Može li dobro biti komplicirano?

Uzmite u obzir to da čovjek ima puno želja, puno zahtjeva i da vidi dobro kao takvo onda kada sve bude i ispuni se po njegovom. I doista sve mu se ispuni, rekli bismo on je zadovoljan, ali onda čovjeku dođu NOVI zahtjevi, nova iščekivanja i OPET se to sve treba ispuniti da bi ''bilo dobro''. Pitanje je je li to uopće onda dobro?

Činjenica je da je čovjek sa svojim zahtjevima - kompliciran. On misli da je dobro onda kada se izvrši ono što je u svojim mislima naumio, a da nije preispitao pa je li to uistinu dobro što hoće? Treba li to, ili to samo predstavlja nekakav ekstra ukras koji zamagljuje pojam dobrote? Nije li to što čovjek traži najčešće PRIVREMENOG dometa? E ako je privremenog dometa to znači da postoji JOŠ nešto što čovjek hoće (ili će htjeti) osim onoga što sada hoće. Ne bi li baš onda bilo bolje da se NIŠTA od toga čovjeku ne ispuni, pa da nauči da se ne treba hvatati ni za što privremeno? Upravo TO bi u biti trebalo biti pravo dobro. Jer kako drugačije čovjeka naučiti da se ne veže za privremeno i da traži trajne, vječne, apsolutne vrijednosti (koje ne može izgubiti i koje jesu čisto najčišće dobro)?

Ono dobro koje se tiče trajnosti, vječnosti, to je ono pravo dobro, ali TAKVO dobro NIKAD nije komplicirano. Uvijek je dapače onako čisto, jednostavno, izaziva neizmjernu i neopisivu slobodu i radost.

No s druge strane, nekima je potrebno i privremeno dobro da bi imali VIŠE VREMENA promijeniti stav o dobru. Tako da i takvo dobro bi moglo biti korisno iako liči da je komplicirano. Problem je što se onda čovjek može vezati za to privremeno i izgubiti onu nit pravog, iskonskog dobra.

Na primjer, da li ptice koje danas nahranite, će se sutra snaći ako sutra odete na put (ili će zbog ovisnosti o vama sve pomrijeti)? Ne bi li bilo bolje da ih niste nahranili nego da su se same snalazile? E ali je li onda to dobro ako im niste pomogli? A ako im niste pomogli je li to po vama jednostavno ili komplicirano dobro? Netko bi rekao naučite vi nekoga ribariti i nahranili ste ga za cijeli život, no odmah bi nadodao da je puno jednostavnije nahraniti nekoga danas. I KRIVI termin bi uporabio, jer LAKŠE (a ne jednostavnije) je nekoga nahraniti za jedan dan nego ga naučiti za cijeli život. Ali takvo dobro je trajno i na kraju ispada da upravo oni koji jednokratno druge hrane prave tom čovjeku život kompliciran jer je stalno ovisan o nekome iako im je to puno lakše nego nekoga naučiti za cijeli život.

Još jedan primjer. Treba pomoći susjedu koji te je uvrijedio. Međutim to ne ide jer te susjed uvrijedio i u startu ne pomažeš iako bi mogao pomoći. A da mu pomogneš činiš dobro. Nije li upravo u tome kvaka, da ljudi kompliciraju sa svojim negativnim iskustvima? Nije li upravo razlog postojanja zla kompliciranje nečega? Ispada da je, jer dobro bi u suštini moralo biti jednostavno i oslobođeno sumnji i predrasuda. Netko bi međutim rekao, ali susjed priprema zamku, on te hoće namamiti na svoj grunt i tamo te dovršiti. Pretpostavimo da hoće, tada bi ti trebao uvidjeti da je to doista tako, da susjed sprema zamku. Tada postupaš dobro ako ne nasjedneš na to i čini se da je takvo dobro - kompliciranog karaktera. I ono je jer se ti time samo nisi vidio sa susjedom i ODGODIO konflikt za neki drugi trenutak. OPET privremeni karakter! Dakle, u biti opet se ne radi o dobru jer ništa nije riješeno, susjed će to OPET pokušati. U biti ispravno bi bilo se sa svime na pravi način suočiti i ništa ne odgađati, tada činiš ono pravo dobro jer probleme rješavaš, a ne da se oni ispod tepiha zavlače. A kako to riješiti ne nužno na način da u žutom trenutku odeš do susjeda nego da postupiš po Duhu svetome. A Duh sveti je od Boga koji je vječan. Prema tome sve se da riješiti iz trajne vječne perspektive, ne na privremene staze. A iz te perspektive sve stvari su jednostavne iako ne moraju biti lake za riješiti. Tako da ono pravo dobro je po meni uvijek jednostavno.

Što vi mislite o svemu ovome? Je li ono čisto dobro jednostavno i može li i dalje ostati dobro čak iako ulazi u komplicirane vode (ili tada prestaje biti dobro)? Postoji li uopće po vama neko dobro koje UISTINU jest dobro ali je vrlo komplicirano? Koji primjer biste vi našli vezano za to?

Da nije upravo filozofija dobra ali ujedno i komplicirana?  

Dobro je vrlina, a vrlina kao odlika je uvijek u sredini i nije ni za niti protiv.

Čovjek traži stvari privremenog dometa zato što je čovjek privremenog dometa. Žudi za stvarima koje su vječne, trajne, i apsolutne zato što bi htio da bude vječan, trajan i apsolutan. Samo, jedina stvar koja je vječna, trajna i apsolutna je smrt. Stoga bi trebao bolje promisliti je li bolje da ima ono što može imat i uživati u tome dokle traje, ili sanjati o stvarima o kojima ne samo da ništa ne zna nego ih ne može ni zamisliti, a koje, uz sve to, i nisu nužno "dobre"...

Na pitanje o "dobru" (ma šta ko pod tim podrazumijevao) ja mogu samo reći da je svatko dobar - jer dobro se hoće, stoga je htijenje dobro po defaultu, a kako je htijenje inherentno svakom živom biću - gornji zaključak je validan. Iz toga slijedi:

Kako je htijenje dobro, sve dok se hoće, čovjek/organizam je "dobar". Kada hoće stvari koje može imati/ostvariti (one "privremenog dometa") njegovo htijenje se hrani svojim uspjesima, to jest, htijenje se opravdava kroz razum. Ako njegovo htijenje zađe u područje onoga što ne može imati/ostvariti to, po nužnosti, dovodi do rezignacije, nihilizma, depresije - jer razum ne može opravdati vlastitu volju.

Dobro ovisi, prema tome, o volji - ona je onoliko jednostavna, komplikovana, smislena, besmislena, razumna i kontradiktorna koliko i čovjek kome pripada. Da ne bi trošio dragocjene sekunde života na "moralne dileme" kao iz uvodnog posta, najprije mora postati svjestan sebe - to znači da njegova volja mora da se "osvijesti" i afirmira - u njegovom razumu, naravno. Tada volja radi ono što treba i mora, i ima moćno oruđe (razum) na svojoj strani - umjesto da se vječito nadmudruju i troše energiju na rješavanje unutarnjih konflikata i kognitivnih disonanci. Izgleda da sve, nekako, uvijek vuče na ono staro delfijansko "gnothi seauton" (γνῶθι σεαυτόν) - "spoznaj sebe"...

Logično je da što netko dulje razmišlja o nečemu, radi na nečemu i ulaže u nešto što je kratkog vijeka i onda to izgubi...

...to će takav gubitak veću patnju izazvati.

Iz tog razloga bilo kakvo ulaganje u ono čiji gubitak izaziva patnju, je potpuno suvišno i nije jasno smije li se isto nazivati dobrim. U svakom slučaju rekli bismo da takvo ulaganje je komplikacija sama po sebi. Zato takvo dobro ne bi bilo smisleno, pa uvodi komplikacije.

S druge strane oni koji ulažu svoju energiju u nešto trajno kao što je Bog ili kao što je apsolutna svijest njima se to isplati jer će trajno i vječno rasti budući da čak iako umru, to u što su uložili će i dalje ostati i dapače imati one nastavke koje su mu ti ljudi za života dali. Dakako da će trebati i ići na posao i jesti hranu i brinuti se za svoje zdravlje i tijelo koje je privremeno jer inače će PRIJE umrijeti ako to ne rade (pa će i imati manje vremena na raspolaganju da rade na onom vječnom). Znači oni moraju činiti to kako bi egzistirali i to što dulje, ali ako osim onog egzistencijalnog rade na nečemu privremenom koje ne može polučiti nikakve dobre plodove u vječnosti, tada oni sami sebi kompliciraju svoju buduću vječnost. Nije li jasno ovo što sam napisao? Nije li gladijator rekao da ono što činimo za života odzvanja u vječnosti?

Ispada da samo ako je netko jednostavan može svoje vrijeme ispravno koristiti, što je netko kompliciraniji to će se njegova energija više rasipavati na VIŠE fragmenata od kojih (iako može i biti onaj koji je vječni i egzistencijalni) može biti i onaj privremeni. A samo JEDNO je trajno. Ovo što sam upravo napisao je NAJPRECIZNIJI razlog zašto mislim da dobro mora biti jednostavno. Između ostalog i zato što je to jedno sastavljano od samo jednog pa je jednostavno.

Ja naravno da prihvaćam i drugačija gledišta ako uvidim da se ona i s mojima slažu.   


Da vidim još samo što ste vi napisali...

Citat :

Čovjek traži stvari privremenog dometa zato što je čovjek privremenog dometa.

Tako je, to čovjek radi i po prirodi je takav.

Citat :

Žudi za stvarima koje su vječne, trajne, i apsolutne zato što bi htio da bude vječan, trajan i apsolutan.

To je također točno.

Citat :

Samo, jedina stvar koja je vječna, trajna i apsolutna je smrt.

Zašto? Zašto smrt mora biti tako apsolutna? Nije li smrt dio prirode? Nije li smrt prirodna? Ako je smrt prirodna i ako u prirodi vrijedi zakon očuvanja energije, tako da se čak ništa ni u trećem licu ne mora opisati na način da je ''negirano'' nego na način da se dogodila ''promjena'', ''transfer'', ako nigdje ne postoji jasna situacija gdje je negacija u prirodi sama po sebi toliko definitivna, zašto onda prvo lice mora biti toliko drugačije od trećeg lica? Zašto treće lice se samo mijenja, a za prvo lice nastupa taj crni trenutak nakon kojeg više ništa NE MOŽE nastupati?

Citat :

Kako je htijenje dobro, sve dok se hoće, čovjek/organizam je "dobar". Kada hoće stvari koje može imati/ostvariti (one "privremenog dometa") njegovo htijenje se hrani svojim uspjesima, to jest, htijenje se opravdava kroz razum. Ako njegovo htijenje zađe u područje onoga što ne može imati/ostvariti to, po nužnosti, dovodi do rezignacije, nihilizma, depresije - jer razum ne može opravdati vlastitu volju.

A što je to točno i precizno razum? Razum barem po meni mora biti nešto što ima svoj korijen na iskustvu prošlosti. Na primjer iskustvo iz prošlosti čovjeka uči da čovjek ne može činiti nikakva nadnaravna čuda, pa tako ni ozdraviti teško bolesne ljude ''pomoću svoje svijesti'' nego jedino medicina to može ili ne može. To dakle kaže razum. A što ako je to temeljenje na iskustvu iz prošlosti greška jer SADAšnji trenutak je drugačiji od prošlih? Da li onda i dalje razum mora imati glavnu riječ?

Citat :

Dobro ovisi, prema tome, o volji - ona je onoliko jednostavna, komplikovana, smislena, besmislena, razumna i kontradiktorna koliko i čovjek kome pripada. Da ne bi trošio dragocjene sekunde života na "moralne dileme" kao iz uvodnog posta, najprije mora postati svjestan sebe - to znači da njegova volja mora da se "osvijesti" i afirmira - u njegovom razumu, naravno. Tada volja radi ono što treba i mora, i ima moćno oruđe (razum) na svojoj strani - umjesto da se vječito nadmudruju i troše energiju na rješavanje unutarnjih konflikata i kognitivnih disonanci. Izgleda da sve, nekako, uvijek vuče na ono staro delfijansko "gnothi seauton" (γνῶθι σεαυτόν) - "spoznaj sebe"...

Spoznavanje sebe je u biti najvažnija stvar kojoj bi čovjek trebao težiti. No barem po meni razum tu može imati tek onu ulogu... koja nastoji objasniti fenomene koji su se VEĆ dogodili. Ili najviše pokušati predvidjeti neke nove fenomene na temelju puno vrlo sličnih prethodnih fenomena koji su jako dobro već objašnjeni. Ali kako IZAZVATI potpuno nove fenomene ili npr. čuda, e tu razum može jako malo pomoći, barem po mom mišljenju.

Sedežničar je napisao/la:

Što vi mislite o svemu ovome? Je li ono čisto dobro jednostavno i može li i dalje ostati dobro čak iako ulazi u komplicirane vode (ili tada prestaje biti dobro)? Postoji li uopće po vama neko dobro koje UISTINU jest dobro ali je vrlo komplicirano? Koji primjer biste vi našli vezano za to?

Da nije upravo filozofija dobra ali ujedno i komplicirana?  

Ljudi su u prošlosti opravdavali svoje nesvete akcije upravo time šta su smatrali da vrše Božju volju i da je u njima Duh Sveti. Povodili su se za osobnim željama a tvrdili su da rade opće a ujedno i apsolutno dobro.
Dakle, nisu stali i razmislili.
Mislim da koliko god recimo osjećaji mogu biti plemeniti, toliko je razum ipak u prosjeku bolji u sagledavanju toga šta jest dobro, a šta nije. Intuicija nas pak često može nagnati na krivi trag na kojem mislimo da radimo dobro, a zapravo ne radimo. I netko strada.
Uzmimo primjer prosjakinja po Zagrebu. Kad te onako molećivo gledaju i mole da im pomogneš za hranu za njihovo dijete, ta koja normalna osoba im ne bi pomogla? Instinktivno osjećaš potrebu pomoći im, osjećaj dapače moralnu odgovornost pomoći im. Osjećaš, odnosno suosjećaš s njima. Razumno promatrano, te iste u nekim slučajevima drogiraju svoju djecu tako da djeluju umornija i ishlapljenija jer se tad ljudi lakše sažale. Također, ta im djeca ranije umiru od tih droga, a mi svojom akcijom pomaganja im zapravo doprinosimo njihovom ranijem umiranju. Kad im nitko ne bi dao pare ili hranu, ubrzo bi se toga okanile.
Dobro bi u ovom slučaju bilo ne pomoći.
Kako znamo kad ne pomoći, a kad pomoći? Ne znamo dok god smo zarobljeni u ovom našem tijelu. Jedino šta možemo je informirati se, razumski djelovati i procijeniti na temelju znanih nam podataka kome trebamo pomoći. Zato činiti dobro može biti vrlo komplicirano, iako je samo dobro (npr. bolji život djeteta) zapravo jednostavno.

Čovjek kreće prema prosvjetljenju kada izgubi interes/potrebu tj. ovisnost za materijalnim. Do shvaćanja besmisla povezanosti za materijalno i potrebe da se otkrije duhovni put ima više načina. Jedan od načina upravo jeste da osoba dobije apsolutno sve što želi. Na kraju će se iscrpiti sa željama. Sve već ima a opet se osijeća prazno. Tada osoba shvaća da postoji nešto drugo i okreće se prema tom putu. Netko će npr. završiti u bolnici i tamo spoznati prave vrijednosti. Netko će od rođenja imati u sebi potrebu za dubljim odgovorima od ovih koje nudi materijalni svijet. Ima, dakle, puno puteva.

Što se tiče primjera s pticama...ovisi...ako nekad nahranimo ptice to je u redu. Ali ako smo negdje na vikendici (recimo u sjevernijim krajevima) i hranimo ptice koje bi trebale otići na jug, postoji šansa (ovo je realno) da se ptice zadrže predugo (jer ih hranimo). Mi odemo kući iz te vikendice a ptice uginu od gladi jer su se previše zadržale i više nema hrane.
Dakle, čovjek uistinu mora biti oprezan pri svom djelovanju. Nije uzalud ni ona izreka da je put do pakla popločan dobrim namjerama.

Slažem se s uvodnim postom da su ispravne stvari često veoma jednostavne i da se većina toga svodi na jednostavne istine. Nažalost, upravo ih naša ljudska percepcija zakomplicira i zamagli. Do toga mogu dovesti osjećaji, ali također i razum koji ne sadrži dovoljno informacija o događajima ili nije sposoban procesuirati određenu količinu informacija, a sve to dolazi iz ega. Zato smatram da do tih jednostavnih istina možemo doći čišćenjem od vlastitih "zagađenja", bilo to emocionalne prizme, sebičnost, egocentričnost, manjak samopouzdanja ili lijenost. Moja metoda toga je meditacija.

U primjeru susjeda, ne smatram da bi ispravno bilo pomoći susjedu usprkos tome što nas je uvrijedio jer je to loša poruka njemu - "smiješ vrijeđati ljude, a oni će ti i dalje pomagati", a pogotovo prema samom sebi jer se time omalovažavaš.

No tu se postavlja pitanje kako razlučiti granicu između činjenja onoga što radimo iz ljubavi prema sebi s ciljem da se zaštitimo i dobijemo ono što nam je potrebno za normalan rast i razvoj i onoga što radimo iz ega? Granica je često veoma tanka, pogotovo u rijetkim slučajevima kada ono što nam godi egu je također i ispravno. Tada bi trebalo učiniti ispravnu stvar, ali susprezati se od uživanja u tome