Bio je to zadnji dan puta, 25.7.2009.
Subota. Alarm me je probudio oko 8:30, cure su se promeškoljile na krevetu.
Iskoristio sam priliku i otišao u kupaonicu. Od cura se mora biti brži.
Pojeo sam neke ostatke voća i Rio mare paštetu od tune, sve bez kruha jer toga nismo imali.
Nakon što su se i cure probudile i uredile malo eto ti i Talijana. Trebali smo krenuti prema jednom kolodvoru u Torinu da K. kupi kartu za neki vlak koji je kretao oko 10:30 u pravcu Pariza.
Od Talijančevog stana do tog kolodvora treba oko 25 minuta vožnje autom, no prije toga smo ga trebali i napuniti.
Sve je bilo knap, u zadnji tren.
Došli smo do kolodvora i parkirali sastrane auto. 10:10. Došli mi do blagajne i nakon kratkog razgovora K. i M. su me izvijestile da nema više karata za taj vlak.
Sljedeći polazi tek u 17:30 popodne...
K. je bila na rubu odustajanja. M. se sjetila da trebamo pitati i na autobusnom kolodvoru, naime mooožda postoji bus koji uskoro kreće i to baš za Pariz. Da, svakako.
Ipak smo i tamo pokušali, no bez sreće. Nakon puno premišljavanja, šizike i struje svijesti, K. se ipak odlučila pričekati taj vlak i ne otići s M. i sa mnom za Zagreb.
I tako smo se opet vratili do kolodvora da kupimo karte. No ovaj put nismo našli mjesto za parkiranje, pa su oni otišli kupiti karte dok sam ja čekao u autu s upaljenim blicajućim pozicijskim svjetlima na kraju autobusne stanice kod kolodvora. Evo koji sam prizor gledao preko pola sata i već se pomalo pitao jesu li me totalno zaboravili...
Na kraju su se pojavili, rekli su da je bio dugi red i da su pitali gdje je moguće ostaviti stvari jer K. nije mogla cijeli dan hodati po Torinu sa svim tim teretom jednom kad mi odemo.
Jedino mjesto gdje se mogla ostaviti prtljaga bio je glavni kolodvor, oko 10 minuta vožnje dalje. Srećom da Torinom vozi metro, tako da se K. može s kuferom vratiti od glavnog kolodvora do ovog otkud joj ide vlak za Paris.
E da... da bar... naime, glavni kolodvor je bio u rekonstrukciji, pa i stanica metroa, no to tada nismo znali.
Uglavnom, ostavili smo stvari na glavnom kolodvoru i oko 11:30 se prošetali kratko po Torinu.
Popili smo tamo i piće/kavu u jednom baru u kojem su nas oderali ko živine. Mislim da je sve skupa došlo nekih 14 eura, ali to tek nakon što smo ispravili njihovu "pogrešku" kad su nas tražili 18 eura! Ma bolje ne pričati.
Nakon toga oprostili smo se s K., izgrlili i izljubili te otišli svaki u svojem pravcu.
Naravno, K. je imala poslije problema kad je skužila da stanica metroa ne radi tamo, a i za tih par dana u Parizu mi je poslije rekla da nisu bili ništa i da se trebala vratiti s nama.
Ovako je samo spiskala kojih dodatnih 300 eura...
M. i Talijan sjeli su na njegov motor. Ja nisam znao izaći iz Torina, začudili bi se koliko je to sve ogromno i nema jasnih putokaza. Tako da nas je on vodio motorom prema izlazu iz grada, i usput sam u prolazu malo razgledavao Torino.
One malo bolje kvartove. Zelenije. I stvarno se tamo ima šta za vidjeti. Nakon nekih pola sata vožnje došli smo blizu izlaza na autocestu u smjeru Milana.
Tu se i Talijan oprostio od M. i mene, sjeo na svoj motor i otprašio nazad kući. M. i ja smo ostali sami, na kojih 800 km od Zagreba, a bilo je već oko 12:20.
Ha ništa... kreeećemo!
Kilometri su brzo letjeli kad je Zmaj konačno zagrabio po punom profilu autoceste. Oko 13:15 prošli smo Milano, zatim smo oko 13:30h stali da nešto kupimo i pojedemo jer smo bili pregladnjeli već. Opet smo spiskali poprilično novca, a i tip u dućanu nas je pokušao prevariti.
M. je popiz**** To je već bilo drugi puta taj dan. Eto ti kakvi su digići, dok nas u Francuskoj nijednom nisu ni pokušali prevariti. :mad:
Oko 14:30 približavali smo se Vicenzi. Tu smo u blizini skrenuli s autoceste i išli se naći s onim prijateljem od M. s početka priče. Ponovno s njime, no ovaj put to nije trajalo tako dugo.
Pričali smo se, slikali i kupili Pasticcine (vidi sliku) te se oko 16h uputili dalje na istok.
Prošišali Padovu, prošišali odvojak za Veneciju i nastavili juriti prema Sloveniji. Tada sam odlučio krenuti s drogiranjem u vidu nekog energetskog pića koji mi je poklonila majka od M. na rastanku u Zagrebu.
Bilo je još dobro, iako pomalo toplo.
Stali smo još jednom u Italiji, u blizini odvojka za Udine na sjeveru, Trst na jugu i Sloveniju na istoku.
U povratku smo odlučili platiti onu najjeftiniju vinjetu da se što prije vratimo.
Skupili smo 15 eura u sitnišu. M. je majstorski složila sve do najsitnijih eurocenti u jednu vrećicu koju sam sa zadovoljstvom predao blizu granice sa Slovenijom jednoj ljubaznoj službenici.
Rekla mi službenica na slovensko-hrvatskom: "da bar imamo više takvih kao što ste vi."
Na kraju smo još ispali heroji, a samo smo se odlučili riješiti sitnoga.
U Sloveniji neko vrijeme sjajno, smjer Ljubljana, sve 5.
Međutim, nakon nekih pola sata nastupilo je sranje jer je dalje autocesta blizu Postojne bila u rekontrukciji.
Usmjereni smo bili kroz neka slovenska sela, bok te pitaj kud sve nismo zašli, samo je falilo da kroz staju neku ne prođemo.
Nakon brda M.-inih psovki i mojeg negodovanja, izašli smo konačno na autoput maaalčice bliže Ljubljani.
Zmaj se opet zažajgal i iza 20h smo konačno protutnjali ljubljanskom obilaznicom.
Kad smo konačno došli na cestu za Zagreb, već sam se osjećao kao po doma. Diiivno.
Autocesta je prekinuta prije Novog mesta kao što većina zna, tako da nije cijelim putem autocesta do Zagreba.
Nema veze, mene nije bilo više briga. Pojeo sam još zadnje ostatke čega sam imao i napajao se sokom i vodom u litrama. Samo da to preživim već.
Vozio sam već napamet kroz sve mračniji okoliš, osjećao sam već umor no svakim kilometrom bili smo sve bliže Zagrebu.
M. se već zabrinula hoću li to moći odvoziti, ali kako smo se više približavali hrvatskoj granici to se više u meni pojavio osjećaj lakoće.
Nestalo je umora! Iza onog brda je Hrvatska!
Malo prije 22h bili smo na granici. Stigla mi je već jedna zabrinuta poruka je li sa mnom sve u redu.
Odgovorio sam da čekamo na hrvatskoj granici. Divan osjećaj.
Sve je prošlo u najboljem redu, nismo carinicima onako umorni bili sumnjivi. Nisu nas ništa ni pitali, jedino naš carinik, kojem sam lijepo umorno odgovorio da nemamo ništa za prijaviti.
HRVATSKA!!!
Još samo malo do Zabrega. Ušli smo na Jankomir i prije 22:30 M. je bila sretno dostavljena kući.
10 sati puta od Torina.
Nakon tri kilometra Zmaj se konačno zaustavio pred kućom.
3725 km puta.
U 10 dana.
Po kiši i žegi.
Sretan i sjetan u istom trenutku izvukao sam ključ iz brave.
Doma sam!
FIN
čet kol 27, 2009 10:43 am
... 
... 
...pa ima još komadić o povratku....tako sam bar ja shvatila.... 
šta oćeš reći time 
