KNJIGA O DZUNGLI
Moglo bi se reći da je to najpoznatija legenda u svijetu. Ona već skoro tri tisuće godina uzbuđuje maštu mališana i nadahnjuje umjetnike, koji uzaludno pokušavaju stvoriti djelo dostojno njenog fascinantnog sadržaja...
Vrijeme događaja: osmo stoljeće prije naše ere. Mjesto: obale talijanske rijeke Tibar. Glavne ličnosti: blizanci po imenu Romul i Rem. Sve ostalo je vec odavno poznato. Da ne bi postali nasljednici rimske krune, njihov djed, kaže možda najpoznatija legenda na svijetu, zli i pokvareni imperator, nareduje da se Romul i Rem pogube!
Saznavši za tu strašnu odluku, sirota majka čini što je u tim okolnostima mogla učiniti: svoje blizance stavlja u pletenu korpu, i prepuštajuči ih sudbini, pušta ih niz rijeku Tibar. Zahvaljujući riječnoj matici, korpa je plutala sve dok je na jednom sprudu nije pronašla brizna vućica, koja je zahvaljujuči majčinskim instiktima, pregladnjele mališane podojila, a zatim odnijela u svoj usamljeni brlog i othranila. Kada su odrasli, kaže legenda, Romul i Rem su osnovali najblistaviji grad antike - Rim!
PANIKA U NEW DELHIJU
Drugi slučaj je mnogo zanimljiviji, pa je stoga za vrlo kratko vrijeme postao udarna tema informativnih radio-televizijskih emisija, bulevarske stampe i svjetskih tabloida. Sredinom srpnja 2001. iz indijskog glavnog grada, novinari su javljali da indijska policija nema dovoljno vozila kojima bi intervenirala na svim mjestima odakle stižu panične dojave o susretima sa supersnažnim čovjekom-majmunom, koji je izazvao nezabilježenu paniku i histeriju u New Delhiju i njegovim prigradskim naseljima.
Posljednja žrtva tog čudovišnog stvorenja bila je trudnica koja je poginula dok je pokušavala pobječi, jer su susjedi počeli vrištati da se približava čovjek-majmun. Preživjeli očevici ispričali su policiji da je riječ o biću obraslom gustom dlakom, visokom izmedu 135 i 185 centimetara, s oštrim metalnim noktima, kacigom na glavi i raznim zavojima. The Times of India poveo je novinarsku istragu i ustanovio da su na tijelima mnogih ljudi, koje je napao divlji čovjek, ostale neobične ozljede. Neimenovani policajac otkrio je novinarima lista The Statesman sumnju da se radi o skupini maskiranih ljudi koji teroriziraju neuke ljude, a zamjenik sefa policije u Istočnom Delhiju, Manoi Kumar Lal, izrazio je svoju bojazan da bi medu stanovništvom moglo doći do tragične histerije.
To raspoloženje najdrastičnije je osjetio lutajući dugokosi jogin Jamir koji je tumarao ulicama kada je na njega nevjerojatnom silinom nasrnula razjarena rulja, brutalno ga premlatila i predala policiji vjerujuči da su uhvatili opakog čovjeka-majmuna.
Panika se širi a policija priznaje da je potpuno neuspješna u lovu na tajanstvenog divljeg čovjeka, koji je samo u jednoj noći, navodno, viđen na 50 različitih mjesta u glavnom gradu Indije. Policajac Suresh Roy, izjavio je novinarima kako je potvrđeno 12 napada u samo jednoj noći, čime je ukupni broj napada na ljude premašio 65. Večina prepada grozomornog divljeg stvorenja odigrala se u New Delhiju, Ghaziabadu i Noidi. Poričući da je policija dobila naredbu da puca čim vidi monstruma, Suresh Roy navodi da su liječnici prema ozljedama žrtava došli do zakljucka da opaki napadač nije ni životinja, a ni čovjek!
Bez obzira hoće li indijska policija ikada otkriti da se iza identiteta nasrtljivog i opasnog čovjeka-majmuna krije neki maštoviti psihopata ili će potvrditi da je riječ o divljem čovjeku, daleko najpoznatije priče o divljim dječacima, koji su odrasli u dzungli, medu divljim životinjama, svakako su one o Tarzanu i dječaku Mogliju, glavnom junaku jedne od najčitanijih knjiga svijeta - "Knjige o dzungli", engleskog književnika i nobelovca Rudyarda Kiplinga (1865-1936). Kako se o njima, njihovom nastanku i njihovim uzbudljivim avanturama, gotovo sve zna, nećemo se mnogo baviti njihovim interesantnim biografijama.
Ispričat ću vam neke druge, manje poznate autentične priče...
DIVLJI DJEČAK IZ FRANCUSKE
Ništa manje potresna nije ni priča o Victoru, divljem dječaku iz Avignona. On je, kažu ljetopisi, davne 1799. godine bio senzacija o kojoj se raspravljalo i na francuskom dvoru. Pronađen je u dubokim i neistraženim šumama južne Francuske i zacijelo je prvo divlje dijete u povijesti koje su proučavali europski znanstvenici. No, ni s Victorom nije išlo baš lako i bez poteškoča. Ubrzo nakon hvatanja, uspio je izmaknuti pažnji svojih čuvara i ponovo netragom nestane. Sljedečih se šest mjeseci krio u šumama Avignona, uspješno izbjegavajuči organizirane potjere i policijske zasjede. Uhvačen je u blizini sela St. Servena, u trenucima kada je onemocao od stalnog skrivanja, progona i gladi, tragao za hranom.
Nitko nikada nije saznao koliko je Victor dugo bio prepušten surovoj divljini, ali se moglo zaključiti da je tamo odrastao i stekao životinjske instikte. Preko vrata je imao dugu i opasnu brazgotinu, pa su francuski znanstvenici zaključili da je, najvjerojatnije, još kao malo dijete u polumrtvom stanju ostavljen u šumi kako bi izdahnuo.
Kada je uhvačen mogao je imati izmedu 11 i 12 godina i bio je visok oko 140 centimetara. Njegovo mršavo, ogrubjelo divlje lice neprekidno se gršilo, a svaki čas je trljao oči i opasno skrgutao snažnim zubima. Nije mogao mirovati na jednom mjestu, pa se u prostoriji kretao tamo-amo, poput kakve zarobljene zvijeri. Nije podnosio ničije društvo i svojim je oštrim zubima ujedao svakog tko bi mu se približio.
Victor nikada nije zaplakao, a njegovo lice bilo je bezizražajno - nikada nije odavalo unutarnje raspoloženje. Volio se kretati nag, nije podnosio nikavu odjeću, niti je želio da spava na krevetu ili na posteljini. Nije znao govoriti, niti je hranu prepoznavao po izgledu. Jeo bi tek pošto bi dobro onjušio ono što je pred njega stavljeno.
Prvih su se mjeseci o divljem dječaku brinuli službenici seoske uprave u Svetom Sernenu, ali kako se vijest o Victorovom hvatanju brzo pročula Francuskom, grupa pariških znanstvenika uputila je vlastima zvanični zahtjev da se "divlji dječak iz Avignona" obavezno prebaci u neku znanstvenu instituciju u kojoj bi se mogao podvrgnuti različitim testovima i detaljnim proučavanjima. Uskoro se to i dogodilo.
SMRT U USAMLJENOSTI
Kako nije govorio, siroti Victor je dospio u Nacionalni institut za gluhonijeme, a zadatak da o njemu skrbi dobio je doktor Jean-Marck Gaspard, osječajan i plemenit znanstvenik, koji se, kažu, o Victoru brinuo kao o vlastitom sinu!
Sljedečih godina, divlji je dječak izrastao u stasitog mladića. Dr. Gaspard ga je naučio "lijepom ponašanju", ali ga nikada do kraja nije uspio ukrotiti i prevaspitati. Naučio ga je da se odjeva, da se redovno kupa i održava higijenu tijela, da spava na krevetu, da se služi priborom za jelo i da jede istu hranu koju su u to vrijeme jeli i njegovi francuski vršnjaci. To je dalo povoljne rezultate. Victor je nakon nekoliko godina čak počeo pokazivati interesovanje i za društveni zivot, ali se ubrzo povukao u osamu, jer se nije mogao naviknutii na ceste zlobne primjedbe ljudi sa kojima se sretao.
Zahvaljujući plemenitom dr. Gaspardu, Victor je naučio i pisati, ali nikada nije naučio točno govoriti. Doduše, znao je izgovarati mnoge riječi, ali nikada do kraja nije uspjevao sastavljati rečenice u osmišljene jezičke forme.
Zašto?
Na to pitanje dugo vremena nitko nije znao pravi odgovor. Tek u novije vrijeme znanstvenici su došli do jedinstvenoig stava:
- Svako dijete govor mora savladati prije svoje četvrte godine - smatra Burton Vajat, glasoviti američki stručnjak za razvoj djeteta na sveučilištu Harvard. - Ako ga do tada ne uspije savladati, pouzdano se može tvrditi da ga nikada nece točno govoriti!
Da li je to značilo da je Victor bio odbačen prije svoje četvrte godine i da je u divljini, među divljim životinjama, proveo najmanje sedam-osam godina?
Drevne francuske kronike kažu da je Victor umro usamljen, u domu umirovljenog dr. Jean-Marck Gasparda i da nikada nije odgovorio na ovo pitanje. Iza sebe je ostavio i mnoge druge zagonetke. Među njima i onu, mozda najznačajniju - tko su bili njegovi roditelji, pod kakvim su ga okolnostima odbacili i koje su divlje životinje preuzele roditeljsku skrb nad "divljim djetetom iz Avignona"?!
ned lip 15, 2014 4:00 pm