Smisao života

Istina je jednostavna. I svevremenska. Ne poznaje ograničenja u vremenu i prostoru. Ako ne živiš život onako kako bi trebao kako bi doživio njegov istinski smisao i puninu, onda je već sve došlo na svoje. Ili ako je obrnuta situacija. sve se svodi na naš slobodan izbor; prihvačanje Boga ili udaljavanje od Njega. Prihvačanje punine života ili udaljavanje od nje, od samog smisla.
Kad dođeš do određenih duhovnih spoznaja, onda ti sve postane jednostavno. svaka riječ, u Bibliji primjerice, ti dobije neko novo značenje, vidiš je u novom svjelu, iz druge perspektive.
Život je lijep i jednostavan, pun smisla koji je u svakodnevnim pozitivnim sitnicama. Samo su ljudi udaljivši se od Boga izgubili neke odgovore na neka pitanja, koji su nam odavno dati i zapisani u našu iskonsku bit, traže smisao koji je u biti skriven u njima.

Ne postoji univerzalna definicija smisla života niti se sam smisao života uopće može definirati, jer on povlači za sobom pitanja tko smo mi i zašto postojimo.

Ljudska spoznaja je ograničena i na navedena pitanja nitko ne zna pouzdani odgovor pa možemo samo nagadjati.

Ako pokušamo definirati smisao života sa aspekta vjernika, to onda otvara čitav niz pitanja o kojima bi se moglo raspravljati, jer sama vjera podrazumijeva osoban odnos nekog pojedinca i višeg bića u koje vjeruje.
Biti vjernik u pravom smislu riječi znači vjeru živjeti, a ne koristiti je samo kao sredstvo za postizanje nekog svog cilja, nagrade za dobro ponašanje tijekom života, usputnu stanicu izmedju balansiranja dviju krajnosti.
Zato, pitanje same vjere i pronalaženja smisla u vjeri zahtijeva malo dublje promišljanje i analize.

Ipak, neovisno o tome smatramo li se ateistima, vjernicima ili nečim trećim, svi tragamo za "smislom života" i pitamo se gdje da ga nadjemo.

Vjerujem da je smisao života u samom življenju i njegovu osmišljavanju, iako to zvuči paradoksalno.
Svatko od nas neminovno mora pronaći svoj životni put i pritom ga prolazeći osmisliti i obogatiti.
Na tom putu, neizbježni su zastoji, kamenje, trnje i nasuprot tome zelene prohodne staze, pune života, mirisa i boja, kako o tome metaforički pišu pjesnički velikani.

Sva ta iskustva čine mozaik našeg cjelokupnog života koji moramo osmisliti i rasporediti najbolje što možemo, istodobno prihvaćajući puninu iskustava, onih pozitivnih i negativnih.

Svaki taj događaj koji svakodnevno obilježava naš život na različite načine, ima svoj smisao i razlog, ali samo ako mi to pravovremeno uvidimo i dopustimo.

Mislim da smisao života nije zadovoljenje "modela" koje nam nameće društvo niti u ostvarenju gigantskih ciljeva, koji često mogu biti satkani od površnih vrijednosti, već promišljanje i osluškivanje vlastitih potreba i onoga što nas čini sretnima.
Istinska sreća nikad ne može ići na uštrb drugoga.

To su najčešće male životne radosti koje nam donosi svaki dan, lijepa riječ, društvo osoba koje su nam bitne, rosa na zelenoj travki...
Zapravo sve ono što tako često uzimamo zdravo za gotovo.
Umjesto da se svakodnevno borimo obogatiti život tim malim stvarima koje život znače, neprestano tragamo za nekim "višim" životnim smislom i bezuspješno pokušavamo analizirati smisao postojanja cijelog čovječanstva i nas samih, ono na što nikad nećemo moći pronaći odgovor, iako stalno postavljamo pitanja.

Možda je smisao samog života u tome što postojimo i imamo mogućnost svakodnevno obogaćivati naš život, pronalaziti naoko "minorni" smisao, živeći život svaki dan, a ne odgađajući ga za "bolja vremena".

Naposljetku, vrlo često se događa da tragajući za velikim životnim smislom, koji nam predstoji u budućnosti, ne živimo svakodnevni vlastiti život niti ga osmišljavamo.
Vegetiramo i preživljavamo život, a onda shvatimo da je smisao života, sadržan u onim malim svakodnevnim stvarima, koje nismo pravovremeno dovoljno cijenili.
Bile su cijelo vrijeme oko nas, a mi ih nismo opažali niti im davali smisao.

Nakon cjelokupnog razglabanja o smislu života, znam samo jedno, kao što Sokrat reče, da ništa o njemu ne znam.

Smisao zivota:

Use,nase i podase....

znam ih ja i previše takvih fatnom...

da bar je... bilo bi lakše

Ljubav zivotu daje smisao...

meni se čini ipak, da život nema smisla...
i to može biti ok - koliko puta učinimo stvari u životu koje nemaju smisla??!

Teoretski je lako postaviti "nacrte" onoga što bi nam trebao biti smisao života sa individualnog aspekta i prethodno pokušati nešto osmisliti, ali u praksi je to puno teže ostvariti.

Možda je traženje smisla u životu i pretjerano analiziranje kao traženje igle u plastu sijena.
Tko zna, možda bi trebali pronaći dovoljno dobar razlog ili poticaj za življenje, odnosno svakodnevnu borbu i nastojanje da vlastiti život učinimo kvalitetnijim i ljepšim.

I s time se zadovoljiti.

gloria_g je napisao/la:

meni se čini ipak, da život nema smisla...
i to može biti ok - koliko puta učinimo stvari u životu koje nemaju smisla??!

Ili imaju smisla, a mi nismo u tom trenutku svesni smisla toga...


Ili spoznaš da nemaju smisla, pa kad se nađeš u sličnoj situaciji napraviti nešto što ima smisla...

Athena je napisao/la:

Tko zna, možda bi trebali pronaći dovoljno dobar razlog ili poticaj za življenje, odnosno svakodnevnu borbu i nastojanje da vlastiti život učinimo kvalitetnijim i ljepšim.

I s time se zadovoljiti.

Ja već dosta dugo razmišljam o smislu života i nekako mi se čini upravo to, tj. mi sami moramo pronaći smisao našeg života, svako za sebe i to pokušati ostvariti. Za svakoga od nas to može biti nešto drugo, ali kod ostvarivanja toga moramo paziti da to bude u skladu sa svima drugima. Naravno nećemo mi to uspjet u potpunosti ostvariti, ali što se više tome približimo našem cilju to smo više uspješni. Pri tome naravno ne mislim da uspjeh u materijalnom smislu i samo u materijalnom aspektu života, nego u svim aspektima života.

smisao zivota vidim u samoj sebi...zago cesto gubim ,jos cesce pronadjem...

Jednostavno..mislim da zivot nema nekog realnog smisla.Samo razmisljanje coveka baca u rebus i samo moze da mu oteza i ovako ponekad tezak zivot.Meni se cesto desava jedna zanimljiva stvar.Na primer sedim u kuci sa mojima i pogledam u oca ili majku i samo mi prodje misao kroz glavu ko su ovi ljudi,da li ja poznajem ove ljude...ko sam ja u stvari.Ko je ovaj pas pored mene,ne mogu da opisem taj osecaj nesto poput dezavia samo malo drugacije,kao da imam utisak da me je neko spustio na neku pozornicu ili ubacio u neki film.Da li je neko imao slicno iskustvo?

Po meni je smisao (ako se gleda na nematerijalno)- obitelj.

Nema smisla, živiš da bi umro
A to što ti radiš u životu zapravo isto nije bitno jer i ostali umiru a mrtvi ne pamte

Smatram da je smisao zivota biti dobar. Zanemarujuci koliko to "jadno" zvuci, mislim da smo tu da otkrijemo pravu svrhu zivota, a to je nesto najteze; biti dobar prema sebi kao i prema drugima, ali ne dobar u stereotipskom smislu nego jednostavno slijediti bozja nacela.

Smisao života je iskustvo. Život jeste iskustvo. Stvarati zajedno sa drugim dušama.

@Guardian Što misliš, je li svako iskustvo jednako vrijedno ili ima nešto što bi možda bilo bolje iskusiti od nečega drugoga?
Inače, empiricisti su vjerovali da znanje dolazi samo kroz osobno iskustvo, poglavito senzornu percepciju, a ostalo (kao što su u nama ugrađeno znanje i znanja prethodnih generacija) su smatrali gotovo potpuno nebitnim.
Kao i sve ostale klasične teorije, danas se empiricizam smatra nepotpunim pogledom na svijet, iako vrlo bitnim za izgradnju nas kao osoba.

MoW je napisao/la:

@Guardian Što misliš, je li svako iskustvo jednako vrijedno ili ima nešto što bi možda bilo bolje iskusiti od nečega drugoga?

To dali je nešto više vrijedno ili manje je subjektivno. Na kraju krajeva iskustvo je samo to. Iz svakog iskustva možemo nešto naućit šta bi nam moglo pomoći da napredujemo kao osobe ali i kao duše.

Dakle, isto je ako nekoga ubijemo ili ako starici pomognemo da prijeđe cestu? Ako smo na temelju iskustva ubijanja napredovali više, po tome je to iskustvo bolje?
Mislim da je to vrlo opasan način razmišljanja.

Ne, nije isto. Ta iskustva su očito različita. Ako netko ubije nekog, šta se događa? najvjerojatnije će završiti u zatvoru, no prije toga ide na sud. Tamo će mu nabiti krivnju (a nije kriv, dali je u tom momentu ubijanja djelovao iz istinskog "JA"? Dali duše ubijaju? "oprostite im jer nisu znali šta rade") dobit će možda, ovisi u kojoj je zemlji, ali recimo doživotan zatvor. A kada će umrijet, lijepo će mu lažan bog suditi na temelju te krivnje i vratiti ga u ponovnu reinkarnaciju, i ponovno će biti u novom tijelu gdje neče imati aktivaranu tu memoriju i lijepo se neće sječati ništa. I tako sve u krug. Lažna i nametnuta karma će mu lijepo biti na vratu i doživjet će najvjerojatnije istu stvar koju je i napravio u prošlom životu. A onda kada umre, ponovna ista stvar, sud, "sada kada si ispravio svoju grešku, sad se možeš vratiti da dovršiš svoju misiju(koju se btw nečeš sječati (ali ovaj dio obavezno prešute) - mene čudi što ljudi ne kuže da je ovdje u pitanju čista menipulacija.

Dakle, dali je on "napredovao" ? nebih rekao. Baš suprotno. Samo se vrti u krug.

Moja je greška što prije nisam spomenuo, nekoja "negativna" iskustva nam mogu pomoć da napredujemo ("što nas ne ubije nas ojača") no iskustva tipa kakvo si ti napisao ne baš. Ono što bi smo mogli nazvati pozitivna iskustva, gdje smo djelovali iz istinskog JA, nam itekako mogu pomoć.

Eto.

Kako možeš znati kada djeluješ iz istinskog JA? Kako to itko može znati? Nije li i Hitler mislio da djeluje iz najboljeg interesa za sebe i Njemačku? Budući da je subjektivizam krajnje upitna stvar po pitanju morala, reklo bi se da je većinu najbolje da imaju određeni skup pravila po kojima se treba ophoditi. Oni koji pak imaju istančaniji osjećaj za dobro i krivo znat će i sami, bez ikakvih pravila, što trebaju učiniti, a što ne. Tu iskustvo postaje sekundarno, jer nas ono ne gradi zaista, ono je samo posljedica razumijevanja toga što se treba učiniti.
Kompleksna tema i ne olako zaključiva. Zato mudri ljudi niti ne srljaju sa skupljanjem iskustva. Da im se krivo iskustvo ne obije o glavu.

SMISAO ZIVOTA ..

Smisao života je uuuu - šestom padežu!

...Mladi pitaju : S KIM , a stari : S CHIM ..?

MoW je napisao/la:

Ako smo na temelju iskustva ubijanja napredovali više, po tome je to iskustvo bolje?
Mislim da je to vrlo opasan način razmišljanja.

Ali MoW da li bi mi tim iskustvom uopće napredovali ili bi nazadovali? Ti si postavio premisu i odmah zaključio da je ta premisa istinita pa ti i zaključak mora biti istinit, no ja bi rekao da kroz ubijanje drugih osoba mi u stvari nazadujemo.

Slažem se, Chak. Dobro si uočio da sam se zeznuo u logici. Ono na što sam morao reagirati je to da kroz svako iskustvo učimo, bez obzira na iskustvo, što je rekao Guardian. Tu se ne slažem, budući da mislim da kroz neka iskustva ne učimo, već kao što si rekao, nazadujemo.

Gle u stvari se uči kroz svako iskustvo, samo je pitanje da li želiš proći kroz to iskustvo i da li je potrebno da naučiš te stvari. Mislim nije teško zaključiti što slijedi ako se nekoga ubije, no ako netko pogriješi na taj način i prihvati svoju pogrešku onda on kroz posljedice, zatvor, osuda drugih, napuštanje i izolacija može puno naučiti. Samo to je jako teško učenje no i na taj način se može doći do smisla života i na taj način se može početiti cijeniti život, samo što ljudi koji to čine to ne mogu u istom životu, treba će im za to bar nekoliko života.

Ja mislim da i Hitler može iskupiti svoje grijehe. Mi u stvari ništa ne znamo što je to život u svojoj biti i da li se uopće može nekome oduzeti život u istinu.

Aaaah, the cornerstone of Philosophy, smisao života...!

Ljudi moji dragi i lijepi, da vam nešto kažem: ovo pitanje nikad neće biti dogovoreno ako ga nastavimo posmatrati sa stanovišta moralnog realizma.

Temeljna greška ove perspektive je deduktivna premisa koja tvrdi, ne samo bez empirijske potvrde, već unatoč empirijskom opovrgavanju da postoji jedan, univerzalni smisao, postavljen i vođen od neke nevidljive ruke, koji samo čeka da ga netko "otkrije". Stvar je u tome da on nikad i nije bio sakriven u pravom smislu, ako ne računamo u sakrivanje ono što je sakriveno naočigled.

Evo jedne činjenice: svi se mi previjamo oko "smisla", ne znamo šta je to i odakle dolazi, no unatoč tome - živimo! Dakle, uslov života nije smisao, pogotovo ne neki "univerzalni" smisao. Ono što ljudi po automatizmu čine, kao i sve ostale životinje, je da nađu neku malu stvar u svom životu i onda žive za nju, bila ona "smisao" ili ne - ona je za tu osobu smisao i to je dovoljno. A tražiti smisao svih ljudi banalizira čitavu stvar i samo se koprcamo u suvom jezeru.

Razlog zašto danas raspravljamo o smislu života je zapravo jednostavan. Svi bi htjeli da njihov, lični smisao - bude "the Smisao"; tako bi svaki od njih bio temelj svijeta. Ništa čudno ni neočekivano kad jednom shvatiš WZM kao temelj ljudske psihe. Na kraju krajeva, kao što kaže na jednom mjestu: "We are all the heroes of our own stories. Told by us."