Život poslije života

@schmizzel pokopati vlastito dijete je nešto najteže i najtužnije što se nekome može desiti i nema riječi kojima bi mogla utješiti majku te osobe. Što god ti njoj rekla ili učinila to neće promijeniti tu činjenicu. Zato mislim da nisi licemjerna što vjeruješ u život poslije smrti i u isto vrijeme plačeš na takvom sprovodu. Dapače uprave naše emocije pokazuju da smo nešto više od ovog fizičkog tijela koje je građeno od krvi i mesa.

Na sprovodima se ustvari dosta dobro može osjetiti duh/duša umrle osobe, barem ja to nekako osjetim iako mi još uvijek nije jasno da li je to što osjetim duh umrle osobe ili možda samo misli prisutnih ljudi, jer većina ljudi koji dođu na sprovod razmišljaju o pokojniku pa je moguće da na neki način pokupim njihove misli.

@Alpha energija tijela zagušuje sve ostalo možda i zbog naših osjetila, jer sve informacije koje mi dobivaomo, dobivamo preko vida, sluha, opipa... dakle kroz tijelo i koje su jakog inteziteta, dok su primjerice intuicija, suosjećanje... puno blaže i lakše ih možemo potisnuti i na taj način zanemariti. Nešto kao što po danu ne možemo vidjeti zvijezde jer nam sunce blješti u oči, no one su tu i dalje, samo su toliko blagog sjaja da ih ne vidimo, ali kad sunce zađe onda ih vidimo u njihovoj punini

@pohotni jarac sviđa mi se ideja o vodiču kao nad duši koja u isto vrijeme i je i nije dio nas, tako nešto sam već osjetio dosta puta.

@omega a što je tvoje mišljenje napisao si hrpu toga, ali nisi napisao svoje mišljenje, to ustvari i je bit raspravljanja

@omega, reći ću ti samo ovako... postoji nešto što se zove prikazanje do 40 dana nakon smrti.
i kršćanska je religija vjerovala u to... eto, pred nekoliko stotina godina ostade crkva bez toga (ortodoksi i mislimani to nisu izbacili iz svojih vjerovanja)
da je moguće vidjeti - slažu se svi, ali stupiti u kontakt... ja kažem ne!

sve je počelo u americi. dvije su sestre tvrdile da mogu komunicirati sa mrtvima. ljudi su dolazili iz cijelog svijeta! sestre kucnu u drvo,a mrtvi kucnu za odgovor sa druge strane. wow...
a onda se kroz nekoliko godina ispostavilo da su sestre imale jednu ružnu bolest zglobova (da čujno krckaju) i da su smo zajebavale jadne ljude!

@Chak
U svom postu sam napisao dosta svojih razmišljanja o svemu tome i u kojem smjeru sam razmišljao, iako samo onaj skeptični dio . Da rezimiram, vjerujem da moguće postoji nešto nakon ovog života, s tim da nisam siguran što ni kako. Teorija kojoj bi se možda najviše priklonio je ona "duša + tijelo -> učenje i iskustvo -> vraćanje na onaj svijet -> reinkarnacija", a uz sve to imam dodatnih 1000 pitanja i potencijalnih mogućnosti koje mi padaju na pamet, tipa "zašto ne bi ovo? A zašto ne bi pak ovo?"

Osim davanja mišljenja, isto tako se mogu razraditi tuđa ili općenito malo razraditi ono o čemu se priča.

@ Schmi
Slučajevi koje sam opisivao jesu oni gdje je medij pričao o stvarima koje nikako nije mogao znati, tipa što ti je član obitelji rekao dan prije nego je otišao, a što znaš samo ti. Jesu li sve to prijevare? Moguće da jesu, a osobno ne vjerujem da je baš sve to izmišljeno s nekim ciljem. Prevaranta ima jako puno, s tim da ne mislim da su baš svi prevaranti, nego da zbilja postoje pravi mediji koji to mogu. Potvrditi to svakako ne mogu, osim onoga što sam čitao u knjigama, a materijala ima puno

Šmizla, ja bih ti predložio da, uz svoja razmišljanja o smrti, pokušaš proširiti mišljenje od ovozemaljskog.
Odnosno, pomisli trebamo li mi nužno postati dio prirode i svakog bića pojedinačno? Moguće i vrlo vjerojatno da postoji još toliko drugih nivoa postojanja tako da bi se tvoja svjest nakon smrti mogla karakterizirati kao nesvjesno stanje u kojem si ti dio svega, stopljena s prirodom, nirvana... no tako bi bilo gledano s ovog nivoa.
Kakva bi svjest bila i u kojem obliku, bi li postojala svjest ili nešto sasvim drugo promatrano s nekih drugih dimenzija postojanja koje se preklapaju, tj. u kojima se mi preklapamo po nivou postojanja. Tko zna
Onako kako su osjećaji u fizičkom svijetu opisani nekim kemijskim reakcijama i izlučivanjem hormona, gledano sa psihološke strane oni su posljedica nekih događanja, stanja uma i djelomice svjesti, a gledano s duševne razine stanja svjesti.
Prilično sam siguran da postoji još toliko različitih kutaka promatranja na nas kao bića, no onda mi se nameće pitanje, od koje perspektive da ja gledam?
Ono što ja mislim jest da se ne trebam ograničiti na perspektive gledanja (po pitanju ove teme) nego u svojim razmišljanjima i postupcima slušati ono što mi govori ono ''ja'', intuicija, ja u svakom obliku postojanja, ja kao svoja zasebna dimenzija.

@Omega, lijepo si raščlanio razmišljanja na znanstveno-subjektivni način te razmišljao u opcijama. Nažalost, znanost trenutno može ponuditi samo opcije, postotke i vjerojatnosti, a mi funkcioniramo tako da odlučujemo i biramo opcije.
Ako ne radimo to, bit ćemo prepušteni vjetru života, a to vjerojatno ne bi završilo dobro

ako se promjene zakoni o genetici i geneticari otkljucaju kodove,te pomocu toga znanja naprave supercovijeka koji bi koristio barem 70% mozga.mislim da bi nam on dao malo podrobnije odgovore na mnoga ovakva pitanja


da li je razlika izmedu zivota i smrti kao razlika izmedu smijeha i placa? jer kad ljudi placu ili se smiju korise iste misice i organe tijela samo njima upravljaju drugacije emocije.....think twice

@ Legionar
Bilo bi zanimljivo raspraviti o tim stvarima sa skeptičko-znanstveno-logičkog aspekta da vidimo što se tu još ima za izvući na površinu

@ Konoko
Zgodna usporedba života i smrti sa smijehom i plačom

Chakotay je napisao/la:

@Alpha energija tijela zagušuje sve ostalo možda i zbog naših osjetila, jer sve informacije koje mi dobivaomo, dobivamo preko vida, sluha, opipa... dakle kroz tijelo i koje su jakog inteziteta, dok su primjerice intuicija, suosjećanje... puno blaže i lakše ih možemo potisnuti i na taj način zanemariti. Nešto kao što po danu ne možemo vidjeti zvijezde jer nam sunce blješti u oči, no one su tu i dalje, samo su toliko blagog sjaja da ih ne vidimo, ali kad sunce zađe onda ih vidimo u njihovoj punini

Slazem se, jako lijepo opisano

@Omega, ti slobodno, ja ne planiram potrošiti vrijeme i snagu na to ... bar za sad

Budem, čim nađem sugovornika.

Ajde, idući puta kada se vidimo

Trogodišnji Paul bio je tri sata i 18 minuta klinički mrtav, nakon čega je došao svesti, piše nemački tabloid „Bild“, navodeći da je dečak svojim roditeljima rekao da je, zapravo, bio kod prababe na nebu.

„Bio sam kod bake Emi na nebu. Ona mi je rekla da treba odmah da se vratim“, rekao je roditeljima mali Paul nakon što je posle pada u jezero puna tri sata i 18 minuta bio klinički mrtav!
„Ovako nešto još nisam doživeo“, rekao je profesor Lotar Švajgerer, šef klinike „Helios“ u Berlinu, navodeći da deca, kada minutima budu pod vodom, najčešće ne uspevaju da prežive.
Četiri lekara klinike „Helios“ su se borila za Paulov život i skoro su ih sve nade bile napustile. Međutim, posle tri sata i 18 minuta, dečakovo srce ponovo počelo da kuca. Mali Paul se u Brandenburgu igrao u bašti dede i babe, gde je upao u jezero. Mrtvo telo dečaka je u vodi pronašao njegov deda. Dečakov otac je prvi pokušao da spase sina. Dao mu je veštačko disanje usta na usta i pokušao je s masažom srca. Vreme je prolazilo, zbog čega su roditelji pozvali hitnu pomoć. Spasilačkim helikopterom dečak je bez znakova života prebačen u bolnicu. Kada je stigao u bolnicu, temperatura Paulovog tela je bila samo 28 stepeni Celzijusa (normalna je 37 stepeni Celzijusa). Lekari veruju da je dečaku upravo ledena voda jezera spasla život. Naime, zbog hladnoće je dečakov metabolizam usporio i trošio je minimalnu količinu kiseonika.

Svetlo na kraju tunela
Mnoge osobe koje tvrde da su iskusile smrt i u poslednjem trenutku se vratile „na ovu stranu“ opisale su svoje viđenje iskustva bliskog smrti. Većina je videla odigravanje celog svog života pred očima ili osećala potpuni mir. Fenomen „svetla na kraju tunela“ uključuje viđenje blistavog svetla, tunela, pa čak i bliske osobe koja ih „zove da se vrate“.

Još jedan NDE

Zanimljivo... baš lijepo što je oživio, jer ima samo tri godine i bilo bi tužno da već umre...

da...slazem se...ja mrzim kada deca koja su tek zakoracila u svet odu iz njega...mnogo je tuzno ;(

Da, mislim da bi šef klinike bio mnogo manje iznenađen da je čitao Raymonda Moodyja ili nekoga sličnog. Medicina gleda na te fenomene kao na moždani fenomen. Drugim riječima, kad jednom mozak nema električne aktivnosti, nema niti povratka. Međutim, i to se pokazalo da nije tako. U rijetkim situacijama, kad više ni mozak nije davao nikakve znakove života, osoba se vratila i ispričala gdje je boravila i kako je najprije gledala liječnike kako se bore za njezin život...

Ima puno takvih priča, no Bild baš i nije najpouzdaniji izvor informacija, što naravno ne mora biti da nije točno.

@MoW to sam baš i ja pomislio kad sam vidio komentar šefa klinike profesora Schwaigenera koji kaže da to još nije vidio. Naime liječnici su dosta zatvoreni prema tome, tako da im pacijenti koji su doživjeli tako nešto vrlo vjerojatno to neće ispričati.

Znam da ja prvi ne bih pričao doktorima o tom događaju ako bih to doživio. Većini doktora ne bih rekao. To nije zato što mislim da bi mene smatrali ludim, već zato što mislim da to mnogi nisu spremni čuti. Mislim da se boje bezrazložno onoga što ne razumiju.

Ja bih da ovu temu spojimo sa temom Zivot poslije zivota. Jel se slazete?

da

ja sam se jedanput utopio...kada sam se probudio bio sam i hitni bilo je bolno ... no dok sam bio u nesvjesti kao da nisam ni postojao nisam ni spavao ni sanjao kao da sam se tek rodio

Možda se ne sjećaš svog NDE-a, a možda ga nisi niti doživio. Možda ti život nije bio tako riskantno ugrožen

smrt je zapravo samo prelazak u drugu dimenziju...duši treba naših sedam godina do nove inkarnacije...a karma nam kasnije nudi po našim prošlim razmišljanjima, događajima, stavovim i sl. opcije npr. gdje se sve možemo inkarnirati, u koji oblik, u kakvu obitelj....sve to biramo prije smrti a onda kad se rodimo kad sve više poprimamo mušku inteligenciju, fizičku, materijalnu, svjesnu, realnu kako god tada s godinama sve više okrivljavamo dr. ljude za ono što nam se dešava...a zapravo smo si to sami kreirali...kada umremo poprimamo žensku inteligenciju, duhovnu, posvjesnu, kreativnu,(to je nažalost inteligencija koja nije toliko cijenjena na Zemlji ali postaje sve više jer se Zemlja pretvara u,,raj'' tj. prelazi u petu dimenziju) i tadasve shvaćamo ah čovjek je toliko inteligentan da mu se samo smrću mogu objasniti neke stvari...

Vjerujem u život poslije života, i mislim da ga svi doživljavaju, bez obzira na vjeru i religiju... Benedict je to jako lijepo opisao u svojoj knjizi Paralelni svijet. Ta knjiga sigurno nije vrhunska knjiga na tu tematiku, ali mislim da mi je pomogla da shvatim neke stvari malo bolje
Jedino mi je zasmetalo to što previše petlja Bibliju u sve to, al' eto...

Također vjerujem u život nakon života. Premda neki ljudi vjeruju u drugačiju vrstu života kao reinkarnacija.
Neki ljudi koji su doživjeli kliničku smrt znali su govoriti kako su se divno osjećali,kao da su preporođeni.
Ono što je zanimljivo je to što su neki ljudi rekli da su vidjeli svjetlost koja ih je vukla i primala te da su se osjećali lijepo i blaženo. Jesu li možda vidjeli Boga? Ja vjerujem da je to samo bio prelazak iz ovog svijeta u drugi.

A u kakav život poslije života (smiješno zvuči) ti vjeruješ?

Vjerujem u to kako duša napusti tijelo i prijeđe u neki drugi stadij, ne više zemaljski nego u neku drugu dimenziju gdje se vjerojatno nakon nekog vremena prebaci u neko novo tijelo, ponovno u zemaljski stadij.
No, moguće su i tvrdnje ljudi koji su smrt iskusili.