Lista slavenskih mitoloških bića i legendi

waldox je napisao/la:

Na rubu znanosti je bila bas emisija o divovima u hrvatskoj u proslosti

Bude odličnih tema ponekad.

Aktivni su u skupinama i kreću se uglavnom noću, uništavaju usjeve, zbog njih se razbolijeva stoka i upravo su oni razlog zašto na nekim raskrižjima postoje male kapelice – kako bi se spriječilo njihovo okupljanje.
Zovu ih štrigama i štrigunima. Oni žive među običnim pukom i žive naizgled običnim životom. Do sada je prikupljeno dosta zapisa o mitovima vezanim za ova bića, a terenska su istraživanja pokazala da na području Istre i Kvarnera, pogotovo u malim selima, stariji ljudi vjeruju u njihovo postojanje. Kad i ne vjeruju, sjećaju se priča o njima koje su im pričali preci.
Bića mraka
Kako bi se odredilo čime se oni točno bave i tko su, odgovor treba potražiti u riječi strigoi koja je romanskog podrijetla i znači vještica. Comprnica je pak, izvedenica od njemačke riječi zaubern (čarati)
No, uspostavljanje odnosa jednakosti između riječi štriga i vještica nije sasvim moguće jer riječ vještica implicira na vještinu, znanje koje se učenjem stječe, dok se kod štriga radi o nasljednoj karakteristici. Kod štriguna se zamjećuju i elementi šamanizma.
Oni mogu kontrolirati svoju dušu tako da se ona u snu pojavljuje kao miš, muha, kukac ili crni pas, s time da svoje moći nikada ne rabi za dobrobit drugih, poput šamana.
Narodna predaja štrige i štrigune opisuje kao bića koja će uglavnom napadati svoje suseljane koji su im se na neki način zamjerili. Uglavnom se udružuju s drugim štrigunima i kreću u noćne pohode, gdje obično dolazi do devastacije usjeva koje su marljivi seljani obrađivali i do pomora ili raznih drugih nesreća koje stoka doživljava.
Brutalna nedjela
Često se okupljaju na seoskim raskrižjima, što s ovog stajališta opravdava pojavu raznih križeva i drugih kipova svetaca postavljanih po takvim mjestima. Ponekad se bore i međusobno, iako je njihovo loše djelovanje usmjereno uglavnom na obične ljude bez magijskih moći.
Kada se opet osvrne na nedjela koja štruguni mogu prouzročiti brutalnost ide toliko u krajnost, da predaje prenose činjenicu da jedu svoju djecu – majke ih moraju skrivati.
No ljudi se mogu i obraniti od njih, a jedan od načina obrane je neugodan miris; smrad. Tjera ih miris spaljivanja starih cipela, a čak se govori i o dječjem izmetu.
Štriguna se prepoznavalo po rođenju u ‘’crnome mjehuru’’ (krvavoj košuljici), koji se potom zašije pod pazuh te im daje moć, ili po malom repiću. Njihovo postojanje u narodu imalo je svojstvenu društvenu ulogu koja je služila uspostavljanju reda i afirmaciji pozitivnih osobina kod ljudi.
Jedini način da ga se oslobodi takve sudbine je da se unište takvi znakovi, ili da se dijete primakne prozoru i javno se obznani povikom da se rodio štrigun.
Noćni sukobi
Krsnici se, za razliku od štriguna, rađaju u bijeloj košuljici ili kapici (ostacima placente) te se bore protiv potonjih i njihovi su zakleti neprijatelji.

ima dobar, noviji norveški film o divovima u izumiranju .....

Kod:

https://www.imdb.com/title/tt11116912/

web dust je napisao/la:

ima dobar, noviji norveški film o divovima u izumiranju .....

Kod:

https://www.imdb.com/title/tt11116912/

Vidio sam trailer izgleda zanimljivo. I kod njih ima strašno puno zanimljivog folklora. Samo teško ih je naći u originalu jer im je jezik takav nesretan, a ovi ameri što prevode pola zbrljaju ili preskoče. Ali film se čini dobar.

Jednom davno, toliko davno da ni u knjigama nije zapisano, usred Kastavštine, u šumi Lužini, smješteni su bili dvori Hajdini. Ništa nije bilo sveto oholim Hajdima ni njihovu kralju Rukanu. Sjekli su drva iz šume koliko su htjeli pa ih gomilali uza zidine, paleći ih da imaju svjetla po noći, ne mareći pritom za šumska stvorenja kojima su na taj način oduzeli domove.

Kamenjem i trnjem obrasli dvori bili su crni od vatri koje su često gorjele podno grada. Kamenje oko dvora stalno su gradili u vis. Njihovi gromki glasovi i teški koraci tresli su ona preostala stabla u strahu od sječe, a ptičice su se na njima stiskale jedna uz drugu, zaboravljajući svoje pjesmice. Ni bistrom šumskom potoku nisu dozvolili da slobodno teče.

Kamenjem su pregradili njegov tok i na silu prokopali novi koji je vodio do njihovoga grada. Svega željni, htjeli su imati sve i nikad im ničega nije bilo dosta. Lužina je postajala sve tužnija, ogoljena i tiha, kao da je proljeće zauvijek napustilo njezinu zelenu dušu. I sunce je jedva sjalo, okrećući lice od tužnog prizora.



Podno šume Lužine, u kamenim kućicama razdijeljenim uskim stazicama, živjeli su skromno Lužinjani, a među njima Malik. Šumskog patuljka, veselih očiju i nasmijanog lica podno crvene kapice, svako je dijete u selu poznavalo. Osim što im je kuće ukrašavao poljskim cvijećem i štitio lovorom, za Malika se pričalo da čuva veliko blago. Uveseljavao je djecu svake večeri pričama o šumskim stvorovima iz Lužine i iako su sve priče bile nalik jedna drugoj, nikada im nije dosadio. Pripovijedao im je dok im kapci ne bi postali teški i dok ih ne bi prenio u svijet snova, daleko od Hajda i njihove strahovlade.

Na dvoru Rukanovom, tri zlatom okićene kćeri žalile su se ocu uglas: ” Hladno nam je!” Za njima je isto ponavljala Štriga, zla vještica, Rukanova savjetnica. Kreštala je isto i Štrigina crna vrana. Iako je u golemom kaminu gorjelo cijelo stablo i bijaše ljeto, Hajdima nije bilo dovoljno. Žalile su se i na mrak.

S obzirom da su oca smatrale kraljem i gospodarom svega, nagovarale su ga da uzme Sunce pa da mu onda može zapovjediti kada će izaći, a kada će zaći. Rukanu se svidjela misao da upravlja Suncem, pa odmah zapovjedi da se dvori nazidaju uvis, da Suncu bude bliže pa da ga tako lakše uhvati. U tu svrhu zapovjedi Šutanu, svojem jedinom sinu i budućem princu, da posiječe stotinu hrastova sa slugama. Šutanu se nije svidjela ideja. Brinulo ga je što će onda ostati u šumi, no otac mu je govorio kako mu drva tada neće trebati za ogrjev jer će ih Sunce grijati.



U ranu zoru toga jutra, Jana Bršljančeva iskrala se iz sela prema potoku. Zadihana, ali radosna sjedne pored potoka, izvadi svoju najljepšu crvenu haljinu i počne je prati. No u jednom trenutku, slučajno se poskliznula i pala u potok, a s njome i crvena haljina koju je potok brže bolje zgrabio i odnio brzo prema Hajdinim dvorima.Upravo u tom trenutku, prije svih, izjahao je iz dvora Šutan, zamišljen i mrk.

Nije se slagao s očevom idejom da zgrabi Sunce i ogoli šumu. Vjerovao je kako takva pohlepa ne može donijeti ništa dobro. Ubrzo je spazio nešto crveno u potoku pa hitro zagazi s konjem u vodu i u zadnji tren kopljem izvadi djevojačku haljinu. Bila je previše jednostavna da bi pripadala Hajdima. Znao je da je njegov otac smrću zaprijetio Lužinjanima da dolaze na potok te da ona koja je haljinu ispustila ne može biti daleko, pa pojuri konja i krenu u potragu. Sve je to gledao Malik, trčeći uz potok s druge strane, zabrinut.

Jana je trčala prema selu što je brže mogla, ali stalno je zapinjala za nešto. Najprije za kamenčić na putu, pa za grm šparožine, pa za panj srušena stabla… Čuvši topot konja koji joj se sve više približavao, shvatila je da neće uspjeti uteći niti se sakriti, stoga se ponosno uspravi i stade na sredinu puteljka. Za tren, pred njom se stvori mladi Hajdin na konju i zastane kao ukopan, opčinjen Janinom jednostavnom ljepotom. Zatim sjaha s konja i bez riječi joj pruži haljinu. I kao u nekom snu, kraljevski se sin Hajdin zaljubi i poljubi skromnu Lužinjanku. Sve je oko njih postalo nekako mekano i svileno, a Malik brižno oko njih čarolijom stvori kućicu od mirisnih divljih ruža. Cijeli svijet tada kao da je ostao izvan krhkih zidova kolibice. Od ptičjeg pjeva nisu se čule sjekire kojima su Hajdine sluge rušile stabla stoljetnih hrastova, kao ni Štrigina vrana koju je Malik uzaludno nastojao kamenjem otjerati.



Štriga je za to vrijeme pred Rukanom plela mrežu od vilinske kose da u nju uhvati Sunce. Zidari su dizali dvore koji su svake sekunde bili sve bliže Suncu koje su u podne trebali uhvatiti. Na prozor je sletjela Štrigina vrana i rekla što je vidjela u šumi. ”Kraa, kraa Šutan Hajdin ljubi Janu Bršljančevu! Kraa, kraa!!”

Na te riječi Rukan zagrmi tako da se cijeli dvor zatrese: ”Štooo?? Tko ljubi Lužnjakinju, nije Hajd! A tko ljubi seljanku ne može biti princ, niti moj sin! Oboje bacite u tamnicu!!!” I tako bezkrivnje i bez osude, dvoje zaljubljenih završi u najdubljim tamnicama Hajdina grada. Nitko od Hajda za to nije previše mario, samo su mislili na zlatno Sunce koje će uhvatiti u podne. Točno u podne, kada je Sunce bilo najbliže, posla Štriga s visokih zidina dvora svoju vranu da prebaci mrežu preko Sunca. Rukan i najjači Hajdi sa zidina mrežu su dohvatili pa vukli Sunce k sebi jako, ne popuštajući. Kolikogod se opiralo, Sunce je malo-pomalo posustajalo i tonulo na zemlju, sve dok nije nastao potpuni mrak.

Na neko vrijeme sve je zastalo u tišini. Potom se iz dubina začuo dalek, ali sve jači huk, tlo počelo podrhtavati, Zemlja se raspuknula, a Hajdini dvori u nju propadoše. Nakupila se voda odasvud, odnoseći zauvijek sa sobom mutne i ljute, svu oholost Hajda i svu njihovu pohlepu.Neki kažu da su se Šutan i Jana uspjeli spasiti uz Malikovu pomoć te da su živjeli sretno niže sela Lužinjana i da je cijeli grad Kastav nastao od njih.

A oni koji su bili u Šparožnoj jami tvrde da su njezine podzemne mračne dvorane ništa drugo nego dvori Hajdini. Kažu da se i danas u njima mogu razaznati raskošne zavjese svečanih dvorana, haljine taštih Hajdinki sa svjetlucajućim kristalima te okamenjena mreža s kojom su htjeli zarobiti Sunce.

Navodno je na samom dnu kameni stup, nalik šutljivom Hajdinom princu, upleten u grane bršljana, kao u ruke nesuđene nevjeste, Jane Bršljančeve.

Postoji biće koje se pojavljuje za prvog sumraka, duh koji se šulja oko kuća u potrazi za djecom kako bi ukrao njihove mirise. Zove se Voha, i najviše vreba djecu koja su se na ulici zaigrala do kraja dana i zaboravila se vratiti na vrijeme u svoj dom.

U satima kada nečiste sile imaju veliku moć, dolazi Voha, zato nije dobro izbivati iz kuće. Ona povoha (pomiriši, udahne kroz nosnice pojedini miris) neposlušnu djecu u nadi da im učini zlo. Izraz “bo vas Voha povohala!” govori o strahu da Voha ne ukrade dječji miris čime bi ono izgubilo dio svoje osobnosti.

Vjerovanje u Vohu rašireno je u varaždinskom kraju, a pričama o njoj plašili su djecu o čemu govori i kazivanje dr. Vitomira Belaja.

“Voha- nas djecu su predveče plašili u Varaždinu, kad bismo se zaigrali na ulici do pod noć- Brzo doma, bo vas Voha povohala!”

Također, postoji utvara pod imenom Danje koja se pojavljuje za praskozorja, kada je noć na izmaku, a sunce se još ne pokazuje. Blještava je i sjajna, a možete ju uočiti samo na trenutak.

Ova prikaza je toliko sablasna da vam može utjerati strah u kosti. Iako ne napada čovjeka nikakvom silom, posljedice tog susreta mogu se osjetiti još dugo nakon priviđenja.

O Danju piše etnolog Vid Balog koji naglašava kako je ovo vjerovanje živo u Prekodravlju ali da nije našao kazivača koji bi mu ispričao svoj osobni susret. Prema kazivanju novinara i pjesnika Miroslava Doleneca-Dravskog, Danje “je strašilo kaj se kaže (pokazuje) pred ranje, no- na prvo ranje (u praskozorje) i more to čoveka jako poplašiti. Prvo ranje, pol noći i prva kmica (sumrak) so nečiste vure, nečiste dobe, pak onda sakakovi neduhi imaju jakost. Danje nikaj neče- samo splaši čoveka- i to tak kaj more frasa (Fras je, prema vjerovanju, bolest koja pogađa čovjeka kada se nečega iznenada uplaši. Može se manifestirati kao tjelesna trzavica, nemiran san, tjeskoba ili depresija) dobiti.”

Voha koja djeluje u sumrak, kao i Danje koja se pojavljuje u trenutku praskozorja, bića su od kojih se ledi krv u žilama, a svojevrsno su povezane jer djeluju u vrijeme kada su zle sile najmoćnije.

Vragovi iz narodnih predaja često su bili objašnjenje naglog uspjeha ili neuspjeha, sreće ili nesreće, odnosno svega što čovjek nije mogao objasniti a negativno je utjecalo na živote.

Postoji više vrsta vragova, a znamo ih po imenima: Lucifer (poznat kao gospodar vragova), Belzebub i Popiliuša (vrag sreće) i šantav vrag. Šantavi vrag je najgori od svih. U Samoboru ga se još naziva “hudič” ili “šent”, a na Gradišću “markaj”, “malik” ili “maslak”. Pobožni ljudi, pogotovo žene, nisu voljeli izgovarati riječ vrag jer ga nisu htjeli slučajno zazvati, nego su radije govorili “nečisti”, “nečistak” ili “nečastivi”.


Vražja imena bijahu velika tajna te se ni oni međusobno njima nisu zvali. Kada bi tko načuo vražje ime, stekao bi kontrolu i vlast nad tim vragom i mogao ga je zvati kada bi od njega nešto trebao. To je bio jedan od najlakših načina da se vraga ulovi, obuzda i zatvori u podrumu. Osoba je pri tome trebala biti pažljiva, jer je bilo i divljih vragova koji se nisu dali obuzdati ili bi se odazvali samo tri puta, a nakon ta tri puta bi osoba, ako bi pretjerala u zazivanju, ostala iščupana jezika.

Za mnoge se samoborske imućne obitelji vjerovalo da je to bogatstvo stekao neki njen pripadnik koji je ulovio vraga i držao ga zatvorenog u podrumu gdje mu nije mogao pobjeći, onakav prepreden kakav je bio. Hranio bi ga, a vrag bi mu zauzvrat davao svojeg novca. Vraga je ponekad hranilo i po nekoliko generacija u obitelji, no znalo se dogoditi da pobjegne zato što mu je već dozlogrdilo ili bi ga jednostavno zaboravili nahraniti te bi povodom zadnje navedenog porazbijao prozore, razbacao i rascijepao cijelu kuću. Ako se u kući za vrijeme njegova divljanja našlo koje malo dijete, strpao bi ga u vreću i odnio ga sa sobom u šumu te mu se više nikada nije moglo ući u trag.

Osobe koje su pokušale slijediti njihove tragove rekle su da im nikada nisu našli kraja jer vrag u jednoj noći može proći onoliki put koliki jedan čovjek prođe za cijela života.

Znalo se vidjeti vragove kako suše svoj penez u obliku dječaka na raskršću, no čim bi im se prišlo bliže nestali bi vrag, njegov penez i plahta na kojem ga je sušio.

Prizivanje vraga
Coprnice su znale prizivati vrage za razne svrhe, a najčešće kako bi posudile novac ili kako bi im otkrili neke mračne tajne. Za svaki zajam su u zalog stavljale prst s ruke ili ponekad dušu.

Tko je odlučio prizvati vraga morao je biti u krugu ocrtanom na zemlji blagoslovljenom ljeskinom šibom koja je rasla godinu dana. Krug se crtao na raskršću isključivo na kvatreni petak, a crtao se onoliko velik koliko se moglo najdalje doseći šibom kako vrag ne bi mogao doći do osobe. Broj ljudi u krugu nije smio biti paran. Osoba bi prvo zafućkala tri puta prstima. Zatim bi krenuli dolaziti svakakvi strahovi (velike kače, strijele bi počele gađati čovjeka…). Mora se izdržati tri straha, a četvrti dođe vrag koji pita što ovaj želi. Čovjek odgovori vragu te mu on ponudi dati novac, ali za cijenu jedne duše. Ako je u krugu tri ili pet osoba, svatko mora obećati jednu dušu. Izađe li čovjek od straha iz kruga, ništa ne vrijedi. Ako želi da mu vrag ispuni želju, mora svoj mali prst staviti na krug da mu vrag izvadi kapljicu krvi s kojom si zapiše njegovu dušu ili ono s čim mu čovjek obeća platiti.

Još jedan način prizivanja vraga je sljedeći (nadam se da ga nitko neće isprobati): Tko želi dobiti novac od vraga treba uloviti mačka bez ijedne bijele dlake i odnijeti ga u šumu na mjesto gdje se ne čuje niti pijetlovo kukurikanje niti zvonjenje zvona. Tamo ga treba zaklati, oderati, speći i pojesti. Kada to napravi, doći će vrag i pitati ga što želi i to mu dati. Osoba koja priziva vraga ne mora biti sama. Može ih biti i tri ili pet.

Vražje prebivalište
Susreće ih se na livadama, raskršćima, putevima ili drugim pustim mjestima. Slični su ljudima, ali s rogovima, repovima i kopitima. Umiju mijenjati svoj oblik – sad mačka, sad pas, sad dječak, sad kao ljestve…

Seljaci iz svetonedeljske okolice su pričali da je kod njih u Sopotu (kotlinasta jama kod brijega Nedelšćaka) puno vragova i da svugdje trče. Moguće ih je vidjeti danju i noću, ali nije svatko imao sposobnost vidjeti ih. Lovci su govorili kako su znali mjesta po kojima su oni trčkarali i više puta su ih čuli kako buče i nabijaju. Samo je velikim grešnicima bilo opasno uznemiravati vragove.

Cvjetanje novca
Na Ivanje i mlade kvatrene petke te posebice na božićne kvatre može se vidjeti plamen kako gori iz zemlje. Po narodnim predajama to upućuje na cvjetanje novca koji je tamo davno zakopan, a najvjerojatnije su ga zakopali vrazi. Osoba koja novac želi iskopati, oko ponoći treba ići sama ili s više ljudi na to mjesto i kopati. Pri iskapanju ne smije se ispustiti ni glas te se ne smije bučiti.

Ako u tome sudjeluje više od jedne osobe, broj osoba mora biti neparan. Za vrijeme iskapanja novca svakakvi strahovi će iskušavati ljude ne bi li progovorili, a kvatri će se tomu ceriti. U slučaju da strahovi uspiju zastrašiti čovjeka, novac bi propao duboko u zemlju i do njega se više ne bi moglo doći.

Plamen gori u različitim bojama po kojima se prepoznaje o kakvom blagu se radi. Ako je plamen plav, pod njim je zlato. Srebro se nalazi ispod plamena koji je srebrnobijel. Ako kamen mutno gori ispod njega su papirnati novci.

Kako novac ne bi tonuo na dno dok se kopa, može se položiti blagoslovljeno čislo ili kruh na plamen da izgori.

U slučaju da je pronađeni novac pripadao vragu ne smije ga se dirati jer tko ga prvi takne platit će životom. Kako bi to spriječili, ljudi bi poveli sa sobom staro kljuse koje bi privezali za škrinju te ga potjerali da pomakne blago što je rezultiralo smrću životinje. Tek su ga tada drugi mogli dirati bez opasnosti.

Vrag taj novac uvijek označi te se to najčešće ne može vidjeti golim okom. Kada se kasnije plaća tim novcem, treba se paziti s kim se trguje jer vrag svoj novac može prepoznati, a ako ga prepozna slijedi gadna osveta

DAVOR – Starohrvatski bog rata. Davor (Rugovit) je mitologijsko biće iz hrvatske/slavenske mitologije i označava boga rata. Ovo božanstvo navodno je imalo sedam glava i sedam mačeva za pojasom te osmi mač u rukama.

DOMAGOJ – Izvedeno od riječi "doma“ sa značenjem dom i "goj“ sa značenjem mir. Također označava i starohrvatsko kućno božanstvo.