Samoubojstvo

Depresija je gadna stvar......secanja(bilo koja) puno doprinose...a najgori momenat je kada osoba pomisli da joj se zivot osmehnuo,svu nadu i zelje stavi u taj osmeh i pocne ziveti normalno uzimajuci,bolje reci prihvataljuci ljubav koja joj se daje(samo to je jedini izlaz iz depresije)....a u momentu kada mu se ista uzme(bez obzira zasto i radi cega)onda se oseti kao da je bila iluzija,osmeh se pretvori u nesto slicno poput jokera u filmu dark knight...te padne u jos dublju depresiju gde lekovi i nikakva terapija(citaj hemijska) ne moze pomoci a kamo li pshilozi iliti psihijatri koji su po meni u nekom smislu onanisti kopkajuci po psihi tkv pacijenata i vise ih izlude no poboljsanju stanje depresije....
ranije,svi to znamo,kada neko padne u depresiju i pocne gubiti razum(sto je iluzuarno jer svaki depresivac ima vise noge na zemlji no ljudi koji zive u iluziju i misle da je sve ok jer su postali robovi materijalnosti i ne vide dalje od onoga ciji su robovi...a to moze biti bilo sta,bilo sta...) ..i da,ranije su doktori,psiholozi itd lecili to elektrosokovima a sada lekovima koji uspavljuju i um i dusu,covek postane" legume"(sjeno ,google lose prevede a ja ne znam adekvatnu rec na hrvatskom pa je pliz prevedi)....
jedino sto moze izleciti depresivca(ako je to uopste bolest) je ljubav i priroda,majka zemlja a ne lekovi i ljudi koji kopaju po psihi i rekao bih da ako postoji sinonim za filozofa to je psiholog

Mislim da je depresija vise od kemijskog disbalansa i da se stoga niti ne moze uspjesno ukloniti samo lijekovima, a danas se uglavnom sve rjesava bas tako - vazno da farmaceutske kompanije cvjetaju

Alpha je napisao/la:

Mislim da je depresija vise od kemijskog disbalansa i da se stoga niti ne moze uspjesno ukloniti samo lijekovima, a danas se uglavnom sve rjesava bas tako - vazno da farmaceutske kompanije cvjetaju

drogom.

gledao sam uvijek na samoubojstvo dosta kriticki, takoder i sad jednim dijelom, no nakon sto sam jednom zabrazdio u meditaciji i digao mi se kundalini, tada sam i ja zapao u jednu tesku depresiju, citao sam tada dosta o tome pa sam znao zasto, ali takoder mi je bio zanimljiv fenomen jedan dio mene hoce se doslovno ubit, iako ne znam ni sam zasto, a drugi samo ceka da prode to s kundalinijem, no kako sam nakon tog vremena razvio odreden nivo svijesti na srecu sada kad mi se to dogodi ne bude vise tako tesko, a tada mi je pomoglo najvise shvacanje samoga procesa tako da sam znao sto me ocekuje, sto ce se tocno dogoditi tako da nisam napravio nikakvu glupost i takoder cinjenica da na sebe uvijek gledam kao na borca, tako da predaja ne dolazi u obzir

Sto se tice samoubojstva,imao sam prijatelja jednog.Uglavnom to se desava kada zacrtate sebi ciljeve,svaki cilj koji imate vam je nemoguce ostvariti,nalazite na sebi mane,i osjecate se mane vrijednim od drugih,imate osjecaj da nemate srece u zivotu i da vam nista nepolazi za rukom,dode do depresije,kad dodete u klinicku depresiju,jedinoi rjesenje vam pada napamet,samoubojstvo.zavisi koliko ste prisebni dali bi ili nebi to ucinili.A ima i dosta samoubojstava,kada imate problem koji je nerjesiv..

Imala sam sucicidalnih misli, jave mi se cesto, a mogu vam reci da nisam nikakva kukavica.

Jednostavno, kada ti dode pun k++++ svega u smrti vidis olaksanje, odmor od svih gluposti u zivotu koje ti se dogadaju, a meni su se dogadale svakakve. Zasto nisam to napravila? Ne znam. Nekako kad pocnem razmisljat o tome uvijek mi se dogodi nesto sta ce mi izmamiti osmjeh na lice, ono, na rubu sam i paf, dogodi se nesto sto me nasmije i raspolozi i te misli nestanu. Do sljedeceg puta.

Ljudi koji nemaju suicidalne misli, nisu suicidalni po prirodi, ne mogu razumijeti to i vide samo kukavice.

Ja nisam nikakva kukavica, bez dlake sam na jeziku i dobijem ono sta zelim kad si zacrtam tako da to nema veze sa kukaviclukom.

Čitajući razne komentare na ovu temu, pitam se postoje li zaista ljudi, rođeni optimisti kojima je čaša uvijek polupuna.

Meni je to tako stran pojam.
Gledajući realno kako "diše" svijet današnjice, ljudi oko nas, vrijednosti koje su iskarikirane, logično je da se često osjećamo izgubljenima.
Mislim da se svatko barem u jednom periodu života nađe okružen crnim mislima različitog intenziteta.
Pitanje je samo koliko će ljudi biti spremno to priznati, iako se svatko naravno s time nosi na različite načine pa pesimizam ne treba eskalirati u najgorem obliku.

Možda je jedini izlaz iz rezignacije koja sve češće napada, ponekad malo zažmiriti na jedno oko, staviti ružičaste naočale i oblacima koji zastiru nebo barem prividno podariti ružičastu boju.

Da malo je čudno da mnogi osuđuju ljude koji su odlučili sami sebi oduzeti život, to čine i vjernici i oni koji ne vjeruju u Boga ili nešto više.

Čudi me za vjernike jer ipak oni bi trebali dopustiti Bogu da sudi drugima pa i onima koji sami sebi oduzmu život. Čudi me i za nevjernike jer ako smo mi samo strojevi od krvi i mesa onda je logično da ako nam ne ide onako kako smo željeli da prekinemo patnje.

Znam da sam malo pojednostavio stvari, ali bit sam pogodio

A što se tiče ružičastih naočala, problem je u tome što ti ljudi ne mogu vidjeti ništa pozitivno i ne mogu se nositi sa svojim problemima i sa negativnim osjećajima. Naravno da su oni pre pesimistični i da nije tako crno kao što ti ljudi to misle, ali eto to oni nažalost ne mogu vidjeti.

Ponekad je najlaklse reci,Probaj gledat ljepsu i bolju stranu,ali nazalost to je neka nemoguce,,,,,,,,,,,,,,

nino_kvisko je napisao/la:

Sto se tice samoubojstva,imao sam prijatelja jednog.Uglavnom to se desava kada zacrtate sebi ciljeve,svaki cilj koji imate vam je nemoguce ostvariti,nalazite na sebi mane,i osjecate se mane vrijednim od drugih,imate osjecaj da nemate srece u zivotu i da vam nista nepolazi za rukom,dode do depresije,kad dodete u klinicku depresiju,jedinoi rjesenje vam pada napamet,samoubojstvo.zavisi koliko ste prisebni dali bi ili nebi to ucinili.A ima i dosta samoubojstava,kada imate problem koji je nerjesiv..

Zbog toga si ciljeve ne treba postavljati previsoko već postepeno doći do toga do čega želimo doći. Ako stvarno ne možemo jer je taj cilj za nas nedostižan, onda jednostavno treba odustati od njega i prihvatiti se nečeg drugog. Ne se odmah ubiti jer samoubojstvo nije nikada izlaz iz problema.

@ skulptura

Znam na sta mislis i slazem se s tobom ali nece doci do samoubojstva samo zbog jednog neuspjeha... Tu ce biti jako jako jaaaako puno nezadovoljstva u jako dugom periodu

Vecinom to bude ovako,KAd covjek sebi zacrta neki icilj,i neuspije ostvarit i tako vremenom zacrtava neke ciljeve koji mu neuspjevaju,i na kraju bude previse razocaran u zivot da izgubi razum i ubije se,a da bi se ubio treba stvarno izgubit razum,da nerazmislja,!!

nino_kvisko je napisao/la:

Vecinom to bude ovako,KAd covjek sebi zacrta neki icilj,i neuspije ostvarit i tako vremenom zacrtava neke ciljeve koji mu neuspjevaju,i na kraju bude previse razocaran u zivot da izgubi razum i ubije se,a da bi se ubio treba stvarno izgubit razum,da nerazmislja,!!

Ja si bas volim zadavati vrlo visoke ciljeve. Gotovo uvijek ih necu ispuniti, ali cu dati sve od sebe da ih ispunim - i to ce me dovesti mozda cak i dalje nego da sam postavio neki dostizan cilj. Ne treba se gristi sto postavljeni cilj nije ostvaren ako ste dali svoj maksimum, ali isto tako ne treba plakati nad prolivenim mlijekom i neiskoristenim sansama, odnosno ne davanjem svog maksimuma.

Svjetloisjena je napisao/la:

Oni koji se ubijaju obično dulje vremena ne funkcioniraju normalno nego su u stanju sužene svijesti. Očekivati od njih da istinski shvate potrebe drugih je iluzorno, oni ih eventualno mogu shvatiti racionalno, ako, a to nije dovoljno. Da si ikad živio s bliskom osobom koja je zapala u stanje teške depresije (kliničke mislim, ne one o kakvoj svakodnevno razgovaramo), znao bi što mislim. A osoba o kojoj govorim nije bila ni približno blizu samoubojstvu. Poznavala sam i jednu drugu koja se pokušala ubiti, vidjela sam ga kad je bio u stanjima blaže depresije koja nije bila za liječenje, ali je bila tu. Ta teška psihička stanja bolesti su koje se liječe lijekovima i raznim terapijama, inače vode kraju života jer takvo stanje se naprosto ne može dugo izdržati, a da to nema nikakve veze s kukavičlukom i sebičnošću kako se to često pokušava prikazati.

Lijepo napisano.

No je li baš svako samoubojstvo rezultat duljeg razdoblja teže depresije i nerješivih problema?

Mislim da samoubojstvo ne mora uvijek biti posljedica duže depresije, iako je uglavnom tako.

Može se dogoditi da osoba doživi neki neočekivani šok, prouzročen npr. nekim tragičnim ili za nju traumatičnim događajem, koji je izuzetno intenzivan i na koji ne reagira racionalno, već impulzivno i trenutačno.
Takav slučaj nažalost ponekad može rezultirati samoubojstvom.