Mali tour de France

@Alpha daj, pliz makni ime od K., zabunio sam se. Ne bih htio da to tamo stoji. Thanx!

Prvo da se ispričam svima, nisam stigao jučer napisati nastavak, jedva sam i danas stigao. No da... da krenemo.
Najprije dugujem Alphi sliku Ripleya, mojeg crveno-zlatnog zmaja, kojeg sam kupio u starom Lyonu.



Lijepi gušterko!

...
Osvanuo je poluoblačan ponedjeljak, vjetar je jako puhao i tjerao oblake po lyonskom nebu te je bilo hladno ljetno vrijeme. Nakon što smo na Bellecouru K. i ja sreli M. i Talijana, odlučili smo se ugrijati u obližnjem McDonaldsu.
Budući da uvijek nastojim pojesti ili popiti nešto najzdravije (ili barem ono što ja mislim da je najzdravije ), tako sam i u Macu popio jedan frappée aux framboises (frape od malina), dok su cure pile kavu, a Talijan pivu, po običaju.
Nezadovoljni kalorijskim unosom s obzirom na hladan zrak, otišli smo i po sendviče na kiosk, pri čemu se ukazao poprilično šareni izbor. Ako jedete sendviče u Francuskoj, svakako preporučam one koji uz povrće sadrže pršut i kozji sir.
Nisu značajnije skuplji od ostalih, a daleko su finiji i zdraviji.
Plan za ujutro bio je obići malo centar grada pješice i onda se na biciklu uputiti prema Parc de la Tête d'Or (park zlatne glave), koji je najveća zelena površina blizu centra grada, s malim jezercima i zoološkim vrtom, veličine približno kao zagrebački Maksimir.
U centru grada krenuli smo od Bellecoura prvo prema sjeveru, i uskoro došli na mjesto gdje se nalazila fontana sa slike.



Razni razigrani i razuzdani mladi Francuzi tamo su izvodili ludorije i kupali sebe i pse. Policija ne reagira na to.
U pozadini slike može se uočiti jedan vrtuljak na kojem se uglavnom nitko od klinaca koji slušaju mp3-ce ne vozi.
Bicikle smo upecali parkirane u blizini, pri čemu je bilo potrebno dati kreditnu karticu (može onu tekućeg računa maestro), pri čemu je polog ako se bicikl ne vrati u roku od 24 sata 150 eura. Sam bic stoji 1 euro na dan. Bicikl ima tri brzine i svi koje smo probali funkcioniraju, što bi kod nas bilo teško zamislivo.
Biciklom smo došli do Rhône, prešli preko mosta na istočnu obalu rijeke i krenuli prema sjeveru uz rivu (la rive je na francuskom riječna ili morska obala).
Prije nego što smo došli do prijespomenutog parka, na jednom raskrižju mi je nestao fotić.
Još se sjećam da sam slikao ekipu na biciklima, spremio fotić u futrolu i stavio je u džep. No, očito je virilo van. Iskreno, mislio sam da mi je ispao kad smo ulazeći u park popipao po džepu. No, brzo smo se vratili nazad u potragu i nismo ga našli nigdje uokolo. To nas je sve oneraspoložilo tako da je obilazak parka protekao u prilično mračnom raspoloženju.
Fotić od K. je ostao bez struje, a M. je svoj slučajno taj dan ostavila u stanu. Tako da u parku ništa nismo slikali. Sam park je prekrasan i velik, sve je bilo u zelenju, cvijeću i vodi. Zoološki vrt je međutim, lošiji od zagrebačkog i puno manji. Lavonja je spavao, jedino su nas majmuni zabavljali skačući i odbijajući se od strana kaveza pri padu.
Nakon obilaska parka, ručali smo u centru Lyona u jednom malom restoranu. Jelo nije bilo ništa posebno što bih zapamtio.
Popodne sam odmah kupio novi fotić, što mi je definitivno najskuplja stvar na tom putu bila.
Odmah sam usnimio gužvu na lyonskoj špici.



Otišli smo na povratku do Bellecoura, gdje smo se odmorili, pa dalje biciklima sve do dijela grada gdje smo bili smješteni K. i ja.
Ova slika prikazuje naše famozne biceve. E di si Bandiću da to vidiš? Da o izvanrednom metrou ne pričam!



Večerali smo s našim domaćinima. Nudilo se svašta finoga. Dva amera su skuhali neko pedersko jelo od tikvica, sira i rajčice koje mi nije bilo fino, ali zato su svi uživali u našem tvrdom kravlje-ovčjem siru s Dolca, koji mi je bio rezerva ako ostanemo bez hrane na putu. Uvijek se treba pobrinuti za hranu.
Doduše, problem je predstavljao frižider, koji je star i hrana u njemu nije dugo hladna. To je posebno do izražaja došlo sljedeće dane puta, kad je zasjalo sunce i temperatura uzavrela. Zasad se još sir držao.
Jesam li rekao da volim crveno (crno) vino? Oooo da. A kod Francuza toga ima koliko ti srce želi. Naravno, čašica-dvije i dosta. Ali dobar gušt, svaka čast domaćinima! Na ponudi je bio i fini rosé kao i neke žestice kao aperitivi. Nisam obožavatelj aperitiva, ali Francuzi ih obožavaju. Svi skraćeno govore les aperos [le zapero] i odmah im se oči zacakle.
Društvo koje se skupilo kod domaćina je bilo ok, došli su i neki drugi Francuzi koji su se držali malo "hoch", ali mi nismo mogli dugo bančiti jer nas je sutra čekao dug put prema jugu. Domaćini su nam pak dunuli da oni idu van u jedan restorančić na obali Rhône i da tamo očekuju barem K. i mene, ako već ne i ostale. Budući da smo ovo dvoje morali odvesti kući (zbog toga što je druga kaučodavka trebala otići spavati, a dragi joj je nekamo otišao), našli smo se malo u vremenskom tjesnacu. Naime, nije nam bilo moguće vratiti se nazad u stan prije nego što ovi izađu, a iskreno nakon cijelog dana vožnje biciklom tako nam se nije dalo više nikamo izlaziti...
Na kraju smo ipak odvezli M. i Talijana i onda svratili do Rhône. To je već bilo oko 23h. Mlađarija se okuplja tamo naveliko, sve je osvjetljeno raznobojnom, ali ukusnom rasvjetom, no ja nisam još stigao pošteno napuniti baterije na svojem fotiću kao ni K., pa nismo ništa slikali. U restorančiću smo se malo pričali s nekim Francuzima, prijateljima od naših domaćina, no razgovor i nije bio neki i jedva smo čekali vratiti se nazad kući (čitajte: nagovarali su nas na pijančevanje ).
Srećom, uviđavni domaćini su se ubrzo pozdravili s prijateljima i za kojih sat vremena, oko jedan u noći svi smo već spavali. Samo su se mobiteli i fotići punili, ali nisu zujali. Da, i kornjača se isto šćućurila i zaspala.

Sutra slijede Aix-en-Provence i dolazak u Montpellier. Oko 400 km puta je pred nama...

kako je ovo zanimljivo. MoW odličan putopis
nestrpljivo čekam nastavak.

Gustercic mali buci-buci

E, mislim...ona guzva na trecoj slici...mislim da bih umrla da sam se tamo nasla

I koji model fotica je kupljen gore? Steta radi starog al...eto...sad imas novi...koja utjeha, ha?

Mislim...ti si zbiiilja opsjednut hranom Dam se kladit da imas i slike hrane Covjek bi pomislio da imas milion kila

E, da...bicikli...hehe...da, ovaj...totalno su gej

Super opis, kao da sam tamo bila

@flo

@svjetloisjena da, neću zaboraviti prokomentirati metro, bez brige. Neki put dobrano protrese bellecour pri prolasku. Vjerojatno nešto uđe u rezonanciju, jer nije svaki put.

@alpha Pentax Optio p70. Lijepa igračkica, ali nije toliko vrijedan kao moj prijašnji fotić. Nekih 25% jeftiniji od mog divnog Olympusa.
Naravno, nemojte procjenjivati fotić na temelju ovih slika koje su sažete do boli. Sam fotić ima 12 mpix, 4x opt zoom i razne druge opcije, ali ipak mi nije tako drag kao Olympus iako je približno istih mogućnosti. jbg...
Slikao sam ponešto hrane, ali vrlo malo. Ne volim slikati previše hranu, više volim jesti. Očito mi fali energije.
Doduše, nemam milijun kila nego samo 73, što daje prilično mršavi omjer s mojih 186 cm.
Bicikli su totalno gej, ali budući da su i većina Francuza i njihovih gostiju sličnog izgleda , onda se uklapaju.
Dakle, svaki gej bicikl ima košaricu i ne prejaki lanac za usputno vezanje. I svi imaju crvene blatobrane.

Nastavak...

Probudili smo se oko 8 sati. K. nije jutarnji tip pa joj obično treba pola sata da dođe k sebi ujutro. Ja sam pak ubrzo skočio na noge, pojeo dvije naranče i popio C-vitamin te spremio stvari.
Pozdravili smo se s našim domaćinima i upisali nešto u knjigu dojmova. Ajme šta je svega u toj knjizi pisalo, a mi nismo bili nešto naročiti impresionirani s njih dvoje. Očito nismo bili na istoj valnoj duljini, tako da je 5-6 redaka komentara po šabloni dostajalo.
Sa M. i Talijanom našli smo se na Bellecouru. Problem je bio u tome da sam ja ponio jednu knjižicu o Lyonu koju su nam naši domaćini dali, a za koju sam ja mislio da je poklon. Očito nije bio, jer im je bilo valjda previše dati tih 6 eura.
Tako da smo trebali pričekati našeg vrlog domaćina da se nađe na Bellecouru i pokupi knjižicu. Krivo smo se razumijeli. Kod Francuza nemojte očekivati darežljivost, već upravo suprotno.
Iznimke se broje, a onaj par kod kojih su bili smješteni M. i Talijan su bili iznimka. Ovi od K. i mene nisu.
Za oko pola sata jurili smo Autocestom Sunca (L'Autoroute du Soleil) prema jugu. Putovanje se nastavilo, a ja sam bio i poprilično zadovoljan da smo otišli od naših domaćina, ali i nesretan jer bi se u Lyonu moglo ostati puno duže i vidjeti puno više toga. Nismo obišli nijedan muzej, a i stadion Olympique Lyonnais bi bilo lijepo da smo vidjeli.
Kako bilo da bilo, zasvirali smo OVO, napunili benzin i nešto prigricnuli.
Vrijeme je bilo ubitačno vruće, sve toplije kako smo se približavali jugu Francuske. U autima koje smo prestizali zamjećivao sam stare francuske bračne parove, u poznim sedamdesetima, kako putuju s blaženim smješkom na licu put juga, na more. Došlo mi je da im mahnem. Idila.

Ovdje dajem prikaz cjelokupnog putovanja na sljedećoj slici:



Bijelo je smjer obilaska, a žuto je smjer povratka prema Zagrebu. S crvenim sam zaokružio gradove koje smo posjetili pri obilasku, a žutim pri povratku. Plavo su nam bile još potencijalne želje, ali nije se moglo sve.

Od Lyona do Montpelliera ima oko 300 km, ali mi nismo htjeli odmah tamo doći, budući da smo usput htjeli posjetiti jedan manji, ali prekrasni grad u Provansi, svojevrsni glavni grad Provanse, tako bi se mogao zvati: Aix-en-Provence ili kraće "Eks".
Eks je velik kao Rijeka približno, ima oko 140 000 ljudi.
Do Eksa ima približno isto toliko koliko i do Montpelliera, a odvajanje prema jugoistoku nalazi se kod grada Orangea, nešto sjevernije od Avignona.
U Eks smo stigli oko 13h i tamo nas je dočekao "Francuz". Francuz je jedna sjajna osoba koju smo upoznali preko forum.hr-a. On je Francuz koji uči hrvatski već 10 godina. Samouk je i nema nikakve stvarne potrebe za hrvatskim, jednostavno mu se naš jezik sviđa.
Čita svakodnevno naše novine, sluša našu muziku. Jednostavno fenomen.
S Francuzom smo se našli na glavnom trgu u Eksu, kojim dominira velika fontana (na slici).



Eks je prekrasan grad. Sav promet je reguliran rotorima, nema semafora (barem koliko smo mi vidjeli), sve je u zelenilu, palmama, cvijeću. Zrikavci tamo zriču naveliko, a u zraku se osjeti da smo blizu mediterana, koji je udaljen možda 20-ak kilometara.
Francuz nas je poveo u obilazak Eksa, no gladni kakvi jesmo, prvo smo tražili mjesto za pojist.
Našli smo jedan mali restorančić koji je bio skoro pun. S Francuzom smo se razvezli o svemu i svačemu, od hrvatske politike, glazbe, do Francuske, njegove obitelji...
Ja sam uporno s njim pričao na kakvom-takvom francuskom, a on meni odgovarao katkad francuski, ali više hrvatski. I čovjek je pogađao prilično dobro naše padeže! Da ne kažem da su mu purgerske riječi tipa kužiš, kaj fakat i još poneke bile često na jeziku.
Da ne bi rekli da ne snimamo jela, evo ovdje je slika tog vjerojatno najmasnijeg obroka koji smo pojeli u Francuskoj. Mesa k'o u priči. Naravno, curama nikad dobro. Ne bi ni previše ni premalo mesa. Tko će te žene razumijeti?



Nakon ručka obišli smo grad, zapravo više staru gradsku jezgru i dućan sa šećernim poslasticama (sucrerie), gdje je svatko našao nešto za sebe, a prijazne prodavačice svima dijelile karamelu i neke fine šećerne mase.



Francuz je isto svakome od nas kupio neki slatkiš. Francuz iznimka.
Obišavši par trgova i ulica staroga grada, vratili smo se bliže glavnom trgu i u jednoj ulici smo malo sjeli u neki kafić. Naš posjet Eksu i Francuzu bližio se kraju. Lijepo smo se pozdravili s njim i polako napustili to divno mjesto.

Nešto preko 100-injak kilometara od Eksa do Montpelliera prošli bi brzo da nismo pogreškom skrenuli na regionalnu cestu. Molim vas da kad putujete po Francuskoj, da gledate da idete tamo gdje je PLAVA ploča, bez obzira na to što možda na ZELENOJ ploči piše naziv grada gdje putujete. Slijedite autocestu! Obično je samo ravno dobar put.
Anyway, nakon malo prtljanja oko Nîmesa konačno smo se vratili na autocestu i za kojih pola sata došli do Montpelliera.
Sav u nadi, upalio sam GPS i ukucao prvo odredište, gdje su trebali boraviti M. i Talijan. GPS je veselo shvatio uputu i ubrzo me uspješno vodio. "Nakon dva kilometra, siđite s autoceste i uđite u kružni tok pa skrenite prvom desno". Već sam si mislio koliko ćemo dugo morati tražiti tu ulicu, ali sam zaboravio da Montpellier nije Lyon, nego da je 5 puta manji.
Prije tog kružnog toka prešli smo autom rijeku Lez i to je zbilja bio divan prizor. Sve uređeno. Na mjestu. Čisto i uredno.
Nakon skretanja s rotora GPS se oglasio: "nakon 400 m uđite u kružni tok i nastavite ravno".
Kad sam i to prošao ugodno sam se iznenadio ovom izjavom: nakon 100 metara skrenite desno, pa opet desno pa ćete stići na cilj! Jupiiii!
Nisam ga trebao imati ni 5 minuta upaljenog ovaj put. Hvala Montpellieru!
M. i Talijan bili su zbrinuti kod jedne mlade biologinje, koja živi sama u stanu i prilično je povučeno stvorenje. Ubrzo nakon što smo ušli u stan, vidjeli smo da je tamo malo tijesno. No to povučeno biće uskoro se pokazalo jako susretljivom osobom. Ona je dala da jedemo i pijemo iz njezinog frižidera štogod želimo, a M. i Talijanu je čak i dala ključeve od stana. Rijetka osoba.
Uglavnom, nakon što smo popili nešto, K. i ja smo se oprostili jer je već bilo prilično kasno i otišli smo naći naš smještaj. E sad, ovaj put smo krstarili kojih 10 minuta po gradu, a ja sam se samo molio da to elektroničko sranje izdrži. Hvala Tvorcu, izdržalo je. Doduše, u jednom trenutku smo vozili trakom namijenjenom autobusima, no nema veze. Došli smo na cilj.
E da... koji je to cilj... ajme meni. Vidjeli smo da je tamo neka kuća u izgradnji, koja nije imala svoj broj (tražili smo broj 12), a oko nje neke druge kuće koje su imale brojeve 10 i 14. Tada sam si pomislio: "kud sam to zaš'o, noć me snašla u tuđini!"
Srećom, iz te kuće u izgradnji izašlo je dvoje mladih i pitali nas: "c'est vous???" (ste to vi?). Jeeeesmo! I tako smo ušli u trokatnicu.
Naša kaučodavka koja me je odmah podsjetila izgledom na moju rasku u gimnaziji (isti umjetnički, pomalo nedisciplinirani tip, doduše ova je 20 godina mlađa) nije bila sama, s njom su bili i tri prijatelja i jedna prijateljica. Lijepo su nas ponudili finim francuskim stvarima, uključujući i sir Roquefort, u koji sam se odmah zaljubio.
Naravno, taj pljesnivi snažni sir ide samo s crnim vinom.
I tako smo se svašta pričali i iza ponoći se povukli na spavanje. Ovaj put smo dobili i vlastitu sobu. To je bilo bolje nego da slušamo ove njezine prijatelje i nju što po cijeloj noći okolo švrljaju. Da o majstorima ujutro i ne pričam. I tako je još jedan dan završio, a mi smo stigli u Montpellier...

Ne's vjerovat...nemam komentara ni pitanja Odlican, sjedi 5

@moje dame
bez komentara, a?
Počašćen sam.

Sad ću pripremiti nastavak priče o francuskoj putošestviji...

Ostala bez teksta i čekam nastavak

Meni ovo super....
Svaka čast...čekim dalje...

( i pomalo sam ljubomorna jer ja imam slikopis, ali preživjet ću )

Ujutro sam zatekao sve ljude kako spavaju zimskim snom, dok je jedan ličilac nepoznatog podrijetlo obavljao svoj posao u dnevnoj sobi i veselo odzdravio kad sam ga pozdravio.
Plan za taj dan bio je obići što je moguće više od Montpelliera. M. i Talijan su nešto nakon K. i mene stigli do glavnog trga, gdje smo ugovorili sastanak. Do tamo je bilo 20 minuta cipecugom.
Glavni trg u Montpellieru ima dvije fontane i veličine je skoro kao Trg bana Jelačića u Zagrebu, tako da smo fulali fontanu sastanka (a čujte, 50% šanse ), a od puno ljudi se nismo ni vidjeli.
Dio glavnog trga je na slici:



Ipak smo se na kraju našli i pojeli neki sendvič u obližnjem kafiću. Bilo mi je zanimljivo promatrati tamošnje stanovnike, koji su se dosta razlikovali od lyonaca.
Nekako smo se svi osjećali nelagodno sjedeći kraj tamnopute djevojke izraženih crta lica, ispijeno mršave, s tetovažama i rotvajlerom sa šiljcima u pratnji. Izgledala je kao da je izašla iz nekog piratskog filma, lako sam mogao zamisliti da drži nož u ustima.
I njezini frendovi su izgledali kao pirati. Doduše, bilo je i puno turista: kineza, japanaca, čulo se raznih jezika. Mnogo tamnoputih afrikanaca je okolo hodalo. Jednostavno, nismo imali taj osjećaj sigurnosti kao u Lyonu. Ovo je bio više siroviji, južnjački grad.
Montpellier je prilično živ i brz, njegovih 250000 stanovnika zimi se skoro pa podupla po ljeti pa time postaje veći od našeg Splita. Glavni je grad regije Languedoc-Roussillon.
On je isto tako i studentski grad, budući da studenti imaju veliki udio u ukupnoj populaciji. Sveučilište je jedno od najstarijih u svijetu i datira iz sredine 12. stoljeća.
Unatoč tome i za razliku od većine ostalih većih francuskih gradova, Montpellier nema galoromansko podrijetlo, već se spominje tek u srednjem vijeku. Često je mijenjao vlasnike i bio napadan iz ovog ili onog smjera tijekom povijesti. Jednostavno je na razmeđi svih puteva.
Ipak, grad nema onakav kulturni, visokofrancuski štih kao Lyon, kao niti dojam kompaktnog i prekrasno uređenog manjeg grada kao što ima Eks.
Montpellier je srednjeuređen, srednjelijep da se tako izrazim, u odnosu na ostale gradove koje smo posjetili. Glavni utisci koji sam stekao o Montpellieru bili su brzi razvoj, dobra organiziranost, ali i nesigurnost života. Ne bih tamo volio živjeti, ali bilo ga je vrijedno posjetiti.
Gradom prometuju tramvaji i autobusi, s time da su tramvaji zbilja izvrsni, bolji od najboljih zagrebačkih. No o tome sutra kad ćemo se više voziti po gradu.

Nakon što smo se nas četvero sreli, odlučili smo obići stari grad i to turom koju sam si ja zacrtao gledajući u kartu grada koju su nam dali naši kaučodavci. Ruta je trajala nekih dva i pol sata, od čega je dobar dio otpao na internet café u kojem su se cure javljale svojima doma. Talijan i ja smo već izludili.
No dobro, neka im, "they are women", kao što mi je često izjavljivao pomalo, ali ne previše, šovinističko nastrojeni Talijan.
Cijeli stari grad ima oko 1.5 km u promjeru i približno je kružnog oblika, s time da je na jugoistoku glavni gradski trg, slično kao što je i Jelačić plac jugoistočno od starog Gradeca. Jedina razlika je u tome što je ovaj spojen direktno sa starim dijelom grada, dok se naš stari grad nalazi na brdu.
Na zapadu staroga grada uzdiže se slavoluk pobjede Peyrou, manji od onog u Parizu, ali ipak vrlo velik i lijep.



Još jedna pomalo umjetnička slika uličice staroga grada:



U jednoj trgovini usput smo kupili neke razglednice, a ja sam na tržnici kupio naranče. Voće im je skupo ko sam vrag. 3 eura kila naranči. 4 eura kila naranči iz eko uzgoja, a 2 eura naranče za sok raditi. Ja kupih one za 3 eurića, ne bih eko (ko bi rek'o) .
Ručali smo na jednom od nekoliko starogradskih trgova. Za ručak sam jeo lososa, moju najdražu ribu, a cure su omastile brk nekom junetinom.
Nakon ručka krenuli smo prema glavnom trgu i potom na istok prema shopping centru. Veeeliki shopping centar, u rangu zagrebačkog Avenue Malla vrvio je kupcima.
Tu sam si nakupovao većinu poklona i suvenira, stvarno je bilo svega i svačega na izbor.
Nakon shoppinga otišli smo se dalje šetati prema rijeci Lez koja tiho i brzo protječe istočnim dijelom grada. Već smo bili umorni, pogotovo cure kojima se više ništa nije dalo. Nekakvo ih je loše raspoloženje uhvatilo, a ni Talijan ni ja nismo više imali snage uveseljavati ih. Sjeli smo se malo odmoriti u jednom parkiću blizu rijeke.
Dogovor je pao da ćemo svaki svojoj kući, pa onda navečer van s nekom od naših domaćica. Poslali smo im sms-ove da se dogovorimo.
K. više nije mogla hodati opet do glavnog trga pa nazad do kuće, pa smo tražili alternativu. Našli smo je u obliku tramvaja kojim smo za 10 minuta bili u trokatnici. Tamo smo vidjeli da naše lipe kaučodavke nema. Zbrisala je nekamo van. Otvorio nam je jedan njezin prijatelj, kojeg smo nazvali buha. Bio je naime toliko dlakav i neuredan da je možda imao buhe.
Pola sata smo se odmorili i onda smo doznali da će ona sramežljiva kaučodavka od M. i Talijana ići s nama van. Naša se nije javljala. Zadovoljni, uredili smo se i došli do glavnog trga gdje smo sreli svo troje. Naša "vodičica" povela nas je u obližnji kubanski lokal začinjen plakatima Che Guevare u kojem je treštila muzika.
Nije baš moja atmosfera, ali ajde, da i to vidimo.
Napio sam se divnog koktela Coco Loco za 7 eura, koji je rađen od ruma i raznih voćnih sokova. Najbolji koktel koji sam u životu pio, ali doduše nisam ih puno pio.
U baru se nije moglo pričati, pa smo se morali derati da bi se čuli. Možete si misliti kako je teško derati se na francuskom.
Prije ponoći izašli smo iz bara i rastali se s M., Talijanom i dobrom kaučodavkom te se zaputili kući. Oko 1 sat smo već spavali i nismo ni skužili sms poruku koja nam je stigla u 1:30 u noći od naše kaučodavke, koja nas pita jesmo li konačno izašli, da bi se sreli u gradu?!
Kad sam u 5h ustao da bih otišao na wc, ni nje ni jednog od njezinih prijatelja još nije bilo...

...

Zanimljivi ljudi ti kaučodavci, definitivno

Nadam se da si spremaš ovu priču u nastavcima na hard, jednog dana ćešp je s užitkom čitati. Kad sam bila prvi put u Francuskoj nakon povratka sam uzela kemijsku i napisala sve što mi se događalo u tih četrnaest dana - ispalo je pet debelih bilježnica A-5 formata

Super ti je putopis, definitivno

"they are women"? Lijepo bome...prvo ti sa 'tipicnim Hrvaticama' pa sad citiras neke 'tej ar vumen' pizbiiiip...sovinist ...



Ah...opet hrana, a? Gladus jedan

Svjetloisjena je napisao/la:

Zanimljivi ljudi ti kaučodavci, definitivno

Nadam se da si spremaš ovu priču u nastavcima na hard, jednog dana ćešp je s užitkom čitati. Kad sam bila prvi put u Francuskoj nakon povratka sam uzela kemijsku i napisala sve što mi se događalo u tih četrnaest dana - ispalo je pet debelih bilježnica A-5 formata

Super ti je putopis, definitivno

5 debelih teka A5 formata? Ajmeee, pa tebi se puuuno toga događalo, a sigurno si sve zapisala.
Moje će ipak ispasti nešto manje, negdje jedna teka. Naravno, slike ne računamo, ne?
Inače da, spremam to na hard, don't worry.

Alpha je napisao/la:

"they are women"? Lijepo bome...prvo ti sa 'tipicnim Hrvaticama' pa sad citiras neke 'tej ar vumen' pizbiiiip...sovinist ...



Ah...opet hrana, a? Gladus jedan

On je izgovarao kao: [dej ar vuman], kao u singularu. nisam ga htio ispravljati da se ne pravim pametan. Mene je prozvao sir aj

Ujutro sam se digao oko 8:30, jer smo taj dan odlučili provesti malo ležernije nakon svih onih nesnosnih putošestvija i štrapaca od prethodnih dana. Majstor ličilac me opet pozdravio s "bonjour, monsieur", nakon što sam ušao u kuhinju naših kaučodavaca i tamo ga zatekao u ljepljenju zaštitnih traka po prozorima.
K. se isto uskoro razbudila i dogovorili smo se otići autom do M. i Talijana, a poslije na kupanje na obližnje montpellierške plaže. "Buha", onaj Francuz prijatelj od naše kaučodavke (koja je usput još uvijek u 9 sati čvrsto spavala), objasnio mi je kako da dođemo do tamo.
Upute su mu bile u stilu: "pa nemojte autom, bolje i lakše je javnim gradskim prijevozom. sjednite na tramvaj, odvezite se jednu stanicu niže do postaje buseva, sjednite na bus u smjeru xyz (mislim da je smjer bio nešto kao Villeneuve, ali nisam više siguran), onda kad tamo dođete, iznajmite bicikle i dovezite se do plaža".
Iskreno, bio sam malo sumnjičav koliko je to izvedivo i koliko će to trajati, ali sam rekao: a valjda čovjek zna što govori...
I tako smo K. i ja nešto prigricnuli u nekom caféu kraj stana gdje su M. i Talijan odsjeli (ja sam zapravo pojeo neku odvratnu pletenicu punjenu čokoladom, sve masno i slatko za povraćati ). Onda smo se s njih dvoje skupa uputili prema tramvaju, put plaže.
Kartu za tramvaj kupuje se na automatima na svakoj stanici, sve je vrlo lijepo organizirano, tramvaji dolaze onako kao što piše na displayu, karta košta 1.40 eura za jedan sat vožnje.
Izvana, tramvaji su niskopodni, slični zagrebačkima, jedino su šareniji, u više narančastim tonalitetima. Iznutra pak, something completely different. Nivo komfora i praktičnosti u tim tramvajima je 100 puta veći od našeg zagrebačkog rugla. Tamo se imaš gdje primiti, ne moraš gaziti preko ljudi da bi sjeo, sve je optimalno raspoređeno.
Evo jedne slike iz tramvaja, primijetite kako su uredni i lijepi.



Kontrolori, njih petorica snažnih muškaraca, ušli su na sljedećoj stanici i prekontrolirali naše karte. Sve je bilo u redu, jedino je K. zaboravila poništiti kartu pri ulasku u tramvaj, pa je bila zamoljena da to učini.
Nakon tri stanice smo se iskrcali, usput prošavši pokraj kolodvora, vrlo ružne tvorevine usred prilično urednog, pomalo sterilno uređenog jugoistočnog centra Montpelliera.
E sad... koji bus? Gdje je dovraga taj bus prema plažama? Kad ide? Ništa nismo znali. Išao sam pogledati na planu prijevoza, ali tamo isto nije bilo ništa jasno, osim toga da linija 18 kreće negdje u blizini i ide za taj Villeneuve, koji je (valjda) blizu plaža??
Primoran na to, obratio sam se onoj skupini kontrolora koji su skupa s nama izašli na istoj stanici. Odgovor je bio savršeno jasan: "Vous vous êtes trompé, monsieur!" (zabunili ste se gospodine (vrlo pristojni su bili prema nama)).
Uglavnom, gospoda su nam objasnila da se trebamo vratiti do centra, blizu rijeke Lez i da tamo trebamo ići na liniju 28, direction: plages! Ma 'ko bi rek'o?
Tad mi je zbilja došlo da isprašim sve buhe iz one buhe od Francuza kad ga opet vidim, ali sam se suzdržavao jer je on bio naš jedini spas, jer je uvijek bio doma, kad je ona naša nedisciplinirana kaučodavka bančila po cijele noći vani.
U svakom slučaju, pomalo potišteni, vratili smo se do centra i te stanice, no kad smo došli tamo, vidjeli smo da bus kreće, ta-dam, za 35 minuta. Već je prošlo 11 sati i bilo nam je svega dosta. Onda sam rekao svima: idemo do auta i idemo na plaže autom, što su oni spremno oduševljeno dočekali. Dosta je bilo javnog prijevoza, sad nastupa le dragon!
Našim lijepim autom-zmajčekom vozili smo se dobrih 20 minuta dok se nismo približili nečemu što je izgledalo kao močvara.
Nakon puno vrzmanja i traženja, ipak smo našli gdje su te plaže (ne dao bog nikome da se tamo snalazi kao mi, a da nema lokalnog vodiča).
Srećom, plaža mi se odmah svidjela, a i Talijanu, dok su cure rogoborile protiv pijeska koji im se zavlači tko zna kam.
Pijesak je pak bio fini, pustinjski. Na plaži smo se zadržali dovoljno dugo da sam zgorio iako sam se mazao dobrom kremom, no nisam pazio da se svuda premažem, tako da su neki dijelovi ostali bijeli, a drugi su bili crveni (čitaj vidjeli su se bijeli tragovi prstiju).
Ručali smo sendviče koje nam je pripremila M. koristeći rezervne konzerve Rio Mare iz svojeg frižidera. Cure se nisu uopće kupale, dok smo Talijan i ja uživali u metar visokim valovima koji su se lomili bijelim krijestama, dok smo mi stajali do pasa u moru 100 metara od obale. Ah... mediteran.
Evo nekoliko slika s plaže, na prvoj je moja piramida, na drugoj je galeb Jonathan koji je halapljivo klopao sve dijelove sendviča koje sam mu dobacivao.


+++++

+++++


Povukli smo se negdje oko 15h i stigli oko 15:30 nazad do stana od M. i Talijana, gdje smo se dobro napili i napunili boce vodom te se malo odmorili. Kako je divno što je njihova kaučodavka bila toliko susretljiva da im je dala ključ. Svaka čast!
Iza 16h odlučili smo se vratiti u grad i obići još par mjesta u starom gradu na kojima nismo bili, kao što je recimo ovaj akvadukt na slici:



Ranu večeru, oko 18:00, jeli smo u jednog manjem restoranu u starom gradu. Ovaj puta sam si priuštio, jer nisam pošteno jeo čitav dan, dva sendviča i pletenicu ne računam.
Pojeo sam pola jedne velike pizze (4 sira) i pola druge pizze (neka s rajčicom i šunkom), za predjelo veliku salatu s dimljenim lososom, dva deci crnog vina i na kraju za desert mousse.
Doduše, platio sam 18 eura, ali isplatilo se!
Dogovor je pao da se opet nađemo s njihovom dobrom kaučodavkom za večernji izlazak, budući da je naša jednostavno bila neuhvatljiva. Tko ju šljivi?
Ova dobra cura srela nas je na glavnom trgu oko 20h, dok smo se svi grijali iznad ispusta toplog zraka, cvokotajući od zime svaki put kad bi se makli s toga otvora.
Jednostavno, imali smo istu prelaganu odjeću koju smo nosili na plažu, a nismo očekivali malo hladniju večer. No, ubrzo smo se zagrijali kad nas je naša kaučodavka brzim korakom povela ulicama starog grada u potrazi za nekim, kako je ona rekla, posebnim bircem. Na kraju ga nije našla.
Nema veze, našli smo mjesta na jednom većem trgu u klasičnom restoranu na otvorenom, pričali se, popili nešto i opet pričali. I tako je prošao i taj dan, koji je bio zaista manje naporan u odnosu na druge, ali ne i manje zanimljiv.
Nakon što smo odšetali skroz do kuće od kaučodavke, pozdravili smo ju lijepo te ponudili se smjestiti ju u Zagrebu ako će željeti doći, K. i ja smo se odvezli do naše radničke kuće. Ubrzo smo zaspali i nismo ni čuli kad se naša vratila.
Sutradan idemo na put prema zapadu, tajnovitim predjelima jugozapadne Francuske.

Jebote sto si bijel Skoro ko ja


E...dok docekamo kraj ovog putopisa trajat ce koliko i sam put ...zezam malo ...i ja sam tako pisala u etapama i danima

Hehe, MoW, vide ti se koljena na prvoj slici

I nije mi jasno zašto svi misle da se kaže akvadukt, to je kao da mi kažemo vodavod. Aquaeductus se normalno na hrvatski prevodi kao akvedukt, a čak i u nekim udžbenicima već piše akvadukt

@alpha Istina, malo sam prekrdašio s trajanjem ovog izvješća, a budući da sam danas malo umoran zbog određenih aktivnosti, , a sutra idem na izlet u Krasno polje, morat ću nastavak odgoditi za sutra navečer. Još malo pa će trajati k'o ova trakavica zvana Incatesimo što se vuče po prvom programu već 10 godina.

@svjetloisjena zapravo, izgleda kao da znam bolje francuski od hrvatskoga.
Ako pređeš pokazivačem miša preko slike, vidjet ćeš da sam sliku snimio kao aqueduc.jpg. E sad, trebalo mi je sjevnuti da se mooožda i na hrvatskom kaže akvedukt, ali sam se vodio time da vjerojatno hrvati naginju više njemačko/engleskom u stilu aktualno, a ne aktuelno. No, naravno da nije ista osnova, jer se u ovom slučaju radi o nečemu što usmjerava (provodi) vodu, odnosno vodič (koga, čega) vode, pa je onda akvedukt. Jednostavno nisam puno razmišljao. Hvala na ispravci.

Pa i nije toliko ispravka koliko kuknjava kad to vidim. da ne misliš da te kritiziram, ti si vrlo pismen, a ja na forumu ne ispravljam pravopis ponajprije zato što ne znam sve ispraviti, a zapravo zato što je najvažnije da se piše, zatim je važno što se piše, a tek potom kako se piše.

Zadnje jutro u Montpellieru... đipnuo sam s kauča i nakon jutarnjeg ispijanja C-vitamina i malo ludih gljiva za dodatnu snagu , spakirao sam torbu, frižider, ruksak i laptop. K. se isto ubrzo spakirala, pa smo napustili našu 'dragu' kaučodavku bez pozdrava, jer je ona ležeći boravila u alternativnoj stvarnosti u svojoj sobi.
Stvari smo odnijeli u auto i krenuli. Dok smo se to sprtljali, prošlo je već 9 sati i sunce je sjalo već visoko na ljetnom nebu. Za 5 minuta došli smo do stana od M. i Talijana.
Njihova kaučodavka je otišla već na posao. Pojeli smo neke rezerve i oni su se spremili nešto iza 9:30 te smo onda krenuli.
Pravac Carcassonne i Toulouse!!!
Do Carcassonnea ima nešto preko 120 km od Montpelliera, put koji smo prešli kroz dobar sat vremena. Kad smo se približavali Narbonneu, gdje je križanje autocesta prema Španjolskoj, cure su počele: "Joj mi bi u Barcelonu, ajmo taaaamo, naći ćemo već smještaj negdje, budemo javili tipu da ne dolazimo."
No Talijan i ja smo ih uskoro uvjerili u nepristojnost i zapravo totalni apsurd te ideje. Prvo, do Barcelone je od Narbonnea preko 250 km, a do Toulousea oko 150. Nadalje, nepristojno je otkazivati čovjeku u Toulouseu ovako u zadnji tren, pogotovo jer nam je već dan prije slao sms i pitao kad dolazimo.
Da ne velim da smo htjeli vidjeti i Carcassonne i Toulouse, da nije lako naći smještaj u Barci tek tako, ali i da je Španjolska priča za sebe, a nitko od nas nije znao dobro španjolski, tek ga je M. pomalo natucala.
Ipak, cure se nisu dale, pa smo ih uspjeli samo zasad uvjeriti da idemo prvo pravac Toulouse, a poslije da nek traže smještaj preko neta u Barci ako žele. Bile su zadovoljne, ali ne presretne.
Od Narbonnea do Carcassonnea zmajom smo preletjeli za pola sata.
Carcassonne je, za one koji ne znaju, vjerojatno najpoznatiji sačuvani srednjevjekovni grad u Europi.



Grad se spominje još u 2. st.pr.Kr. kad su Rimljani tamo sagradili utvrdu srednje važnosti na mjestu gdje je nekoć obitavalo keltsko pleme Volces Tectosages. Povijest Carcassonnea je duga i burna, spomenimo samo sljedeće:
- grad je bio u okviru rimske države do pada Zapadnog rimskog carstva, kad su taj grad zauzeli Vizigoti i držali ga skoro 300 godina
- saraceni (arapi) su zauzeli grad i držali ga dok ih karolinzi nisu protjerali
- uz to se veže legenda o imenu grada. Naime, dama Carcas bila je žena saracenskog kralja Baalacka koji je u to vrijeme držao grad u svojim rukama. Karlo Veliki je opsjedao grad velikom vojskom 5 godina, pri čemu su već skoro svi u gradu poumirali od gladi. Dama Carcas je izrađivala i postavljala lutke koje su podsjećale na ljude na zidine, te je veći dio dana šetala okolo i ispucavala strelice da se misli da je puno ljudi još živo.
Ostala joj je još samo jedna svinja za pojesti i nešto malo žita. Našopala je svinju tim žitom i bacila je niz jedan toranj. Svinja se pri padu raspala i žito se okolo rasipalo, a očevici su dojavili Karlu da se ovi u gradu razbacuju s hranom. Obeshrabljen, Karlo Veliki se povukao. Zadovoljna, rekla je još par služničadi koji su preživjeli da oglase trublje. Začelje vojske Karla Velikog je to čulo i dojavilo velikom Caru: "Gospodaru, Carcas te zove ("Sire, Carcas te sonne")!
Otuda je došao naziv: Carcassonne
- u srednjem vijeku su grofovi i vikonti vladali gradom, pri čemu treba istaknuti pojavu Katara, ekstremne sekte, koju su nakon dugih ratova konačno križari dokraja ugušili tek početkom 14. stoljeća. Katari su vjerovali u ekstremni dualizam, pri čemu je sve zemaljsko pripadalo Zlu, a sve nebesko Dobru.
- u 13. stoljeću izgrađeni su zidovi
- grad gubi važnost tijekom 16, 17, 18. i dijela 19. stoljeća, budući da nije na samoj granici sa Španjolskom.
- sredinom 19.st. grad je obnovljen i uređen te ponovno postaje važno kulturno središte u južnoj Francuskoj.
- u gradu se svake godine održava fantastični vatromet 14.7., na Dan francuske republike, kad se dobije dojam kao da cijeli dan gori crvenim plamenom po noći, zazivajući stara vremena opsade.
Grad se danas dijeli na stari i novi, pri čemu novi Carcassonne ima skoro 50000 ljudi, dok je stari Carcassonne uglavnom nastanjen trgovcima i ugostiteljima, koji prolaznicima nude raznu prigodnu robu, suvenire i dobar zalogaj.

Uglavnom, kad smo se približili gradu, bili smo uhvaćeni posve nespremni kad smo vidjeli koliko su parkinzi tamo zakrčeni.
Blizu starog grada nije bilo moguće parkirati pa smo parkirali na jednom parkingu nekih možda jedan kilometar daleko, parkingu gdje je snažan vjetar dizao prašinu nama u oči.
Krenuli smo u obilazak, iako nismo imali ni vodiča, ni posebnog plana, ni karte niti smo znali bilo šta o gradu, osim što smo znali da je lijep i opasan zidinama.
Evo jedna slika pri ulasku kroz glavna gradska vrata (postoje još jedna manja, od strane rijeke Aude), ali skoro svi posjetitelji prolaze kroz istočna vrata.



Provlačeći se kroz rijeku turista, uputili smo se naprijed, presjecajući nekoliko manjih pokrajnjih ulica. Svuda je bilo živo od trgovina i radoznalih turista, pristiglih sa svih strana svijeta.
Nakon što su cure kupile neke razglednice, a ja neku knjigu o misterioznom selu Rennes-le-Château, ubrzo smo došli do ulaza u dvorište citadele. Tu mali šok: nismo mogli samo tako u samu utvrdu. "Mais, non monsieur, il faut payer!" Jebal ih payer (platiti)
S obzirom na to da smo spiskali strašno puno love dotad na putu, oklijevali smo koliko ćemo morati platiti. Ljubazna čuvarica ulaza rekla je da će to za nas vjerojatno biti besplatno, ako smo do 25 godina starosti, nakon čega to košta 8 eura.
Drugim riječima, ja bih bio trebao platiti 8 eura, a cure i Talijan bi bile unutra išli džabe. Life just isn't fair.
Svejedno smo mi stali u red za te karte, jer su tamo bili razni cijenici istaknuti. Na kraju smo skužili da oni koji nisu iz europske unije, kao recimo svi mi osim Talijana, da moraju platiti 5.5 eura, a ja 8 kao stariji. Onda nam je puknuo film i otišli smo.
Ništa od utvrde. Velika stvar.
Otamo sam ja savjetovao da se uputimo nadesno prema crkvi sv. Nazairea. Prolazivši malim uličicama, slikao sam razne dućane, no oko mi je posebno zapelo za jedan dućan fantazijskih figurica. My dream became true!



Vile, vilenjaci, vještice, zmajevi, minotauri, barlozi, gnomi, patuljci, vitezovi, djeve, čarobnjaci... nisam znao šta da gledam. Društvo me ostavilo da prošvrljam malo po tom dućanu. Na jednoj stalaži uočio sam prekrasni kipić čarobnjaka Merlina kako diže ruku na koju mu slijeće sova. Morao sam to imati!!!
Nemojte me pitati za cijenu.


+++++


Uglavnom, nakon što sam u razgovoru šarmantnu prodavačicu svojim engleskim uvjerio da sam Englez, jer je ona počela sa mnom odmah na engleskom, pa sam si rekao... "ako hoćeš, evo ti" , svi su prodavači u dućanu zadovoljno priskočili pakiranju i provjeri figure Merlina.
Za 15 minuta izašao sam van, a ovi moji šizili u smislu: "opet si trošio, babo jedna!". Ja sam se samo nevino i blaženo smijuljio.
Crkva je bila u rekonstrukciji, pa smo se tamo u blizini sjeli u hlad, našli prodavaonicu sendviča i dobro se najeli velikih sendviča s pršutom, kozjim sirom i salatom.
Krenuli smo obilaznim putem prema izlazu, usput još malo promatrajući razne pivnice, restorančiće i vinarije po starom gradu. Nismo imali puno vremena.
Oko 15h sjedili smo već u autu i kretali put Toulousea. Au revoir, Carcassonne!
U Toulouse smo došli za približno sat vremena, budući da je to bio put od oko 100 km.
Naš zajednički kaučodavac (koji nas je svo četvoro odlučio primiti) nas je očekivao tek iza 18h, jer je dotad radio, pa smo odlučili pronaći kuću gdje živi, parkirati auto i obići malo grad dok se ne vrati.
Sutra ću pisati neke činjenice o Toulouseu, danas samo o našim dojmovima.
Dakle, Toulouse nam nije bio ništa posebno. Vrlo bezličan, puno prometa, puno ulica, puno trgova, svega puno, a ničega posebnog. Taj grad nema neki svoj štih kao Lyon ili Montpellier. Radi se o modernoj aglomeraciji, užurbanoj, poslovnoj, zapravo atipičnoj za Francusku.
Nisam htio koristiti GPS dok se ne približimo centru grada, znali smo samo da tražimo Boulevard Carnot, a budući da se radi o bulevaru, to je sigurno široka i poznata ulica, ne možemo se lako izgubiti. Nasreću, čak i prije nego što smo izgubili tablicu "Centre->", uočili smo da postoji puno označenih parkinga, među kojima i "parking Carnot".
Zanimljivo. Ne treba se biti naročito genijalan da se zaključi da se tamo nalazi i dotični bulevar. I vidi stvarno, bili smo u pravu. GPS nam nije trebao. Yes!!!
Mjesta za parkiranje vani nije bilo, pa smo ušli u garažu. Molim vas da sljedeći put kad ulazite u garažu u nekom velikom francuskom gradu budite svjesni sljedećeg:
1. Garaže su vrlo niske, nemojte unutra ulaziti sa sandukom na krovu.
2. Garaže su vrlo vrlo skupe i najčešće možete unutra boraviti maksimalno 24h.
Ni jedno ni drugo mi naravno nismo znali.
Spustivši se na treći kat pod zemljom, našli smo mjesta, no stalno sam osjetio neko lagano struganje. WTF? Nije mi palo na pamet da je to naš "lijes"!
Jedva našavši mjesta, uvidio sam da je lijes vrlo blago ostrugan, što se skoro ne vidi iz razine čovjeka, tek odozgora ako se gleda. Da je par centimetra bio viši... neću ni pomišljati.
Uspeli smo se na prizemlje prošavši usput shopping centrom i kupivši neke sitnice za pojesti i popiti.
16:30. Skužili smo gdje je naše odredište, no nismo otišli prema toj kući, jer još nije bilo vrijeme.
Krenuli smo prema onome što nam je naš domaćin rekao da je glavni trg, Le capitole.
I zaista, to je bio glavni trg, samo ne onakav kakav bi čovjek očekivao.
Radilo se naime o dva trga, jednom većem, bezličnom, okruženim u potpunosti zagradama s crvenim ciglama koje su me neodovoljivo podsjećale na neki konc. logor, te drugom manjem trgum gdje se nalazio mali parkić s fontanom, i gdje su okolo sjedili neki starčeki, sjećajući se valjda boljih vremena.

...
Tamo sam kupio najjednostavniji plan grada u turističkom uredu za 3.5 eura. Da, nema ništa besplatno. Dalje smo krenuli prema rijeci Garonnei, koja teče s jugoistoka prema sjeverozapadu, ulijevajući se putem estuarija u Atlantski ocean blizu Bordeauxa.
Garonne je spora rijeka, s malim padom, tako da daje dojam učmalosti i stagnacije energije. Nije toliko živa kao Sava i Drava. Prešli smo preko mosta i došli na drugu obalu rijeke i već skapavajući od umora po žegi, nakon nekih 15 minuta hoda po glavnoj ulici dokopali se metroa.
Toulouški metro je puno manji od lyonskog, klaustrofobičan i pomalo star. Bilo mi je jako drago kad smo nakon dvije stanice izašli opet na Capitoleu i vratili se ubrzo nazad do našeg domaćina.
18:30. cin-cin!
"Oui?" (da?)
"C'est nous, les Croates!" (mi smo, Hrvati!)
"Je descends, attendez!" (spuštam se, pričekajte)
Naš domaćin bio je mladić star 25 godina, prilično razbarušene kose i dlakav, no vrlo ljubazan i otvoren. Stan se nalazio na sedmom katu zgrade i bio je dosta prostran. Domaćin je našao mjesta za K. i mene u dnevnoj sobi, a za M. i Talijana u jednoj drugoj odvojenoj sobi.
Malo smo popričali, a potom se ponudio da nam pripremi galettes, tj. slane palačinke.
Palačinke smo pekli na teflonskoj ploči na stolu (nažalost nije imao neki drugi materijal osim teflona). Palačinke smo punili sa šunkom, sirom, jajem, soli i paprom. Bile se vrlo ukusne. Uz to, vino, pivo ili voda. Pa tko što voli.
Šlag na kraju dana je bio dolazak dvojice domaćinovih prijatelje tek negdje oko 23h. Svi smo bili već umorni, ali nismo mogli biti nepristojni prema domaćinu, tako da smo se međusobno malo pričali, nešto malo i s domaćinom i njegovim prijateljima, koji su usput rečeno, pomalo divlja studentarija, koji su očito više vani, a manje za knjigom.
Barem sam ja dobio takav dojam, jer su svi djelovali kao bonvivani.
Nakon što smo ljubazno odbili domaćina na upit o izlasku, on se sa svojim prijateljima otputio van, a mi smo se skupa s njegovom cimericom, jednom talijankom, uputili na spavanje. Ovaj puta je K. i mene promatrao veliki štakor Rémy, koji je šetao simo-tamo po svojem kavezu.



Nismo točno znali što ćemo sutra raditi, a pregled nekih adresa u Barceloni nije urodio plodom...

Ovo je bio jedan od najduljih dana na putu i definitivno, najdulji moj post na putopisu.

a jesi me nasmija sa onim kovčegom
ma koji Goran Milić....

Nego, epilog operacije "Garaža", zaboravio sam reći da kad je domaćin čuo da smo u toj garaži parkirali da je odmah reagirao: pa ne tamo!
On, Talijan i ja smo se vratili po auto, platiti 9.5 eura za 5 sati parkinga (oko 70 kuna), što nam je ispraznilo sve zalihe sitniša, te smo otišli parkirati u jednu ulicu udaljenu 10 minuta od stana gdje je parking besplatan.