Smisao života

Ljudi žele nekakvu nit vodilju, nešto za što će se moći uhvatit, nešto što im je jednostavno i što mogu ostvariti. To može biti primjerice neki sport, to je jednostavno, svaki dan moraš ići na trening u 16:00 sati i tamo odraditi točno određeni program. Eto ako to činiš tada si dobar i uspješan...

Sve je jasno, no samo na prvi pogled, jer usprkos tome nećemo biti sretni, ispunjeni, radosni... Nakon nekog vremena ćemo vidjeti da to nema smisla, ok ajmo naći neki drugi smisao. Hm to može biti brak ili djeca, ali i u tome se možemo razočarati, pa nam i to može nanijeti puno više patnje nego radosti.

I tada se ponovo vračamo na pitanje o smislu. Jeste primijetili da se nikad ne pitate o smislu dok ste sretni, radosni, ispunjeni... tada jednostavno živimo u trenutku, svjesni smo svoje snage i veličine, sve nam se čini mogućim. No kad dođemo u probleme onda se pitamo, zašto ja to radim, koji je smisao svega toga. Tada mislim da sami moramo pronaći smisao toga što radimo ili pak odustati od toga ako vidimo da nema smisla.

Slažem se sa Archom, nema jednog univerzalnog smisla koji bi vrijedio za sve ljude, svatko od nas mora sam pronaći smisao svog života. Ono što želimo, ono što bi voljeli ostvariti, imati... Nije to lako, svi nam daju nekakve savjete, što je to dobro za nas, a što nije. Drugi mogu čak biti i dobronamjerni, ali opet to su njihove želje, a ne naše.

Smatram da ljudi koji nisu zadovoljni samim sobom i pronalaskom neke vlastite uloge, koja će im (po njihovu mišljenju) dati smisao, ne mogu pozitivno utjecati niti usmjeravati druge ljude.

Citat :

Jeste primijetili da se nikad ne pitate o smislu dok ste sretni, radosni, ispunjeni...

Naravno, tada pozitivne emocije i slika koju smo 'trenutno' stvorili o sebi, govore da smo 'vrijedni', produktivni, potrebni drugima, zakačili smo se na nešto i to nas 'drži'.
Dakle, nismo samodestruktivno raspoloženi, već želimo 'graditi', učiti, a to je samo po sebi već ogroman korak.

Citat :

Svi bi htjeli da njihov, lični smisao - bude "the Smisao"; tako bi svaki od njih bio temelj svijeta.

Tu se nadovezujem na ono gore. Zar je zaista loše da svi tražimo svoj 'the Smisao' i da se trudimo da osmislimo vlastite života?
Naposljetku, traženjem i pronalaskom nekog svog mjesta 'pod suncem' koje će nas grijati i osvjetljavati naš život, barem na neko vrijeme (i prividno), ostavljamo si prostor da 'rastemo' i da ne budemo rezignirani.
Posredno, širimo 'dobre vibre' i zaista (a ne samo pod krinkom vlastitog egoizma) možemo pomoći i drugima koji se osjećaju 'potonulima', makar samo svojim primjerom.

Ako prihvatimo da postoji nešto što se naziva ličnim smislom života, ne slijedi li iz toga da ako je nama dano da ostvarimo taj lični smisao da je onda i drugima to isto dano, iako to možda ne vide? Iz toga pak slijedi da je svima dano da nađu svoj smisao, što znači da postoji i univerzalni smisao, koji je istinabog jako složen, ali postoji? Jer kako ćemo onda drugačije interpretirati to što mnogi ne nađu osobni smisao, ali neki ga ipak pronađu? Nije li u tome kvaka, da postoji univerzalni smisao koji mi otkrivamo pomalo slijedeći svoj vlastiti smisao?

Misliš da naš vlastiti smisao proizlazi iz tog univerzanog smisla, a opet taj univerzalni smisao bi bio skup svih pojedinačnih? Hm to ne mora biti, jer se mi međusobno možemo poništavati u svojim postignučima. Kao što je nama cilj najesti se i zasititi glad, tako je životinji koju jednomo cilj preživjeti, no oba cilja ne mogu biti ispunjena. Univerzum jednostavno postoji, i on će postojati bez obzira da li mi osvarivali naše ciljeve ili ne. Jednako kao što ćemo i mi postojati, bez obzira na to, samo što je pitanje kako ćemo se mi tada osjećati, da li ćemo biti sretni, zadovoljni i ispunjeni ili pak tužni i nesretni.

Nisam mislio u pogledu skupa smislova koji nužno moraju biti postignuti. Više kao igranje prirode da vidi u kojem smjeru bi bilo najbolje ići kroz to koji će od nas zaista postići svoj smisao. Time je priroda diktirana ispunjenjem vlastitog smisla koji čini mali doprinos univerzalnom smislu. Drugim riječima, ako će većina ubijati i u tome pronalaziti svoj smisao tada će i ubijanje postati i univerzalniji smisao budući da će priroda biti hranjena takvim postupcima. Ubijanje će se time samo povećavati. I obrnuto, ako većina postiže svoj smisao kroz konstruktivne akcije, tada će i smjer univerzalnog smisla biti u tom smjeru upravljan i konstruktivnost će se univerzalno pojačavati.
Ono što ja mislim, to je da će učinak bilo u konstruktivnom bilo u destruktivnom smjeru biti veći od pukog zbroja pojedinačnih akcija čime vjerojatno slijedi da nas priroda u određenom smjeru podupire više nego što to mislimo.

MoW je napisao/la:

Nisam mislio u pogledu skupa smislova koji nužno moraju biti postignuti. Više kao igranje prirode da vidi u kojem smjeru bi bilo najbolje ići kroz to koji će od nas zaista postići svoj smisao. Time je priroda diktirana ispunjenjem vlastitog smisla koji čini mali doprinos univerzalnom smislu. Drugim riječima, ako će većina ubijati i u tome pronalaziti svoj smisao tada će i ubijanje postati i univerzalniji smisao budući da će priroda biti hranjena takvim postupcima. Ubijanje će se time samo povećavati. I obrnuto, ako većina postiže svoj smisao kroz konstruktivne akcije, tada će i smjer univerzalnog smisla biti u tom smjeru upravljan i konstruktivnost će se univerzalno pojačavati.

Smisao bilo čega obično implicira teleologiju - no, naturalistički gledano, i sama priroda, i sam život egzistiraju da bi tražili svoj neki smisao, ne toliko obraćajući pažnju na samo pronalaženje. To "traženje" je akcija, međudjelovanje elemenata koje daje ono što nazivamo vremenom. Smatram istinitom asertacijom to što veliš da je priroda i ono što je za nas bitno, život - igra. To je igra sa najdalekosežnijim posljedicama i implikacijama. Shvaćeno geštaltski, život i čovjekovo mjesto u prirodi nije unaprijed određeno, već je jedan kontinualni proces bez pretpostavljenog početka i kraja.

U jednom drugom smislu, prejudicirajući univerzalni smisao kao realnost, mogli bi reći da je smisao života njegov rast i grananje, ma šta to značilo za pojedinu jedinku. Nasuprot uvriježenom mišljenju koje smatra smrt, ubijanje, nesreću, destrukciju jednog organizma (ili grupe organizama) kontraproduktivnim u smislu povećanja vitalnosti, ono je nešto što je postojalo od samog nastanka i djelovalo je uvijek u suprotonom smislu - za svaki ugasli život otvarao bi se potencijal za deset novih, boljih, jačih, sposobnijih, prilagodljivijih - da bi zatim i oni propali i život zakoračio još jedan korak dalje.

Ono što je čovjeku najbitnije, to je njegova lična sreća, i to je ono oko čega se naš ljudski život stalno vrti - to bi bio jedini "univerzalni" smisao. No, neizbježno je da će doći do sukbljavanja različitih smislova - pri tom, opet važi ono što je već rečeno - nastupa jedna igra ili, bolje rečeno, borba, natjecanje; u toj borbi život još jednom nalazi svoju potvrdu i još jednom trijumfuje.

Sreća u nadvladavanju teškoća, suparnika, samih sebe (unutrašnja borba za prevlast) predstavljaju samonametnuti smisao, jedan cilj koji nitko nije morao zadavati, već je on jednostavno tu, prost, logičan, iminentan. Sam se pronalazi i sam se ispunjava.

Jednom je jedan filozof, posvetivši čitav svoj život odgonetanju tajni života i ne otkrivši ništa osim novih pitanja, došao do jedne raskrsnice i baš tu ukaza mu se Smrt. Nije se bojao Smrti, ali bi mu žao što je ostalo toliko toga što još nije otkrio, pa čak ni to zašto je uopšte živio. Smrt ga utješi: "Ne brini. Ti si oduvijek bio smisao svog života."

Zivot nema smisla...

Niti sam trazio,niti sam zelio da se rodim tj. ovdje sam sve samo ne svojom voljom.

Nepromisljeno i besmisleno sexanje mojih roditelja je dovelo do ovog proteina koji
cak ima i ime...

Po meni je smisao zivota....da ga zivis? salim se. jeste, da ga zivis, ali u smislu da uradis sve sto si ikada zeleo...ili tako nekako....

Mi na svijet dolazimo slucajno ma koliko nam to tesko padalo.Sto vise dolazimo do saznanja
sve nam je vise jasno da zivot i nema smisla posmatrajuci razne nepravde koje se dogadjaju na ovom svijetu.Kazu da ljubav sve pobjedjuje.Pa i nije bas tako jer jedan nuklearni rat bi to sve bacio u prah i pepeo.Kolika bi bila onda vrijednost raznih pjesama koje napisase razni pjesnici svijeta a i mnoge druge vrijednosti pale bi na nulu.Jedan covjek moze unistiti ono sto hiljadu drugih naprave.Naravno ne zive svi ljudi jednako tako da neki i dozivljavaju svoj zivot kao smislen.Medjutim kod mnogih drugih nije tako.O ovome bi se moglo mnogo toga jos reci,ali ipak mislim da traziti smisao zivota-upravo je besmisleno.

Ne znam da li se već pisalo o ovome, ali sasvim sigurno smo se neizravno dotakli pitanja važnosti 'iskustva', na nekim sličnim temama.
Životno iskustvo... Može li individualno iskustvo 'per se', predstavljati smisao života?
Ako je tako, onda pojedinac jednostavno mora stremiti iskustvima.

Svi mi imamo različita iskustva, stječemo ih izravno ili neizravno, neka su gorka, neka su slatka. Naravno, ona na vlastitoj koži ostavljaju najviše traga.
Ipak, neki ljudi teže steći više iskustva, imaju želje istraživati, pomalo se entuzijastično postavljaju prema budućim iskustvima, dok drugi žele 'zariti nokte' u statičnu postojanost i izbjegavaju promjene, samim time i iskustva.

Čini mi se da su oni iz prve skupine nekako intenzivnije doživljavaju sve životne mijene, dok je kod onih 'mirnijeg duha', više manje prevladava jednaki 'utisak', nema naglih amplituda. Pitam se, da li oni iz prve skupine bolje osmišljavaju svoj život.

Da li se osoba koja je više-manje 'promatrač', a ne 'aktivni igrač' može uopće dovoljno duhovno, emotivno razviti? Treba li se ona mijenjati i biti otvorenija prema iskustvima ili svatko od nas ima nekakvu ulogu, koja je individualna i to treba prihvatiti?

Isto tako, zanima me kako na samo iskustvo gledaju oni koji vjeruju u postojanje prošlih života.

Da li bi morali proći kroz što više životnih iskustva, ako želimo 'zatvoriti' neka životna poglavlja i lekcije, tj. hoćemo li se stalno inkarnirano vraćati na zemaljski život, ukoliko nemamo dovoljno volje za stjecanje iskustva i suočavanje sa istima?

Athena je napisao/la:

Da li se osoba koja je više-manje 'promatrač', a ne 'aktivni igrač' može uopće dovoljno duhovno, emotivno razviti? Treba li se ona mijenjati i biti otvorenija prema iskustvima ili svatko od nas ima nekakvu ulogu, koja je individualna i to treba prihvatiti?

Recimo da ne postoji unaprijed definisan način suđenja o tome šta treba "prihvatiti" a šta ne. Svaki čovjek ima svoj vlastiti mehanizam prema kojem se povodi u životu i odnosu prema njemu. Tako i pasivna i aktivna priroda ima svoje mjesto - ili ga nema. To je nebitno, jer nitko ne može misliti i postupati u suprotnosti sa svojim unutrašnjim zakonima, tj. temperamentom. A tu je još i pitanje kriterija "duhovnog razvoja" - ko je dovoljno duhovno razvijen da može u korelaciji sa sobom poslužiti kao referenca za razvoj per se? Jer, primijetio sam da se pod ovim pojmom krije logička greška kružnog razmišljanja - "duhovno [ne]razvijen" je termin koji prejudicira i "duhovnost" i "razvoj" i pomoću njih dokazuje te iste pojmove...

Doduše, ako se smisao života shvati na orijentalni način, kroz neke reinkarnacije, onda je takav čovjek u banani, što bi neki rekli. Jer, sad imamo konkretan cilj, mnogo puteva do tog cilja, a tako malo vremena... u jednom životu... no, dobra je vijest da imamo onoliko života koliko nam je potrebno upravo za tu zadaću, izlazak iz kruga života (rađanje-smrt-ponovno rađanje), pa mi je malko nejasno zašto se kvazi-istočnjački mistici toliko prenemažu oko toga na koji način će doći do nirvane...? Doći ćeš kad dođeš i kako dođeš, Budu mu njegovog!

Slažem se s rečenim, posebno u ovom dijelu...

Citat :

Tako i pasivna i aktivna priroda ima svoje mjesto - ili ga nema. To je nebitno, jer nitko ne može misliti i postupati u suprotnosti sa svojim unutrašnjim zakonima, tj. temperamentom.

Dakle, ispada da je 'put' sasvim individualan i da osoba treba voditi računa o svojoj prirodi, a ne se zamarati onim što bi 'trebala ili morala'.
Znači, nema individualnog recepta i priručnika.

Isto tako, mislim da je vrlo teško objektivno procijeniti stupanj 'duhovnosti' i 'razvoja' kod neke osobe, jer ne postoje parametri kojima bi se oni točno odredili.

Archangel je napisao/la:

pa mi je malko nejasno zašto se kvazi-istočnjački mistici toliko prenemažu oko toga na koji način će doći do nirvane...? Doći ćeš kad dođeš i kako dođeš, Budu mu njegovog!

Pa da u tome i je poanta, ako to doista shvatiš, tada ćeš pronaći mir, čak nije ni važna na koji način dođeš do toga, možeš i na ovaj tvoj

čekaj pa zar vi ne znate ...
.. pa odgovor na smisao života, život, Univerzum i Sve ostalo je pronađen dosta davno od strane beskonačno pametnog kompjutera:
42
to zna čak i svaki Strag (Strag = "Ne-autostoper")

Fantom je napisao/la:

Zivot nema smisla...

Niti sam trazio,niti sam zelio da se rodim tj. ovdje sam sve samo ne svojom voljom.

Nepromisljeno i besmisleno sexanje mojih roditelja je dovelo do ovog proteina koji
cak ima i ime...

To je istina prava.Istina je takodje i to da mi ne znamo sigurno kako je nastao zivot na Zemlji tj ne znamo sigurno da li je zivot na zemlji stvoren od Boga,kao ni ta da li je ljudski rod posijan na Zemlji od strane neke naprednije civilizacije u Galaksiji,a ni to da li je covjek postao od majmuna.Kada se ovome pridoda i cinjenica da mi ne znamo nista sta bi se moglo dogadjati s nama nakon nase smrti koja moze,sto je vrlo vjerovatno,da bude definitivno nas kraj,suprotno onome sto pise u religioznim knjigama,
onda je realno zakljuciti da zivot nema smisla.

Smisao zivota bi mogao biti prestanak jurenja za smislom zivota i prosto zivljenje samog zivota kao takvog

Važno bi bilo shvatiti što je smisao uopće.
Isto tako što je to život.
Nažalost ljudski um ne može pojmiti ni jedno niti drugo (ili možda na sreću, ali neću sad o teorijama ravnim Matrix filmu ) i možemo samo nagađati, filozofirati i raspravljati.
Ali to je valjda smisao tema na ovom forumu. Eto, bar smo jedan smisao postojanja pronašli

Smisao zivota postoji, ali njegova bit nije u traganju vec zivljenju. Nalazi se u onom periodu kada ne tragamo sa smislom, vec naprosto zivimo. Prihvacamo sve sto donosi i nosimo se s tim kako znamo i umijemo. Bez zapitkivanja, jer ono oduzima vremena. A vremena nema. Jer zivot nisu godine, to je trenutak. Obicni, bezlicni trenutak koji moze biti ili traganje za zivotom ili trenutak zivljenja. Ljudi misle da ce zivjeti vjecno i to je razlog njihove propasti jer protrate zivot na traganje smisla, koji se zapravo odvija u onom vremenu kada ne razmisljamo o smislu zivota. Ali vecina, samo traga za smislom, umjesto da zivi. Stoga nista nikada ne dozivi. Samo sanja o zivotu, stoji na prekratnici zivota i pita se "Cemu, ako cu umrjeti". Smisao zivota ne govori zapravo o zivotu vec o smrti. Nacin na koji vidimo smrt govori o nacinu na koji vidimo zivot. Vidjevsi smrt kao kraj - zivot je trenutak koji se treba iskoristiti. Ili bezvrijedan trenutak jer cemo na kraju, kada se sve stalozi trunuti pod zemljom. I sve sto smo napravili biti ce proslost. Vidjevsi smrt kao pocetak, kao zivot. Nema razloga da zivot ne bude samo priprema za taj pocetak, kako god nejasna struktura tog pocetka bila. Stoga je smisao zivota nezgrapan, udaljena prilika u tami. Prilika sto postoji, ali od koje ne vidimo nista doli obrisa.

Uistinu bih se mogao složiti sa onim da je smisao života 'Lila', ples izmedju samog sebe i sebe, a čiji bi cilj bio defakto Evolucija svijesti.

Zapravo u nijednom okultnom, hermetičkom ili uopće hramovničko-mističnom sustavu kojeg sam na jedan ili na drugi način bio dio nisam naišao na neslaganje sa ovim;
to jest sa pristupom ovom materijalnom svijetu kao svijetu neurotične, shizofrene sredine iz koje se tragač-spavač (ili konkretno manifestirani fizički čovjek) ostvaruje ili bolje reći bježi, a bježanje se ostvaruje idejom i životom 'budnosti' (primjerice) koja je manifestirana alkemijom na razini stvarnosti ili ideji "čiste vještine" .

Da li je moguće da svemir dopušta postojanje nečega što nema smisla?
kad umremo sve što smo napravili za života postaje nebitno jer smo mrtvi,zašto onda raditi bilo što? Možda da drugima olakšamo život,ali i oni će kad-tad umrijeti,a na kraju će doći i kraj svemiru i ako živimo u nečijemu sjećanju jer smo napravili nešta veliko za života tada i to postaje nebitno jer se nema tko sjećati.

Ako uzmemo nekakve istočnjačke interpretacije u obzir onda je smisao života prekinuti krug inkarnacija i ostati u duhovnom nebu s bogom kao čista duša i nikad više ne pasti u materijalno tijelo i proživljavati patnje materijalnog svijeta da bi to uspijeli ljudi koriste yogu. patanđalijevu yogu kako bi upoznali paramatmu u srcu ili nekakvu drugu yogu,zapravo krajnji cilj svake yoge je upravo to jedna vodi k drugoj itd. međutim većina ljudi jedva prihvaća ideju da bog postoji,a još teže da je stvarna osba,većina je čak toliko glupa da misli kako su jedina živa (inteligentna) bića u svemiru takve osobe nemaju veze s fizikom,a s duhovnošću još i manje.
Ogovor na ovo pitanje može dati duhovni učitelj (ne vidoviti milan ili neki drugi milan) ili detaljno proučavanje veda,a razumijevanje dolazi kroz predano služenje kao božja milost. Možda i nije tako,ali poslijedice takve filozofije su da na sve gledamo kao ravnopravno ne radimo razliku između čovjeka i čovjeka,čovjeka i psa ne robujemo osjetilima ugode imamo idealno harmoničan svijet kao kolektiv i simbiozu s prirodom i neka sve s bogom i spasenjem duše ispadne prevara opet imamo praktički idealan život na zemlji jer bi to bila evolucija svijesti

"Iako sam jedan postat ću mnoštvo"

#yolo



salim se, meni je smisao zivota od sebe napravit najboljeg covjeka. Raditi greske ali ih onda ne ponavljati, imati djecu i njih ljepo ucit sta zivot znaci i kako bi se trebali ponasati, sa respektom prema vjerama, nacijama, zivotinjama, seksualnostima i ekologije. Gledati kako ti djete raste, njega podrzavati ali dalje svoj zivot zivjeti, sve raditi sta hoces jednom napravit, da ti se zivot ispuni.
Tako da mozes, kad dajes zadnji zadah reci, da si ti zivjela SVOJ zivot tako kako si htijela i sve svoje si prenjela djetetu tako da ces ti zauvijek dalje zivijeti na ovom svijetu.

yolo je zapravo jako dobra stvar pogresno promovirana.

moje shvacanje... you live only once, znaci treba zivjeti i raditi sto zelis, sto volis, gledati na buducnost, zivjeti kvalitetno, ne zajebavat se i raditi za socijalu cijeli zivot.

Mogao bih jos dosta o tome napisati ali trenutno mi se neda razmisljati >.< napisat cu sutra vise ako se sjetim

@tinityrannical

Sve si točno rekla, samo me zanima dali si ozbiljno mislila kada si spomenula ovu zadnju rečenicu: "i sve svoje si prenjela djetetu tako da ces ti zauvijek dalje zivijeti na ovom svijetu."? Jel, s time se ne bih baš složio...

Inače, imati djecu većina ljudi tako razmišlja što je i normalno. Tako da bih se mogla održavati nekakva pristojna brojka čovječanstva. Samo nije to potpuna bit života, bolje je živjeti kao samotnjak nego (u tvojem slučaju) imati muškarca. Jer, kada se jednom vežeš za nekoga, više nemaš potpuni mir, ne možeš se usredotočiti na svoj rad.
Po meni najdublja bit života mora biti, potpuna predanost svome zadatku u ovome životu.

Osobno, po meni bih trebali svi živjeti sami, kao samotnjak. Tada si najviše fokusiran.

imas cak i pravo, i ja si ponekad mislim da je to sve izmisljeno sa romantikom, ali takvi smo ljudi, trazimo nekog da nismo sami, da si dijelimo.

Ja sam recenicu tako mislila, jer je to za mene smisao jer moji geni, mj nauk, mozda cak i moji karakteri dalje zive.

Slazem se s tobom da se trebamo fokusirati na svom zadatku, ali zasto bi trebali sami? I ako vec velis da se tak bolje fokusiramo, ali zar je to naj naj bitnije? mozda jest bitno, ali mozda je i bitno naci osobu s kojom mozes to podjeliti.
Nisam najveci romanticar, vise sam cynist sta se tice ljubavi *lol, ali ja npr. ne bi mogla zivjet zauvijek sama. Jest, prijatelji i familija ok. Ali ja npr znam da ce meni nesto falit.

Rodimo se - zivimo - umremo... Imali to smisla? vjerojatno ne, ali zasto nebi mi sami sebi napravili smisao?

Ta sredina, zivot. Moramo si napraviti neki smisao da se imamo cemu radovati, da imamo za sto zivjeti... Svatko trazi svoju smisao, bilo to imati djecu, nekoga s kim se mozes ponositi; uspjeti u necemu, postici nesto u svome zivotu; ili jednostavno provesti svoj zivot s nekim vama posebnim...
Naravno drustvo je veliki dio toga, jer koliko god mislili da su ljudi oko nas glupi, naporni ili sto god oni nam daju smisao.