadanje kolino, koje je dosad najdulje ostalo.”

Gotovo identična predaja zabilježena je vezi gradine Bilaj (Belaj) nedaleko od Gospića, a sličnih primjera ima i u lovinačkom kraju. U drugim krajevima, u drugim predajama također se spominju Nemri, izgubljeni narod koji nije mogao umrijeti prirodnom smrću i koji je na ovim prostorima živio prije Grka.


U mnoštvu zabilježenih usmenoknjiževnih tekstova moguće je pronaći još osobina; tako Ivan Krmpotić bilježi, kako se pričalo da su nosili tkane košuļetine, goleme rukavine, po prst debelu pređu i po prst debelu žicu, a Mile Magdić potvrđuje da su bili vrlo krupni i jaki, a to se razabire i po tome, što je pred nekoliko godina jedan čovjek našao na gradini čovječji gńat ( kost goljenica ), koji je bio vrlo velik.

U Lici postoji i nekoliko predaja o lokalitetima na kojima su seljaci u starim grobovima pronalazili divovske kosti. Ovakvi se motivi ni u kojem slučaju ne mogu smatrati lokalnim tradicijama Like jer postoji nemali broj dokumentiranih priča o pronalascima velikih kostiju s prostora koji se proteže od Istre do Crnogorskog primorja i zadire duboko u Bosnu i Srbiju.


Velika and Mala Crljivica, Cista Velika
Velik broj predaja o Nemrima vezan je i uz lokalitete gdje se nalaze nekropole stećaka. Tako postoji i vjerovanje kako su ih na glavama donosile ženske pripadnice Nemra. Tako jedan primjer s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće iz Široke Kule kod Gospića govori kako je neka djevojka na glavi donijela kamen za česmu.

Kod Velike Paklenice pak, zabilježena je predaja o gomilama koja govori kako su “u njima sahranjeni junaci iz vremena kada bi čovjek desnom rukom istrgao hrast kao baba repu i nosio ga kao držalo za sjekiru.”

Druge predaje spominju i kako su Nemri živjeli, prikazujući njihovu snagu. Tako jedna predaja spominje stanovitog Mravotu, seljaka koji je načinio žlijeb od velikih stabala jer mu je bilo teško s Velebita nositi toliko mlijeka.

Jedan on najinteresantnijih, a ujedno i najmisterioznijih motiva u vezi sa starim narodom su predodžbe o radikalno drugačijem izgledu svijeta u davna vremena.

Prema navodnim nalazima pristaništa ili karika za vezanje brodova visoko u planinama, predaja pretpostavlja postojanje mora koje je u nekom nedefinirano davnom vremenu prekivalo današnje doline.

Dolazak osvajača
Kod predaja o starim narodima, važno je reći kako one govore o spomenutim Nemrima kojima se često pripisuju fantastična obilježja, i o Grcima, za koje je poznato da su ove prostore kolonizirali relativno rano. Narodne predaje, poput one zabilježene na Zlarinu objašnjavaju kako je jedan od razloga dolaska Grka bila i potraga za blagom koje su sakrili Nemri.

Na području Like i Podgorja postoji mnoštvo raznovrsnih objekata čiji nastanak predaja pripisuje starom stanovništvu. Nedaleko od Brušana nalazi se lokalitet koji nosi ime Grčko groblje, a Dražen Nožinić je zabilježio predaju kako se grčko groblje nalazilo u predjelu sela Pećane kod Udbine kojeg lokalno stanovništvo naziva Crkvina. Također, nekropolu stećaka u Komu ljudi su zvali ranije spomenutim nazivom.

Pučka interpretacija konteksta pronalaska glagoljaškog teksta sadržana je i u predaji iz okolice Kosinja:”na pročelju crkve tri ploče glagoljske. Blizu je brijeg Gradina, kojeg zovu Ribnik. Priča narod, da je tamo bila glagoljska štamparija. U donjem Kosinju, crkva sv. Ivana ima 2 ploče, latinica. Priča se da su tamo bili Grci. Za ploče u Bakovcu narod kaže, da su od grčke štamparije.”

Prisutni u toliko predaja, Nemri su prema njima postojali u vrijeme dok se ono nije bilježilo i bili odgovorni za sve ono što se nije moglo objasniti, za tajanstvene gradnje koje su znanstvenici kasnije objasnili, za promjene vremena i za brojne događaje na koje običan čovjek nije mogao utjecati.

najneobičnije u tim pričama je datiranje: .....nemri, grci, turci  ..... kao da između grka i turaca fali nekih soma godina a ne 100

Mentalitet naših ljudi je da sebe nisu uračunali u priču

Od Čakovca, preko Varaždina do Svetog Jurja na Bregu i Lobora, svako mjesto Međimurja i okolice ima svoju inačicu legende o moćnom zmaju koji živi u špilji i gospodari tim krajem.

Prema brojnim legendama Pozoj je zmaj ili krilata zmija koja gospodari najmanjom hrvatskom županijom. Prema riječima etnologa Vitomira Belaja za Međimurje bi se skoro moglo reći da leži na pozojima jer obiluje prirodnim uvjetima za njegovo stanište.

Izaziva sušu, potrese i rat
Pozoj mijenja svoj fizički oblik u krilatu ribu, crnog pijetla, šestokrilog konja, pa i vraga. Izaziva sušu, potres i rat. Prema akademiku Radislavu Katičiću, pozoj je etimološki svehrvatska riječ koja se pojavljuje od Dubrovnika do Međimurja, a zapravo znači proždrljivac jer dolazi od pozinuti što znači proždrijeti.

Ovu neman spominje i samoborski pisac Milan Lang te kaže da pozoj nastaje tako da se nosi jaje kokota starog trinaest (neki kažu i devet) godina pod pazuhom trinaest (ili devet) godina.

Priča se da je prebivao u Pušini (Puhovoj dragi) ispod Giznika, kamo se preselio nakon što je prebivao kod franjevačkog samostana. Otamo je otišao jer je nestalo jezero u kojem je boravio. Vjeruje se da u samostanskoj crkvi ne smiju zvoniti na oblake inače bi došao pozoj i sve porušio. Također se priča da je na samostanskom dvorištu viđena zvijer na koju su pucali, ali se svako tane od nje odbijalo.

Podzemni zmaj Loborski
U Loboru se vjerovalo da je pozoj velika zvijer s krilima koja uvijek leži pod zemljom. Glava mu je pod jednim brijegom, a rep pod drugim. Van ga može izvesti samo “crni čarobnjak” i to riječima: “Je li boš kumril ali scal?” (“Budeš li se obukao ili se pomokrio? ). Ako kaže da će kumriti (oblačiti se) tada će, kad izađe, zemlja dobro roditi. Ako kaže da će scal (pomokriti se) bit će velika poplava. Nakon što ga crni čarobnjak izvede van, pozoj izmiješa sve vjetrove i leti po zraku. Priča se da ga je zaklao Sv.Juraj kada je htio pojesti jednu djevojku.


Ovo vjerovanje se bilježi i u Varaždinu. Ljerka Albus, muzejska savjetnica na Etnografskom odjelu, piše da je zmaj (pazaj) prema legendi boravio u podzemnoj spilji koja se proteže od Lepoglave (gdje mu je rep) do crkve sv. Jurja u Lepoglavskoj Purgi (gdje mu se nalazi glava). Vjerovalo se i da zmaj živi u brdu Žirinov u blizini rijeke Bednje, te u spiljama brda Želimor. Ako ga bi ga se uznemiravalo, rigao bi vatru.

Zeleni pozoj iznad starog grada
Za Čakovec se vezuje predaja o zelenom pozoju čija se glava nalazi ispod Starog grada Čakovec, a rep ispod crkve sv. Nikole; neki kažu da je i obrnuto. Od pozoja može osloboditi jedino Đak grabancijaš (preškolovani učen i pismen đak- čarobnjak koji štapom tjera i smiruje zmaja). Uznemiriti zmaja ispod Starog grada je opasno, može doći do potresa i nepogoda.

U Svetom Jurju na Bregu postoji pak legenda o črnom pozoju, kojeg je ubio Sveti Juraj na bijelom konju. Stari naziv Svetog Jurja glasio je Sveti Juraj nad ili med Vodami. Taj naziv nedvojbeno upućuje na povlašteni visoki položaj mjesta i crkve s kojeg puca pogled na cijelo Međimurje i dravsko-mursku nizinu.


Sigurno je da ova legenda krije u sebi i pretkršćansko vjerovanje, naime, bijeli konj Svetog Jurja asocira na bijelog konja starohrvatskog boga svjetlosti Svanimira ili Svevida. Slikar Ivan Ranger na freski u svetištu kapele sv. Jurja, prikazuje sv. Jurja, simbol Dobra, kako bdije nad čitavim krajem, a zmaj, simbol Zla, mu je pod nogama.

U Donjoj Dubravi postoji legenda o Vražjoj jami koja se nalazi blizu Mure, u kojoj obitava vrag ili po starinski pozoj. Uz ušće triju rijeka, Mure, Drave i Trnave koja se nalaze iza Donje Dubrave vezano je nekoliko legendi vezanih za pozoja, čudna bića i starih podzemnih bogova. Pripovijeda se da tu žive i kače s devet repova i više glava, koje se u bajkama pretvaraju u kraljeviće ako im se ispune želje.

Pogledajte north carolina vampire beast

waldox je napisao/la:

Pogledajte north carolina vampire beast

To nije slavensko mitološko biće

Bes je nevidljiva sila koja, protivno čovjekovoj naravi, oduzima zdrav razum, te se, slijedom nagona i pod utjecajem ovog bića, čovjek ponaša nerazumno. Besi lutaju po svijetu tražeći nesređene ljude koje obuzimaju i tada upravljaju njihovim mislima i radnjama: ne želeći ništa pozitivno onomu tko ih je uslijed slabosti sam sebi postavio za gospodare.

Bes je najlošiji mogući gazda naših postupaka, da bi ga se riješili potrebno je umiriti se, ne mahnitati i problem koji vas je dotjerao do bijesa obično će se rasplinuti poput balona od sapunice.
Vjerovanje u Besa ili Besove dobro je potvrđeno u literaturi i u slavenskim vjerovanjima. Poznata je pripovjetka Ivane Brlić Mažuranić „Kako je Potjeh tražio istinu”, gdje Potjeh susreće Bjesomara, vladara svih Bjesova, ili pak slavni roman „Bjesovi” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Bjesomar je naziv koji su stari Slaveni u nekim krajevima koristili kada bi govorili o vladaru zlih i opakih sila, no i danas postoji uzrećica koja se često koristi-Do bijesa!, koja je zapravo oblik kletve koji se javlja u gotovo svim hrvatskim krajevima.

Ovaj zloduh poznat je i u srpskim narodnim predajama gdje se uvlači u nekog čovjeka ili životinju, koji zatim pobjesne. Bjesnilo nastaje kada netko primjerice pljuje u vatru. Kasnije se Bes preobrazio u mitološko biće koje je u narodu poznato kao vrag. Prema nekim povjesničarima i etnolozima Bes predstavlja najstarije ime za muškog demona.

Kako je Bes izgledao i koje su njegove oznake „životnosti” nije u potpunosti poznato. Ukratko, to je sila ili zloduh koji opsjeda čovjeka, pretpostavljajući svoju volju volji osobe koju je obuzeo. Iako je on i stanje u kojem se čovjek nađe, poput ljubomore, nagona, ljutnje ili ljubavi, ima dovoljno značajki da ga se izdvoji od pukih ljudskih osjećaja kao poosobljenu silu.

Vjerovanje u Besa postoji u svim indoeuropskim narodima, ali i u mnogim drugim, poput Arapa, što ukazuje na njegovu univerzalnost, odnosno da je mitološko biće poznato gotovo svim narodima na Zemlji.

Mala, domišljata i prepredena bića zvana patuljci imaju magijsku snagu koju koriste kako bi se obranili od zlih divova i ostalih opakih bića. Mogu se sresti u šumama i pećinama, a žive ispod zemlje, gdje se kreću tajnim podzemnim hodnicima.

Patuljci se često susreću u germanskoj mitologiji, stanuju pod zemljom u brdima, oni su rudari, kovači, čuvari blaga, obično naklonjeni ljudima, ali katkad i zlobni (kao u priči o Snjeguljici, odnosno suprotno u priči o Cvilidreti). U slavenskoj mitologiji zamišljaju se kao maleni ljudi, duhovi domaćeg ognjišta (domovoj, domovik, domaći – možda duhovi predaka), zaštitnici stoke, polja, šumski duhovi, patuljčići u jezerima i močvarama.
Izgled patuljaka u narodnim predajama zna biti različit, ovisno o kulturi i vremenskom periodu. U Hrvatskoj ih zovu Palčeki, Polovanjeki i Patulci i dio su slavenskih vjerovanja. Moguće je da su ova tri imena uspomena na isto nadnaravno biće, ljude mala rasta, ali ih se ovisno o kraju razlikuje.

Priče o hrvatskom palčiću razasute su na relativno velikom prostoru- Osijek, Varaždin, Gotalovo, Ćićarija, Kastav, Vukomeričke Gorice, a redom imaju slične situacije u kojima se on pojavljuje, pa ih zbog toga možemo smjestiti u drevnu tradiciju. Poznat je i pod imenom: macić, malik, malić, kepec, starmal.

Palčeki su čuvari blaga. Žive usred žitnih oranica u grmovima i grabama na polju, gdje imaju malena sela i zajedno s krtovima skupljaju ljetinu za duge zimske dane koje provode pod zemljom.

Veličine su palca. Mogu se uvući kravi ili volu u uho i biti dobri pomagači dobrom gospodaru. Lukavi su i posjeduju svakakve moći pa će često iz nevolje spasiti one koji se za njih brinu.

Jedna priča iz Preloga govori o Palčeku, dječaku veličine palca, koji je sa svojim roditeljima živio u velikom siromaštvu sve dok ga jednoga dana nije kupio neki čovjek. Otac ga je pristao prodati jer je Palček rekao da će se ionako ubrzo vratiti kući. Tako je i bilo, pobjegao je od nove obitelji, vratio se kući, a njegova se obitelj obogatila. Palček je pravi junak jer je osigurao sreću i blagostanje svojoj obitelji. Njegova karakterizacija vrlo je jednostavna, opisana je samo njegova veličina.

Matija Valjavec u pripovjetci „Palček” donosi kazivanje o majci koja je nakon oranja s vragom izgubila svu djecu i prosi Boga da joj podari sina kak je palec. To joj je Bog dal. Palček pobijedi vraga i oživi braću.

Vid Balog u svojoj knjizi Hrvatska bajoslovlja piše kako mu je glumac Žarko Savić pričao da u Vukomeričkim Goricama, gdje živi, vjeruju u male ljude za koje Vukomeričanci misle da orju po šumi z miši i na njima jašiju i da se ženiju pak idu celi svati čez šumu.



U priči iz okolice Osijeka „Patuljci mravuljci” otac nakon oranja prodaje Palčića kojeg pojede krava, ali se ovaj nekako spasi i sretno vrati majci prosjakinji. U kazivanju pak s Ćićarije u Istri Palčić ore s volovima i sretno spasi urod i stoku. Malik s crvenom kapicom postoji i u Hrvatskom primorju, primjerice na Kastavštini pomaže ovčaru koji je obolio.

Palček je vezan uz volove ili krave koje služe oraču, ali mogu biti i sisavci koji žive u rupama pod zemljom. On pomaže majci ili roditeljima da od zlog čovjeka spasi svojinu- ili urod, ili sinove, dakle veliku dragocjenost, svojevrsno blago. I u Germana patuljci su čuvari blaga, a to čine u rudnicima pod zemljom. I naši Palčići oru ili žive u luknjama- krtičnjacima, dakle pod zemljom.

Prema Vidu Balogu, Palček ili Palčić je ravnopravno duhovno biće koje postoji u slavenskoj tradiciji, kao što je i u Germana. U oba slučaja palčići su u istoj funkciji: prvi kopaju a drugi oru zemlju, zadiru u tijelo zemlje i tamo žive.

Zašto slavenski Palčići oru, a germanski vade rudu? Slaveni su u davnim vremenima redom bili poljodjelci, a Germani uz ratničke i trgovačke poslove vrlo rano postaju vješti rudari.

Kako je germanska, slavenska ili bilo koja indoeuropska mitologija potekla iz istog korijena, možemo pretpostaviti da su gromovnici Jupiter, Perun ili Tor zapravo božanstva istih osobina, kako bogovi vrhovnici, tako i druga bića, bili oni Wasserman ili Vodenjak, Valkure ili Vile ili najzad Nibelung ili Palček.



Dok je, primjerice, u Saskoj bitan dio preživljavanja bio kopanje rudače, u Poljaka ili Hrvata bilo je oranje zemlje i uzgajanje stoke. Tako su i bića od prvotne praindoeuropske funkcije dobivale atribute koje si je pojedini narod mogao prepoznati u prirodi ili činima oko sebe. Slaveni su najdublje u zemlju ulazili oranjem ili pokapanjem, a Germani puno dublje u vrlo mračnim i neizvjesnim rudokopima.

U podzemlju živi bog Veles, a i Palček. Iz priča o Palčiću vidljivo je da on na neki način nadmudri Vraga ili nečista čovjeka (sve redom atributi Velesovi dolaskom kršćanstva). Tako možemo zaključiti da je on zapravo mali pomagač u slavenskoj legendi o bijegu Mare i Jurja iz podzemnog Velesovog svijeta . Štoviše, Palčić je odigrao ključnu ulogu krađom ključa da bi nadmudrio Velesa ili Vraga i omogućio mladim zaljubljenicima da pobjegnu.

Polovanjek je starac patuljasta rasta koji može jahati na zecu i skriva se u dupljama šumskih debla. Što zapravo radi, nije poznato ali prema pričama ne valja ga izazivati- vjerojatno je čangrizav. Prema priči iz Varaždina , Polovanjek nije mali rastom nego je podijeljen u dvije polovice jer ga je tako raspolovio Vrag koji mu je ujedno i otac.

O Patulku malo znamo, osim da je visine poput čovjekove ruke, točnije, kao od malog prsta do lakta. Predaja govori da su ljudi nekada bili silno snažni i visoki, a da će vremenom postati patulki- visine jednog lakta. U selu Gotalovo starije generacije vjeruju da su ljudi silno bili snažni, a da se vremenom kroz generacije kvare i postaju sve manji i manji. Najvjerojatnije je Patulek derivat od Palčeka ili obrnuto. Patulkom ribari nazivaju i ribu- američkog patuljastog soma, cvergla (tako ga zovu u okolici Zagreba), ali to upućuje na maleni rast, kao i sama riječ patuljak, kepec- koji se upotrebljava kao pogrdni naziv za čovjeka niska rasta.

U nastavku pročitajte staru pripovijetku o Palčiću iz okolice Osijeka koju je zapisao Jozo Vrkić u knjizi Vražja Družba.

Patuljci mravuljci

Susrele se dvije prosjakinje. U jedne djece kao pljeve, a u druge ih nema ni od korova. Pita ova druga:

– Što bih, pa da djece imam? – Uzmi ugljena, kupi ćupu, metni u nju, dobro zatvori, objesi u dimnjak. Učinila kako ju je naputila. Skine to skoro njezin muž s dima. Uzme batinu i razlupa. I djeca kao mravi mali svuda se raziđu. Rastrče se svijetom. Sutradan ode čovjek orati s mršavim volovima. Nitko mu ne ima nositi objed.

-Bože, toliko djece bilo, a sad baš nikoga. – Evo me!- poviče palčić, koji se sakrio pod metlu.- Gdje si?- mati će. -Majčice, za vratima! Našla ga pod metlom: -Hajde, pa nosi ocu objed! Mali takvi nosi, vuče mu se zavežljaj zemljom, baš kao mravu. I kad otac pojeo, prilegne na travu, a malome zapovjedi: – Ori! Sin ode i sjede u volovsko uho. Odatle upravlja volom: – Nà vole, nà, nà, drago, nà! Prođe neki gospodar. U čudu kako voli sami oru. Upita čovjeka: – Tko vama ore? – Moj sin! – A gdje je taj? – Volu u uhu. Gospodar poželje takvoga pomoćnika: – Hoćete li ga prodati? – Drage volje-reče čovjek. – Pošto? – Zlatnik. – Hoću, de! – pa ga gospodar kupi i turi u džep. Tu bješe nož. Prehodeći livadom, mali nožem prosiječe džep. Pade u travu.

Dođe gospodaričina krava. Pojela s travom toga maloga. I gospodarica muzući kravu uvijek čula kako nešto viče u kravljem trbuhu: – Muzi, muzi, samo mene ne pomuzi! Uplaše se i da će ubiti kravu. Palčić tada veli iz trbuha: – Ubij, ubij, samo mene ne ubij! Počnu parati kravu, a govori iznutra palčić: Paraj, paraj, samo mene ne proparaj! Properu crijeva, a govori palčić: – Peri, peri, samo mene ne properi!

Ustraše se napokon i bace crijeva na ulicu. Prošla tuda ona prosjakinja. Pobrala bi crijeva. A ono iz njih iskoči sin: – Beee, tu sam! – vikne majci. I ode s njom doma.

Na rubu znanosti je bila bas emisija o divovima u hrvatskoj u proslosti